Možda su to podsvjesne traume iz djetinjstva. Sjećanje na mliječnu dojku. Kad sam morao prestati, odmah sam je zamijenio palcem. I dugo, dugo nisam prestajao. Možda liječi nesigurnost, mislili su roditelji. Bjelina kože za mene je oduvijek predstavljala ljepotu. Smirenje iz koje se rađa strast.
Mislim da je sve počelo još u osnovnoj školi. Učiteljica engleskog skupljala je bijele, porculanske figurine. The finest china, govorila je afektirajući. Možda sam još tada poželio bjelinu kože moje male Kineskinje.
I evo me, ležim s njom u krevetu, a ona u strahu pogledava na sat. Mora se uskoro vratiti, braća će se pitati gdje je. Yue, tako se zove moja kineska porculanska lutkica, ima petoricu braće. Nije da se bojim. Samo naporno je braniti se od pet upornih Kineza, koji žele najbolje za svoju sestru. Ja to sigurno nisam. Yue je obeščašćena. Višestruko. Višekratno. Mjesecima, u mom samačkom stanu.
Yue na kineskom znači Mjesec. Na prvi znak mjesečeve kugle na nebu, otvorim širom prozore i vičem: - Mjeseče, oskrnavio sam ti sestru!
Mjesec mi namiguje. Blago tebi! Samo naprijed! Yue nije opuštena. Ona neprestano pogledava na sat. A ja rujem po njezinim delikatnim pregibima tijela. Proždirem malene, okrugle dojke. Poljupcima prekrivam porculanski vrat. Otimam usne, od kojih želim zavijati na Mjesec. I strahujem, da nas njezina braća ne otkriju. Da me ne zgnječe kao nedostojnog kukca. Stranca, koji krade djevičanstvo male Yue.
- Voliš me?- pita sa smiješkom i nadom u glasu. Da! Da, da. Obožavam te. Kao panda bambusov pupoljak. Kao prašna cesta kišu. Izmišljam i pretjerujem. Pravim egzaltirane usporedbe. U strahu sam, da mi ne uskrati svoju bjelinu. Stomak. Listove. Unutrašnjost bedara. Mliječne grudi, s ružičastim pupoljcima bradavica.
Yue ne pripada žutoj rasi. Ja bih to znao, jer sam dodirivao mnoge nijanse bjeline. Od žućkastobijelog alabastera, do olovne bjeline snježne pahulje. Olovo je otrovno, kažu. Bjelina moje porculanske figurine mnogo je svjetlija nijansa bijeloga. A paler shade of white, da se poigram pjesmom. Ako je crna odsustvo boja, ova bjelina nije tek obični, bijeli pigment. Moja Yue bijela je kao svjetlost dana, kao iluminacija mliječne fluorescentne lampe.
Nekada su i Azijke izbjeljivale kožu. Gutale u prah smrvljene bisere. Stavljale na lica kredu. Živu. Sve za bijelu i svijetliju put. Znak ženstvenosti, profinjenosti, više klase. Danas Yue ne voli svoju mliječnu kožu. Pokušava se sunčati. Ne ide. Delikatni porculan ne treba izlagati zrakama. Ljetu. Vrelini i vrelim pogledima. Osim mojih.
Yue ne voli bjelinu svojeg tijela. Žalosna je. Kaže, za njih je bijelo znak žalosti, smrti, duhova. Govorim, kako u Zapadnoj kulturi od pamtivijeka bjelina ženske puti ukazuje na otmjenost, aristokratsko porijeklo. Što više bijelo tijelo, to viša klasa. Odsustvo potrebe za radom, izlaganjem suncu. Njezino se mliječno tijelo predaje, kao bijela zastava, pred mojim verbalnim eskapadama. Lažima kao lasom vežem Mjesec i dovlačim ga u našu sobu da nam svijetli. Yue je opčinjena mjesečinom, a ja njezinim prozirnobijelim licem. Po bjelini pada crna kosa kao pepeo. Kao čađ po prvom, djevičanskom snijegu.
Yue ne pripada žutoj, baš kao što ja ne pripadam bijeloj rasi. Ona dolazi od naroda Bai iz Yunnana, sa jugozapada Kine. Oni su pomalo Tibetanci i Burmanci.
Yue je treća generacija Kineza u našem provincijskom gradiću. Ovdje, na rubu ravnice i lijene, blatnjave rijeke. Samo ja njezinu Blatnu rijeku ne mogu prebaciti niti pogledom. Moju prebacujem kamenčićima, s lijeve obale na desnu. Jak si, kaže Yue. Smješka se. Zgrabim tih četrdesetpet kila snijega i jurim u zelenilo parka, da je iza nekog grma obnažim. Ne mogu se nagledati bjeline njezinih ramena.
Moja je porculanska figurina u jednom u pravu. Njezina braća će me zatući, ako nas ulove. Njoj ošišati prekrasnu kosu. Zatvoriti u obiteljski dućan i baciti ključ. A ja ću platiti za sve grijehe Zapadne civlizacije, od Marka Pola naovamo.
Veoma poštovana braćo, nema moje krivice! Ako mi dozvolite, rado ću se oženiti vašom sestrom. Ljubav ne poznaje granice. Pa što, ako sam nešto stariji. Pedeset godina, točnije. Svemu je kriva učiteljica engleskog i njezino sudbinsko ‘the finest china’.
A Yue je nafinija porculanska figurina u mojoj kolekciji.
Post je objavljen 09.08.2006. u 03:07 sati.