Kiša je padala već danima. Imala je osjećaj da hladne, ljepljive kapi pod prstima postaju zgrušana, tamnocrvena krv, koja joj natapa odjeću. Drhtala je i promrzlim prstima pokušavala iskopati rupu, dovoljno veliku za beživotno tijelo pored sebe. Nema vremena do jutra, ne može ostati sama s mrtvim tijelom. Maleno dvorište osvijetljeno je mutnim sjajem zvijezda, a ubitačne kapi šušte dok padaju i prikrivaju zvuk odbačenog blata i zemlje. Kopa već raskrvavljenim rukama, bojeći se pogledati prema tamnoj mrlji kraj sebe, umotanoj u plahtu. Mrzi ga, više ga ni sekunde ne može gledati.
Zaustavljam se u pisanju priče i gledam ga kako ravnomjerno diše. Očni mu kapci titraju u dubokom snu i očito sanja nešto lijepo, jer su mu usne razvučene u smiješak zadovoljstva. Raširio se preko cijelog kreveta, izguravši me do ruba. Ionako nisam mogla spavati. On je moja inspiracija mjesecima, ali priču nikako da započnem kako treba. Uvijek počnem od kraja: kako ga zakopavam u vrtu, u mračnoj, kišnoj noći bez svjedoka, a pred zoru - mrtva umorna od kopanja - konačno ulovim davno iščekivani san. Znam da priču treba osmisliti detaljima, popuniti radnjom, napraviti zaplet – uzalud. Sve izgleda nevažno, kad sam već napisala kraj. Svejedno, priča treba fabulu, bez obzira na odličan svršetak. U prošloj verziji, koju sam već izbrisala sa diska, učinila sam ga impotentnim gadom, koji se može uzbuditi tek kad žene vezuje i ponižava. Bilo je neuvjerljivo i nedostojno odličnog finala priče. Već napisanog, razumijete. Nisam trebala pisati od kraja, ali jedino kraj imam jasno pred očima sve ove noći, dok promatram sa zanimanjem njegovo tijelo u dubokom snu. Snu pravednika, kojeg sama nikako ne mogu postići, što god uradila. Ne spavam već tjednima. Jedno mu se mora priznati – lijep je u snu. Kosa mu pada preko desnog oka, gusta je, boje meda, kupferblond nijanse kakvu ja bezuspješno pokušavam postići, mučeći kosu peroksidom i amonijakom. Ruke su mu nježne i mirne u snu, ruke, kojima mene ne grli. Uvijek spava gol i svake se noći iznenadim vlastitom uzbuđenju dok promatram tog hladnog, usnulog Apolona. Mrzim ga, jer me ni budan ne primjećuje. Ne uistinu. Ne kao ženku gladnu dodira, njegove muške snage, da me pritisne na križ našeg bračnog kreveta i okuje, kako sigurno radi nekim drugim ženama. Dok je sa mnom, pokazuje vrhunsku okrutnost. Kaže, previše me voli i poštuje. Cijeni kao svoju suprugu, kao muzu, koju obožava. Ali, ta obožavanja obične su hladne riječi, neuvjerljivi izgovori da me ne mora dodirivati. Sigurno mu se gadim.Gledam ga usnulog i mrzim. Val vreline mi navire iz utrobe i juri u glavu. Razmišljam o njegovoj hladnoći, dok guram svoje ledene prste u sebe. Diram se, gledajući ga kako spava i ne zna ništa o mojim sumnjama i onome, što me izjeda. Skupim koljena i čvrsto ih stiskam jedno uz drugo, dok mi je desni kažiprst u grotlu vulkana. Ne mogu prestati. Kriv je što spava, što ne zna što sad radim. Što nema pojma koliko mi je potreban. Nije da mu nisam pokazivala. Ostavljala sam napisane priče, kao slučajno zaboravljene listove, na njegovom radnom stolu. Ponekad bi ih vratio sa smiješkom i komentarom kako je radnja neuvjerljiva, a priče kao da ih piše napaljena srednjoškolka. Ako misliš postati pisac, draga - moraš se više potruditi, govorio je s visoka, kao profesor lošem učeniku, vraćajući mu negativno ocijenjeni školski sastavak. Nije shvaćao poruku, niti pomišljao da mu pokazujem što želim od njega. Ponekad bih ga u spavaćoj sobi dočekivala samo u kućnom ogrtaču, bez ičega ispod. Upalila bih diskretnu noćnu lampu kraj njegovog uzglavlja i sjedila na rubu kreveta u polumraku, gladna njegovih dodira. Nije me dodirivao. Dolazio je s knjigom u krevet i zaspao bi za tren, prije nego bi završio stranicu. Ujutro bi se u kuhinji izvlačio umorom, pospanošću, glavoboljom... Izgovori su mu postajali sve prozirniji, sve besmisleniji. Bilo je očito da izbjegava svaki tjelesni dodir.
I tako sam mu se odlučila osvetiti. Osigurati da zauvijek bude moj, na dohvat ruke i više ničiji. Da pored njega mogu sjediti bez želje za dodirima. Njegovih ruku na meni. Mojih prstiju u sebi, dok zamišljam njega. Već sam pronašla i mjesto u vrtu, koje se vidi s kuhinjskog prozora. Moći ću ga promatrati dok kuham, dok perem posuđe. Prevelik je i presnažan da bih ga mogla savladati. Ostaje mi tek da ga otrujem ili uspavam tabletama. Ništa od krvavih plahti, ali možda je tako i bolje. Čišće je, urednije svakako. Za probu, stavljam mu malene doze mišomora u hranu već mjesecima. Nikad se još nije požalio na bolove, mučninu, čak niti na okus hrane. Zato marljivo skupljam praksitene i apaurine, koje čuvam za slonovsku dozu u njegovom omiljenom jelu. Zakopat ću ga usnulog, neće niti osjetiti. Uostalom, on tako čvrsto spava i bez tableta, a meni ništa ne pomaže. Budna sam već tjednima i na rubu živaca.
Nemojte misliti da nisam vježbala. Čak sam napravila i generalnu probu. On misli, da je njegov ljubimac pitbull odlutao. Da ga je netko ukrao, jer ima rodovnik i medalju s izložbe pasa. Bio je težak skoro kao gazda. Ramena i ruke boljele su me još danima poslije generalke i zakapanja u vrtu. Rex mi nikada nije bio simpatičan. Ne zato što je mužjak, već zbog slijepe odanosti njemu, koji ga nikad nije hranio i šetao. Ja sam to činila umjesto gazde, kojeg je slijepo obožavao sa svih svojih šezdesetak kilograma mišića. Sad miriše ruže odozdo. Izabrala sam mu lijepo mjesto.
Sinula mi je odlična ideja za kostur priče! Zapisat ću sva ova razmišljanja o vlastitim traumama braka. Samo, bit će to priča koja ne smije biti objavljena. Ispričat ću ekranu kompjutera svoja razočarenja i rasplet dostojan Agathe Christie. Kad ga više ne bude da me muči svojim odsutnim prstima, poljupcima u kosu i čelo i svojom nezainteresiranošću, tješit će me ispovijest koju ću povremeno čitati. Da se podsjetim vlastite žudnje i njegovog gađenja. Da likujem nad odlično napisanim krajem ove priče, koja je morala ovako završiti.
Ipak me svladao umor. Od pisanja i planiranja, od maštanja i prstiju, koji su nadoknađivali sve njegove propuštene dodire. Konačno mi se spava. Jedva susprežem zijevanje. Samo da na tren odmorim tešku glavu na tastaturi. Ruke me više ne slušaju, tijelo se opušta. Tjedni nespavanja su učinili svoje, mislim i kao kroz san ugledam njega, kako stoji nada mnom. Smiješi se obzirno kao i uvijek. Podiže me, nosi na krevet. Zahvalna sam mu. Umotava me u plahtu. Nije potrebno, jedva promrmljam kroz zube. Ne shvaćam zašto me umotanu iznosi na dvorište. Vani pljušti, ali kiša me više ne može razbuditi. U polusnu, vidim lopatu i već iskopanu zemlju. Mrzim ga, ali to više nije važno. Već sam utonula u san.
Post je objavljen 31.08.2006. u 02:45 sati.