Zivot u Zabolandu
17.10.2012., srijeda
Iznenadjenje bez odgovora
|
Velika vijest od ove sezone je da sam se nakon pet godina iskljucivo trenerskog posla opet vratio na igranje hokeja. Igram za moj stari klub Arnhem. Arnhem ima vrlo mladu momcad, pa im je dobro dosao jedan iskusan igrac u srednjem redu. Ja sam ponajvise sretan da uopce opet mogu igrati. Stvarno mi je to nedostajalo, koliko god se ja pravio da to nije tako. Moja slaba tocka, desni zglob, mi ipak dozvoljava igranje, ali ograniceno. Naime ne boli me zglob, ali pojacani napor je ipak uzeo danak upalivsi mi moju Ahilovu tetivu, tako da ne mogu trenirati punim intenzitetom, ali ipak mogu igrati utakmice. Tada stisnem zube i zaboravim na tetivu. No dobro, ovo je samo uvod za one sa kojima se duze nisam cuo, pravi razlog zbog kojeg sam htio napisati ovaj blog je ovaj: Proslu nedjelju smo igrali prvenstvenu utakmicu protiv EHV iz Enschadea. Razlika na tablici maksimalna. Oni prvi sa maksimalnim ucinkom do sada, a mi zadnji (12.) sa samo dva boda. Zadnje su pobijedili druge na tablici, koji su nas razbili 6-1. O gol razlici da ne pricam. No kaj se desilo u nedjelju? Vec pogadjate... Na poluvremenu smo vodili 1-0, a na kraju smo pobijedili cak sa 5-2. Ne toliko lijepom igrom, koliko velikom borbenoscu i trkom. Najvece iznenadjenje kola. I sad se svatko pita kako je to moguce? Medjutim uz pricu su vezana jos dva detalja. Ja sam prije dva tjedna s trenerom dogovorio da cu ovu utakmicu preskociti, jer i tako nemamo bas puno sanse, pa bolje da odmaram Ahilovu tetivu i budem spreman za vaznije utakmice. Medjutim u petak sam dobio jak osjecaj da bi mozda bilo dobro da ipak igram u nedjelju i rekao sam treneru da ipak zelim igrati. Dva paracetamola i tetiva je bila kao nova. Sesto culo ili... Drugi detalj je taj da je utakmica skoro bila otkazana. Naime noc prije je poginuo brat blizanac jednog od igraca EHV-a. No ekipa je ipak odlucila doputovati u Arnhem i odigrati utakmicu. Utakmicu smo poceli s minutom sutnje. Jesu li decki bili u mislima odsutni? Ponekad ovakav dogadjaj moze upravo motivirati ljude da pokazu jos vise. Zasto to ovdje nije bio slucaj? Nakon utakmice sam pitao jednog od igraca da nisu oni bili previse potreseni tragicnim dogadjajem. On je odgovorio da on osobno nije bio, ali da im danas sigurno nista nije polazilo za rukom. Zar smo mi bili toliko dobri odjednom? Zar bismo pobijedili i da ja nisam igrao? Zar bismo pobijedili da na pocetku drugog poluvremena u dvije minute nismo zabili dva gola? Da su oni zabili ogromnu sansu u prvom dijelu? Kako sam ja u petak mogao znati da cemo ipak imati izgleda u ovom dvoboju? Poanta je da nema, niti ce biti pravog odgovora na pitanje kako je ovo iznenadjenje moguce. Previse je faktora, koji su na to mogli utjecati. Nas mozak ce vjerojatno naci neki odgovor koji ce utaziti nasu zelju za poretkom stvari u svijetu. Teznju za poretkom u univerzumu. Jer kada tome ne bi tezili onda bi mozda mogli vidjeti stvari onakve kakve jesu.Gledali bi na njih bez ocekivanja, bez predrasuda. Onda zapravo ne bi bilo iznenadjenja. Iznenadjenja su u nasem umu, ali mozda zapravo ona ne postoje. |