Cijeli dan mislim kako da ovaj post bude originalan i duhovit i sad sjedim pred ekranom i ne znam odakle bih počela. Uglavnom, radi se o tome da sam preko vikenda bila u Slavoniji i još uvijek sam puna dojmova, a koga ću tlačiti pričama o tome gdje sam sve bila i što mi se dešavalo nego vas, blogeri moji najdraži.
Za početak, moram pohvaliti sindikat svoje firme koji nam je omogućio da za 50,00 kuna uživamo dva dana u Slavoniji. Da, dobro ste pročitali – 50,00. Ne, nisam zaboravila nulu, evo vam i slovima : pedeset kuna i nula lipa. Imamo tu prednost da smo prijevoznička firma sa svojim autobusima pa možemo klatiti okolo za malo love.Znate kako ono Gibonni pjeva:“... Još te mogu pjesmom kupiti... lukavo i slatkorječivo....“ A ja kažem: još me možeš putovanjem kupiti.....“
Krenuli smo u subotu ujutro u sedam i tridedeset. Veliki bus, a nas samo dvadeset. Još uvijek ne mogu vjerovati da se tako malo ljudi prijavilo iz Rijeke. Hajde, mi s prve crte bojišnice radimo svaki dan pa niti ne možemo dobiti slobodne dane samo tako. Ali ovi iz uprave što su slobodni vikendom.... Ne znam što je u pitanju. Lova očito nije. A možda im Požega i Našice nisu dovoljno atraktivni, stvarno nemam pojma.

Naš bus

A vrijeme.... kao naručeno. Sunčano, bez ijednog oblačka. Malo prohladno, doduše, ali ne možeš imati sve, zar ne?
Jedva da smo krenuli, a po starom dobrom običaju boca jegera je počela kružiti busom. Da ne bi pili na prazan želudac malo smo se zasladili domaćim kolačima. Pozdrav gospođi našeg kolege P. s Krka. Samo jedna mala zamjerka – idući put nek priloži uz kolače i recept.

U Vukovoj Gorici čekali su nas istrijani. Njihova družina brojala je čak trideset osam ljudi. Mala reklama za odmorište – wc je izuzetno čist, a kava je odlična. Jedino što smo morali pušiti vani, a bilo je poprilično hladno. Ipak, to je u redu, nepušači su mogli uživati u kavici bez da se guše u našem dimu.
Odmorište ima čak i maleno dječije igralište na kojem su se neki prisjetili ranog djetinjstva pa su zaposjeli klackalicu i vrtuljak. Pravi dokaz da je dijete u nama uvijek negdje skriveno.



Istrijani su imali bolji bus od nas.


Ali smo mi imali boljeg šofera. Njihov je bio živčan, a naš je pjevao i plesao s nama.

Nakon okrepe krenuli smo prema Požegi. Kolega V. Iz Vrbnika počastio nas je domaćim orehovcem. I onda samo neka čujem da su boduli škrti. Vrlo brzo spoznali smo sve prednosti polupraznog busa. Pjevati smo počeli još u Rijeci, a ubrzo je pao i ples. Hit vikenda – grupa Fiesta.

"Ia, ia, ia ooooooo!!!!!!!"

Ubrzo smo naišli na prve prosvjede seljaka pa smo morali ići obilaznim putem. Što ima i svojih prednosti jer teško da će ikoga od nas put odvesti u sela i zaseoke kroz koje smo prolazili. Pogotovo meni je to dobro došlo jer ne volim auto-puteve. Nekako su sterilni, nemaju dušu.


U Požegi su nas ugostili naši dragi kolege iz "APP Požega". Pohvalili su se kako imaju novi autobusni kolodvor i pokazali stari. Koji je i onako napušten i star još uvijek bolji od našeg riječkog.



Kratki govor dobrodošlice...

...nakon kojeg smo krenuli u razgledavanje grada. Imali smo i jako simpatičnog vodiča čije ime sam, naravno, zaboravila. Kao što sam zaboravila imena tih silnih crkvi u kojima smo bili. Sorry Neverin, ali slaba ti korist od mojih putopisa. No, zato ću vrlo iscrpno pisati o tome što smo jeli i pili. Evo vam par fotkica.









Nakon razgledavanja pao je ručak, a nakon ručka formirali smo konvoj i krenuli prema Kutjevu.


Domaćini na čelu, za njima senjani i crikveničani u mini busu, pa onda mi, iza nas ličani, bračani i istrijani.

U Kutjevu smo imali dogovoren razgled znamenitih Kutjevačkih podruma i degustaciju vina.


Fotka je loša, ali nadam se da vidite kolika je to bačvetina.


Na ulazu svi dobiju ovakvu čašu koja ima troduplu namjenu. Naime, služi kao ulaznica u podrum i restoran, pribor za degustaciju i suvenir za uspomenu i dugo sjećanje. Moja je za divno čudo uspjela živa i zdrava doći do Opatije.


Slijed od sedam vrsta vina zahtjeva dobru podlogu. Očekivali smo u najbolju ruku par komadića sira na čačkalici a dobili pršuta, kobasica, tlačenice, šunke, kulena, kulenove seke, svježeg sira i vrhnja, salatu od mahuna, salatu od tjesetenine i salatu od mesa.


Dečki nam nisu rekli kako im se zove bend (ili sam ja prečula), a svirali su za deset!


Lika i Brač poneseni pjesmom
Ako niste znali, poznati hit "Otvor' ženo kapiju...." ima još jednu kiticu koja ide ovako:
"Neću ti otvoriti, molim očenaše. Jebem tebe i tvoje pajdaše!"

Koja smo sve vina pili, puno me pitate. Znam da smo počeli s graševinom. Bio je tu i chardonay, rose, frankovka i pitaj boga što još. Imali smo someliera koji je krasno pričao, samo nije imao kome jer ništa nismo čuli zato što sramotno velik broj kolega i kolegica ne zna da bi trebalo začepiti kad netko drugi govori, pogoto netko pametniji od tebe.
Na kraju su nam dali da degustiramo vino iz ledene berbe. Znam da je riječ o graševini, ali to je sve što sam uspjela čuti. Ako vas zanima što je to ledena berba uguglajte pojam, nemojte mene tu zajebavati. Ja vam mogu reći samo da je to nešto fantastično. I da boca od pola litre košta četristo kuna. Pa tko voli nek izvoli.

Dok je ekipa kupovala vino (nisam primjetila da je netko pljunuo četiri stotine kunića) mi smo naš bus pretvorili u disco club. U čemu je najviše prednjačio vozač koji je zajedno s nama plesao kroz bus. Vjerujem da mu nije bilo lako piti sokove dok smo mi srkali vino. Ipak, služba je služba, a družba je družba. Naravno da smo krenuli zadnji i posljednji stigli pred hotel. U međuvremenu su nas nekoliko puta preusmjeravali obilaznim pravcima pa smo se skoro izgubili. Mora da smo bili praznik za oči - bus se ljulja od našeg hopsanja, muzika trešti, mi revemo na sav glas "ia ia ia oooooo", usput mašemo svima redom (uključujući i jednog zaprepaštenog policajca). Kladim se da su Našičani mislili da je stigao cirkus u grad.

A hotel..... izvana gladac, iznutra jadac. Sobe katastrofa. Kolegica i ja dobile smo jednokrevetnu sobu koja se pravila da je dvokrevetna jer su u nju zgurali jedan pomoćni ležaj (nekakva fotelja na razvlačenje) koji je bio toliko nizak da sam mislila da spavam na podu. Mnogi su se žalili da im je voda bila žuta. Nama je bila u redu. Šteta što nisam fotkala sobu jer sad će ispasti da se razmažena opatijka preserava i prenemaže. U svakom slučaju, na cjeniku u sobi piše da je cijena noćenja s doručkom u jednokrevetnoj sobi 350,00 kuna. Hej, nek mi samo više netko zucne o cijeni smještaja u Opatiji.

Kako smo u hotel došli kasnije od predviđenog imali smo jedva pola sata da se malo osvježimo i sredimo za večeru. Koju smo mogli mirne duše preskočiti, toliko smo se napucali na degustaciji. Imali smo opet živu muziku, još uvijek smo bili dopingirani od degustacije, trebalo je samo održavati radnu temperaturu. Ubrzo smo otkrili da se pored wc-a nalazi kockarnica (?!) pa su se mnogi odali hazardu. Bez brige, ja nisam. Uostalom, ako sam sklona nekim porocima to ne znači da sam sklona svim.

Naravno, kako bi to bilo da ne bude nekog cirkusa. Zabava za stolom je bila na vrhuncu kad je doletio jedan kolega sav izbezumljen. Daljnji razgovor je tekao otprilike ovako:
K: Stari moj, u našoj sobi spavaju neka dva tipa!
I: molim? Kakva dva tipa, o čemu ti pričaš
K: kad ti kažem, netko nam se uvalio u sobu.
I: ti nisi normalan, ti si garant upao u krivu sobu!
K: Ma kakvu krivu sobu, pa nisam blesav!
I: Ma sigurno si falio kat, umjesto u sobu 110 ti si upao u sobu 210.
K: Jebo te, hotel ima samo dva kata, nisam blesav, pa naše stvari su unutra, to je naša soba!
I: Pa jesi ih probudio?
K: Jesam, rekao sam halo, šta radite u mojoj sobi.
I: I što su oni rekli?
K: Počeli se derati da šta radim u njihovoj sobi i nek se gubim van.
I: I što si ti napravio?
K: A što ću, izašao sam van.

Na kraju se ispostavilo da dečki nisu zaključali sobu, da su se dvojica kolega iz Gospića nalili zemlja-zrak i odučili otići na spavanje, vjerovatno išli od sobe do sobe i hvatali se za kvaku dok nisu naišli na njihovu - nezaključanu. Na kraju se stvar riješila tako da su dečki uspjeli saznati broj sobe kolega ličana, pokupili svoje stvari i otišli u njihovu sobu koja je, srećom, također bila nezaključana.

Uglavnom, plesalo se, pilo i pjevalo (i kockalo) do pola tri, a onda smo se pokupili u sobe da ipak odspavamo koji sat. Ujutro smo doručkovali, popili kavu u kafiću, odjavili se i krenuli prema Podravini gdje su nas očekivali na ručku u Podravskoj kleti.


Čini li se to meni, ili svaki grad mora imati hotel koji se zove Park? Ovaj naš nije bio nešto osobito, ali je zato osoblje preljubazno i simpatično. Oduševili su nas.

Perfekcionist skriven u meni nije mogao a da ne reagira na ovo:



Slavonski kauboji. Ili konjanici. Nazovite ih kako vam drago, ali priznajte da su face.

Znate ono kad u snu stalno nekud idete a nikako da stignete i trudite se i mučite a sve ste dalje od cilja? E, pa otpriike tako je izgledala naša vožnja. Svako toliko policija i preusmjeravanje prometa zbog prosvjednika. Sat vremena smo kasnili na ručak.

A ručali smo u PRC-u. Ako mislite da vas zajebavam, evo dokaza:


PRC je skraćenica za Podravka rekreacijski centar

Još jedna mala anegdota. Kaže jedan naš kolega konobaru: " Znate što, svaka vam čast, kod vas u Slavoniji konobari su izuzetno ljubazni". A konobar će njemu: "Gospon, ovo je Podravina".





Nakon PRC-a počelo je pravo prcanje. U zdrav mozak. Policija nas preusmjeri ko fol obilazno, a nigdje oznaka. I tako desetak puta. I onda u razgovoru s lokalnim stanovništvom doznamo da smo na potpuno pogrešnom putu pa hajde opet nekom stranputicom. Čitavo popodne smo se vrtili po Podravini, bogme smo se dobro upoznali s nizinskom Hrvatskom. Već smo počeli pjevati "Ko brod u boci putujem.... a neću stići nikamo...." kad smo se konačno dočepali auto puta u Varaždinskim toplicama. Doduše, nije nam previše smetalo jer je zabava bila u punom jeku.


Hopsanje po busu.

Naravno, imam ja i boljih fotki, imam i nekih video kllipića, ali nisam dobila autorizaciju a bez dozvole neću objavljivati ničije slike. Mene po običaju na ovim fotkama nema.

Smijte mi se i rugajte koliko hoćete, ali moram vam priznati da sam na sav glas pjevala neke stare narodnjake i da stvar bude još gora- znala sam većinu riječi. Ista stvar je i sa zabavnjacima. Na kraju balade pjevali smo uz cd s klapskim pjesmama i pošto su nam glasnice bile već dobro razrađene (a bogme i podmazane) bila je to sasvim pristojna izvedba. Ispostavilo se da imamo neke skrivene talente u busu pa je pao dogovor da se svi skupa prijavimo na Hrvatska traži zvijezdu.

A kao šećer na kraju, u trenutku kad smo ulazili u Rijeku počela je ova stvar:




Update: Sretan vam Dan žena, bla bla bla....da vam sad ne šaljem ponaosob poruke.

Druga stvar, znate ono kad kažu da pazimo što želimo jer bi nam se moglo ostvariti.
Sjećate se kako sam ono rekla - propustila sam U2, The Cult, Depeche Mode, Spandau Ballet, još samo fali Billy Idol pa sam kompletna. E, pa kako stvari stoje uspjet ću propustiti i njega, moju tihu patnju. Nema šanse da odem na In music festival :(