Napalo me na Miškovom blogu da sam prostakuša i ovakva i onakva jer psujem. Ne, ne, ne mislim sad pljuvati po ženi, gadovi jedni, već ste se ponadali da je još jedna koljačina na pomolu. E nećete taj film gledati. Wind možda (vjerovatno) i je prostakuša ali poštuje svačije mišljenje, slagala se s njim ili ne. Ipak, zapitala sam se psujem li ipak previše. I ne samo ja. Jesmo li psovačka nacija? Ne pada mi na pamet da se opravdavam, ali ipak moram reći da u reali ipak ne psujem u ovolikoj mjeri. Ali psujem. Naravno, biram vrijeme i mjesto. Ovdje na blogu to se u neku ruku čak od mene i očekuje. Uostalom, i nick mi je "nepristojan".

Jesam li zla, primitivna i loša osoba zato što koristim psovke? Jesu li oni koji u životu nisu izustili psovku automatski bolji od mene?

Činjenica jest da Hrvati rado i obilato psuju. Pa možda više niti ne primjećujemo u kolikoj mjeri to činimo. Ima ljudi koji zaista ne biraju ni vrijeme ni mjesto i u tom slučaju i meni psovka smeta i vrijeđa me. Sasvim sigurno neću psovati na radnom mjestu (osim u razgovoru s kolegama sa kojima sam i privatno u dobrim odnosima i to kad nas stranke ne mogu čuti) ili pri upoznavanju s nekim. Evo, npr na prvoj blogerskoj kavici. Normalno da nisam došla i rekla:" Di ste ekipa, jebo vas patak, ja sam Wind i u pičku materinu mi je drago što sam vas srela!"

Kad me netko prozove zbog psovanja (a desilo mi se pored ovog na blogu još samo jednom u životu) ne mogu a da se ne upitam smeta li toj osobi zaista psovka ili se između redaka da pročitati i želja da se sebe učini boljim, vrednijim, pametnijim, kulturnijim? Prvi put je to učinila osoba za koju se ispostavilo da je ujutro bijesna na sebe a popodne na čitav svijet. Izdavala se za neku veliku čistunku a na kraju je svašta isplivalo na površinu. A najviše to da je bila puna kompleksa, ogorčena za sve koji su u bilo čemu od nje uspješniji. Ne samo da je bila potpuno hladna i bešćutna kučka koja u životu nikome nije htjela pomoći nego je štoviše uživala u tuđoj nesreći i bogme nekoliko puta i kumovala istoj. Ne napadajte me sada odmah da generaliziram. Ne tvrdim da su svi kojima "smetaju" psovke takvi. Samo govorim o svom osobnom iskustvu i naglašavam da to što netko ne psuje ne znači automatski da je dobra osoba. Isto tako imamo kolegicu od čijih psovki se i ja crvenim a po količini dobrih djela može slobodno stati uz Majku Terezu. Samo se pitam jesu li baš uvijek oni koji nam prigovaraju toliki čistunci ili ima tu još nečega.

Ne želim da se ovaj post shvati kao moja ogorčenost na određenu blogericu. Žena je samo iznjela svoje mišljenje nakon kojeg sam se i ja zamislila.

A sad me zanima vaše mišljenje. Ne o Wind, ne o toj ženi, nego o psovanju u Hrvata općenito.

Nema mi draže stvari od naših blogerskih kavica (ok, osim hrane i seksa, ali te dvije stvari se podrazumjevaju i ne nužno tim redosljedom). U pravilu se radi o jednoj te istoj ekipici i nitko veseliji od mene kad nam se pridruži netko "novi". Kao npr Neverin prošlog puta. Ovog puta imamo još jednog novaka za regrutaciju koji je i više nego nestrpljiv, neću ga imenovati jer ga nisam pitala za dopuštenje.

Poziv vrijedi za sve blogere (i ne nužno samo s riječkog područja) dobre volje. Dobro, dobro, znam da zvuči k'o ljiga.... Ali fakat je tako, na našim kavama vladaju dobro raspoloženje, sklad i razumjevanje. Peace man.

Inače, to vam izgleda otprilike ovako:

1. Predstaviti se možete svojim nickom i nitko vas neće pitati za pravo
ime, a još manje vam zamjeriti zbog toga.
2. O sebi otkrivate onoliko koliko želite. Ako uopće ne želite i to poštujemo.
3. Ako bude fotkanja pitat ćemo vas smijemo li vas uslikati i nikakvo
objavljivanje bez vašeg izričitog dopuštenja ne dolazi u obzir.
4. Sitni tračevi ne daju se izbjeći, ali nikakva pljuvačina ili blaćenje nekoga
s bloga s kim se ne slažemo ne dolaze u obzir.
5. Teške diskusije o politici ili vjeri najstrože su zabranjene.
6. Većina nas smo pušači pa ako mislite kolutati očima zbog toga ne
morate ni dolaziti.
7. Primjetit ćete da ponekad više ljudi govori u isto vrijeme i ima upadanja
u riječ. To je normalna pojava na koju se vrlo brzo naviknete i prestane
vam biti neugodno.
8. Prilično smo glasni pa se pripremite na decibele.

Tko je zainteresiran nek mi se javi na mail, imate ga tu sa strane. Kad bi se taj povjesni događaj upriličio? Teško je nešto konkretno reći, ali svakako čim prije. Čekam još neke blogere koji su trenutno preko grane da se jave. Mjesto radnje? Ovisi o tome koliko će biti zainteresiranih. U svakom slučaju Terminal prekrižite jer nas nije nešto previše oduševio. A prijedlozi su i više nego dobrodošli.

Sretan i blagoslovljen Božić želi vam vaša Wind. Ako ga slavite, što bi rekla moja frendica Zona.

Kao što sam vam obećala (a pitanje zanima li koga uopće) evo par noćnih fotkica. Na žalost, snimane su mobitelom i one od kojih sam najviše očekivala nisu ni uspjele.


Pogled na hotel Bristol iz parka


Paviljon kod Ville Angioline





Maketa crkve Sv. Jakova koja se nalazi, zamislite čuda, ispred crkve Sv. Jakova.


Djevojka s galebom (šteta što se bolje ne vidi snijeg)


Slatina


Ovaj snješko nas je oduševio


Bristol


Još malo djeve s gavranom, pardon - galebom


Fensi šmensi Millenium, najskuplja terasa s najlošijom kvalitetom


Još malo Slatine


Villa Angiolina


Mi smo se grijale kuhanim vinom a Boni ovako

Tko me malo bolje poznaje zna da uvijek tvrdim kako „nisam tipični Ovan“. Ma pičku materinu nisam! Ako niste primjetili –pao je snijeg. Kontinentalcima je to normalna pojava i očekivana pojava. Ali je zato nama primorcima snijeg ravan kataklizmi. I uvijek nas iznadi, čak i kad ga danima najavljuju. I onda stare mudre glave počnu: sjećam se ja kad je pedeset i ove, sedamdeset i one, osamdeset i šeste palo ovoliko snijega.... Moram priznati da se i ja već mogu pohvaliti da pamtim barem dva takva povijesna događaja. To znači da sam i ja već mudra osoba sa bogatim iskustvom. A možda znači samo da sam – stara.

Uglavnom, stara mudra Wind nikad nije vozila po snijegu. Da prijatelju H. opet pišem o sebi u trećem licu, a tebi ako smeta odjebi. Stara mudra Wind nije u stanju niti hodati po snijegu, ali posklizavanje i padanje sam diplomirala. A priča ide ovako: jučer sam radila prvu. Moram se pohvaliti da radim od 05.30, jel' mi zavidite? Ali zato sam u 13.00 gotova i idem kući pjevajući a vi čamite u kancelarijama doi 16,00, 17,00. Ako mi barem sad ne zavidite onda stvarno.....
Kad sam pogledala kroz prozor u 4.30 snijeg je bio malčice napadao, onako kao kad ne znaš je li zaista pao ili ga je samo vjetar donio iz brđanskih krajeva opatijskog zaleđa. U svakom slučaju, takav sramežljivi sniježak obično se otopi za sat vremena. A u Rijeci nigdje ni pahulje! Kalifornija ljudi. Ali kad je negdje oko 06.00 počeo kijamet..... Prvo je bilo sve tiho (zatišje pred buru), a onda je sve podivljalo....telefoni nisu prestajali zvoniti , ljudi su se izbezumili, u gradu je nastala panika. Nema većeg kaosa nego kad u primorju padne ozbiljna količina snijega. Najviše se šokiraju komunalne službe zadužene za čišćenje i posipanje cesta. Obično treba najmanje 12 sati da se priberu i bace na posao. Za to vrijeme snijeg se ili utaba i - smrzne ili donekle rastopi u bljuzgu i – smrzne. Pa se onda bura nađe smrtno uvrijeđena što joj je snijeg odnio titulu kraljice katastrofe pa i ona opiči. E onda se zatvori i ono malo cesta što je bilo otvoreno, a vrhunac je kad se Krčki most zatvori za sav promet.

Zapričala se ja kao i obično, ali ovaj uvod u anatomiju je bio prijeko potreban da bi se bolje pratila priča koja počinje u 13.00 sati po završetku robije, ovaj, radnog vremena. Kao što sam već napisala na početku posta, nikad nisam vozila po snijegu. Kad sam bila cura nisam imala svoj auto, kad sam bila u braku vozio je muž, otkad sam slobodna žena nije pao snijeg ili se posrećilo da u te dane budem na slobodnim danima. Nema tko me nije zvao, i tata i kćer i prijatelji, pa čak i bivši muž. Svi su se oni uspaničili i rekli da ne dolazi u obzir da vozim. Nek ostavim auto na parkingu i izvolim doći busom. Čak se i moj potencijalni zet ponudio da me vozi. Bivši me u 15 godina braka dobro upoznao pa me prvo pitao što ću, a onda mi oprezno dao par savjeta za vožnju po snijegu. A ja sam se smrtno uvrijedila i naljutila. Ma što oni misle, pa nisam ja neka balavica i nesposobna pičkica, ako svi ostali mogu voziti zašto ne bih i ja?! Zet da dođe po mene.... mulac je prije dvije godine položio vozački a ja prije dvadeset dvije! Ma dobro, znam ja da oni mene vole i brinu se za moju sigurnost, ali dajte ljudi, pokažite malo vjere u mene. Nakraju ispada da je bivši najbolje reagirao. I naravno, moja naj naj najbolja frendica koja je rekla: ma daj, pa ti si pametna cura i znat ćeš valjda sama procijeniti svoje mogućnosti.

Jadan autić bio je potpuno zatrpan snijegom. Srećom pao je onaj fini prhki snijeg koji se lako čisti. Kad sam odledila stakla i skinula snijeg s krova krenuli smo zajedno u avanturu, moj crni bolid s ljetnim gumama i ja, neiskusna što se tiče vožnje po snijegu. U početko me malo hvatala trta jer nisam znala što da očekujem, ali kad sam vidjela da nama to sasvim fino ide i da samo treba voziti polakše, ujednačeno i bez ikakvih naglih manevara potpuno sam se opustila. Grijanje radi k'o urica, cd player također, promet rijedak, vani još uvijek netaknuta bjelina...... ma divota!
Idilu je prekinuo tata koji me nazvao da me upozori da mi ne bi slučajno palo na pamet da pokušam savladati onu jedinu laganu uzbrdicu dvadeset metara do kuće. A jebem mu mater, pa što ću onda, u Opatijji je svaki milimetar tla na kojem se može parkirati zakupio Opatija Parking. I dođem ja tako do te naše male uzbrdice i uhvati me bijes. Pa nije valjda da sam došla nadomak cilja i da ne mogu dalje?! I naravno, probam ja svejedno. Naravno, isti čas me zanjelo. I što sam onda morala napraviti, parkirati kilometar dalje (sreća da je bilo to jedno jedino mjesto).

Poslije ručka nagovorila sam kćer da odemo malo sa psom u šetnju i usput da vidim što mi je s autom jer me prala paranoja da će ga pokupiti pauk, da će se drugi auto zabiti u njega (što se na istom mjestu desilo mojoj kumi, doduše, tom liku je bilo pozlilo u vožnji što je rezultiralo totalnom štetom na njenom autu), da će ovo ili ono.... U šetnji sam zaključila da puno bolje vozim po snijegu nego što hodam. I da su psi konačno došli na svoje. Tko nije nikad vidio psa kako se igra u snijegu puno je propustio. Lako za ove male pizdolisce kao što je moja Boni, ali kad vidiš jednog fanjskog vučjaka ili švicarskog ovčara kako skakuću u snijegu kao kozlići.... Divota.
Auto je bio tamo gdje sam ga i ostavila. Netaknut, naravno. I opet mi nije dao vrag mira i pitam ja kćer da li da pokušamo doći do kuće jer nekog kurca su ipak posuli. A njoj je vjerovatno bilo već dosta šetnje, a i Boni je uskočila u auto čim sam otvorila vrata.
I tako se po drugi put tog dana tvrdoglavi uporni Ovan koji tvrdi da nije tipični tvrdoglavi uporni Ovan uhvatio u okršaj sa 20 metara sniježne uzbrdice naoružan sam ljetnim gumama i svojom tvrdoglavošću. I to je bilo kao u crtiću, uhvatim zalet i dođem praktički do vrha i onda mi prokliže. Pa se vratim malo natrag i pokušam skrenuti u sporednu uličicu koja je ravna. Nema šanse. Tu me malo uhvatila panika (tj. došlo mi je iz dupeta konačno u glavu), ali onda sam stala, malo se sabrala i razmislila. Usnimila sam jedno parkirno mjesto točno na sredini uspona. Bilo mi je ili spustiti se u rikverc ponovo na glavnu cestu i vratiti auto gdje je i bio ili uparkirati se na to jedno mjesto 10 m od kuće. Ali za tu drugu opciju trebalo je „muški“ parkirati iz jednog jedinog pokušaja a ne „ženski“ kao što to obično činim. Kćer je rekla – mama ti to možeš. I mami je valjda proradio majčinski instinkt (ono kao, kad je mladunče kraj mene jednostavno moram uspjeti). Tako i bi. Bilo je to moje nabolje bočno parkiranje u životu. Molim spontani pljesak.

E sad, sve bi to bilo divno i krasno da Opatija nije izuzetak od svih ostalih gradova u Hrvatskoj u kojima se barem nedjeljom parking ne naplaćuje. Osim toga stala sam u nultoj zoni, a to znači da se tamo smije stati samo na sat vremena sa samo jednom doplatom za naredni sat. A sat košta 10 kuna. A kazna je 200 kuna. Iza mene je bila parkirana jedna ogromna sniježna gruda, toliko je auto bio zatrpan snijegom. Pa se mislim, a valjda će shvatiti težinu situacije i neće mi napisati kaznu. Odlučila sam da ostavim ljubavno pismo za svaki slučaj, ako i ne pomogne naštetiti ne može: molim vas, nemojte mi napisti kaznu. Živim deset metara dalje, auto mi je prokllizio na vrhu uzbrdice i jedino ovdje sam mogla stati. Hvala.
Jutros u devet sati tata me nazvao da mi kaže da su kako-tako posuli cestu i dok sam razgovarala s njim vidjela sam kroz prozor dečka koji naplaćuje parking kako piše kazne. Obukla sam se u roku – odmah i rekla tati da krenemo u akciju. Srećom, bio je neki razuman dečko. Svima je napisao kaznu osim meni i onoj sniježnoj grudi. Ovi drugi su se valjda jutros parkirali. Tata je za svaki slučaj ponio kantu pijeska (koja se pokazala i te kako nužna) i negdje iz šestog pokušaja uspjela sam se dočepati posutog dijela ceste i savladati tih jebenih deset fatalnih metara uzbrdice, skrenuti i parkirati se u dvorište.
A sad malo sniježnih fotkica.









U idućem nastavku: Sniježna Opatija by night.

Hvala dragom blog.hr-u što svaki put kad otvaram editor kaže da mi je stranica uklonjena pa tako dvadesetak puta. Ako sam sigurna da mi stranica mora biti tu neki im pošaljem mail pa onda sve te obavjesti iščeznu dok si rek'o keks.

Jučer sam bila u kazalištu. Nisam baš planirala taj izlazak, ali kolegica je dobila karte na poklon pa me pozvala da idem s njom jer nitko drugi nije bio zainteresiran. Pitala sam je što se daje, kaže ona - glazbena komedija s Battifiaccom. Btw, za sve one koji nisu s riječkog područja: Battifiacca je Mario Lipovšek. A Mario Lipovšek je Marija Pomija iz Bijelih Udovica.

Da budem iskrena, nisam baš bila raspoložena za mjuzikle, ali već u prvim minutama predstave promijenila sam mišljenje. Radi se otprilike o slijedećem:

Od uspjeha davne 1984. godine s „Kornjačinim danom“, glumci Talijanske drame priželjkivali su da se na repertoaru ponovno nađe i mjuzikl. Talijanska tradicija, međutim, ne uključuje mjuzikl, već glazbenu komediju. „Dodaj jedno mjesto za stolom“ jedna je od glazbenih komedija koju talijanska publika izrazito poznaje i voli. Desetljećima je s uspjehom bez presedana bila na sceni u rimskome Teatro Sistina, a uprizorena je na svim kontinentima.
Prvi protagonist premijere i najsretnije izvedbe bio je Johnny Dorelli. Priča je to o don Silvestru, župniku u nekom izmišljenom planinskom mjestu, kojega osobno nazove Svevišnji i priopći mu svoju namjeru da na zemlju pošalje drugi opći potop. Kao novi Noa dobiva zadatak da izgradi drvenu arku kako bi u njoj spasio od potopa sve stanovnike i životinje dotičnoga mjesta.
Režija predstave povjerena je maštovitom riječkom koreografu Branku Žaku Valenti.

Musiche di/Glazba Armando Trovaioli
Regia e Coreografia/Redatelj i koreograf Žak Valenta
Drammaturgo/Dramaturginja Laura Marchig
Scenografia/Scenografkinja Lara Badurina
Costumi/Kostimografkinja Irena Sušac
Luci/Oblikovatelj svjetla Alan Vukelić
Consulenza musicale/Glazbeni savjetnik Igor Vlajnić

Personaggi e interpreti/Uloge:

Don Silvestro Mario Lipovšek
Crispino il sindaco Bruno Nacinovich
Consolazione Elvia Nacinovich
Toto Giuseppe Nicodemo
Clementina Elena Brumini
Ortensia Alida Delcaro
Il Cardinale Toni Plešić
La Voce di LassĂą Pino Trani

Parrocchiani e parrocchiane/Župljani i župljanke:
Silvano Bontempo, Rosanna Bubola, Chiara Cavalieri, Vivien Galletta, Miriam Monica, Marijan Padavić, Cvetan Pelčić, Marijana Radić, Lucio Slama, Teodor Tiani

Band:
Joe Kaplowitz tastiere/klavijature
Darko Jurković chitarra el./el. gitara
Marijan Orešković basso el./el. bas
Krunoslav Veršić batteria/bubnjevi
Lela Kaplowitz back vocal
(kopi-pejstano sa stranice HNK Zajc, Rijeka)

Znala sam da Mario ima prekrasan glas i da je izuzetno duhovita osoba, i da mu gluma nije strana, ali sprdačina u Bijelim Udovicama i gluma u teatru su ipak dva različita pojma. U svakom slučaju, oduševio me! A talijanski govori bolje od nekih talijana koje poznajem.

Predstava je titlovana. Srećom, govorim talijanski pa mi prijevod nije trebao. Ipak je drugačiji doživljaj kad poznaješ jezik i kužiš sve one zgodne igre riječi koje se ne daju prevesti na hrvatski.

Mario je briljirao, ali svakako čitava glumačka postava zaslužuje sve čestitke. Na žalost, na You Tube ima samo par loših snimaka starijih izvedbi ali svejedno ću vam ih nakeljiti čisto da malo čujete o čemu se radi.

Ovo se neki klinci sprdaju ali je barem snimka kvalitetna



A sad malo Maria Lipovšeka alias Battifiacche alias Marije Pomije & ekipe:







A sad malo ozbiljnije izdanje:





Update: Jebem ti materu blogu.hr da ti jebem! Kad spremim post pola mi ga proguta i onda ga i objavi polovično. Sad ću po treći put napisati kraj posta i ako mi ga ne objavi napit ću se adminima krvi. Idem ga napisati u wordu za svaki slučaj.

And now something completly different...razgovor s frendom uoči odlaska na predstavu:
Ja: Večeras idem u kazalište.
On: Opaaaaaaa......... (tu je složio zavjerenički izraz na faci)
Ja: Prljava mašto, s kolegicom idem.
On: S kolegicom, je li.... dale se koke u promet...
Ja: Je li s tobom sve u redu, koji ti je kurac?
On: Hajde, hajde, kao da ja ne znam po šta se ide u kazalište...
Ja: O jebo te ko još nije, pa valjda se na predstavu ide konju jedan!
On: Je, je... kako da ne, idete vi loviti komade, zasvrbilo vas.
Ja: Ej, znaš šta.... ti ili si na nečemu ili si puko skroz... ne idem u noćni klub nego u kazališe budalo.
On: pa ja sam u kazalištu najviše komada i pokupio.

I spremam se ja i sve mi nešto padaju na pamet njegove riječi i na kraju zaključim da neće biti na odmet da se ja malo bolje sredim, just in case.
Ne samo da sam se upicanila nego sam čak i iskopala svoju Fendi torbicu (je, pa šta ako sam rokerica, ipak sam prvenstveno žensko čeljade) a vrhunac je bio kad sam izvukla iz ormara naslijeđenu životinju (maminu dugu bundu). Kolegica me skoro nije prepoznala, a ja sam čitavim putem molila boga da ne naletim na nekog iz ekipe jer ako me vide tako uparađenu majke mi ako ne bi zvali egzorcista.
Po našem starom dobrom paranoičnom običaju došle smo prerano pa smo odlučile popiti kavicu u obližnjem bircu i zapaliti cigaretu na miru. Kako da ne... Čim smo ušle počeo nas je tlačiti (osobito mene) neki kreten od svojih šest banki. Niti moje uporno ignoriranje nije pomoglo (slično kao i s našim anonimnim dežurnim pljuvačima, kako god napraviš ne odustaju). Na kraju sam ga već počela strijeljati pogledom i od nervoze stalno natezati i potezati torbicu. A moja jadna kolegica se usrala da ću ga opizditi torbom posred ćelepenke pa je u dva guta posrkala kavu i izvukla me iz birca.

A u kazalištu slijedeća situacija: pola publike osnovnoškolci a druga polovica penzići. Kolegica i ja smo bile valjda jedine dvije radno sposobne osobe u dvorani. Toliko o šansama za upoznavanje potencijalnih švalera.
Osim toga, svaka druga penzićka navukla je na sebe životinju. Došlo mi je da odapnem na licu mjesta ali sam se sjetila da još nisam otplatila posmrtnu pripomoć pa sam odustala.
Pothitno moram na neki žešći rock koncert da malo dođem k sebi.

I na kraju malo ekonomsko-propagandnog programa.

This poem was nominated by UN as the best poem of 2008, Written by an African Kid - Ova pjesma je nominirana kao najljepsa pjesma 2008. - napisalo ju je jedno africko dijete.




When I born, I black Kada se rodim, ja sam crn
When I grow up, I black Kada porastem, ja sam crn
When I go in Sun, I black Kada sam na suncu, ja sam crn
When I scared, I black Kada se plasim, ja sam crn
When I sick, I black Kada sam bolestan, ja sam crn
And when I die, I still black Kada umrem, ja sam crn

And you white fellow A ti moj bijeli prijatelju
When you born, you pink Kada se rodis, ti si ruzicast
When you grow up, you white Kada porastes, ti si bijel
When you go in sun, you red Kada si na suncu, ti si crven
When you cold, you blue Kada ti je hladno, ti si plav
When you scared, you yellow Kada se uplasis, ti si zut
When you sick, you green Kada si bolestan, ti si zelen
And when you die, you gray Kada umres, ti si siv

And you calling me colored? I ti mene zoves obojeni?

Svako toliko neko klanje na blogu. Koji vam je kurac? Netko vam ide na živce? Nemojte ići na njegov blog i riješen slučaj. Anonimci vam ostavljaju uvredljive komentare? Ma tko ih jebe, da imaju muda ne bi bili anonimci. Zabranite im komentiranje.

Mene osobno živcira kad se prepucavate po tuđim blogovima i to nevezano za temu posta. A da ne govorimo o tome kako dovodite vlasnika bloga u nezgodnu situaciju. To je kao da vas ja pozovem k sebi na kavu a vi se pokoljete.

Ali svašta interesantnog se da pročitati kad pljuvačina uzme maha. Fascinantno je to da se mahom radi o osobama koje su se do nedavno družile i viđale i u reali. Pa su, jelte, malo po starom dobrom ženskom običaju tračale jedna drugu iza leđa. Ili su spočitavale jedan drugoj druženje s trećom osobom koju ne mogu nacrtanu vidjeti. Navodno. Jer to što u zavadi izađe iz ženskih usta ne bi pas s maslom pojeo i svaka optužuje onu drugu da bezočno laže.

Daje se na znanje Majstorici, Kori, Vitae i Mišku. Nemoj da čujem neke tračeve o sebi nakon današnje kavice jer će biti krvi do koljena. Jasno?!

I za kraj jedna prigodna:
Tri nonice

Drago Gervais

Tri nonice stare
pred kućun su stale
i kritikale.
I Katu, i Pepu, i Jelu,
i Toncu debelu.
Jedna da j' takova,
druga onakova,
jedna bi se rad ženit,
druga se zna lenit,
treća sve zafraja
četrta da ne vaja.
A svet da se j' pokvaril,
i prvo da j' boji bil.
Tri nonice stare
su kritikale
od osme do polna.
A kad je polne zvonilo,
jednoj je doma poć bilo.
Su dve ustale
i nju kritikale.