Bolesna sam :(

27 studeni 2009

Koja sam ja bijedna luzerica...milioni su se bez problema zarazili svinjskom gripom, samo ja nisam u stanju pokupiti tu trenutno vrlo "in" boleštinu. Ne, ja moram imati jedan obični jadni nimalo fancy bronhitis. Kaže frend da je to zato što prasice ne obolijevaju od svinjske gripe. A ja mu kažem da ima pravo i da je najveći dokaz tome činjenica da je on još nije dobio.

Dobra stvar - na bolovanju sam, jupiiiii!!!!!! Doduše, neće mi baš biti jupi kad otvorim buštu idući mjesec ali jebat ga. Ne možeš imati ovce i novce. Tj. viruse i novce. Nevermind.Tjedan dana neplaniranog odmora dobro će mi doći.

E sad, malo je jeben ovaj dio s temperturom, kašljanjem, kihanjem, pečenjem grla, glavoboljom punim nosom i curenjem istog ali mala je to cijena za mogućnost da se izležavam po cijele dane i još ispadnem žrtva. Dok sam bila u braku nisam ko čovjek mogla uživati u bolesti jer bi se moj bivši obavezno istog časa razbolio još više od mene pa sam na kraju morala ja njega bajliti. Ako se nekim čudom i ne bi razbolio (mislim da se to desilo samo jednom) barem sedamnaest puta bi ušao u sobu da postavi još jedno pitanje o tome kako se u stvari kuha čaj s naglaskom na činjenici da nije imao pojma ni gdje je čaj ni gdje je lončić, koliko vode, koliko šećera...... Ali ti su crni dani iza mene....

Još se jednom dokazalo da je pas najbolji čovjekov prijatelj. Boni toliko suosjeća samnom da i ona po čitave dane krmi zajedno samnom. Srećica moja mala....

Bila sam kod liječnice i kad sam vidjela što mi je sve prepisala pomislila sam da ću morati dići kredit ali izgleda da se 80.00 kuna mjesečno koje izdvajam za dopunsko zdravstveno ipak isplatilo jer morala sam doplatiti samo 7,60 kuna za sirup. Ma jasno mi je da sam sve to skupa zapravo platila - unaprijed, ali u kakvoj zemlji živimo ne bi mi bilo čudno da mi naplate još jednom.

Kad sam došla doma poslagala sam na pladanj sve lijekove i pomoćna ljekovita sredstva i odmah pala u depresiju. Kad vidiš koliko tog sranja moraš utrpati u sebe odmah se osjetiš starom.

Image and video hosting by TinyPic

Amoxil moram piti svakih 12 sati po dvije kapsule. Nikad u životu nisam pila antibiotike a da nisam zajebala pa tako vjerovatno neću ni sada. Claritin moram piti jednom dnevno na tašte. Lupocet po potrebi. Ovo sranje za špricanje u nos peče ko sam vrag tako ni tu neću biti dosljedna. Čaj, med i limun dopizdili su mi već nakon prve šalice. Limunada mi već bolje sjeda. Ove vitamine imam već stoljećima i čisto sumnjam da ću ih piti. Recimo da samo statiraju na fotki radi postizanja efekta ozbiljnosti situacije. Jedino toplomjer redovito koristim jer sam jako razočarana što nemam temperaturu barem 39,9 (ipak sam ja u biti jedna velika megalomanka) jer jebeš ti bolest s temperaturom od 37.5. To je za pičkice. Slaba je utjeha što mi kažu da je 37.5 vrlo ozbiljna temperatura i nije za igrati se, ali svejedno mi to zvuči priično mizerno. Pih!

Vrlo interesantna stvar je i to da nema te bolesti koja mi može sjebati apetit. Primjera radi, za sve normalne bolesnike u obzir dolaze juhice i lagana jela ali ne i za mene. Ja sam jučer mlatila po repi i fažolu.

Među nama, nemam ja baš previše povjerenja u te tablete i sirupe i sprejeve i ostale drogice. Osim toga, ja sam uvijek crna ovca i što vrijedi za druge ne vrijedi za mene. Samo to još liječnica ne zna jer sam s godinama razvila zavidno umijeće mimikrije i stapanja s okolinom. Pa se liječim na svoj način. I sva sreća da nemam dečka jer ta moja medota uključuje gomile kapule i češnjaka i onda sve to skupa obilato zalijem vrućom za konja ubit jakom turkiš kavom.

Liječenje kapulom, češnjakom i limunadom s malo šećera ima na upaljeno grlo otprilike isti učinak kao kopriva na golu guzicu, ali ne kaže se uzalud - ljutu travu na ljutu ranu. Ili tako nekako.

Što da vam još kažem.... vrijeme je gnjilo, ja se osjećam gnjilo, program je kurcu (da, čak i na mom ljubljenom max tv-u, same reprize). Uzmem knjigu, pročitam dvije stranice pa je bacim. Ako me ne boli glava onda me peče grlo, ako me ne peče grlo onda kišem ili me guši kašalj. Nos mi je ili totalno začepljen ili cijedi iz njega kao iz špine. Nitko mi ne dolazi u posjetu jer se boje svinjske gripe. Dopizdilo mi je i ležanje, već me bole leđa. Ako uspijem zaspati obavezno me netko zove ili na kućni ili na mob. Ako ih isključim nastat će opća panika jer "ona nikad ne isključuje telefone".

Pasmater i takvom bolovanju.

Vinske staze

22 studeni 2009

Otkad znam za sebe moj otac u studenom ide u Istru po vino u Veliće kod tete Elde. Zadnjih par godina (točnije, otkad su smislili zakon od 0,5 promila pa onda onaj nebulozni od 0,00 promila....) moja malenkost je službeni vozač jer ja kao ne pijem he he he.... mo'š mislit'... Tako smo se i danas u 08.00 ujutro potrpali u crnu zvijer (na opći užas moje princeze koja je iz života došla oko 05.00, (vidi se da je na majku sunce moje malo) a ucviljena paščad je ostala sama kod kuće.

Iz principa ne želimo platiti prolaz kroz tunel za čiju izgradnju je onomad i mojem ocu skidano s plaće (vi mlađi pitajte svoje roditelje o nečem zvanom "samodoprinos") a na kraju nije čak niti u vlasništvu Hrvatske. Fuj! Ali nećemo politiku u svoju butigu. Osim toga, recesija je. Osim toga, to nam je 5 litara crnjaka manje ili čak 6 litara bijelog! Osim toga, škrti smo.

Tako da smo išli starom cestom preko Učke, a ako mene pitate meni je tako i draže. Jer onda putem možete stati i uživati u ovome:

Image and video hosting by TinyPic

Selo Velići nalazi se u blizini Vižinade (a Vižinada je u blizini Poreča). Nek ne zamjere stanovnici što ću reći da bih ga prije nazvala zaselkom nego selom. Malo je ali preslatko.

Ovo stablo me uvijek iznova fascinira:

Image and video hosting by TinyPic

U ovoj maloj neuglednoj konobici krije se blago:

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Domišljatost Istrijana na djelu:

Image and video hosting by TinyPic

Jel' vam cure sline?

Image and video hosting by TinyPic

Ovo je legendarni matuljski poštarski dvojac Robi&Mile, inače nerazdvojni prijatelji i vrlo duhoviti i veseli dečki. Mile je svojevrsni matuljski celebrity, posvećena mu je čak i jedna pjesma. Ako je uspijem pronaći zakeljim je obavezno.

Image and video hosting by TinyPic

Nakon što je vino pretočeno u kanistere i utovareno u bolide došao je dugo očekivani trenutak koji je ujedno i glavni razlog mog hodočašća u Veliće - domaće delicije tete Elde. Jedva sam stigla napraviti par snimaka jer je hrana nestala u trenu. Pečenje nisam ni stigla uslikati.

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Popilo se vina a bogme i koja rakijica uz kavu se strusila i nakon tradicionalnog pričanja viceva i anegdota podmirio se ceh pa smo se zaputili natrag pjevajući "Si gremo za Opatiju...." Nisu mi dali da se zaustavim i napravim par fotki jer "kad ćemo tako stići doma...." pa sam zadužila kćer da mi usnimi par detaljčića po putu. I zato nemojte zamjeriti što fotke nisu prvoklasne.

Ova obnovljena stara kuća nam se osobito dopala:

Image and video hosting by TinyPic

A ova koja uporno odolijeva godinama i vremenu i nikako da se uruši nalazi se u mjestu koje se znakovito zove - Rušnjak.

Image and video hosting by TinyPic

Još jedan pogled na izvor do nedavno pitke vode koji smo kao i sve ostalo uspjeli zagaditi i sjebati.

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Pa smo malo upali u maglu, ali i onako smo bili "u dimu" pa nam je bilo maglovito čitavim putem ;)

Image and video hosting by TinyPic

I za kraj "Poštar Mile" glavom, bradom i pjesmom!

Image and video hosting by TinyPic















Tuđe neću, svoje ne dam

11 studeni 2009

Spadate li i vi u one ljude koji nehotice pokupe tuđu kemijsku, upaljač....? Da? E, pa sorry ekipa, ali moram vam reći da me ta osobina strahovito živcira. Ok, znam da to ne radite namjerno, ali svejedno mi nije jasno kako se to može uzeti nešto tuđe a da se uopće ne primjeti i još manje vrati. I ne vadite mi se na rasijanost i smušenost. I ja sam često smušena pa mi se nikad još nije desilo da pokupim tuđi upaljač na primjer i ne vratim ga.

No hard feelings, ali meni to jako miriše na egoizam, aljkavost i neodgovornost. Skoro svaki dan na poslu moram se barem jednom dati u potragu za jebenom kemijskom. Još malo pa ću je morati držati na lancu jer da ih deset imam valjda bi mi svih deset pokupili. Imam kolegicu koja je otišla i korak dalje u svojoj sebičnosti, razmaženosti i egocentričnosti. Iz nekog samo njoj znanog razloga svakoj kemijskoj otkine onaj plastični dio koji služi da se ista za nešto zatakne. Meni to smeta iz više razloga. Kao prvo i osnovno - zar nije dovoljno da je pokupila nešto što joj ne pripada nego još to treba i polomiti. S kojim pravom?! Nema veze što je kemijska tuđa, ona će tu jebenu plastiku otkinuti jer joj smeta. Drugi razlog je što taj "batrljak" koji ostane prokleto grebe i žulja dok pišem pa stalno moram paziti kako je kemijska okrenuta. Ma kidaj ti svojim kemijskama što god hoćeš i koliko hoćeš, ali ostavi moje na miru!

Kad joj neka stvar više ne treba ostavi je bilo gdje. Ali vrlo je interesantno kako digne dreku kad nestane nešto njeno. A kakav tek nered ostavlja iza sebe... Smeća ima svuda samo ne u košu. Uopće se ne trudi pospremiti za sobom poslije marende pa ležerno ostavlja za sobom mrvice, ostatke hrane, prljavu šalicu, čašu, nož... Jednostavno se digne i ode. Dok se još smjelo pušiti u zajedničkim prostorijama to je tek bilo veselje za oči - pepeljara prepuna opušaka a pepeo svuda samo ne u pepeljari. Ponajviše pod stolom. I vjerovatno se sad pitate kako li joj tek izgleda stan. Reći ću vam kako - čišće je nego u apoteci i sve je na svom mjestu! I još nešto - dama je strahovito gadljiva i kad je uhvati žuta minuta uzme alkohol za dezinfekciju pa izriba čitav šalter jer "bože sačuvaj, ona u tom svinjcu ne može raditi, fuj!"

Malo sam se udaljila od teme (takve smo mi žene kad se uživimo u tračanje) ali nije bitno. Poanta je u tome da smatram kako su samožive i egocentrične osobe sklonije nehotičnom uzimanju tuđih stvari. Naravno da se desi situacija kad se nešto treba hitno zapisati pa dohvatiš prvu pisaljku koja ti padne pod ruku, ali onda je valjda poslije vratiš odakle si je i uzeo. Nije mi jasno kako možeš cijeli dan hodati okolo s nečim što nije tvoje a da to ne primjetiš. Ako polomiš vrh jebene kemijske koja nije tvoja (i znaš da nije tvoja, pa nisi takav kreten da ne prepoznaješ svoje stvari) i ako ostavljaš u radnom okruženju za sobom džumbus i svi su ti "šljam i ološ" i jedino si ti kako treba, nisu li to klasični simptomi narcističkog poremećaja ličnosti?

Evo nečeg što sam pronašla na netu:


Za dijagnozu potrebo je zadovoljavati 5 ili više sljedećih kriterija:

1. Grandiozni osjećaj vlastite važnosti (npr. pretjerano isticanje vlastitih postignuća i talenata, očekivanje da se bude priznat kao superioran i bez stvarnih postignuća).

2. Preokupacija fantazijama o vlastitom bezgraničnom uspjehu, moći, izvrsnosti, ljepoti ili idealnoj ljubavi

3. Uvjerenjenje o vlastitoj posebnosti i jedinstvenosti, te da ga/ju mogu razumjeti samo posebni ljudi ili ljudi visokog statusa (ili takve institucije)

4. Zahtjeva da ga/ju drugi bezgranično poštuju i obožavaju

5. Nerazumna očekivanja o posebnom tretmanu i automatskom ugađanju zahtjeva i očekivanja od strane drugih osoba (institucija)

6. Iskorištavanje drugih osoba, tj. korištenje postignuća drugih u postizanju vlastitih ciljeva

7. Nedostatak empatije

8. Česta zavist ili uvjerenje da su drugi zavidni na njega/nju

9. Arogantno, superiorno ponašanje ili stav

Dakle, moja draga kolegica ispunjava u potpunosti čak sedam kriterija!

Ne tvrdim da su svi koji nehotice posegnu za tuđim jer im je određeni predmet u tom trenutku potreban narcisi, ali svakako sam sigurna da određena doza samoljublja postoji u svakome od njih. Da čujem vaše mišljenje...


<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Bez prerada.