Ne znam ni kako da započnem post od pustih emocija i utisaka. Prijatelji su neprocjenjivo blago i po tom pitanju slobodno mogu reći da sam besramno bogata. U Bosni nisam bila već čitave tri godine i često sam osjećala nostalgiju za Sarajevom. Kakve veze ima Wind s Bosnom? Ama baš nikakve, osim što me Sarajevo očaralo već davnih osamdesetih kad sam s roditeljima išla na sindikalni izlet. Igrom slučaja (ah, smiješna je to priča, ali preduga za ovu priliku) na radnom mjestu sam upoznala dvije prekrasne osobe s kojima sam istog časa kliknula i počela se družiti s njima kad god su dolazili poslom u Rijeku, a to je hvala bogu bilo jako često. Gostoljubivi kakvi jesu vrlo brzo su me pozvali k sebi u Sarajevo, kćer i ja se spakirale, ostale deset dana, zaljubile se do ušiju u Sarajevo i ostalo je povijest. Većina mojih kolega uvjerena je da imam rodbinu u Bosni. Jedan kolega čak je rekao mom susjedu:"Wind? Znam ja nju, kako da ne, to je ona Bosanka!" Nije pomoglo ni to što je moj susjed uporno ponavljao da mi poznaje čitavu obitelj, da smo se rodili u istom rodilištu, išli u isti vrtić i školu. Bosanka, pa Bosanka. I to samo zato što jako često putujem u Sarajevo, a većina ljudi je na žalost toliko ograničena da im nije jasno zašto bi netko uporno stalno putovao u neki 600 km udaljeni grad u drugoj zemlji osim zbog rodbinskih ili švalerskih razlga. I sad me susjed zove "Bosanka" i svaki put se nasmijemo toj anegdoti.

Ovog puta putovala sam sama. Busom, naravno. Trinaest sati truckanja ne može se nazvati najkomotnijim načinom za putovanje, ali svaki put imam interesantne suputnike i svaki put nakon nekog vremena u busu nastane atmosfera kao da putuje četrdesetak ljudi koji se već odavno poznaju, a ne četrdeset potpunih stranaca. Obično se desi da sam jedina Hrvatica u busu, sve ostalo su Bosanci i to mi je najdraža kombinacija pa nek mi Hrvati zamjere koliko god hoće.

Tako je bilo i ovog puta. Bus dupkom pun. I čujem ja kako jedna gospođa razgovara s vozačem, sva u suzama. Mjesta više nema, ona ima povratnu kartu, ali nije kupila rezervaciju sjedišta, a mora se vratiti hitno u Sarajevo. Priđem ja i kažem vozaču da su za mene ostavljena dva mjesta u busu (jer madam Wind voli komociju) i neka slobodno gospođi spremi kofere u prtljažnik, a ja ću reći prometniku da ubaci mjesto u prodaju i uzeti joj rezervaciju.
Pa ne mogu biti zadnje smeće i kraviti se na dva sjedišta a da žena ostane, zar ne? Osim toga, kako to već obično biva, ispostavilo se da je svijet zaista mali, da gospođa ima sestru u Opatiji i da poznaje moje prijatelje iz Sarajeva tako da smo do kraja putovanja već došle do toga da mi je žena ispričala čitav svoj životni put, jedino mi je žao što nismo razmijenile brojeve telefona. A njoj je dan zaista počeo totalno sjebano. Prvo je zaboravila torbicu s novčanikom i svim dokumentima u sestrinom autu. Pa je jedva namolila taksistu da je vozi u Opatiju na povjerenje dok se ne dočepa svoje torbice. I onda još uđe u biljetarnicu i čuje da nema mjesta u busu.

Prva pauza na odmorištu Ravna Gora. I ko za vraga ispred nas već dva busa i to oba puna isključivo ženskadije, a opće je poznata činjenica da ženska čeljad na svakoj pauzi odmah izvrši desant na wc. U jednom busu bile su ruske košarkašice a u drugom neke talijanske bakice. I jako mi je žao što nemam fotku (bilo me sram fotografirati u wc-u), ali jako smiješno je bilo vidjeti te genetski modificirane ruskinje sve redom više od dva metra i pored njih minijaturne talijanske bakice koje su se onako neposredno mediteranski otvoreno i na sav glas divile ruskinjama: ma guarda che belle ragazze....





Naravno da sam morala uslikati i naš bus.



Jedna od prednosti putovanja autobusom je što sjediš prilično visoko i imaš vremena za blejanje kroz prozor tako da možeš vidjeti puno toga što iz automobila ne možeš. Šteta što je nezgodno fotografirati u vožnji i kroz staklo pa se nadam da mi nećete zamjeriti na nekim fotkama skinutim s neta.

I tako, vozimo se mi dalje. Čim smo krenuli s odmorišta kao da su se dogovorili svi redom stali šuškati vrećicama i žvakati sedviče. Miris salame u prepunom busu ozbiljan je atak na moj želudac osjetljiv na bolest vožnje, ali srećom tu su dramine kojima sam se dobro nadrogirala tako da nije bilo problema čak ni na sjedištu broj osamnaest. Fascinantna je činjenica da od Rijeke do Sarajeve neke žene gotovo da nisu prestajale jesti i sve redom bile su mršavice. Ja sam prožvakala na čitavom putu samo dva minijaturna dijetalna sendviča po Dukanu i to mi je bio oproštaj s dijetom jer treba biti zaista teški debil da budeš na dijeti u Bosni.

Pokažite mi vozača koji u busu ne sluša Narodni Radio i izljubit ću i vas i njega. Srećom, tu je mp3. Sunce, ugodna vožnja, muzika po mom guštu i mozak na pašu. U jedanaest sati stižemo u Karlovac. Srećom, samo kraća pauza dovoljna za wc (ja vam na svakoj pauzi trčim na pišanje, bila mi sila ili ne) i cigaretu. S osobitim zadovoljstvom primjećujem da se situacija u karlovačkom wc-u konačno osjetno popravila. Bilo je kranje vrijeme. Ugodno su me iznenadile i viseće žardinjere sa cvijećem na peronima. Iz Karlovca krećemo premo graničnom prijelazu Maljevac.

Muzej domovinskog rata



Moja suputnica predano čita Moju Tajnu tako da se u potpunosti mogu prepustiti krajoliku. Sve je puno stabala jabuka. Cesta je katastrofa. Kao da prolazimo seoskim putem, a ne magistralno cestom (je li to upće magistralna cesta). U podne stižemo na granični prijelaz Maljevac. Prvi put kad sam došla na Maljevac iznenadilo me (i obradovalo) to što se radi o jednom jedinom graničnom prijelazu bez one famozne "ničije zemlje" pa su naši policaci i carinici svega dva, tri metra udaljeni od bosanskih. I svaki put pređemo granicu za par minuta, ali ovog puta baš i nije bilo tako. Baš kad sam rekla nešto u stilu "hvala bogu da ovo nije granica sa Slovenijom pa nećemo morati svi van", kad vozač objavi da ćemo svi van i prvo putovnice na pregled kod naših, a onda kod Bosanaca. Ok, nije ni to tako strašno. Naši poslovično ozbiljni i profesionalno hladni, a bosanski nasmiješeni i ljubazni, svakom putniku zažele sretan daljnji put. I čekamo mi tako da svi prođu provjeru, kad eto ti carinika: "Gospodo, molim vas da uzmete svatko svoju torbu i otvorite za pregled." Blaženi Bosanci.... kad tako nešto kažete nama Hrvatima mi odmah njurgamo i komentiramo i pušemo, a Bosanci sve okrenu na šalu. Čak je i carinik imao dvije-tri provale koje su nas natjerale u smijeh. Kako bilo da bilo, izgubili smo trideset pet minuta na granici, ali smo svejedno u veselju krenuli dalje.

Dok ne vidim prvu džamiju nemam osjećaj da sam u Bosni. Tako da meni Bosna počinje negdje blizu Velike Kladuše s prvom džamijom i prvim mezarjem (grobljem) neposredno uz cestu. Često su groblja neograđena i često se nalaze u neposrednoj blizini kuća. Prvi put kad sam vidjela taj prizor bilo mi je sve skupa pomalo jezivo, usudila bih se čak reći i šokantno. Ono kao, probudiš se ujutro, izađeš na balkon i ravno ispred tebe grobovi. Ali kad čovjek malo bolje razmisli, nekako je i lijepa pomisao na to da su ti tvoji najmiliji pokojnici blizu. Kako bilo da bilo, to je sada prizor koji mi je potpuno normalan i prirodan jedino što upada u oči je žalostan ogroman broj groblja i grobova što osobito dolazi do izražaju u Sarajevu. Prokleti rat.

Golfovi dvojke svuda. E sad zaista nema dvojbe da sam u Bosni :)



Stari grad Ostrožac kod Cazina



Kostelski Buk kod Bihaća





Oko 14.00 sati stižemo pred restoran Biser u mjestu Pokoj. U tom restoranu vozači ručaju pa je pauza malo duža. Na moju veliku žalost nemaju bosansku kafu (inače, nemojte nikad u Bosni naručiti "tursku" kavu, kažite "bosanska" ili "domaća"), ali i ova iz automata im je odlična. Terasa puna, a ja bi baš zapalila cigaretu. Naručim kavu za šankom i ogledam se po sali, kao ono svi puše. Ja zinem k'o tele i pitam: "A ovdje se smije pušiti?!" Konobar i putnici me čudno pogledaju, a onda se sjete da sam ja iz Hrvatske i svi u glas odgovore: "naravno". A ja izvalim " Blažena Bosna", a oni svi u smijeh.

Inače, kapučino košta 1 KM. Recimo oko 4 kn. Zatražim ja račun i pružam konobaru novčanicu od 50 KM. Kaže on: "Nemam da ti usitnim, sačekaj da naplatim drugima". I prije nego što ćemo krenuti kaže on meni: " Da ti usitnim i naplatim ili ćeš platiti drugi put?" Kažem ja njemu: "Joj, ja prolazim ovuda u prosjeku svake tri godine, radije bi ja da sad platim." Na to će on: "Nema veze, može i za tri godine." Kažem ja njemu: " Hvala majstore, ali radije ti meni usitni." Eto, i to je Bosna. Sve na povjerenje.

I da se odmah osvrnem na bosansku kuluturu. Prva stvar koja upada u oko je nedostatak persiranja. U Bosni će vas puno ljudi već u startu osloviti sa "ti" ili će vrlo brzo prijeći s "vi" na "ti". Ako mene pitate persiranje nije apsolutno nikakav pokazatelj uljuđenosti i kulture. Jebeš ti naše hrvatsko prenemaganje i preseravanje, imamo mi jako puno za naučiti od Bosanaca. A da ne govorimo kakvi su kavaliri. Od mlađahnog pubertetlije pa sve do starca u poodmakloj dobi svi redom se s najvećim poštovanjem odnose prema ženama. Propuštanje u autobus, otvaranje vrata, primicanje stolice, pridržavanje kaputa... ma bečka škola je nula prema njima.

I tako vozimo se mi dalje i negdje oko Ključa uđemo u republiku srpsku. Prvo što sam primjetila - nigdje džamije. Drugo - jako slabo naseljen kraj,skoro pa pustoš. Tako da vam nemam baš o čemu pisati što se RS tiče osim da su natpisi svi redom na ćirilici, iako bi trebali biti dvojezični kao u ostatku Bosne. Ali pustimo sad politiku.

Nakon sat vremena vožnje evo prve džamije i eto nas u blizini Jajca, točnije kod Plivskog jezera. Bosna je prepuna potoka, riječica, rijeka i meni navikloj na more sunce grane kad vidim neku veću vodenu površinu. Tako da me Plivsko jezero uvijek ponovo razveseli.





Jajce.... kraljevski grad. Žao mi je što je autobusni kolodvor na sasvim drugom kraju grada tako da nikad ne vidim staru jezgru pa mi nemojte zamjeriti što opet posežem za fotkama s neta.





Općenarodno veselje je nastalo u busu kad je jednoj starijoj ženi zazvonio mobitel, a znate kako ljudi imaju običaj izuzetno glasno pričati kad ih netko zove. Valjda ju je sugovornik pitao dokle je stigla, a ona ispali: "Eto nas, upravo izašli iz Jajca".

Uh, odužio se ovaj post..... nakon Jajca prvi veći grad bio je Travnik. Travnik zaslužuje poseban post tako da neću o njemu previše. Nakon Travnika tu je Vitez o kojem nemam puno za reći, što naravno ne znači da nije vrijedan spominjanja. O Vitezu znam samo da je osamdesetak kilometara udaljen od Sarajeva i da sam prije pet godina vozila frendovog golfa dvicu zvanog Krnjo da bi njegova žena, moja kćer i ja išle u famozni "Fis" u shopping (ok Miško, u kupnju, sorry), a ono same štrace. Tu je svakako i Visoko s glasovitim kontroverznom piramidom (u stvari dvije piramide - piramida sunca i piramida mjeseca). Evo vam par arhivskih snimki iz 2007. ako me sjećanje ne vara.

Drvena džamija



Famozne piramide ili što li su već





Visoko, "centar"



Jeste li umorni već? A kako je tek meni bilo putovati trinaest sati... Nema veze, istog časa bi ponovo išla. Evo još samo Kiseljak, a Sarajevo će biti priča za sebe. Točnije, nekoliko priča.

Dakle, Kiseljak svi znamo po mineralnoj vodi Kiseljak. U Kiseljaku su Hrvati većinski dio stanovništva. Ja sam ga najviše zapamtila po kiseljačkoj lepinji s kajmakom a i po tome što sam danima gnjavila ekipu da me voze na česmu koja je kad smo došli - presušila.

Za mene je put između Kiseljaka i Sarajeva nov jer se konačno u međuvremenu izgradio dio auto ceste koju Bosna do sad nije imala. Do kolodvora stižemo obilaznim putem kojim do sad nisam prolazila.I konačno kasno naveče stižemo u Sarajevo opraštajući se međusobno i pomalo teturajući kao pijanci na, od duge vožnje, nesigurnim nogama. Odbor za doček već je tu i legendarna golf dvica "Krnjo". Malo je gradova i mjesta za koje mogu reći da se ulaskom u njih osjećam kao da sam došla kući iako nisu moje rodno mjesto, ali Sarajevo je definitivno jedno od njih, odmah nakon Bakra i Betine. I zato mi je došlo da zapjevam kao što kaže Džibo: Ljudi evo me doma!