Duuuuuuugo se već spremam napisati post o Žabici. I stalno odugovlačim. Te nemam inspiracije za tekst a materijala ima na pretek, te ne znam odakle početi, fale mi fotke......a post bi bio spektakularan. Zato što je i Žabica spektakularna. To je jadan mali svemir sam za sebe. Kažu - slijepo crijevo Rijeke a mi koji tamo radimo znamo da je to epicentar našeg grada, a ja sam uvjerena čak i predvorje pakla ili u najmanju ruku ulaz u neku iskrivljenu dimenziju. Jer ono što se na Žabici događa i vidi normalnom čovjeku je jedostavno nepojmljivo. Nama veteranima s PTSP-em to su već normalne stvari.

Što je Žabica? Žabica je riječki autobusni kolodvor koji nalikuje svemu samo ne autobusnom kolodvoru trećeg po veličini grada u Hrvata. Oni koji su bili znaju o čemu pričam.

I tako se ja kravim i kravim i sve se nešto nećkam jer imam usmeni dogovor sa šefom da baš i ne spominjem firmu u postovima. Ma ne bi ja pisala o firmi nego o Žabici kao fenomenu, jednom posebnom mirkokozmosu (al ga serem, jel'da) ali ne bi htjela da ispadne da pljujem u pijat iz kojeg jedem. A zaslužuje ta naša Žabica i te kako da se o njoj piše. I ne samo piše nego i snima. I dok sam ja neodlučna i nemam muda lijepo me pretekla Maša Drndić i ni manje ni više nego snimila o Žabici dokumentarac veoma zgodnog naziva "Polazište za čekanje".



Hvala vragu, bogu, nebesima, bilo kome, kad se snimao film ja sam bila na godišnjem. Pa me u filmu nema. Istinaibog, to je šteta za film jer bi mu moja veličanstvena pojava još više dala na vrijednosti. Ali, to znači da mogu mirne duše i bez treme ići na premijeru i sprdati i zajebavati kolege i kolegice koji se u filmu pojavljuju. Osim toga, kažu da kamera dodaje deset kila. A ja i onako već imam petnaest viška. A dobro, dobro, dvadeset..... pasmater, zar uvijek moram govoriti istinu?

I tako, sutra, 28.03. u Art- kinu Croatia biti će održana premijerna projekcija filma mlade riječke redateljice Maše Drndić. Vidim kako si na netu nitko nije dao truda da svojim riječim nešto napiše nego su svi prepisali tekst s reklamnog letka Art-kina pa što bi ja bila budala, prepisat ću ga i ja. Ali barem sam toliko poštena da sam navela izvor (pošten=blesav):

"Protagonist filma mlade riječke redatejice Maše Drndić autobusna je stanica Žabica, slijepo crijevo Rijeke, kolodvor koji je premaleni za potrebe razvijenog grada, njegovo vječito privremeno rješenje. LIca radnika, putnika i prolaznika vode nas kroz ovaj dnevni boravak grada, maketu funkcionirajućeg kaosa, jednu posve neobičnu zajednicu koja na autentičan način krpa rupe dotrajalog sistema, sizifovski kotrljajući se kroz dan...."

E, ovo je fantastično sročeno - funkcionirajući kaos.

A možda je i dobro da me Maša pretekla. Pa će njen film biti uvod u moj post nad postovima (rekao mi je psihijatar da malo poradim na veličanju vlastitog ega i samoreklami).