Jučer sam bila u kazalištu. Nisam baš planirala taj izlazak, ali kolegica je dobila karte na poklon pa me pozvala da idem s njom jer nitko drugi nije bio zainteresiran. Pitala sam je što se daje, kaže ona - glazbena komedija s Battifiaccom. Btw, za sve one koji nisu s riječkog područja: Battifiacca je Mario Lipovšek. A Mario Lipovšek je Marija Pomija iz Bijelih Udovica.

Da budem iskrena, nisam baš bila raspoložena za mjuzikle, ali već u prvim minutama predstave promijenila sam mišljenje. Radi se otprilike o slijedećem:

Od uspjeha davne 1984. godine s „Kornjačinim danom“, glumci Talijanske drame priželjkivali su da se na repertoaru ponovno nađe i mjuzikl. Talijanska tradicija, međutim, ne uključuje mjuzikl, već glazbenu komediju. „Dodaj jedno mjesto za stolom“ jedna je od glazbenih komedija koju talijanska publika izrazito poznaje i voli. Desetljećima je s uspjehom bez presedana bila na sceni u rimskome Teatro Sistina, a uprizorena je na svim kontinentima.
Prvi protagonist premijere i najsretnije izvedbe bio je Johnny Dorelli. Priča je to o don Silvestru, župniku u nekom izmišljenom planinskom mjestu, kojega osobno nazove Svevišnji i priopći mu svoju namjeru da na zemlju pošalje drugi opći potop. Kao novi Noa dobiva zadatak da izgradi drvenu arku kako bi u njoj spasio od potopa sve stanovnike i životinje dotičnoga mjesta.
Režija predstave povjerena je maštovitom riječkom koreografu Branku Žaku Valenti.

Musiche di/Glazba Armando Trovaioli
Regia e Coreografia/Redatelj i koreograf Žak Valenta
Drammaturgo/Dramaturginja Laura Marchig
Scenografia/Scenografkinja Lara Badurina
Costumi/Kostimografkinja Irena Sušac
Luci/Oblikovatelj svjetla Alan Vukelić
Consulenza musicale/Glazbeni savjetnik Igor Vlajnić

Personaggi e interpreti/Uloge:

Don Silvestro Mario Lipovšek
Crispino il sindaco Bruno Nacinovich
Consolazione Elvia Nacinovich
Toto Giuseppe Nicodemo
Clementina Elena Brumini
Ortensia Alida Delcaro
Il Cardinale Toni Plešić
La Voce di LassĂą Pino Trani

Parrocchiani e parrocchiane/Župljani i župljanke:
Silvano Bontempo, Rosanna Bubola, Chiara Cavalieri, Vivien Galletta, Miriam Monica, Marijan Padavić, Cvetan Pelčić, Marijana Radić, Lucio Slama, Teodor Tiani

Band:
Joe Kaplowitz tastiere/klavijature
Darko Jurković chitarra el./el. gitara
Marijan Orešković basso el./el. bas
Krunoslav Veršić batteria/bubnjevi
Lela Kaplowitz back vocal
(kopi-pejstano sa stranice HNK Zajc, Rijeka)

Znala sam da Mario ima prekrasan glas i da je izuzetno duhovita osoba, i da mu gluma nije strana, ali sprdačina u Bijelim Udovicama i gluma u teatru su ipak dva različita pojma. U svakom slučaju, oduševio me! A talijanski govori bolje od nekih talijana koje poznajem.

Predstava je titlovana. Srećom, govorim talijanski pa mi prijevod nije trebao. Ipak je drugačiji doživljaj kad poznaješ jezik i kužiš sve one zgodne igre riječi koje se ne daju prevesti na hrvatski.

Mario je briljirao, ali svakako čitava glumačka postava zaslužuje sve čestitke. Na žalost, na You Tube ima samo par loših snimaka starijih izvedbi ali svejedno ću vam ih nakeljiti čisto da malo čujete o čemu se radi.

Ovo se neki klinci sprdaju ali je barem snimka kvalitetna



A sad malo Maria Lipovšeka alias Battifiacche alias Marije Pomije & ekipe:







A sad malo ozbiljnije izdanje:





Update: Jebem ti materu blogu.hr da ti jebem! Kad spremim post pola mi ga proguta i onda ga i objavi polovično. Sad ću po treći put napisati kraj posta i ako mi ga ne objavi napit ću se adminima krvi. Idem ga napisati u wordu za svaki slučaj.

And now something completly different...razgovor s frendom uoči odlaska na predstavu:
Ja: Večeras idem u kazalište.
On: Opaaaaaaa......... (tu je složio zavjerenički izraz na faci)
Ja: Prljava mašto, s kolegicom idem.
On: S kolegicom, je li.... dale se koke u promet...
Ja: Je li s tobom sve u redu, koji ti je kurac?
On: Hajde, hajde, kao da ja ne znam po šta se ide u kazalište...
Ja: O jebo te ko još nije, pa valjda se na predstavu ide konju jedan!
On: Je, je... kako da ne, idete vi loviti komade, zasvrbilo vas.
Ja: Ej, znaš šta.... ti ili si na nečemu ili si puko skroz... ne idem u noćni klub nego u kazališe budalo.
On: pa ja sam u kazalištu najviše komada i pokupio.

I spremam se ja i sve mi nešto padaju na pamet njegove riječi i na kraju zaključim da neće biti na odmet da se ja malo bolje sredim, just in case.
Ne samo da sam se upicanila nego sam čak i iskopala svoju Fendi torbicu (je, pa šta ako sam rokerica, ipak sam prvenstveno žensko čeljade) a vrhunac je bio kad sam izvukla iz ormara naslijeđenu životinju (maminu dugu bundu). Kolegica me skoro nije prepoznala, a ja sam čitavim putem molila boga da ne naletim na nekog iz ekipe jer ako me vide tako uparađenu majke mi ako ne bi zvali egzorcista.
Po našem starom dobrom paranoičnom običaju došle smo prerano pa smo odlučile popiti kavicu u obližnjem bircu i zapaliti cigaretu na miru. Kako da ne... Čim smo ušle počeo nas je tlačiti (osobito mene) neki kreten od svojih šest banki. Niti moje uporno ignoriranje nije pomoglo (slično kao i s našim anonimnim dežurnim pljuvačima, kako god napraviš ne odustaju). Na kraju sam ga već počela strijeljati pogledom i od nervoze stalno natezati i potezati torbicu. A moja jadna kolegica se usrala da ću ga opizditi torbom posred ćelepenke pa je u dva guta posrkala kavu i izvukla me iz birca.

A u kazalištu slijedeća situacija: pola publike osnovnoškolci a druga polovica penzići. Kolegica i ja smo bile valjda jedine dvije radno sposobne osobe u dvorani. Toliko o šansama za upoznavanje potencijalnih švalera.
Osim toga, svaka druga penzićka navukla je na sebe životinju. Došlo mi je da odapnem na licu mjesta ali sam se sjetila da još nisam otplatila posmrtnu pripomoć pa sam odustala.
Pothitno moram na neki žešći rock koncert da malo dođem k sebi.

I na kraju malo ekonomsko-propagandnog programa.