Božo Vrećo je, najblaže rečeno, vrlo osebujna pojava. Prvi put sam čula za njega prije cca dvije godine od naše podstanarke. Prva moja asocijacija bila je: muška Josipa Lisac. Doduše, s onim "muška" mnogi se neće složiti s obzirom na to da Božo nosi haljine i štikle, ali to je sad jedna sasvim druga tema i potpuno nevažna za ovaj post.

U pravilu ne idem na koncerte na kojima ne znam tekst niti jedne pjesme. Ali nekako sam znala da Božo mora biti jedan od onih glazbenika čije studijske izvedbe jesu kvalitetne, ali nisu ni do kičice koncertima. I pokazalo se da sam dobro slutila. Takva pozitivna vibra, toliko emocije, energije, interakcije s publikom.... Usporedila bi Božu s mojim ljubljenim Gibbonijem. Ljudi mi često kažu kako mogu slušati te njegove žalopojke, a onda odu na koncert i oduševe se. Nema većeg gušta nego kad se na sceni nađu vrhunski glazbenici i ne svodi se sve samo na pjevača i prateći bend. I onda se tu imamo i malo improvizacije i pomalo i jazz štih. Takve koncerte ima Gibbo, takve koncerte ima Sting. I takav je koncert imao i Božo Vrećo.

Dvorana u centru Drago Gervais je mala. Ne znam koliko ljudi stane, boli me pipi, neću se nabacivati podacima koje može svatko izguglati ako ga zanima.
Svjetlosni efekti su bili minimalistički i to je doprinjelo jednoj intimnoj atmosferi. Na pozornici su bili samo izvođači i njihovi instrumenti. Nikakava scenografija, svemirski light show, video sptovi u pozadini.... Samo čista, gola pozornica. Osim Bože još tri glazbenika. Koji su se snalazili s onim što imaju. A nisu imali puno. Bubnjeve, harmoniku, raštimani stari klavir i trubu. Za klavir se Božo ispričao na samom početku koncerta, ali meni je baš taj klavir bio kao egzotični začin. Članovi benda su iz Njemačke, Turske i Makedonije, s njima je pričao na engleskom. A malo je reći da su vrsni muzičari (dopizdilo mi je pisati - glazbenici).

A što se tiče interakcije s publikom....... tu me najviše podsjetio na Gibbicu. Jednostavan, pristupačan, duhovit....nekoliko puta je otišao u publiku i na pozornici i zaplesao s nekima iz publike i uspio je nama Opatijcima izvaditi metlu iz guzice i pokrenuti nas i na koncu konca potpuno nas raspametiti. A ta količina energije... taj njegov ples....feminizirano, ali ne i groteskno i kombinirano s derviškom vrtnjom kada ritam dosegne vrhunac.

Puna sam dojmova, ne znaam ih pretočiti u riječi. Nisam lirski tip. To bi naša Zlatna Djeva maestralno napravila, sigurna sam. Ako nakon ovog posta odete na You Tube i počnete preslušavati Božine pjesme (sam ih piše), pa čaki koncertne izvedbe i opet to neće biti ni stoti dio doživljaja uživo. Nikako se ne mogu otresti te usporedbe s Gibbonievim koncertima. Tko zna....možda u skorije vrijeme padne i kakva suradnja. Tako se to i radi na vrhunskim koncertima. Gibbo ima uvijek goste na svojim koncertima: Vlatko Stefanovski, Maya Azucena, Damir Urban, Goran Bare.... zašto ne i Božo Vrećo?

A najviše me se dojmilo kako može dva i pol sata skakati i divljati na onim vrtoglavim štiklama, za bloga miloga!


Fotke i snimke su loše kvalitete jer ovo je maksimum što sam iz daljine uspjela snimiti svojim skromnim Huaweićem. Ali ako je Božo uspio izvući najbolje iz starog, raštimanog klavira može i Wind iz jeftinog mobitela.

Što se ovog videa tiče, mnogi će na prečac zaključiti: gdje je tu sevdah, to je prilično "cajkaški" (nije). Najbolje izvedbe nisam snimila. Jedna pjesma posvećena poginuloj prijateljici me rasplakala (ne samo mene), neke su bile čisti jazz, neke blues.



A za štikle bi se zaklela da su Lobotinke!