Sjedili smo za okruglim stolom u zamračenoj prostoriji, nas troje najboljih prijatelja: Ivana, Marko i Davor. Davor, to sam ja, oslonac i spiritus movens naše male trojke. Njih dvoje su baš te godine prohodali, na trećoj godini faksa. Bila je to Ivanina ideja, to glupo i djetinjasto prizivanje duhova, ono što klinci rade još u srednjoj školi, iz radoznalosti ili obične dosade. Naravno, u takve gluposti nikad nisam vjerovao, čak niti u horoskope, koje nam je čitala u njezinoj sobi u Studentskom domu. Pretvarali smo se da nas zanima. U protivnom, ona bi se naljutila, pa čak i uvrijedila, da je neki od nas dvojice počeo tjerati šegu za zodijakom, vatrenim i zemljanim znakovima. Tako nas je i upoznala, tražeći idealne cimere koji odgovaraju njezinom znaku Vodenjaka.
Ivana zna sve o tehnikama prizivanja duhova - od američke Ouija ploče, do običnih tehnika s okrenutom čašom na papiru, na kojem su ispisana slova abecede. Naravno, tu su i spiritisti, ali u Zagrebu nema pravih, sve lažnjaci i prevaranti, rekla je Ivana iskusno. Bojao sam se pitati, otkud joj ta spoznaja, nije li možda isprobala neke od njih. Zagrizao sam jezik i poslušno pratio igru.
Dodirivali smo se prstima, zatvarajući energetski krug. Barem je Ivana tako objasnila. – Ima li nekoga u sobi?- zapitala je glasno, gledajući prema bijelom svjetlu zidne lampe. Napeto smo promatrali. U sebi sam se borio s potrebom da napravim psinu i strahom, da ona više sa mnom ne progovori ni riječ do kraja života. Znam da bi to bila u stanju, pa sam sa uzdahom i žaljenjem odustao od nekoliko odličnih neslanih šala. Marko je, s druge strane, bio otvoren za sve novotarije. Mislim da je čak potajice očekivao nekog duha za stolom, on je tako lakovjeran.
Težina šutnje i potpune tišine spustila se na sobu kao kišom natopljen plašt. Neugodna tišina, u kojoj smo sve troje motali neke svoje misli.
Ivana je upalila svijeću i zagledala se u žutocrveni plamičak. Ni daška vjetra, ni muha sa zida nije se micala. Prvobitno očekivanje zabave povuklo se pred dosadom. Utonuo sam u misli o nadolazećem ljetovanju na moru. Lebdio sam iznad Krka kao motorni zmaj, gledajući oštrim okom grabljivice zaigranu djecu, raspucalo tlo, osušenu travu... Duboka koncentracija odmara, ali mozak ne prestaje raditi - naprotiv!
Duhovi su odlučili štrajkati baš večeras - na Ivani je bio red da neugodnu tišinu razbije vedrim komentarom. Marko se samo nasmiješio i sućutno je potapšao po ruci. Kao, ide ti loše, ali mlada si, vježbom se nauči.
Žao mi je Ivane, draga je djevojka. Ima vedru, optimističnu narav, voli pomagati ljudima i životinjama, a jedine su joj mane zaokupljenost paranormalnim i loše kuhanje. To, i što ide iz veze u vezu s oženjenim muškarcima. Lani je morala na abortus - ostala je trudna s profom iz Rimskog prava. Ona ne zna, da ja znam. Kao ni to, da je je već treća studentica, koju je gad napumpao. Lakovjerna je. Marko nema pojma u svojoj dobrodušnosti. Ne zna čak ni da sam i ja svojedobno pokušao povaliti Ivanu. Odbila me obzirno. - Da ne pokvarimo prijateljstvo, to nam je važnije, zar ne?- rekla je blago. Na nju se čovjek ne može naljutiti, baš kao ni na Marka. Kad razmislim, njih dvoje su idealan par - nijedno se ne zamara budućnošću, crnim mislima, egzistencijalizmom i sličnim mišolovkama nadobudnih mladaca, koji žele promijeniti svijet. Njih dvoje su nekako pozitivno, divno prazni.
Ivana još ne odustaje, iako Marko i ja jedva susprežemo zijevanje. Ploča sa slovima, na kojima bi duhovi trebali ispisivati odgovore na pitanja, u njezinim rukama miruje. To me zaista čudi. Čitao sam o Ideomotornom efektu, gdje dolazi do nevoljnog i nesvjesnog pokretanja mišića pod utjecajem podsvjesnog. Čak i primijenjena kineziologija priznaje to kao znanstvenu činjenicu. Kiropraktičari, radiestezisti, pa čak i praktičari ayurvedske medicine poznaju i koriste ovu pojavu. Mišići se ruku jednostavno pokreću, neovisno o našoj volji, sve dok postoji jak psihički podsticaj. A Ivana zaista jako, jako misli na duhove. Želi ih vidjeti, čuti i doživjeti. Pa ipak, duhovi šute. Ili jednostavno ne postoje, najradije bih glasno komentirao. Suzdržavam se, nisam još odustao od ideje da i sam jednog dana završim kao Ivanin dečko. Ili samo ljubavnik, pomišljam s nadom.
Zavjese miruju, svijeća postojano gori, ne gaseći se. Ivanina soba visi u zraku, natopljena mrakom i studentskim snovima.
Marko više ne može izdržati. Ustaje, pije vodu, ali se poslušno vraća na Ivanin mig i ljutito mahanje rukom. Ja razmišljam kako volim tog dečka, iako je šonjo i beskičmenjak. Prošle je godine bespomoćno stajao, dok su me trojica cipelarila iza zgrade Studentskog doma. Na Cvjetnom to nije česta pojava, pa se skupila gomila. Čak su me i neke cure pokušale spasiti, uzaludno doduše, ali ne i Marko. Poslije se pravdao da se boji noževa, da ne smije stradati, jer mu mama živi sama i ovisi o njemu. Izgovori, kao i inače, dok štreba, a onda ipak odnese kuvertu s lovom za prolaz na ispitu. Kukavica i beskičmenjak! Ali mi je drag, čak i sa tim svojim manama. Jedini od prijatelja ide na groblje mom ocu. Kad nemam svojeg, smušeno kaže i ja ga onda poželim zagrliti.
Ivana ne zna, da Marko ima hepatitis B i da ga je zarazila kurva u Rijeci, dok smo bili na ljetovanju. Vidio sam njegove nalaze. Nije dobro. Srećom, od kada je saznao, uvijek koristi kondom. Ivana je sigurna za sada.
- Posljednji put, ako ima nekog duha, neka se javi!- u Ivaninom glasu nazire se iskrena žalost i nevjerica. Toliko je puta slušala o uspješnom prizivanju duhova, čitala ispovijedi svjedoka i stručnjaka. Duhovi su energija, a energija su duhovi. Energija je svuda oko nas, dakle, mora je biti i u ovoj sobi.
Ivana konačno odustaje. Marko je zaštitnički obgrli oko ramena, a ona mu ovije ruke oko vrata i nježno ga ljubi. Od nas troje, ja sam najslabija karika, priznajem. Uz druge svoje mane, ja sam i ljubomoran, zavidan i lako planem. Iako sam svjestan da njih dvoje pripadaju zajedno, da su dobar par, teško prihvaćam činjenicu da uvijek ja izvisim na kraju.
Nisam htio prevrnuti stol. Frustriran, samo sam ga bijesno odgurnuo. Svijeća se prevrnula, a stol uz tresak pao na goli parket. Odjeknulo je kao pucanj.
- Evo ga! Evo ga!- Ivana je histeričnim, visokim glasom počela jaukati, čvrsto grabeći Marka za ruku. Dok je potresena plakala, Marko ju je gladio po kosi i umirivao jednoličnim glasom. Nisu se obazirali na moje isprike. Bilo mi je iskreno žao. Podigao sam stol, vratio svijeću i poravnao stolnjak po rubovima.
- Znala sam da će ovako završiti, znala sam - Ivana je staklastih očiju gledala prema vratima. Kao da je očekivala pravog duha. Neko zlobno, maliciozno stvorenje, koje je odlučilo pokvariti joj večer i ući na vrata, umjesto da se pristojno pojavi kao prikaza u zraku.
- Nisi smjela pokušavati s parnim brojem osoba - rekao je moj priprosti Marko. Ivana se sjetno nasmiješila:
- Nitko ne može zamijeniti Davora. Otkad ga nema, maštam da smo opet zajedno, kao u dobra, stara vremena.
Post je objavljen 18.08.2006. u 02:36 sati.