Lako je trčati ljeti. Zora sviće već u pet sati. Nabaciš na sebe sportski grudnjak, majcu i hlačice za trčanje, čarape i tenisice i piči. Ali zimi majčin sine....... Prvo moraš najaviti svekolikom pučanstvu svoju športsku namjeru jer u protivnom postoji velika šansa da ujutro kad ti zazvoni budilica pomisliš: „I'm too old for this shit“. Ili: „It is to cold for this shit“. Ako najaviš svoj junački pothvat ponos ti neće dozvoliti da odustaneš pa da ti se selo poslije smije u facu ili iza leđa: „Vidi pičke....smrzlo se prkno.....znali smo svi da samo laprda u prazno.....“.
I tako... šest ujutro, alarm zvoni. Ustajem na jedvite jade mrzeći polako i sebe i druge (da, znam da vas ovo posjeća na jednu pjesmu). Hladno je u pičku materinu, svi spavaju. A ja si mislim:“Pa dobro jesi li ti normalna žena (retoričko pitanje)?! Ponedjeljak je, ljudi idu na posao i proklinju sve živo i neživo, a ti ne radiš i umjesto da spavaš snom pravednice izvodiš tu neke bijesne gliste....Ti ćeš se kao bavit sportom....ne'š ti sporta.....
I tako, navlačim na sebe sve te slojeve odjeće potrebne za zimsko potrkanje. Sportski grudnjak je najvažniji, to će vam potvrditi svaka ženska s malo većim vimenima. Onda majca od dovoljno umjetnog materijala da vas grije, a ne hladi kao pamuk, a opet s dovoljno prirodnih materijala da se ne usmrdite nakon pet minuta. Treba paziti da se ne obučete ni pretoplo ni prehladno. sportske čarape, hlače za trčanje, jakna za trčanje, traka za glavurdu koja pokriva uši, rukavice....Hlače su mi pretanke, navlačim za svaki slučaj i hulahopke (sad prave sportašice s užasom padaju u nesvjest) i da ne prifali preko njih još i jedne kratke hlačice za fitness. Zajebi ti to, imam ja ipak skoro pol stoljeća.
Šok i nevjerica! Mobitel se preko noći ispraznio. Smartphone my ass! Da je pametan fino bi mi bio naveče priopćio: "Alo, tuko, stavi me na punjač!" I kako ću ja trčati bez muzike? Ok, plan "B". Imam ja i moju prastaru Nokijicu. Koja pak ima radio. A Otvoreni Radio ima super mjuzu po mom guštu cijeli dan.
Za divno čudo ovog puta nisam zaboravila ponjeti kiruršku masku. Koji kurac će mi kirurška maska? Pa da mi ledeni zrak ne ulazi direktno u grlo, alo! Zašto ne dišem na nos? Majke mi ako ste vi normalni..... Da sam ja u stanju trčati i disati laganini na nos cijelo vrijeme samoj sebi bi govorila "Vi". Dobro da dišem ikako.
I tako, sve je konačno spremno, odlučujem da ću živjeti opasno i buntovnički i da neću ponjeti bočicu vode sa sobom (navodno je zimi važnije nego ljeti imati sa sobom vode). Sjedam u auto i pičim prema stazi. Da...meni trening počinje omiljenom sportskom aktivnošću u Hrvata - sjedanjem u auto.
I evo, stigla starka na stazu. Jedva izašla iz auta koliko puše. Ja sam jedno nadasve strpljivo i nježno žensko biće rođeno u znaku Ovna čije drugo ime je strpljenje i normalno da nisam ni stavila tu masku na njušku, a već sam je potrgala. Ok, traka za glavu glumit će traku za zaštitu njuške, a u torbi imam jednu pamučnu kapu. Vadim ja mobitel i slušalice i guess what? Priključak NE PAŠE!!!! Majke mi, potekle mi suze. Ako ništa drugo propisno sam zabundana. I taman počinje svitati zora.
Pitali su me u nekoliko navrata zašto uvijek trčim u neko nenormalno doba, uglavnom dok je još mrakača. I zar me nije strah manijaka. Je....strah me. Strah me ZA manijaka. Jadna li majka svakom manijaku koji mene sretne u praskozorje ili sumrak. Taj majci od straha i groze neće živu glavu iznjeti. Kad ja idem trčati izdaje se posebno priopćenje za manijake. Pinky opasnost! Zašto pinky? Bit će vam jasno ako me ikad sretnete (i preživite). Jesam li ja vas upravo nazvala manijacima? Hihihihihi....
E sada se svaki profesionalni sportaš treba zagrijati i dobro rastegnuti. RASTEGNUTI, ne nategnuti. Te bi pripreme trebale trajati minimalno 5 do 10 minuta. Kod mene je to 5 do 10 sekundi. Ipak sam ja veteranka, normalno.
I eto, NAPOKON ja i potrčim, jelte..... A ono piči bura, dere nemilo..... Srela samo jednog tipa koji šeće psa, a pas mu u mislima jebe milu mamicu. Vidi mu se točno na faci da misli: "Kud je baš mene dopao ovako ludi vlasnik, majke mu ga nabijem, reži me gdje sam najtanji ako mi nije bilo bolje u azilu." Vlasnik mu je isto potencijalna opasnost za manijake na šta liči onako zabundan. Kao i meni, samo mu oči vire.
Ja kad trčim u stvari mislim da trčim. A onda me prestigne neki pravi trkač ili trkačica. To je otprilike kao da pičite u Peglici auto putem punom brzinom od 79 km /h i mislite da ste Bogu ravni, a onda pored vas prohuji neka bijesna makina sa 190 km/h. Takve stvari bace me u depresiju više nego vaga.
A ponos čini čuda...... Ono, vučem se jedva kao zombi i vidim u susret mi idu neki šetači ili dolazim s leđa nekim šetačima. Ooooo, nema tu.... duša na nosu, ali svejedno se prikupljaju zadnji atomi snage tako da mogu ubrzati i izvesti maestralno prestizanje u stilu vidite-kako-ja-s-lakoćom-trčim-uspravna-čila-odmorna-kao-da-sam-tek-počela-trčati-a-već-šezdesetsedmi-mi-je-krug. Normalno, iza prvog zavoja kad im izmaknem iz vidokruga bude mala scena "dvaput-sam-umra" i onda idemo dalje u revijalnom tonu.
Imam novu foru. Futing. Pa dobro, jel' vas baš sve mora asocirati na seks? Isuse, dajte se malo odite liječiti ljudi. Futing je kad se naizmjenično trči i vježba. Duž ove moje staze postavljene su svako toliko sprave za vježbanje. Ja ih zovem dječjim igralištem za odrasle. I tako ako se desi da ne merem više (ako se desi....hoću reći - KAD se desi) onda ja fino stanem pa kao nešto vježbuckam i kad se donekle vratim među žive nastvim dalje. I još ispadnem moderna i profesionalna.
A najveći gušt mi je kad se primičem kraju staze (tj početku,ovisno s koje strane gledate). Onaj trenutak kad ugledam svoj autić parkiran kako me čeka..... to se zove ljubav... I onda skupim zadnje atome snage i kao u sladunjavim filmovima i ljubićima poletim mu u zagrljaj raširenih ruku. A on ladan k'o špricer, đubre jedno limeno.
Znam, fali efektan i bomastičan kraj. Bit će vam dobre i neke amaterske fotke.
Ajd zdravo!
