Jadi mladog vola

< kolovoz, 2006 >
P U S Č P S N
  1 2 3 4 5 6
7 8 9 10 11 12 13
14 15 16 17 18 19 20
21 22 23 24 25 26 27
28 29 30 31      

06/2022 (1)
09/2019 (1)
08/2018 (1)
11/2016 (1)
12/2014 (1)
04/2014 (2)
01/2014 (6)
12/2013 (10)
11/2013 (8)
09/2012 (2)
08/2012 (3)
04/2012 (1)
11/2011 (1)
09/2011 (4)
05/2011 (2)
01/2011 (1)
11/2010 (1)
10/2010 (2)
07/2010 (1)
06/2009 (1)
02/2009 (4)
01/2009 (7)
11/2008 (3)
10/2008 (5)
09/2008 (3)
08/2008 (5)
05/2008 (1)
04/2008 (2)
03/2008 (5)
02/2008 (5)
01/2008 (3)
12/2007 (3)
11/2007 (2)
10/2007 (3)
09/2007 (2)
08/2007 (1)
07/2007 (6)
06/2007 (3)
05/2007 (1)
03/2007 (1)
02/2007 (1)
01/2007 (4)
11/2006 (3)
09/2006 (1)
08/2006 (5)
07/2006 (6)
06/2006 (7)
05/2006 (3)

pisma u boci
wallblog @ gmail.com

me, myself & I
Wall na Mjesecu
Wall na playeru

31.08.2006., četvrtak

Goodnight, dear!


Kiša je padala već danima. Imala je osjećaj da hladne, ljepljive kapi pod prstima postaju zgrušana, tamnocrvena krv, koja joj natapa odjeću. Drhtala je i promrzlim prstima pokušavala iskopati rupu, dovoljno veliku za beživotno tijelo pored sebe. Nema vremena do jutra, ne može ostati sama s mrtvim tijelom. Maleno dvorište osvijetljeno je mutnim sjajem zvijezda, a ubitačne kapi šušte dok padaju i prikrivaju zvuk odbačenog blata i zemlje. Kopa već raskrvavljenim rukama, bojeći se pogledati prema tamnoj mrlji kraj sebe, umotanoj u plahtu. Mrzi ga, više ga ni sekunde ne može gledati.


Zaustavljam se u pisanju priče i gledam ga kako ravnomjerno diše. Očni mu kapci titraju u dubokom snu i očito sanja nešto lijepo, jer su mu usne razvučene u smiješak zadovoljstva. Raširio se preko cijelog kreveta, izguravši me do ruba. Ionako nisam mogla spavati. On je moja inspiracija mjesecima, ali priču nikako da započnem kako treba. Uvijek počnem od kraja: kako ga zakopavam u vrtu, u mračnoj, kišnoj noći bez svjedoka, a pred zoru - mrtva umorna od kopanja - konačno ulovim davno iščekivani san. Znam da priču treba osmisliti detaljima, popuniti radnjom, napraviti zaplet – uzalud. Sve izgleda nevažno, kad sam već napisala kraj. Svejedno, priča treba fabulu, bez obzira na odličan svršetak. U prošloj verziji, koju sam već izbrisala sa diska, učinila sam ga impotentnim gadom, koji se može uzbuditi tek kad žene vezuje i ponižava. Bilo je neuvjerljivo i nedostojno odličnog finala priče. Već napisanog, razumijete. Nisam trebala pisati od kraja, ali jedino kraj imam jasno pred očima sve ove noći, dok promatram sa zanimanjem njegovo tijelo u dubokom snu. Snu pravednika, kojeg sama nikako ne mogu postići, što god uradila. Ne spavam već tjednima. Jedno mu se mora priznati – lijep je u snu. Kosa mu pada preko desnog oka, gusta je, boje meda, kupferblond nijanse kakvu ja bezuspješno pokušavam postići, mučeći kosu peroksidom i amonijakom. Ruke su mu nježne i mirne u snu, ruke, kojima mene ne grli. Uvijek spava gol i svake se noći iznenadim vlastitom uzbuđenju dok promatram tog hladnog, usnulog Apolona. Mrzim ga, jer me ni budan ne primjećuje. Ne uistinu. Ne kao ženku gladnu dodira, njegove muške snage, da me pritisne na križ našeg bračnog kreveta i okuje, kako sigurno radi nekim drugim ženama. Dok je sa mnom, pokazuje vrhunsku okrutnost. Kaže, previše me voli i poštuje. Cijeni kao svoju suprugu, kao muzu, koju obožava. Ali, ta obožavanja obične su hladne riječi, neuvjerljivi izgovori da me ne mora dodirivati. Sigurno mu se gadim.Gledam ga usnulog i mrzim. Val vreline mi navire iz utrobe i juri u glavu. Razmišljam o njegovoj hladnoći, dok guram svoje ledene prste u sebe. Diram se, gledajući ga kako spava i ne zna ništa o mojim sumnjama i onome, što me izjeda. Skupim koljena i čvrsto ih stiskam jedno uz drugo, dok mi je desni kažiprst u grotlu vulkana. Ne mogu prestati. Kriv je što spava, što ne zna što sad radim. Što nema pojma koliko mi je potreban. Nije da mu nisam pokazivala. Ostavljala sam napisane priče, kao slučajno zaboravljene listove, na njegovom radnom stolu. Ponekad bi ih vratio sa smiješkom i komentarom kako je radnja neuvjerljiva, a priče kao da ih piše napaljena srednjoškolka. Ako misliš postati pisac, draga - moraš se više potruditi, govorio je s visoka, kao profesor lošem učeniku, vraćajući mu negativno ocijenjeni školski sastavak. Nije shvaćao poruku, niti pomišljao da mu pokazujem što želim od njega. Ponekad bih ga u spavaćoj sobi dočekivala samo u kućnom ogrtaču, bez ičega ispod. Upalila bih diskretnu noćnu lampu kraj njegovog uzglavlja i sjedila na rubu kreveta u polumraku, gladna njegovih dodira. Nije me dodirivao. Dolazio je s knjigom u krevet i zaspao bi za tren, prije nego bi završio stranicu. Ujutro bi se u kuhinji izvlačio umorom, pospanošću, glavoboljom... Izgovori su mu postajali sve prozirniji, sve besmisleniji. Bilo je očito da izbjegava svaki tjelesni dodir.

I tako sam mu se odlučila osvetiti. Osigurati da zauvijek bude moj, na dohvat ruke i više ničiji. Da pored njega mogu sjediti bez želje za dodirima. Njegovih ruku na meni. Mojih prstiju u sebi, dok zamišljam njega. Već sam pronašla i mjesto u vrtu, koje se vidi s kuhinjskog prozora. Moći ću ga promatrati dok kuham, dok perem posuđe. Prevelik je i presnažan da bih ga mogla savladati. Ostaje mi tek da ga otrujem ili uspavam tabletama. Ništa od krvavih plahti, ali možda je tako i bolje. Čišće je, urednije svakako. Za probu, stavljam mu malene doze mišomora u hranu već mjesecima. Nikad se još nije požalio na bolove, mučninu, čak niti na okus hrane. Zato marljivo skupljam praksitene i apaurine, koje čuvam za slonovsku dozu u njegovom omiljenom jelu. Zakopat ću ga usnulog, neće niti osjetiti. Uostalom, on tako čvrsto spava i bez tableta, a meni ništa ne pomaže. Budna sam već tjednima i na rubu živaca.

Nemojte misliti da nisam vježbala. Čak sam napravila i generalnu probu. On misli, da je njegov ljubimac pitbull odlutao. Da ga je netko ukrao, jer ima rodovnik i medalju s izložbe pasa. Bio je težak skoro kao gazda. Ramena i ruke boljele su me još danima poslije generalke i zakapanja u vrtu. Rex mi nikada nije bio simpatičan. Ne zato što je mužjak, već zbog slijepe odanosti njemu, koji ga nikad nije hranio i šetao. Ja sam to činila umjesto gazde, kojeg je slijepo obožavao sa svih svojih šezdesetak kilograma mišića. Sad miriše ruže odozdo. Izabrala sam mu lijepo mjesto.

Sinula mi je odlična ideja za kostur priče! Zapisat ću sva ova razmišljanja o vlastitim traumama braka. Samo, bit će to priča koja ne smije biti objavljena. Ispričat ću ekranu kompjutera svoja razočarenja i rasplet dostojan Agathe Christie. Kad ga više ne bude da me muči svojim odsutnim prstima, poljupcima u kosu i čelo i svojom nezainteresiranošću, tješit će me ispovijest koju ću povremeno čitati. Da se podsjetim vlastite žudnje i njegovog gađenja. Da likujem nad odlično napisanim krajem ove priče, koja je morala ovako završiti.

Ipak me svladao umor. Od pisanja i planiranja, od maštanja i prstiju, koji su nadoknađivali sve njegove propuštene dodire. Konačno mi se spava. Jedva susprežem zijevanje. Samo da na tren odmorim tešku glavu na tastaturi. Ruke me više ne slušaju, tijelo se opušta. Tjedni nespavanja su učinili svoje, mislim i kao kroz san ugledam njega, kako stoji nada mnom. Smiješi se obzirno kao i uvijek. Podiže me, nosi na krevet. Zahvalna sam mu. Umotava me u plahtu. Nije potrebno, jedva promrmljam kroz zube. Ne shvaćam zašto me umotanu iznosi na dvorište. Vani pljušti, ali kiša me više ne može razbuditi. U polusnu, vidim lopatu i već iskopanu zemlju. Mrzim ga, ali to više nije važno. Već sam utonula u san.

- 02:45 - Komentari (36) - Isprintaj - #

18.08.2006., petak

Prizivanje duhova

Sjedili smo za okruglim stolom u zamračenoj prostoriji, nas troje najboljih prijatelja: Ivana, Marko i Davor. Davor, to sam ja, oslonac i spiritus movens naše male trojke. Njih dvoje su baš te godine prohodali, na trećoj godini faksa. Bila je to Ivanina ideja, to glupo i djetinjasto prizivanje duhova, ono što klinci rade još u srednjoj školi, iz radoznalosti ili obične dosade. Naravno, u takve gluposti nikad nisam vjerovao, čak niti u horoskope, koje nam je čitala u njezinoj sobi u Studentskom domu. Pretvarali smo se da nas zanima. U protivnom, ona bi se naljutila, pa čak i uvrijedila, da je neki od nas dvojice počeo tjerati šegu za zodijakom, vatrenim i zemljanim znakovima. Tako nas je i upoznala, tražeći idealne cimere koji odgovaraju njezinom znaku Vodenjaka.

Ivana zna sve o tehnikama prizivanja duhova - od američke Ouija ploče, do običnih tehnika s okrenutom čašom na papiru, na kojem su ispisana slova abecede. Naravno, tu su i spiritisti, ali u Zagrebu nema pravih, sve lažnjaci i prevaranti, rekla je Ivana iskusno. Bojao sam se pitati, otkud joj ta spoznaja, nije li možda isprobala neke od njih. Zagrizao sam jezik i poslušno pratio igru.

Dodirivali smo se prstima, zatvarajući energetski krug. Barem je Ivana tako objasnila. – Ima li nekoga u sobi?- zapitala je glasno, gledajući prema bijelom svjetlu zidne lampe. Napeto smo promatrali. U sebi sam se borio s potrebom da napravim psinu i strahom, da ona više sa mnom ne progovori ni riječ do kraja života. Znam da bi to bila u stanju, pa sam sa uzdahom i žaljenjem odustao od nekoliko odličnih neslanih šala. Marko je, s druge strane, bio otvoren za sve novotarije. Mislim da je čak potajice očekivao nekog duha za stolom, on je tako lakovjeran.

Težina šutnje i potpune tišine spustila se na sobu kao kišom natopljen plašt. Neugodna tišina, u kojoj smo sve troje motali neke svoje misli.

Ivana je upalila svijeću i zagledala se u žutocrveni plamičak. Ni daška vjetra, ni muha sa zida nije se micala. Prvobitno očekivanje zabave povuklo se pred dosadom. Utonuo sam u misli o nadolazećem ljetovanju na moru. Lebdio sam iznad Krka kao motorni zmaj, gledajući oštrim okom grabljivice zaigranu djecu, raspucalo tlo, osušenu travu... Duboka koncentracija odmara, ali mozak ne prestaje raditi - naprotiv!

Duhovi su odlučili štrajkati baš večeras - na Ivani je bio red da neugodnu tišinu razbije vedrim komentarom. Marko se samo nasmiješio i sućutno je potapšao po ruci. Kao, ide ti loše, ali mlada si, vježbom se nauči.

Žao mi je Ivane, draga je djevojka. Ima vedru, optimističnu narav, voli pomagati ljudima i životinjama, a jedine su joj mane zaokupljenost paranormalnim i loše kuhanje. To, i što ide iz veze u vezu s oženjenim muškarcima. Lani je morala na abortus - ostala je trudna s profom iz Rimskog prava. Ona ne zna, da ja znam. Kao ni to, da je je već treća studentica, koju je gad napumpao. Lakovjerna je. Marko nema pojma u svojoj dobrodušnosti. Ne zna čak ni da sam i ja svojedobno pokušao povaliti Ivanu. Odbila me obzirno. - Da ne pokvarimo prijateljstvo, to nam je važnije, zar ne?- rekla je blago. Na nju se čovjek ne može naljutiti, baš kao ni na Marka. Kad razmislim, njih dvoje su idealan par - nijedno se ne zamara budućnošću, crnim mislima, egzistencijalizmom i sličnim mišolovkama nadobudnih mladaca, koji žele promijeniti svijet. Njih dvoje su nekako pozitivno, divno prazni.

Ivana još ne odustaje, iako Marko i ja jedva susprežemo zijevanje. Ploča sa slovima, na kojima bi duhovi trebali ispisivati odgovore na pitanja, u njezinim rukama miruje. To me zaista čudi. Čitao sam o Ideomotornom efektu, gdje dolazi do nevoljnog i nesvjesnog pokretanja mišića pod utjecajem podsvjesnog. Čak i primijenjena kineziologija priznaje to kao znanstvenu činjenicu. Kiropraktičari, radiestezisti, pa čak i praktičari ayurvedske medicine poznaju i koriste ovu pojavu. Mišići se ruku jednostavno pokreću, neovisno o našoj volji, sve dok postoji jak psihički podsticaj. A Ivana zaista jako, jako misli na duhove. Želi ih vidjeti, čuti i doživjeti. Pa ipak, duhovi šute. Ili jednostavno ne postoje, najradije bih glasno komentirao. Suzdržavam se, nisam još odustao od ideje da i sam jednog dana završim kao Ivanin dečko. Ili samo ljubavnik, pomišljam s nadom.

Zavjese miruju, svijeća postojano gori, ne gaseći se. Ivanina soba visi u zraku, natopljena mrakom i studentskim snovima.

Marko više ne može izdržati. Ustaje, pije vodu, ali se poslušno vraća na Ivanin mig i ljutito mahanje rukom. Ja razmišljam kako volim tog dečka, iako je šonjo i beskičmenjak. Prošle je godine bespomoćno stajao, dok su me trojica cipelarila iza zgrade Studentskog doma. Na Cvjetnom to nije česta pojava, pa se skupila gomila. Čak su me i neke cure pokušale spasiti, uzaludno doduše, ali ne i Marko. Poslije se pravdao da se boji noževa, da ne smije stradati, jer mu mama živi sama i ovisi o njemu. Izgovori, kao i inače, dok štreba, a onda ipak odnese kuvertu s lovom za prolaz na ispitu. Kukavica i beskičmenjak! Ali mi je drag, čak i sa tim svojim manama. Jedini od prijatelja ide na groblje mom ocu. Kad nemam svojeg, smušeno kaže i ja ga onda poželim zagrliti.

Ivana ne zna, da Marko ima hepatitis B i da ga je zarazila kurva u Rijeci, dok smo bili na ljetovanju. Vidio sam njegove nalaze. Nije dobro. Srećom, od kada je saznao, uvijek koristi kondom. Ivana je sigurna za sada.

- Posljednji put, ako ima nekog duha, neka se javi!- u Ivaninom glasu nazire se iskrena žalost i nevjerica. Toliko je puta slušala o uspješnom prizivanju duhova, čitala ispovijedi svjedoka i stručnjaka. Duhovi su energija, a energija su duhovi. Energija je svuda oko nas, dakle, mora je biti i u ovoj sobi.

Ivana konačno odustaje. Marko je zaštitnički obgrli oko ramena, a ona mu ovije ruke oko vrata i nježno ga ljubi. Od nas troje, ja sam najslabija karika, priznajem. Uz druge svoje mane, ja sam i ljubomoran, zavidan i lako planem. Iako sam svjestan da njih dvoje pripadaju zajedno, da su dobar par, teško prihvaćam činjenicu da uvijek ja izvisim na kraju.

Nisam htio prevrnuti stol. Frustriran, samo sam ga bijesno odgurnuo. Svijeća se prevrnula, a stol uz tresak pao na goli parket. Odjeknulo je kao pucanj.

- Evo ga! Evo ga!- Ivana je histeričnim, visokim glasom počela jaukati, čvrsto grabeći Marka za ruku. Dok je potresena plakala, Marko ju je gladio po kosi i umirivao jednoličnim glasom. Nisu se obazirali na moje isprike. Bilo mi je iskreno žao. Podigao sam stol, vratio svijeću i poravnao stolnjak po rubovima.

- Znala sam da će ovako završiti, znala sam - Ivana je staklastih očiju gledala prema vratima. Kao da je očekivala pravog duha. Neko zlobno, maliciozno stvorenje, koje je odlučilo pokvariti joj večer i ući na vrata, umjesto da se pristojno pojavi kao prikaza u zraku.

- Nisi smjela pokušavati s parnim brojem osoba - rekao je moj priprosti Marko. Ivana se sjetno nasmiješila:

- Nitko ne može zamijeniti Davora. Otkad ga nema, maštam da smo opet zajedno, kao u dobra, stara vremena.


- 02:36 - Komentari (57) - Isprintaj - #

16.08.2006., srijeda

Biti zaljubljen

- Nemoj me čekati na stanici, ne volim to – rekla je ljutito, stežući usne u tanku crtu. Znao sam da misli ozbiljno. Pri prvom sam susretu osjetio prepoznavanje u njezinom pogledu, iako se prije nikad nismo sreli. Potisnuti bijes, prkos i potraga, koja ne prestaje. Spojile su nas emocije Vladana Desnice i njegova knjiga, kao svjetionik u mraku svakodnevice. Bolest i propadanje nekada dolaze u glamuroznim pakiranjima, a samo ponekad prepoznajem ih ispod sjaja izbrušenih rečenica. Završili smo u njezinom bračnom krevetu, dok je muž u Imotskom brinuo o obiteljskim problemima.

- Obećaj da se nećeš zaljubiti!- rekla je ozbiljno, sumnjajući da ispod moje hladnokrvne maske nazire tračak emocija, koje je željela izbjeći pod svaku cijenu. – I nemoj nositi cvijeće, poklone ili mi raditi slična sranja – rekla je, nervozno otpuhujući dim cigarete.

Usiljeno sam se nasmijao: - Tko, zar ja? Pa to ni ženi, koju zaista volim, ne radim već godinama. Šta ti je? – povrijeđeno sam uzvratio. – Sama znaš, da smo tu radi zabave, seksa i promjene, koja nam je oboma potrebna – branio sam se neuvjerljivo. Odavao me glas i sve češće pogledavanje na sat. Vrijeme je letjelo dvostrukom brzinom od uobičajene, a kazaljke su se utrkivale prema konačnom cilju. Pet popodne, vrijeme kad ona odlazi kući.

- Znam, ti takve stvari uživaš raditi sama sebi - pomirljivo sam promrmljao u bradu. Mislila je ozbiljno. Da bih je zadržao, morao sam se pretvarati da mi nije stalo. I prošlom je ljubavniku dala nogu iz istog razloga- zaljubio se.

- Hajde, reci. Što bi još sa mnom želio raditi? – pitala je naizgled nevino. Sumnjao sam da je to još jedan u nizu testova na kojem se pada ili prolazi. Imao sam spreman odgovor. Onakav, kakav je željela čuti:

- Zgrabit ću te otpozadi, pritisnuti ruke uz tijelo, strgnuti ti odjeću i onda grubo uzeti…Bez maženja, nježnosti i ostalih maskerada građanskih normi - strastveno sam šaptao. Balansirao sam na rubu iskrenosti, bezočnih laži i zadane forme.

- U odjeći, obučen, ti potpuno gola - nastavio sam. Ima nešto perverzno i potčinjavajuće u disproporciji odjevenosti muškarca i žene, znao sam otprije.

- Želim ti vezati ruke, da se trake usijeku duboko u meso. Da ti suze navru od svakog pokreta rukama i tijelom. Bit ćeš bespomoćna, moljakat ćeš da ti ga stavim – gledao sam, kako joj se zjenice šire u očekivanju.

- Ugrist ću te otpozadi za rame – počeo sam prepričavati radnju, klečeći iza njezinih raširenih nogu. Drhtala je cijelim tijelom i čvrsto grabila jastuk ispod sebe, grizući kraj jastučnice.Trajalo je nekoliko sati, dok nije iscrpljena zaspala.

Pažljivo sam je odvezao, prelazeći ovlaš usnama po ožiljcima, lagano je ljubeći po vratu, leđima i nogama. Oprezno, da se ne probudi. Dok je ravnomjerno disala, polako sam svoj dlan uvukao u njezin. Nema šanse da to učinim dok je budna. Ona prezire držanje za ruku.

Nisam zaljubljen. Ona je samo zabava, bez obaveze, jednom mjesečno. Uvijek se nađemo u nekom drugom gradu, u hotelskoj sobi sa nevidljivim satom koji ubrzano otkucava. Razgovor o našim obiteljima zabranjen je. Ne voli kad spomenem djecu u bilo kojem kontekstu. O njezinoj ne volim ni razmišljati. Jedina je iznimka razgovor o njezinom ocu. Umro je prerano, od bolesti. Ona mu to nikad nije oprostila.Uglavnom pričamo o knjigama. Emocijama. Zapletima, u kojima junakinja otputuje daleko, ali ustvari nikada i nikuda ne može otići. Zato su putovanja besmislena, kaže sa sjetom u glasu. Njezin muž, prezauzeti odvjetnik ne odustaje, tvrdoglavošću gubitnika koji se unaprijed pomirio s porazom. Vodi je na različita putovanja, u razne egzotične krajeve. I fotografira je u tisuću poza, pokušava uloviti, barem na slučajnoj snimci, smiješak sreće, nagovještaj zadovoljstva. Sve su te slike iste, samo se iza nje mijenja scenografija, okoliš i pozadina. Namješteni osmijeh za muža nakon izvjesnog vremena se počne otapati i konačno zaledi u tužnu grimasu. Ona se ne voli fotografirati i desetine snimaka to potvrđuju.

U školi, u kojoj predaje, ona sve drži pod kontrolom, na uzdi – učenike, nametljive muške kolege u zbornici, profesorice kojima fali tek par godina do penzije… Naravno da se svi u nju prije ili kasnije zaljube. To je neminovno, jer fatalizam koji ne može skriti u očima ima neku magnetsku privlačnost.

I glas. Ima glas, kojim bi se mogle krotiti divlje životinje. Kojim i protiv svoje volje svakodnevno privlači mnoge muškarce i poneku ženu. Tek rijetki dobiju priliku, koja se ne smije profućkati. Samo oni, kojima do nje nije stalo, imaju neku šansu. Zato pažljivo važem svaki pokret i izjavu pred njom. Mene je ulovila, ili točnije- ja nju!- u mojim trenucima prezira prema svemu i svima, osim knjigama. Napisanim riječima koje ubijaju ili liječe, ovisno o rasporedu u rečenici.

Počelo je dječjom pjesmicom i rimom, o zecu, ježu, ne sjećam se više, a nastavilo strastvenom raspravom o Nabokovu, Bulgakovu i ostalim fatalnim Rusima. Izmjenjivali smo uloge vraga i Margarite, Lolite i Humberta, Vronskog i Ane. Ona bi na kraju uvijek završila kao Ana.

Početak kraja došao je s mojim priznanjem da ne volim Krležu. Pogledala me začuđeno, u nevjerici, kao da sam je ošamario. Možda je čak rukom mahinalno dotakla obraz, kao od nevidljivog udarca. Nisam bio svjestan po kakvom tankom ledu hodam, dok se prve raspukline nisu rascvjetale pod mojim nogama.Glas joj je bio rezerviran i hladan, kad mi je rekla da smo suviše različiti da bismo ostali zajedno. Optuživao sam je za štošta, dok je ona mene samo hvalila onim superiornim glasom profesorice, koja zna kako s talentiranom djecom, s kojima se ne može emotivno povezati.

Moje su se laži počele rušiti kao kule od karata. U kafiću blizu željezničke stanice pokazao sam svoje pravo, ogavno lice. Priznao sam da je volim. Plakao. Ionako sam je već izgubio, pa sam je i uzeo za ruku. Obzirno me saslušala. Tješila me, vješto prikrivajući užasnut pogled.

Završni je udarac došao, kad mi je poželjela, ne - znala je sigurno - da ću još puno puta u životu biti zaljubljen. Kao da me je time uklela. I sad čekam. Godinama. Čekam, da njezina nenamjerna kletva prođe.



- 03:25 - Komentari (25) - Isprintaj - #

09.08.2006., srijeda

Kolekcionar porculanskih figurina

Možda su to podsvjesne traume iz djetinjstva. Sjećanje na mliječnu dojku. Kad sam morao prestati, odmah sam je zamijenio palcem. I dugo, dugo nisam prestajao. Možda liječi nesigurnost, mislili su roditelji. Bjelina kože za mene je oduvijek predstavljala ljepotu. Smirenje iz koje se rađa strast.

Mislim da je sve počelo još u osnovnoj školi. Učiteljica engleskog skupljala je bijele, porculanske figurine. The finest china, govorila je afektirajući. Možda sam još tada poželio bjelinu kože moje male Kineskinje.

I evo me, ležim s njom u krevetu, a ona u strahu pogledava na sat. Mora se uskoro vratiti, braća će se pitati gdje je. Yue, tako se zove moja kineska porculanska lutkica, ima petoricu braće. Nije da se bojim. Samo naporno je braniti se od pet upornih Kineza, koji žele najbolje za svoju sestru. Ja to sigurno nisam. Yue je obeščašćena. Višestruko. Višekratno. Mjesecima, u mom samačkom stanu.

Yue na kineskom znači Mjesec. Na prvi znak mjesečeve kugle na nebu, otvorim širom prozore i vičem: - Mjeseče, oskrnavio sam ti sestru!

Mjesec mi namiguje. Blago tebi! Samo naprijed! Yue nije opuštena. Ona neprestano pogledava na sat. A ja rujem po njezinim delikatnim pregibima tijela. Proždirem malene, okrugle dojke. Poljupcima prekrivam porculanski vrat. Otimam usne, od kojih želim zavijati na Mjesec. I strahujem, da nas njezina braća ne otkriju. Da me ne zgnječe kao nedostojnog kukca. Stranca, koji krade djevičanstvo male Yue.

- Voliš me?- pita sa smiješkom i nadom u glasu. Da! Da, da. Obožavam te. Kao panda bambusov pupoljak. Kao prašna cesta kišu. Izmišljam i pretjerujem. Pravim egzaltirane usporedbe. U strahu sam, da mi ne uskrati svoju bjelinu. Stomak. Listove. Unutrašnjost bedara. Mliječne grudi, s ružičastim pupoljcima bradavica.

Yue ne pripada žutoj rasi. Ja bih to znao, jer sam dodirivao mnoge nijanse bjeline. Od žućkastobijelog alabastera, do olovne bjeline snježne pahulje. Olovo je otrovno, kažu. Bjelina moje porculanske figurine mnogo je svjetlija nijansa bijeloga. A paler shade of white, da se poigram pjesmom. Ako je crna odsustvo boja, ova bjelina nije tek obični, bijeli pigment. Moja Yue bijela je kao svjetlost dana, kao iluminacija mliječne fluorescentne lampe.

Nekada su i Azijke izbjeljivale kožu. Gutale u prah smrvljene bisere. Stavljale na lica kredu. Živu. Sve za bijelu i svijetliju put. Znak ženstvenosti, profinjenosti, više klase. Danas Yue ne voli svoju mliječnu kožu. Pokušava se sunčati. Ne ide. Delikatni porculan ne treba izlagati zrakama. Ljetu. Vrelini i vrelim pogledima. Osim mojih.

Yue ne voli bjelinu svojeg tijela. Žalosna je. Kaže, za njih je bijelo znak žalosti, smrti, duhova. Govorim, kako u Zapadnoj kulturi od pamtivijeka bjelina ženske puti ukazuje na otmjenost, aristokratsko porijeklo. Što više bijelo tijelo, to viša klasa. Odsustvo potrebe za radom, izlaganjem suncu. Njezino se mliječno tijelo predaje, kao bijela zastava, pred mojim verbalnim eskapadama. Lažima kao lasom vežem Mjesec i dovlačim ga u našu sobu da nam svijetli. Yue je opčinjena mjesečinom, a ja njezinim prozirnobijelim licem. Po bjelini pada crna kosa kao pepeo. Kao čađ po prvom, djevičanskom snijegu.

Yue ne pripada žutoj, baš kao što ja ne pripadam bijeloj rasi. Ona dolazi od naroda Bai iz Yunnana, sa jugozapada Kine. Oni su pomalo Tibetanci i Burmanci.

Yue je treća generacija Kineza u našem provincijskom gradiću. Ovdje, na rubu ravnice i lijene, blatnjave rijeke. Samo ja njezinu Blatnu rijeku ne mogu prebaciti niti pogledom. Moju prebacujem kamenčićima, s lijeve obale na desnu. Jak si, kaže Yue. Smješka se. Zgrabim tih četrdesetpet kila snijega i jurim u zelenilo parka, da je iza nekog grma obnažim. Ne mogu se nagledati bjeline njezinih ramena.

Moja je porculanska figurina u jednom u pravu. Njezina braća će me zatući, ako nas ulove. Njoj ošišati prekrasnu kosu. Zatvoriti u obiteljski dućan i baciti ključ. A ja ću platiti za sve grijehe Zapadne civlizacije, od Marka Pola naovamo.

Veoma poštovana braćo, nema moje krivice! Ako mi dozvolite, rado ću se oženiti vašom sestrom. Ljubav ne poznaje granice. Pa što, ako sam nešto stariji. Pedeset godina, točnije. Svemu je kriva učiteljica engleskog i njezino sudbinsko ‘the finest china’.

A Yue je nafinija porculanska figurina u mojoj kolekciji.
- 03:07 - Komentari (37) - Isprintaj - #

Morska pijavica

Nebo se smračilo kao pred oluju. Nije mu se izlazilo iz kuće, ali ostao je bez cigareta. Iznenadio ga je jak vjetar, koji je vitlao granama drveća, noseći lišće i stare novine s obližnje klupe u parku. Kao da nije sredina još jučer žarkog ljeta, šapnula mu je usputna misao. Prve su ga kapi kiše dotakle po licu nježno, sa oprezom slijepca koji dodiruje sugovornika. Kiša je natapala zamrljanu majicu, izlizane traperice i nervozne ruke, kojima je obgrlio vlastita ramena. Krenuo je prema najbližem kiosku, odjednom posrćući pred sve snažnijim naletima vjetra, koji se pred njegovim očima pretvarao u ljetnu oluju. Nebo su parale munje, ali zvuk grmljavine nije se čuo. Na horizontu se niotkuda, neočekivano pojavila crna pijavica. Nije se iznenadio, ionako je danima tražio neki znak, nešto iščekivao. Bilo je već previše sparnih dana u opustjelom gradu, kojeg je samo tornado mogao očistiti od smeća, truleži i propadanja. Fasciniran vrtlogom vjetra, koji je metodično usisavao sve što mu se našlo na putu, stajao je i čekao da se pijavica približi. Oduvijek ga je zanimalo, koliko je istinita teorija da u središtu tornada vlada mir i ravnoteža. Trebao bih to probati, pomislio je.

Oluja se u vrtlozima primicala, noseći sve pred sobom. Iz obližnjih dvorišta drvene vratnice ograda kloparale su pred naletima, a prevrnute kante i dječji bickl kotrljali su se praznom ulicom prema pijavici. Trče joj u susret, pomislio je. Umjesto da se skloni, stao je nasred prazne ulice, širom raširenih ruku i sklopljenih očiju počeo odbrojavati. Izračunao je - dok nabroji do sto, pijavica bi ga trebala progutati.. Na pedeset, više nije izdržao. Otvorio je oči da provjeri napredovanje vjetra. Tornado je nestao isto tako nenadano, kako se i pojavio. Nebo je na horizontu bilo krvavocrveno, a ulica potpuno tiha. Pijavica je progutala zvukove, začuđeno je pomislio. Ali se zato novi svijet pred njegovim očima prelijevao u svim duginim bojama, umjesto prljavosive, koju već godinama gleda svuda oko sebe - na ulici, u stanu, u zapuštenom parku preko ulice. Pružio je ruku prema bojama, koje su odjednom zadrhtale u samo njima znanim ritmovima. Crvena je vijugala kao zmija, sustižući narančastu, žutu i plavu, a on je pomislio da sanja. Nije se pitao što slijedi, samo je pošao za bojama. Vijugale su kao šumska staza i mamile ga da korača putem svježe boje. Iza njega su ostajali bijeli tragovi, kao stope u snijegu. Podsjetilo ga je na 'Čarobnjaka iz Oza'. Nije bio pretjerano pametan, ne posebno hrabar ili izuzetno emotivan. Ali, srce je imao. Prečesto ga je osjećao u sljepoočnicama, kao da će eksplodirati u glavi, ili ga ugušiti u vlastitom grlu.

A onda su boje nestale, a on je ispao iz pijavice i tresnuo o zemlju. Kao da ga je halucinantni san progutao, pa ispljunuo. Tijelo ga je boljelo, a ogrebotine na koljenima podsjetile da je živ i da ne sanja.

I tako je počeo pratiti vremenske prognoze u potrazi za olujama. Gdje god bi mogla nastati pijavica ili naznaka tornada, on bi se tu našao, čekajući crni vrtlog vjetra. Znao je da ga unutra čeka svijet u bojama, svijet kakav je oduvijek zamišljao.
Prijavio se da volontira u Hidrometeorološkom zavodu, nudeći da besplatno razvozi ekipe po terenu. Čudili su se, a on je lagao kako priprema magisterij iz sinoptičke meteorologije. Kao papagaj ponavljao je naučene fraze i podatke o morskim pijavicama na Jadranu. Ali ga je uistinu zanimalo samo jedno: da uđe u središte pijavice i doživi svijet kakav postoji tek u mašti. Nije trebalo ići u Kansas – morske pijavice redovito su se pojavljivale kod Rovinja, Šibenika i Zadra, na Korčuli i Hvaru. Neke bi trajale desetak minuta, u rijetkima bi provodio i po sat vremena. Počeo je s malim eksperimentima, počeo je u vrtlog unositi razne predmete i uređaje. Ali, nijedan nije radio. Kazaljke sata bi stale, čim bi zakoračio u pijavicu, pa je protok vremena unutra postao rastezljiv pojam. Nekad mu se činilo da unutra luta danima, da prelazi desetke kilometara. A kad bi ga pijavica ispljunula, sa čuđenjem je zaključivao da je na istom mjestu, tek mrvicu kasnije od vremena kad je u vrtlog zakoračio.

Sad je počeo loviti one velike. Kao da je s pecanja na plovak prešao na pacifičke tune ili barakude. Za novu se igru trebalo detaljno pripremati, pa je prodao stan, dao otkaz na poslu i preselio se na more. Kupio je brodić sa opremom za satelitsku navigaciju i počeo tragati za pijavicama. Baza su mu postali Paklenski otoci jugozapadno od Hvara, gdje se pojavljuje najviše morskih vrtloga.

Te ljetne noći, probudio ga je zvučni signal s monitora. Pogledom je tražio kumulonimbuse, iz kojih obično krene tunel prema površini. Fascinirano je zurio prema horizontu, očaran nastajanjem vrtloga iznad mora, dok se lijevak spuštao iz oblaka i ubrzano kretao prema njemu. Upalio je motor brodice i krenuo ususret pijavici. Sad je već bila u fazi zrelosti, a lijevak se vrtloga širio, skoro sasvim okomit na površinu mora. Šibao ga je vjetar i tisuće vodenih kapljica. Držao se grčevito za kormilo i kao opčinjen promatrao pramac, kako nestaje u vrtlogu. Odjednom, hučanje je prestalo, a boje su se počele slijevati sa stijenki pijavice. Lijevak se odmatao poput konopca, unutrašnjost pijavice širila u svim smjerovima. Spazio je vodopad koji teče uvis, dugu iz koje se prosipaju zlatnici i shvatio, da je ova pijavica zaista velika. Možda najveća na svijetu. Samo se nadao, da ima dovoljno vremena da stigne do kraja pijavice. Do kraja duge.

Usidrio je brodicu i sigurnim korakom zakoračio prema morskoj površini. Hodao je po vodi, ne čudeći se, ne brinući. Nije propitivao, nije sumnjao. Kao epski junak u filmovima, za njega zakoni fizike nisu postojali, a more se razdvajalo pred njegovim stopama. Na kopnu ispred njega, čekala ga je cesta od žute cigle. Ili možda od zlata? Nije potrčao. Naprotiv, krenuo je polagano, radoznao, ali bez sumnji. Nekako je znao, da je pred njim svo vrijeme svijeta.


- 00:40 - Komentari (14) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>