Otkad znam za sebe moj otac u studenom ide u Istru po vino u Veliće kod tete Elde. Zadnjih par godina (točnije, otkad su smislili zakon od 0,5 promila pa onda onaj nebulozni od 0,00 promila....) moja malenkost je službeni vozač jer ja kao ne pijem he he he.... mo'š mislit'... Tako smo se i danas u 08.00 ujutro potrpali u crnu zvijer (na opći užas moje princeze koja je iz života došla oko 05.00, (vidi se da je na majku sunce moje malo) a ucviljena paščad je ostala sama kod kuće.

Iz principa ne želimo platiti prolaz kroz tunel za čiju izgradnju je onomad i mojem ocu skidano s plaće (vi mlađi pitajte svoje roditelje o nečem zvanom "samodoprinos") a na kraju nije čak niti u vlasništvu Hrvatske. Fuj! Ali nećemo politiku u svoju butigu. Osim toga, recesija je. Osim toga, to nam je 5 litara crnjaka manje ili čak 6 litara bijelog! Osim toga, škrti smo.

Tako da smo išli starom cestom preko Učke, a ako mene pitate meni je tako i draže. Jer onda putem možete stati i uživati u ovome:



Selo Velići nalazi se u blizini Vižinade (a Vižinada je u blizini Poreča). Nek ne zamjere stanovnici što ću reći da bih ga prije nazvala zaselkom nego selom. Malo je ali preslatko.

Ovo stablo me uvijek iznova fascinira:



U ovoj maloj neuglednoj konobici krije se blago:







Domišljatost Istrijana na djelu:



Jel' vam cure sline?



Ovo je legendarni matuljski poštarski dvojac Robi&Mile, inače nerazdvojni prijatelji i vrlo duhoviti i veseli dečki. Mile je svojevrsni matuljski celebrity, posvećena mu je čak i jedna pjesma. Ako je uspijem pronaći zakeljim je obavezno.



Nakon što je vino pretočeno u kanistere i utovareno u bolide došao je dugo očekivani trenutak koji je ujedno i glavni razlog mog hodočašća u Veliće - domaće delicije tete Elde. Jedva sam stigla napraviti par snimaka jer je hrana nestala u trenu. Pečenje nisam ni stigla uslikati.





Popilo se vina a bogme i koja rakijica uz kavu se strusila i nakon tradicionalnog pričanja viceva i anegdota podmirio se ceh pa smo se zaputili natrag pjevajući "Si gremo za Opatiju...." Nisu mi dali da se zaustavim i napravim par fotki jer "kad ćemo tako stići doma...." pa sam zadužila kćer da mi usnimi par detaljčića po putu. I zato nemojte zamjeriti što fotke nisu prvoklasne.

Ova obnovljena stara kuća nam se osobito dopala:



A ova koja uporno odolijeva godinama i vremenu i nikako da se uruši nalazi se u mjestu koje se znakovito zove - Rušnjak.



Još jedan pogled na izvor do nedavno pitke vode koji smo kao i sve ostalo uspjeli zagaditi i sjebati.





Pa smo malo upali u maglu, ali i onako smo bili "u dimu" pa nam je bilo maglovito čitavim putem ;)



I za kraj "Poštar Mile" glavom, bradom i pjesmom!