Na jedvite jade sam došepesala do nje, a čitav dan sam čekala trenutak da se bućnem u more. Jer za razliku od onih "hvali-more-drš-se-kraja", ja sam definitivno "hvali-planinu-drš-se-mora" tip.

Plaća se ulaznica u iznosu od 15.00 kn. Ma platila bi ja u tom trenutku i 1500, samo da bolnu nogu utoćam u more.

U uvali je potopljen brod





















Jablanac









Say hello to my little friend...

I tako smo vam moja kćer i ja u subotu išle na Sjeverni Velebit. Reklama ili ne, ali svima koji se žele okušati u planinarenju toplo preporučam agenciju Fantasia Travel i izlet Premužićeva staza i uvala Zavratnica. Direktorica agencije velika je zaljubljenica u Velebit, rekla bih čak da je njime i opsjednuta. U svakom slučaju, vrlo profesionalno i odgovorno organizirano i odrađeno. Dio Premužićeve staze koji smo mi prešli slovi kao najmanje zahtjevan dio, ali nije baš mačji kašalj i nešto kondicije ipak morate imati.

Do zadnjeg časa bilo je neizvjesno hoće li uopće izlet biti održan zbog loše vremenske prognoze. Srećom, vrijeme nas je ipak poslužilo, a to što smo dio puta uz ozbiljnu grmljavinu u daljini bježali pred kišom (da, sustigla nas je) samo je dodalo još malo uzbuđenja i dodatnu navalu adrenalina cijeloj priči. Nisam mogla uz ono crno nebo u daljini i zloguku grmljavinu a da se ne prisjetim Gospodara Prste na, hobita, Mordora...

Prije polaska zet je komentirao: " Nemojte da HGSS piše smiješne komentare o vama". Kažu da su punice vještice, ali ne znam baš tko ovdje copra jer umalo mu se proročanstvo obistinilo. Jer što se desi kad ofca umisli da je divokoza? Ugane gležanj! Na livadi. Na ravnom. Malo nesmotrenosti, malo loše sreće, ne baš najprikladnija obuća i eto sranja.

Kad smo već kod neprikladne obuće..... Fun fact: HGSS na Velebitu nikada nije spašavala niti jednu osobu češke nacionalnosti, a kamo li još u japankama. Ali zato Amere u japankama jesu. I to u snijegu!

Što se mog ranjavanja tiče, nisam htjela zetu dati gušta pa sam stoički izdržala čitavu dionicu, plus još cca 3 km Zavratnice pride. Ales cuzamen oko 16 kilometrića, ako ne i malo više, a ja sam se skrkačila negdje na dvije trećine puta od Zavižana prema domu Alan.

Dosta priče, evo fotki:

U idućem postu: Zavratnica.

Osjećam se kao penzić koji je umirovljen prije dvadeset godina pa nakon dugo vremena navrati u firmu bojažljivo se osvrčući u nadi da će ugledati poznato lice.
Zašto me tako dugo nije bilo.... Kratko i jasno: crče tehnika. Više od godine dana sam bez kompa. Koja to luzerica nije u stanju 365 dana popraviti kompjuter ili kupiti novi? Wind! Ali zašto kupovati novi kad mi je obećano da će mi se džabe popraviti stari? Klasa optimist još uvjek se nada.
A tu je i fejs naš svagdašnji koji je puno praktičniji kad ovisiš isključivo o mobitelu. Na fejsari je većina mojih omiljenih blogera. S nekima se družim i u reali i tako pade blog u drugi, treći, peti plan.
Sad imam i mrvicu bolji mobitel pa sam u naletu čežnje za blogom odlučila napisati post.
Što ima novog u mom životu od zadnjeg posta..... Kao prvo i najbitnije: nema više moje Boni. Jako se razboljela i 12.08.2017. nakon što smo pokušali sve što je bilo moguće donjela sam najtežu odluku u svom životu i nisam dozvolila da se i dalje muči.

Rekla sam "nikad više" i porekla. Udomila sam jedno siroče koje "će ostati malo i blage je naravi". Zaboravili mi reći da je pasmine tasmanijska neman.







Ovo mi možda nećete vjerovati, ali istrčala sam polumaraton! Majke mi! To mogu zahvaliti isključivo našem blogeru Mišku koji me već godinama nagovara na trčanje i da nije bilo njega nikad se ne bi usudila prijaviti.







Pasmater (eeeee, daaaa... Wind, to je ona što psuje), koja tlaka je objaviti post na mobitelu! Odo ja na fejsaru lajkati ljudima fotošopirane fotke i onda ih tračati u inbox.