Hajde onako "školski"....

U subotu 25. lipnja 2011. godine na kupalištu Slatina u Opatiji održan je Festival vatrometa na kojem su sudjelovale velike specijalizirane hrvatske tvrtke u području pirotehnike i kreiranja vatrometa...

A jebat ga... ne ide.... nije to moj stil. Mislit će ljudi da je pisao netko drugi. Dakle.... ja sam vam kao svraka. Obožavam sve što blješti, šljašti, svjetluca, plamti, eksplodira.... Vrlo interesantno za jednu osobu koja inače obožava crnu odjeću i većinu vremena tumara svijetom obučena od glave do pete u crno poput neke crne udovice, ali nije sad riječ o mom psihološkom profilu (i bolje da nije, neki ljudi za divno čudo misle da sam NORMALNA).

Mi Opatijci smo inače navikli na vatromet jer je već duže vrijeme u modi da se za sve moguće pizdarije organizira isti. Nema tog događaja u Opatiji koji nije popraćen vatrometom. Svaka mona koja se rađa, krsti, krizma, berma, udaje, rastaje, maturira, diplomira....mora imati vatromet. To je valjda nova moda, isto kao što je jedno vrijeme bilo jednostavno nezamislivo da se mladenci ne vozikaju u limuzini dužoj od autotrolejeve tridesetduje. Prvi put kad je počelo to pucanje i praskanje mislila sam da je opet počeo rat, a da ne govorimo da moja luda terijerka dobije svaki put slom živaca i totalno promuke od silnog laveža jer to je valjda jedini pas na svijetu koji se ne boji ni usisivača ni petardi i valjda bi bila najsretnija da može taj vatromet zgrabiti zubima i protresti ga. Sad smo već toliko oguglali i navikli da ga više skoro niti ne primjećujemo.

Ajmeeee... ja ga razvukla kao Broj Jedan kad počne sa svojim pričicama iz davnine.... Elem, bio je taj Festival vatrometa i lani, tako da sam već znala kako to ide. Rakete se ispaljuju sa pontona na moru ispred kupališta Slatina u intervalima od po pola sata. Nekakav tegljač dotegli ponton, zbriše na sigurnu udaljenost puževom brzinom. Svaka "točka" da je tako nazovemo traje u prosjeku oko pet minuta. Znači pola sata pripreme za pet minuta veselja. Pa onda opet pola sata do idućeg vatrometa. Prošle godine bio je angažiran nekakav voditelj koji nas je kao zabavljao u pauzama između ispaljivanja. Ove su godine odustali od toga. Ali su zato zatvorili dio prometnice i naprndečili pozornicu... ups... sorry... STAGE (Wind, izražavaj se moderno, ipak si ti cool ženska na cool listi) nasred ceste. Moram li reći da je to izazvalo prometni kolaps neopisivih razmjera?

Ove godine za divno čudo uspjeli smo se dočepati slobodnog stola na samoj plaži. Oduševljenje nam je naglo splasnulo kad smo vidjeli da će nas to zadovoljstvo skupo koštti i da treba iskeširati čitavih 20 kuna za pivčinu. Ali nije beg cicija, a i 16 kuna za moj ljubljeni Somersby nije propast svijeta. Pa nećemo se valjda ponašati kao naši strani turisti koji na njih sedmero naruče jednu bocu mineralne. Kad je bal nek je bal i nek vidi selo da se ima!

Inače, na toj pozornici nasred ceste svirala je grupa Lady Luna na koju nismo previše obraćali pažnju sve dok nisu počeli prašiti po repertoaru poprilično neuobičajenom za narodske veselice. Umjesto raznih Zečića i ostalih živina udarili su po Joe Cockeru, Queenu, Elvisu, Robbiu Williamsu...
Naravno da je nešto moralo usrati motku, a to je stara dobra užanca opatijskih kafića da bez obzira na događaje oko sebe na sav glas odvrnu svoju muziku, tako da mi je skoro prisjeo Somersby kad je Bižuterija nadjačala Robbia.

Što se tiče vatrometa... nije bio loš. Za razliku od mojih snimki s mojim poslovično jeftinim službenim mobitelom (jao, kako će mi ga oduzeti kad šef pročita ovaj post). Ali što imaš s tim klimaš pa vam svejedno keljim te moje video klipiće.








Ovako to rade profesionalci: Foto Luigi iz Opatije.



I ovi drugi:



A sad se vi pitate kakva mi je to glazbena podloga u video klipićima. E, pa nije to išlo baš onako kako sam ja zamišljala. Vrlo domišljato palo mi je na pamet da prikeljim Katy Perry i Fireworks. Malo sutra! Fucking Jubito ne da! Jedva mi dalo da zalijepim Evanescence i tu neku treću nikad čula pjesmu i grupu (koja uzgred rečeno niti nije tako loša).

A zašto uopće stavljati glazbenu podlogu, pitate se opet vi. Pa, na primjer zato što smo konobaricu morali maltene lasom hvatati da naručimo drugu turu i onda smo više od dvadeset minuta čekali da nam donese pijaču, a donjela nam ju je pogodite kad? Pa kad je započeo vatromet, naravno. Tako da se u pozadini jasno i glasno čulo: ja bi da naplatim ako nemate ništa protiv... to vam je toliko i toliko.... imate možda dvije kune sitno? Vi meni dvije kune, a ja vama vratim okruglo.... Pasmater, došlo mi je da ju ispalim s tog pontona nasred mora.

Ali ako mislite da je Wind samo njurgala i živcirala se... Neeeee... meni je srce bilo veliko kao kuća zato što se konačno nešto počelo događati u ovom našem gradu fosila, najvećem staračkom domu nakon Floride. Ponovo je Opatija bila prepuna ljudi kao prije dvadeset i kusur godina u ono zlatno doba turizma. Ljeto, veselje, šušur, glazba na svakom koraku (pa makar i jebena Bižuterija). Znate onaj osjećaj kad se punite pozitivnom energijom, osjećate je kako vam teče venama, osjećate da ste (još) mladi, puni života i da je život sve u svemu ipak lijep? Ne znate? A jebat ga.....što vam ja mogu ;)

Evo, već treću godinu za redom bila ja u Padovi na blagdan sv. Ante. I što je tu čudno, pitate se vi..... pa eto, možda je malo neobično da jedna deklarirana ateistica uredno svake godine ide na hodočašće. Ja bih to samo pripisala mojoj velikoj ljubavi za skitnjom. Oni koji se sjećaju mog posta iz 2009. (barem se nadam da imam jednog do dva vjernog obožavatelja koji i zapamti ponešto od napisanog) pomislit će: koji kurac je opet tamo išla kad je prošli put praktički popljuvala i Padovu i talijanski turizam i sve redom. Pa eto, vjerovali ili ne, ja sam jedna od onih čija je deviza da ljudima (pa i gradovima) treba pružiti i drugu šansu. Ako baš zagusti i treću.

Za naj naj vjernije kojima se da ponovo čitati evo linka

I tako, eto mene opet u Padovi. Prošle godine za ljubav kolegici vjernici zaista smo najviše vremena provele po crkvama i bazilikama pa sam tako pogledala i te famozne relikvije (ako se dobro sjećam radilo se o jeziku , o čeljusti i o nećem trećem što sam zaboravila). Ove godine vidim da je kolegici malo splasnuo vjerski, a malo više se rasplamsao šopingoholičarski zanos. A ja sam odlučila da ću Padovi dati i treću šansu jer nije me baš previše očarala.

Ja vam inače Italiju strašno volim. I nekako kad kažeš - Padova to zvuči baš onako nekako otmjeno i gospodski s jednom finom patinom. Neobičan je to grad. Možda ne legne na prvu loptu (očito niti na drugu ni treću). Ne znam hoću li uspjeti objasniti, nekako u zadnje vrijeme nisam od prevelikih riječi. Evo, kad gledam fotke koje sam snimila sve to vrlo šarmantno i primamljivo izgleda. Ali ruku na srce, fotke i jesu strateški snimane da bi čim ljepše ispale. Jedna je putnica u autobusu ovako komentirala: "Imam osjećaj kao da su na ulilcama samo turisti i sirotinja, a oni finiji i bolje situirani kao da izbjegavaju centar na ovaj blagdan jer grad djeluje sablasno pusto." Ja sam pak stekla dojam da se Padova sastoji od industrijske zone, poslovne zone s modernim futurističkim zgradama i jednog oooooooogromnog bezličnog i beživotnog predgrađa koje djeluje totalno pusto. Stara jezgra Padove zapravo je prilično mala za jedan tako veliki grad. Po meni, Padova je jedno veliko predgrađe.

Jednostavno ne mogu vjerovati da je to - to. Najvjerovatnije sam vidjela tek jedan mali djelić tog višestoljetnog grada, ali - gdje je k vragu ostatak stare jezgre?! Nadam se da ću jednog dana imati priliku obići Padovu autom i u društvu nekoga tko u njoj živi, radi ili studira.

Osim toga, grad djeluje i poprilično hladno i ne previše srdačno. Pričali su mi o tom sjevernjačkom kontinentalnom hladnom temperamentu, ali za mene su valjda svi Talijani redom brbljavi i onako nekako južnjački mediteranski tipovi.

Ako mislite da sam ja kritična što ćete tek reći na komentar moje frendice: "Teška ciganija". Kad bi trebala sažeti dojam o Padovi u jednu rečenicu rekla bih da je to nekad davno grad gospode i intelektualaca koji je preuzela sirotinja. Čistoća i nije na nekoj visini, a glavna šaka u oko su nakaradni i grozni štandovi koji nagrđuju najljepši dio Padove - Prato della Valle. Ponavljam, fotkala sam tako da se čim manje vidi ta grozota, a čim više rijeka (strahovito prljava, Mrtvi Kanal je bistri potok u odnosu na Brentu) i park s kipovima.










Nisam ni znala kako imam pametan mobitel. Inače mi je na zaslonu fotka Dubrovnika (tvornička postavka). Kad smo došli u Italiju ne samo da je automatski promijenio fotku u sliku tornja u Pisi već je tu i natpis Wind. Nek se zna čiji je mobitel :)



Iako sam rekla da neću više dolaziti u skorije vrijeme možda ipak dam Padovi i četvrtu šansu jer uspjela sam naći i par sasvim zgodnih ulica sa zanimljivim zgradama:





Kao Venezia....









Malo najvećih znamenitosti: crkva svetog Ante, bazilika svete Justine, Donatellov spomenik....







U katedrali (valjda je katedrala, ne znam stoluju li biskupi u sv. Justini ili u sv. Anti, a kažu da se katedralom smije zvati samo ona crkva u kojoj stoluju biskupi) sv. Ante zabranjeno je fotografiranje, ali nitko ne jebe pol posto tu zabranu. Stoga, evo vam par ilegalnih fotki:





U bazilici koliko sam vidjela fotkanje nije zabranjeno:





Prosjaci na svakom koraku.



Malo fotki klope za gurmane. Premda moram priznati da ovaj kolač nije ništa posebno. Običan biskvit. Kupila ga preklani pa ove godine nisam ponovila grešku. Radije sam uzela tati malo amaretta.



Jadna pizza se u posljednje vrijeme pojavljuje u svim mogućim, a bogme i nekim nemogućim oblicima. Tako imamo osim standardne pizze i pizza sendviče, pizzette, pazite ovo- pizza burek (preporučujem izbjegavati u širokom luku). I kad sam već mislila da je sve već viđeno eto ti pizza korneta! Ilitiga pizza konusa za one koji picajzlasto prevode doslovno.



Ovo su neke divovske puslice. Vjerovatno imaju milion kalorija i ne gine vam par karijesa.



I za kraj malo interesantnih ljudi i živina:









Baš me zanima hoće li me i dogodine nagovoriti da odemo......