Znam, znam, obećala sam nastavak posta o opatijskom šetalištu. Ali po ovakvoj pasjoj vrućini ljepše će nam biti da malo skoknemo do Gorskog Kotara. Točnije, do Mrkoplja. Još točnije, do sela Tuk.

Kad god nekud putujem izbjegavam auto puteve i brze ceste. Dugo već nisam prošla starom cestom prema Gorskom Kotaru. Prije skretanja za Mrkopalj zaustavili smo se na vidikovcu blizu Lokava da malo bacimo pogled na Lokvarsko jezero.






Znate li onu pjesmicu "kućica u cvijeću, trava oko nje...."











A ovo me pak oborilo s nogu:





Kantarion (mnogima poznatiji pod nazivom gospina trava) i stolisnik suše se za čaj



Iako sam prava pravcata gradska cura sanjam o jednom ovakvom preslatkom vrtiću



I sve skupa uokvireno jednostavnom drvenom ogradom i prekrasnim mladim jelkama




Bea se držala prilično dostojanstveno, baš kao što se priliči jedno dobro držećoj psećoj dami u poodmaklim godinama.



A Boni se načisto izbezumila. Jurcala je gore-dolje, njuškala i zavirivala u svaki kutak, hrabro i srčano "čuvala kuću" lajući na rijetke prolaznike i druge pse, nagarila mačku.... A moja izjava da su westići psi koji su uzgojeni da bi se koristili u lovu izazvala je salve smijeha i sveopću zajebanciju na tu temu čitav dan. I zato sada koristim jednom za svagda priliku da svima koji se sprdaju na taj račun začepim gubicu slijedećim citatom:" Zapadno škotski bijeli terijer je nastao iz sličnih razloga kao i silihemski terijer. Željeli su imati bijelog lovca, koji bi se razlikovao od lisice ili jazavčara, da ga lovac slučajno ne ustrjeli. TERIJERI su prije bili lovački psi jamari i štakoraši za tamanjenje štakora po lukama, skladištima, farmama, itd., a danas su pretežno kućni psi. Stalno su u pokretu, živahni, oštri.
- ERDEL TERIJER, NJEMAČKI LOVNI TERIJER, FOKSTERIJER, IRSKI PLAVI TERIJER, JORKŠIRSKI TERIJER, ZAPADNOŠKOTSKI BIJELI TERIJER, STAFORDSKI TERIJER, BULTERIJER."

Evo lovca krvoločnog



Nismo imali prilike provjeriti lovačke sposobnosti moga ćuke. Namjera nam je bila prošetati do tri kilometra udaljene Matić Poljane, ali stari ima problema s koljenom, a nonšalantna izjava naših domaćina da im se medvjedi (osobito ženke s mladuncima) svako toliko približavaju kući nekako nam je tu namjeru stavila u drugi plan. Ipak, malo smo prošvrljali okolicom tako da sada slijedi nastava iz prirode i društva. Više prirode, manje društva.

Na ovu šljvu uredno se pentraju medvjedi i ostavljaju tragove kandži kao svojevrsni potpis - međed was here



Ribiz



Crni ribiz



Čičak



Stolisnik



Broćika



Gospina trava (znam Bugi, još nisam na "ti" s fotićem.... mlada sam... naučit ću)



Ljiljan?



Moderne vikendice u starinskom autohtonom stilu, vješto ukomponirane u prostor





Uvijek mora biti nečeg što kvari ugođaj.....



Malo krajolika.....



Teško je bilo za povjerovati domaćinima da se eto baš jučer naveče morali naložiti vatru jer je bilo prehladno i kako se noću pokrivaju poplunom od perja i još povrh toga dekom. Ipak, negdje oko 20.30 prilčno je zašljivilo. Sreća da sam ja praktična žena pa sam ponjela i džemper.

Slijedeći put moram ići na tu Matić Poljanu bez obzira na međede.

Sreća da postoji google, a još veća sreća je da je izmišljen copy-paste pa se ne moram mučiti smišljanjem prigodnog teksta :

"Lungomare je 12 km dugo obalno šetalište koje povezuje mjesta na Opatijskoj rivijeri - Volosko, Opatiju, Ičiće, Iku i Lovran.

Šetalište se počinje uređivati 1885. godine i vremenski se poklapa s otvaranjem prvih hotela u Opatiji (Grand Hotel Kvarner, 1884. godine i Hotel Imperial, 1885. godine). Dovršeno je 1889. godine kada je Opatija proglašena klimatskim lječilištem, a spojeno s Lovranom 1911. godine u vrijeme najveće ekspanzije turizma na Rivijeri.

Duž trase šetališta podignuta su spomen obilježja znamenitim ličnostima koje su boravile u Opatiji: književniku Henriku Sienkiewiczu (iznad opatijske luke), liječniku Theodoru Billrothu (na zidu crkve sv. Jakova), generalu Jozefu Pilsudskom (u perivoju ispred Umjetničkog paviljona "Juraj Šporer").

Jednim dijelom šetalište Lungomare prolazi i kroz čuveni središnji opatijski perivoj.

Šetnica se počela graditi od Voloskog prema Slatini. I ne bez problema, jer nekome je presjekla put do mora, ribarima u Volosku oduzela obalu za sušenje mreža, nekome je dovela šetače pod prozor… Ipak, graditelji: Heinrich Gintl, Alfred Manussi i Konrad Rubbia su uz pomoć kotarskog kapetana Jettmara u četiri godine sa šetnicom od Voloska stigli do Slatine. Trebalo je od 1989. godine proći još punih 12 godina da se dovrši i preostali dio puta, do spajanja sa Lovranskom šetnicom. I konačno 12 kilometara duga šetnica je 1911. godine dovršena. Opatija je već u to vrijeme dvadesetak godina uživala status službenog lječilišta, u njenim su vilama, hotelima i luksuznim pansionima boravile mnoge okrunjene glave Europe, mnoga poznata imena književnosti, glazbe, scenskih umjetnosti… Opatija je u to vrijeme bila jedan od najrazvijenijih mondenih središta Europe. I svi su ti njeni gosti šetali njenom uzmorskom šetnicom, upijajući dašak mora, ljubavi i opatijske ljepote."




Povodom obilježavanja stote godišnjice opatijske šetnice Lungo Mare u umjetničkom paviljonu Juraj Šporer otvorena je izložba fotografija "Lungo Mare - stoti rođendan". Izložba prikazuje fotografije opatijskog Lungo Mara nekad i sad pa možemo usporediti kako je šetalište (dopizdila mi riječ "šetnica") izgledalo prije i sada. Iskreno, očekivala sam više fotografija, ali što je tu je.












Ovog ljeta Opatija se baš fura na kulturu. 27. lipnja na Slatini otkrivena je skulptura "Obitelj" (autor Andrej Saki) koju je gradu Opatiji poklonila obitelj Žuži Jelinek.



Ovaj post samo je uvod u seriju postova o poznatom šetalištu tako da se još niste izvukli. Imate sreće da je već skoro 01.00, a ujutro se rano dižem jer idem u Mrkopalj (da, i o tome će po svoj prilici biti kakav postić). Imam gomilu fotki o opatijskom šetalištu pa se pripremite ovih dana na laganu šetnjicu od Voloskog do Lovrana.


Btw... imam novi fotić. Sad ste najebali......