Hepi brzdej tu miiiiiiiiiiiii!!!!!!!!!!



Update:

Ovo mi je poslao kolega i jednostavno sam morala podijeliti s vama:

Ako mislite da Wind gubi vrijeme samo na blogu - varate se. Ne, nije u pitanju Facebook (iako, ima me i tamo) već Coolinarika. Nije tajna da volim hranu i kuhanje. Gurman i hedonist od glave do pete. Osim toga volim i upoznavanje novih ljudi i druženje. A na Coolinariki sam uspjela spojiti te svoje dvije ljubavi. Neću reklamirati tu stranicu (portal, domenu, što ti je znam kako se zapravo ispravno kaže), koga zanima nek ide i vidi sam. Želim vam ispričati kako mi je bilo na Cool susretu. Dakle, na Coolinariki možete naći sve moguće (i nekoliko nemogućih) recepte. Možete si otvoriti i profil pa objavljivati vlastite recepte, fotografije, članke. Ako nemate profil ne možete pristupiti forumu. A forum na Coolinariki je nešto što me oduševilo jer, za razliku od bloga, tamo su svađe i pljuvačine rjeđe nego djeteline s četiri lista. Osobno, najviše visim na forumu za mršavljenje. Pa kad mi dojadi vlastito filozofiranje odem i potražim neki zgodni recept (obično nimalo dijetalni). Da skratim suvišnu priču, jučer smo imali Cool susret na Preluku (predio između Opatije i Rijeke). Okupilo nas se jedno tridesetak, plus podmladak. Ipak, nije nas oprala kiša kao što su nam se prijetili meteorolozi. Doduše, malo sunca nam ne bi bilo škodilo, ali i ovako je bilo prekrasno. Svaka je ponjela po jednu, dvije svoje delicije tako da je bilo ića i pića u izobilju. Meni je ovo bio prvi susret i priznajem da mi je malo bio bed što zapravo niti jednu tu ženskicu ne poznam. Povela sam kćer sa sobom kao pojačanje (kao da meni ovolikoj treba pojačanje, ha ha ha). U stvari, to je bio samo izgovor. Moj podli plan je bio da je pokušam zainteresirati za kuhanje i pečenje kolača jer vidim da ima talenta, a i bilo bi lijepo da nastavi obiteljsku tradiciju gdje se uvijek kuhala domaća hrana, mijesilo, peklo, mutilo, dinstalo, konzerviralo....

Moj skromni doprinos bile su pogačice sa sirom. S ozbirom na činjenicu da radnička klasa radi i subotom malo sam kasnila tako da smo nas dvije posljednje stigle. I dok sam se upoznavala sa svima i pokušala koliko-toliko pamtiti nickove i imena začujem iza sebe: "Wind! Otkud ti?!" Kad ono, moja bivša kolegica koja je promijenila firmu prije par godina. Majke mi ako mi se nije učinilo da je sunce zasjalo! Jer ipak je drugačije kad nekoga poznaješ. Naravno, na kraju sam imala osjećaj da sve te žene i cure poznam sto godina, a bogme je pala i pjesma.

Malo sam kolutala očima kad sam pročitala da će biti puno djece, ali zaista su svi klinci redom bili ne dobri nego najbolji na svijetu! Nije bilo ni deračine ni plača, ni jurnjave ni dosađivanja. Svaka čast.

A sad dosta priče, znam da jedva čekate fotke. Većinom su slike moje, a nadam se da mi neće zamjeriti one čije fotke sam "posudila" za ovaj post.


Najbolja djeca na svijetu


Bilo je ovakvih salata na milion načina


Ovaj kruh zove se "Slonovo uho" i remek djelo je moje kolegice. Inače, za pripremu treba imati dobre živce jer se tanki krugovi tijesta izrezuju čašom i onda slažu u kalup.


Cheese cake s višnjama


Suzette, ovo bi te oborilo s nogu, sigurna sam!


Za ljubitelje muffina


Goranski nadjev i šarena rolada stižu iz Ravne Gore


"Zaručnička salata". Rekla sam maloj da je ni slučajno ne jede.


Povrtna hladetina. Mene su najviše oduševile - boje.


Mini muffini


Moje pogačice


Ovo su slani muffini sa špinatom (blitvom?) i sirom


Čokoladni liker jedva sam stigla uslikati jer je nestajao munjevitom brzinom. Čemu sam i ja poprilično pridonjela ;)


Rapska torta


Kolač s rogačem i jabukama


Torta s najmekšim biskvitom kojeg sam ikad probala.


Choco-coco torta


Ovaj umiljati psić bio je na dužnosti. Ipak, to nije spriječilo djecu i mene da ga dobro nahranimo.


Ime govori sve.


I konačno jedna fotka na kojoj sam i ja, ali vam neću reći koja sam he he he.....

I za kraj, jedna činjenica koja me zaprepastila. Moja kćer i ja bile smo jedine opatijke na susretu! Koja sramota!

..... pa da konačno malo živnem. Srećom, čeka me dosta događaja. Doduše, ono što ću ja imati u nekoliko mjeseci Luki odradi u jednom tjednu, ali nije loše za jedan pravi autohtoni couch-potato. Sutra imam cool susret. A nema veze s blogom. No, o tome više nakon susreta. U nedjelju je pak otvorenje izložbe na kojoj moj susjed i prijatelj iz djetinjstva izlaže nekoliko fotografija. Pa onda 30.03. vrlo značajan (okrugli) rođendan. Pa onda 25.04. susret generacije iz osnovne škole. Između toga treba ugurati jednu blogersku večeru u kineskom restoranu i jedan izlet u Zagreb.

Svibanj bi trebao biti malo mirniji, a onda opet burni lipanj - prvo mi kćer postaje punoljetna, pa mi naj naj naj frend slavi četrdeseti rođendan. Pa se par dana kasnije drugi frend ženi i to ni manje ni više nego u Čakovcu. U međuvremenu je i taj nesretni in-music festival na kojem bi trebao nastupiti Billy Idol, ali to možemo odmah prekrižiti.

I jedan koncert za koji konačno mogu sa sigurnošću tvrditi da ću ići (aleluja) - Gibonni. Još se ne zna datum, ali njega nikad ne propuštam. Skinula sam s neta sve pjesme s "Tolerance" i sad mi samo ostaje da uvježbam riječi.



I jedna stara za moju dušu....



Kako je samo maestralno ubacio malo daška orijenta u izvedbu.Btw, ovo je s koncerta u Sarajevu.

A sad idem peći pogačice sa sirom koje nosim sutra na susret.

Cijeli dan mislim kako da ovaj post bude originalan i duhovit i sad sjedim pred ekranom i ne znam odakle bih počela. Uglavnom, radi se o tome da sam preko vikenda bila u Slavoniji i još uvijek sam puna dojmova, a koga ću tlačiti pričama o tome gdje sam sve bila i što mi se dešavalo nego vas, blogeri moji najdraži.
Za početak, moram pohvaliti sindikat svoje firme koji nam je omogućio da za 50,00 kuna uživamo dva dana u Slavoniji. Da, dobro ste pročitali – 50,00. Ne, nisam zaboravila nulu, evo vam i slovima : pedeset kuna i nula lipa. Imamo tu prednost da smo prijevoznička firma sa svojim autobusima pa možemo klatiti okolo za malo love.Znate kako ono Gibonni pjeva:“... Još te mogu pjesmom kupiti... lukavo i slatkorječivo....“ A ja kažem: još me možeš putovanjem kupiti.....“
Krenuli smo u subotu ujutro u sedam i tridedeset. Veliki bus, a nas samo dvadeset. Još uvijek ne mogu vjerovati da se tako malo ljudi prijavilo iz Rijeke. Hajde, mi s prve crte bojišnice radimo svaki dan pa niti ne možemo dobiti slobodne dane samo tako. Ali ovi iz uprave što su slobodni vikendom.... Ne znam što je u pitanju. Lova očito nije. A možda im Požega i Našice nisu dovoljno atraktivni, stvarno nemam pojma.

Naš bus

A vrijeme.... kao naručeno. Sunčano, bez ijednog oblačka. Malo prohladno, doduše, ali ne možeš imati sve, zar ne?
Jedva da smo krenuli, a po starom dobrom običaju boca jegera je počela kružiti busom. Da ne bi pili na prazan želudac malo smo se zasladili domaćim kolačima. Pozdrav gospođi našeg kolege P. s Krka. Samo jedna mala zamjerka – idući put nek priloži uz kolače i recept.

U Vukovoj Gorici čekali su nas istrijani. Njihova družina brojala je čak trideset osam ljudi. Mala reklama za odmorište – wc je izuzetno čist, a kava je odlična. Jedino što smo morali pušiti vani, a bilo je poprilično hladno. Ipak, to je u redu, nepušači su mogli uživati u kavici bez da se guše u našem dimu.
Odmorište ima čak i maleno dječije igralište na kojem su se neki prisjetili ranog djetinjstva pa su zaposjeli klackalicu i vrtuljak. Pravi dokaz da je dijete u nama uvijek negdje skriveno.



Istrijani su imali bolji bus od nas.


Ali smo mi imali boljeg šofera. Njihov je bio živčan, a naš je pjevao i plesao s nama.

Nakon okrepe krenuli smo prema Požegi. Kolega V. Iz Vrbnika počastio nas je domaćim orehovcem. I onda samo neka čujem da su boduli škrti. Vrlo brzo spoznali smo sve prednosti polupraznog busa. Pjevati smo počeli još u Rijeci, a ubrzo je pao i ples. Hit vikenda – grupa Fiesta.

"Ia, ia, ia ooooooo!!!!!!!"

Ubrzo smo naišli na prve prosvjede seljaka pa smo morali ići obilaznim putem. Što ima i svojih prednosti jer teško da će ikoga od nas put odvesti u sela i zaseoke kroz koje smo prolazili. Pogotovo meni je to dobro došlo jer ne volim auto-puteve. Nekako su sterilni, nemaju dušu.


U Požegi su nas ugostili naši dragi kolege iz "APP Požega". Pohvalili su se kako imaju novi autobusni kolodvor i pokazali stari. Koji je i onako napušten i star još uvijek bolji od našeg riječkog.



Kratki govor dobrodošlice...

...nakon kojeg smo krenuli u razgledavanje grada. Imali smo i jako simpatičnog vodiča čije ime sam, naravno, zaboravila. Kao što sam zaboravila imena tih silnih crkvi u kojima smo bili. Sorry Neverin, ali slaba ti korist od mojih putopisa. No, zato ću vrlo iscrpno pisati o tome što smo jeli i pili. Evo vam par fotkica.









Nakon razgledavanja pao je ručak, a nakon ručka formirali smo konvoj i krenuli prema Kutjevu.


Domaćini na čelu, za njima senjani i crikveničani u mini busu, pa onda mi, iza nas ličani, bračani i istrijani.

U Kutjevu smo imali dogovoren razgled znamenitih Kutjevačkih podruma i degustaciju vina.


Fotka je loša, ali nadam se da vidite kolika je to bačvetina.


Na ulazu svi dobiju ovakvu čašu koja ima troduplu namjenu. Naime, služi kao ulaznica u podrum i restoran, pribor za degustaciju i suvenir za uspomenu i dugo sjećanje. Moja je za divno čudo uspjela živa i zdrava doći do Opatije.


Slijed od sedam vrsta vina zahtjeva dobru podlogu. Očekivali smo u najbolju ruku par komadića sira na čačkalici a dobili pršuta, kobasica, tlačenice, šunke, kulena, kulenove seke, svježeg sira i vrhnja, salatu od mahuna, salatu od tjesetenine i salatu od mesa.


Dečki nam nisu rekli kako im se zove bend (ili sam ja prečula), a svirali su za deset!


Lika i Brač poneseni pjesmom
Ako niste znali, poznati hit "Otvor' ženo kapiju...." ima još jednu kiticu koja ide ovako:
"Neću ti otvoriti, molim očenaše. Jebem tebe i tvoje pajdaše!"

Koja smo sve vina pili, puno me pitate. Znam da smo počeli s graševinom. Bio je tu i chardonay, rose, frankovka i pitaj boga što još. Imali smo someliera koji je krasno pričao, samo nije imao kome jer ništa nismo čuli zato što sramotno velik broj kolega i kolegica ne zna da bi trebalo začepiti kad netko drugi govori, pogoto netko pametniji od tebe.
Na kraju su nam dali da degustiramo vino iz ledene berbe. Znam da je riječ o graševini, ali to je sve što sam uspjela čuti. Ako vas zanima što je to ledena berba uguglajte pojam, nemojte mene tu zajebavati. Ja vam mogu reći samo da je to nešto fantastično. I da boca od pola litre košta četristo kuna. Pa tko voli nek izvoli.

Dok je ekipa kupovala vino (nisam primjetila da je netko pljunuo četiri stotine kunića) mi smo naš bus pretvorili u disco club. U čemu je najviše prednjačio vozač koji je zajedno s nama plesao kroz bus. Vjerujem da mu nije bilo lako piti sokove dok smo mi srkali vino. Ipak, služba je služba, a družba je družba. Naravno da smo krenuli zadnji i posljednji stigli pred hotel. U međuvremenu su nas nekoliko puta preusmjeravali obilaznim pravcima pa smo se skoro izgubili. Mora da smo bili praznik za oči - bus se ljulja od našeg hopsanja, muzika trešti, mi revemo na sav glas "ia ia ia oooooo", usput mašemo svima redom (uključujući i jednog zaprepaštenog policajca). Kladim se da su Našičani mislili da je stigao cirkus u grad.

A hotel..... izvana gladac, iznutra jadac. Sobe katastrofa. Kolegica i ja dobile smo jednokrevetnu sobu koja se pravila da je dvokrevetna jer su u nju zgurali jedan pomoćni ležaj (nekakva fotelja na razvlačenje) koji je bio toliko nizak da sam mislila da spavam na podu. Mnogi su se žalili da im je voda bila žuta. Nama je bila u redu. Šteta što nisam fotkala sobu jer sad će ispasti da se razmažena opatijka preserava i prenemaže. U svakom slučaju, na cjeniku u sobi piše da je cijena noćenja s doručkom u jednokrevetnoj sobi 350,00 kuna. Hej, nek mi samo više netko zucne o cijeni smještaja u Opatiji.

Kako smo u hotel došli kasnije od predviđenog imali smo jedva pola sata da se malo osvježimo i sredimo za večeru. Koju smo mogli mirne duše preskočiti, toliko smo se napucali na degustaciji. Imali smo opet živu muziku, još uvijek smo bili dopingirani od degustacije, trebalo je samo održavati radnu temperaturu. Ubrzo smo otkrili da se pored wc-a nalazi kockarnica (?!) pa su se mnogi odali hazardu. Bez brige, ja nisam. Uostalom, ako sam sklona nekim porocima to ne znači da sam sklona svim.

Naravno, kako bi to bilo da ne bude nekog cirkusa. Zabava za stolom je bila na vrhuncu kad je doletio jedan kolega sav izbezumljen. Daljnji razgovor je tekao otprilike ovako:
K: Stari moj, u našoj sobi spavaju neka dva tipa!
I: molim? Kakva dva tipa, o čemu ti pričaš
K: kad ti kažem, netko nam se uvalio u sobu.
I: ti nisi normalan, ti si garant upao u krivu sobu!
K: Ma kakvu krivu sobu, pa nisam blesav!
I: Ma sigurno si falio kat, umjesto u sobu 110 ti si upao u sobu 210.
K: Jebo te, hotel ima samo dva kata, nisam blesav, pa naše stvari su unutra, to je naša soba!
I: Pa jesi ih probudio?
K: Jesam, rekao sam halo, šta radite u mojoj sobi.
I: I što su oni rekli?
K: Počeli se derati da šta radim u njihovoj sobi i nek se gubim van.
I: I što si ti napravio?
K: A što ću, izašao sam van.

Na kraju se ispostavilo da dečki nisu zaključali sobu, da su se dvojica kolega iz Gospića nalili zemlja-zrak i odučili otići na spavanje, vjerovatno išli od sobe do sobe i hvatali se za kvaku dok nisu naišli na njihovu - nezaključanu. Na kraju se stvar riješila tako da su dečki uspjeli saznati broj sobe kolega ličana, pokupili svoje stvari i otišli u njihovu sobu koja je, srećom, također bila nezaključana.

Uglavnom, plesalo se, pilo i pjevalo (i kockalo) do pola tri, a onda smo se pokupili u sobe da ipak odspavamo koji sat. Ujutro smo doručkovali, popili kavu u kafiću, odjavili se i krenuli prema Podravini gdje su nas očekivali na ručku u Podravskoj kleti.


Čini li se to meni, ili svaki grad mora imati hotel koji se zove Park? Ovaj naš nije bio nešto osobito, ali je zato osoblje preljubazno i simpatično. Oduševili su nas.

Perfekcionist skriven u meni nije mogao a da ne reagira na ovo:



Slavonski kauboji. Ili konjanici. Nazovite ih kako vam drago, ali priznajte da su face.

Znate ono kad u snu stalno nekud idete a nikako da stignete i trudite se i mučite a sve ste dalje od cilja? E, pa otpriike tako je izgledala naša vožnja. Svako toliko policija i preusmjeravanje prometa zbog prosvjednika. Sat vremena smo kasnili na ručak.

A ručali smo u PRC-u. Ako mislite da vas zajebavam, evo dokaza:


PRC je skraćenica za Podravka rekreacijski centar

Još jedna mala anegdota. Kaže jedan naš kolega konobaru: " Znate što, svaka vam čast, kod vas u Slavoniji konobari su izuzetno ljubazni". A konobar će njemu: "Gospon, ovo je Podravina".





Nakon PRC-a počelo je pravo prcanje. U zdrav mozak. Policija nas preusmjeri ko fol obilazno, a nigdje oznaka. I tako desetak puta. I onda u razgovoru s lokalnim stanovništvom doznamo da smo na potpuno pogrešnom putu pa hajde opet nekom stranputicom. Čitavo popodne smo se vrtili po Podravini, bogme smo se dobro upoznali s nizinskom Hrvatskom. Već smo počeli pjevati "Ko brod u boci putujem.... a neću stići nikamo...." kad smo se konačno dočepali auto puta u Varaždinskim toplicama. Doduše, nije nam previše smetalo jer je zabava bila u punom jeku.


Hopsanje po busu.

Naravno, imam ja i boljih fotki, imam i nekih video kllipića, ali nisam dobila autorizaciju a bez dozvole neću objavljivati ničije slike. Mene po običaju na ovim fotkama nema.

Smijte mi se i rugajte koliko hoćete, ali moram vam priznati da sam na sav glas pjevala neke stare narodnjake i da stvar bude još gora- znala sam većinu riječi. Ista stvar je i sa zabavnjacima. Na kraju balade pjevali smo uz cd s klapskim pjesmama i pošto su nam glasnice bile već dobro razrađene (a bogme i podmazane) bila je to sasvim pristojna izvedba. Ispostavilo se da imamo neke skrivene talente u busu pa je pao dogovor da se svi skupa prijavimo na Hrvatska traži zvijezdu.

A kao šećer na kraju, u trenutku kad smo ulazili u Rijeku počela je ova stvar:




Update: Sretan vam Dan žena, bla bla bla....da vam sad ne šaljem ponaosob poruke.

Druga stvar, znate ono kad kažu da pazimo što želimo jer bi nam se moglo ostvariti.
Sjećate se kako sam ono rekla - propustila sam U2, The Cult, Depeche Mode, Spandau Ballet, još samo fali Billy Idol pa sam kompletna. E, pa kako stvari stoje uspjet ću propustiti i njega, moju tihu patnju. Nema šanse da odem na In music festival :(

Opatijski ex gradonačelnik zabrijao je na to da od Opatije napravi drugi Monte Carlo. Sve je moralo biti fensi pa je običnim pučkim trgovinama duž glavne ulice zapičio takvu astronomsku najamninu da su se svi redom pozatvarali. Jer što će Opatiji drogerija, i onako nam se previše mladih drogira, zar ne? Ne, ne, glavnu ulicu našeg bisera Jadrana trebaju krasiti isključivo zlatarne, butici, dućani sa preskupim cipelama i slične pizdarije. Kakve crne željezarije, drogerije ili trgovine bijelom tehnikom?! Parfumerija može, ali mora biti mala i imati mali izbor,a velike cijene. Kockarnice i kladionice imamo na svakom koraku. Samo nemamo kino. Uostalom,tko treba kino kad samo deset kilometara dalje u Rijeci imamo veliki, krasni Cinestar.

Rezultat te njegove fiks ideje su zatvoreni, napušteni prostori koji zjape prazni i nagrđuju grad. Ali, to je već neka druga priča. Što je u stvari tema ovog posta....
Prvo nismo imali godinama jednu dobru trgovinu tipa DM-a (u kojoj se može birati između više od dvije vrste šampona i koja ima cijene i asortiman za svačiji ukus i mogućnosti), a sad smo u roku od mjesec dana odjednom dobili dvije, i to na samo par stotina metara udaljenosti. Prvo se umjesto butika Enrico Coveri otvorio Kozmo, a danas je umjesto restorana Korzo otvorila vrata Bipa. Nisam imala pojma da je Bipa u sklopu Bille, kao što je Kozmo očito u sklopu Konzuma.

A kad god se otvori neki dućan penzićima je praznik. Ma ne mora biti ni dućan, bitno je da se bilo što otvori, glavno da se nešto događa i da oni mogu njuškati. Čitava Opatija ukrašena je rozim balonima, čak su polijepili po pločnicima strelice koje pokazuju u kojem smjeru je Bipa. Odmah rano ujujtro čim su otvoriili vrata penzići su nahrupili. I svi redom kupuju. I puna je Opatija penzića s ružičastim vrećicama i balonima. Kad se treba gurati po dućanima i čekati u redovima onda nemaju tlak, ne bole ih kosti, mogu stajati i hodati satima, mogu vući gradom gomilu vrećica.

A ja se pitam -odakle im odjednom lova? Prvo dođu k meni u poslovnicu i nikad dosta popusta, sve im je skupo, pa što ja mislim, pa znam li da su penzioneri, zašto moraju platiti deset kuna za izradu iskaznice (nema veze što će se besplatno čitave godine vozikati po čitav dan Opatijom i okolicom), zašto svake godine ponovo deset kuna... to je pljačka.... Poslije toga odu u Bipu i pokupuju sve živo, a onda odu u banku i oročavaju štednju i upisuju kamate. A tu je onda i placa....

Šteta što ja neću biti takav penzić.... Kao prvo, imam osjećaj da neću penziju ni dočekati nego ću ravno iz firme dva metra pod zemlju. Ako je i dočekam nekim čudom ili ću kopati po smeću u potrazi za plastičnim bocama i ostacima hrane, ili ću završiti u nekoj ludnici. Što i nije tako loše, tamo barem imaš stan i hranu.

I zato penzići moji dragi, ne kukajte i ne naričite, vi ste posljednja od zlatne generacije penzića koja se mogla i kućiti i imati ušteđevinu. Uživajte u besplatnom gradskom prijevozu i hodočastite po novootvorenim prostorima. Samo mene pustite na miru i ne dolazite mi plakati i naricati dok su vam ruke krcate vrećica. Žao mi je, ali mene uopće nije briga kolike su vam penzije jer pretpostavljam da nisu puno manje od moje plaće, a vjerujem da se i vama jebe živo kolika je meni plaća.

Da se razumijemo i da me sad neki ne napadnu, nisam takav debil da trpam sve penziće u isti koš. Ovo se odnosi samo na one poput moje bivše svekrve koji od jutra do sutra plaču i nariču i čovjek bi rekao da su kruha gladni a onda drugi dan odluče stepenište obložiti mramorom.

Druga kategorija dokonih su domaćice s malom djecom. Upravo mi ispričala jedna gospođa kako je osim penzića Bipa puna majki s malom djecom u kolicima koja jadna plaču i vrište jer im je dosadno i vruće im je u toj gužvi. Koju pičku materinu vučeš malo dijete u tu ludnicu, pa zar je jači poriv za trošenjem od majčinskog instinkta?! Kaže gospođa da je jedno dijete stalno iz kolica rušilo artikle po policama. Majka bi samo mrtva-hladna tu i tamo reda radi promrmljala "nemoj" i dalje bi se prepustila prekopavanju po stalažama. Uostalom, tu su prodavačice da slažu, neće valjda ona.

Nikad u životu nisam ušla u neki dućan na dan otvorenja. Bogme neću ni u tu Bipu.

Update: Najprodavaniji artikal u Opatiji jučer bio je wc papir. Rijetko koga se moglo vidjeti na ulicama da nema barem jedan paket u svakoj ruci. Iz toga bi svatko normalan mogao zaključiti da su opatijci veliki - seronje. Odlična reklama za turizam.

I još jedna važna obavijest. Daje se na znanje da je Wind na izričit zahtjev svojih fanova dozvolila anonimno komentiranje. Navali narode, dajte si oduška.