I eto tako bila ja jučer na koncertu Miše Kovača u riječkoj Dvorani Mladosti. Sram me i stid bilo, po prvi put u životu sam slušala Mišu uživo. Ovog puta lukavo sam izbjegla i problem pronalaska parkirnog mjesta. Frendica živi u zgradi cca kilometar i pol od dvorane. Prvo kafenisanje u njenom stanu. Bili smo za kišu spremni, ali netko je došao na zaista genijalnu ideju da pozovemo taksi. I tako smo se za dvadeset pišljivih kuna nas četvero (čitaj - tri koke i jedan pijetao) gospodski odvezli drito pred Dvoranu Mladosti i izbjegli pljusak. Živio Taxi Cammeo (dužni su mi za ovu reklamu na mom ultra popularnom blogu barem jednu vožnju od Žabice do Bivia).

Koncert je počeo s pola sata zakašnjena, ali tko je vidio da jedna legenda započne s koncertom na vrijeme? Dvorana nije bila dupkom puna kao što sam očekivala. Znam da je Mišo u kurcu i da nije više ni sjena onog što je nekad bio, ali jebalo mater, ipak je to Mišo Legenda. Eeeee, crno nam se piše kad Mišo Mate Kovač više ne može napuniti dvoranu.

Ali publika je bila zakon. Osobito mlađarija. Dječurlija u prvim redovima (pod dječurlijom mislim na tinejdžere i rane dvadesete) već je bila prilično nestrpljiva pa su lijepo odlučili da počnu pjevati sami. Mislim da se mahom radilo o riječkoj Armadi i usprokos tome što navijam za 'Ajduka skidam im kapu. Tih dvadesetak, tridesetak momaka zvučalo je kao da pola dvorane pjeva. Za što su bili nagrađeni gromoglasnim pljeskom ostatka publike i uskoro je čitava dvorana pjevala. Tako smo i dočekali Mišu.



Odmah da napomenem da su sve fotke preuzete (to je samo lijepši izraz za ukradene) sa stranice Novog Lista pošto moj digitalac katastrofalno loše snima u mraku iz daljine, a da vam objavim moje fotke ne bi imalo smisla, pa nije još Noć Vještica.

Dakle, nakon što smo dozvali Mišu pjesmom dotični je odmah pao u sevdah. A kako i ne bi nakon takvog dočeka. Mene je, iskreno, bilo strah da doslovce ne opadne jer su ga na pozornicu morali dopratiti. E sad ovako, ne zaboravimo da Mišo ima sedamdeset i jednu godinu, da je psihički nestabilan i da je pretrpio težak srčani udar. Čovjek ne može ni govoriti bez poteškoća, a pjevao je sat i pol (s jednom pauzom od kojih pola sata). Hrabrost, egocentrizam, ludilo, očaj, neprihvaćanje činjenice da si već za rashod... mislim da je sve pomalo u pitanju. Ali svejedno treba imati jaaaaaako velika muda i usuditi se popeti na onu pozornicu u takvom stanju. Netko će reći da je narcisoidnost u pitanju, ali bilo kako bilo ja se čovjeku divim iako mi je debelo digao tlak svojim nacionalističkim izjavama upakiranim u celofan ljubavi, vjere i sloge u 'Rvata. No, svi mi imamo pravo na svoje mišljenje i na svoja vjerska i politička uvjerenja, a i onako smo jučer svi tamo bili zbog - pjesme.

Vjerovatno pjevači kažu publici u svakom gradu da je - najbolja. Pa neće valjda reći - hladni ste k'o kuhane ribe i kurcu ne valjate. Ipak, mislim da je riječka publika ipak nešto posebno.Kaže Mišo da se malo pjevača usudi izaći pred riječku publiku i da se boje da neće napuniti dvoranu i da je to zato što riječka publika točno zna što hoće- hoće pjesmu s dušom. I još kaže da se riječka publika opasno približila splitskoj. Bit će da je onda Gibonni zaista mislio ozbiljno kad je rekao da mu je riječka publika najdraža. Sve pedantne picajzle koje su primjetile da sam u ovom pasusu čak pet puta koristila izraz "riječka publika" (eto, šesti...) mogu odjebati u troskoku.



Prva pjesma bila je "Samo nas nebo rastavit može" i svi smo se odmah raspametili. Bilo je svega, i falšanja i brkanja teksta i profulanog tonaliteta, ali ništa mi to Miši nismo zamjerili. Glupo je reći da je pjevao mahom svoje najveće hitove kad je svaka njegova pjesma bila i ostala - hit. Najbolje je otpjevao pjesmu "Ostala si uvijek ista" koja je po mom osobnom mišljenju jedna od njegovih najkvalitetnijih pjesama. Navodno je Mišina bivša žena izjavila da je to jedina njegova pjesma koja nešto zaista i vrijedi. Dotična pjesma je na konceru izuzetno dobro prihvaćena od publike što me malo i iznenadilo jer radi se ipak o pjesmi koja malčice odudara od njegovo standardnog izričaja (vrag me zel, još ću se početi izražavati kao glazbeni kritičari).

U pauzi nas je umjesto Ivane Kovač (koja je navodno dobila temperaturu) zabavljala riječka grupa čije ime nisam upamtila, a ne da mi se sada guglati. Svirali su Rozgu (i to toliko učestalo da sam se već počela osjećati kao da sam na njenom koncertu), Severinu, Magazin i slične pizdarije. Na kraju balade maestralno su izveli "Proud Mary". Grupa ima toliko potencijala, majstorski praše, a pjevačica im je fantastična. Sve pjesme redom otpjevala je bolje od same Rozge i Severine, a što se tiče novog Magazina, glasovne (ne)mogućnosti one njihove male što glumi pjevačicu su takve da bi i ja bolje otpjevala. Ipak, jasno mi je da je nekako trebalo pokušati održati usijanu atmosferu ili je barem nastojati podgrijavati dok se legenda ne vrati. A zna se što raja traži......



Što još reći..... netko mi je rekao da prošlog puta Mišo nije htio izaći na bis. Ovog puta jest. Bilo kako bilo, koncert je od prvog do posljednjeg trena (osim u onom poluvremenu Rozge, bljuzge i slično) bio nabijen emocijama. Skrušeno priznajem da me smekšala i čak i rasplakala pjesma "Najljepše su oči moje majke". Eto, i grozna Wind je ipak samo biće od krvi i od mesa s nekakvim naznakama osjećaja.

Nakon koncerta dok smo još svi bili puni adrenalina i dok nam je srce bilo široko k'o kuća (zlobnici bi rekli - nekima i dupe) kilometar i pol duga šetnja legla nam je ko budali šamar. I vrijeme nam je išlo na ruku. Ona kataklizmična pljuščina koja je uspjela poplaviti moj omiljeni kafić i udari groma koji su dvaput doveli do nestanka struje ljubazno su pričekali dok se nisam dovezla kući.

Ok, ok..... priznajem... svratili smo u našu najdražu birtiju.

Vidim, nitko još nije objavio na jubitou snimke s koncerta pa nemam što drpiti. A ništa, poslužit će i stariji materijali.