- Nemoj me čekati na stanici, ne volim to – rekla je ljutito, stežući usne u tanku crtu. Znao sam da misli ozbiljno. Pri prvom sam susretu osjetio prepoznavanje u njezinom pogledu, iako se prije nikad nismo sreli. Potisnuti bijes, prkos i potraga, koja ne prestaje. Spojile su nas emocije Vladana Desnice i njegova knjiga, kao svjetionik u mraku svakodnevice. Bolest i propadanje nekada dolaze u glamuroznim pakiranjima, a samo ponekad prepoznajem ih ispod sjaja izbrušenih rečenica. Završili smo u njezinom bračnom krevetu, dok je muž u Imotskom brinuo o obiteljskim problemima.
- Obećaj da se nećeš zaljubiti!- rekla je ozbiljno, sumnjajući da ispod moje hladnokrvne maske nazire tračak emocija, koje je željela izbjeći pod svaku cijenu. – I nemoj nositi cvijeće, poklone ili mi raditi slična sranja – rekla je, nervozno otpuhujući dim cigarete.
Usiljeno sam se nasmijao: - Tko, zar ja? Pa to ni ženi, koju zaista volim, ne radim već godinama. Šta ti je? – povrijeđeno sam uzvratio. – Sama znaš, da smo tu radi zabave, seksa i promjene, koja nam je oboma potrebna – branio sam se neuvjerljivo. Odavao me glas i sve češće pogledavanje na sat. Vrijeme je letjelo dvostrukom brzinom od uobičajene, a kazaljke su se utrkivale prema konačnom cilju. Pet popodne, vrijeme kad ona odlazi kući.
- Znam, ti takve stvari uživaš raditi sama sebi - pomirljivo sam promrmljao u bradu. Mislila je ozbiljno. Da bih je zadržao, morao sam se pretvarati da mi nije stalo. I prošlom je ljubavniku dala nogu iz istog razloga- zaljubio se.
- Hajde, reci. Što bi još sa mnom želio raditi? – pitala je naizgled nevino. Sumnjao sam da je to još jedan u nizu testova na kojem se pada ili prolazi. Imao sam spreman odgovor. Onakav, kakav je željela čuti:
- Zgrabit ću te otpozadi, pritisnuti ruke uz tijelo, strgnuti ti odjeću i onda grubo uzeti…Bez maženja, nježnosti i ostalih maskerada građanskih normi - strastveno sam šaptao. Balansirao sam na rubu iskrenosti, bezočnih laži i zadane forme.
- U odjeći, obučen, ti potpuno gola - nastavio sam. Ima nešto perverzno i potčinjavajuće u disproporciji odjevenosti muškarca i žene, znao sam otprije.
- Želim ti vezati ruke, da se trake usijeku duboko u meso. Da ti suze navru od svakog pokreta rukama i tijelom. Bit ćeš bespomoćna, moljakat ćeš da ti ga stavim – gledao sam, kako joj se zjenice šire u očekivanju.
- Ugrist ću te otpozadi za rame – počeo sam prepričavati radnju, klečeći iza njezinih raširenih nogu. Drhtala je cijelim tijelom i čvrsto grabila jastuk ispod sebe, grizući kraj jastučnice.Trajalo je nekoliko sati, dok nije iscrpljena zaspala.
Pažljivo sam je odvezao, prelazeći ovlaš usnama po ožiljcima, lagano je ljubeći po vratu, leđima i nogama. Oprezno, da se ne probudi. Dok je ravnomjerno disala, polako sam svoj dlan uvukao u njezin. Nema šanse da to učinim dok je budna. Ona prezire držanje za ruku.
Nisam zaljubljen. Ona je samo zabava, bez obaveze, jednom mjesečno. Uvijek se nađemo u nekom drugom gradu, u hotelskoj sobi sa nevidljivim satom koji ubrzano otkucava. Razgovor o našim obiteljima zabranjen je. Ne voli kad spomenem djecu u bilo kojem kontekstu. O njezinoj ne volim ni razmišljati. Jedina je iznimka razgovor o njezinom ocu. Umro je prerano, od bolesti. Ona mu to nikad nije oprostila.Uglavnom pričamo o knjigama. Emocijama. Zapletima, u kojima junakinja otputuje daleko, ali ustvari nikada i nikuda ne može otići. Zato su putovanja besmislena, kaže sa sjetom u glasu. Njezin muž, prezauzeti odvjetnik ne odustaje, tvrdoglavošću gubitnika koji se unaprijed pomirio s porazom. Vodi je na različita putovanja, u razne egzotične krajeve. I fotografira je u tisuću poza, pokušava uloviti, barem na slučajnoj snimci, smiješak sreće, nagovještaj zadovoljstva. Sve su te slike iste, samo se iza nje mijenja scenografija, okoliš i pozadina. Namješteni osmijeh za muža nakon izvjesnog vremena se počne otapati i konačno zaledi u tužnu grimasu. Ona se ne voli fotografirati i desetine snimaka to potvrđuju.
U školi, u kojoj predaje, ona sve drži pod kontrolom, na uzdi – učenike, nametljive muške kolege u zbornici, profesorice kojima fali tek par godina do penzije… Naravno da se svi u nju prije ili kasnije zaljube. To je neminovno, jer fatalizam koji ne može skriti u očima ima neku magnetsku privlačnost.
I glas. Ima glas, kojim bi se mogle krotiti divlje životinje. Kojim i protiv svoje volje svakodnevno privlači mnoge muškarce i poneku ženu. Tek rijetki dobiju priliku, koja se ne smije profućkati. Samo oni, kojima do nje nije stalo, imaju neku šansu. Zato pažljivo važem svaki pokret i izjavu pred njom. Mene je ulovila, ili točnije- ja nju!- u mojim trenucima prezira prema svemu i svima, osim knjigama. Napisanim riječima koje ubijaju ili liječe, ovisno o rasporedu u rečenici.
Počelo je dječjom pjesmicom i rimom, o zecu, ježu, ne sjećam se više, a nastavilo strastvenom raspravom o Nabokovu, Bulgakovu i ostalim fatalnim Rusima. Izmjenjivali smo uloge vraga i Margarite, Lolite i Humberta, Vronskog i Ane. Ona bi na kraju uvijek završila kao Ana.
Početak kraja došao je s mojim priznanjem da ne volim Krležu. Pogledala me začuđeno, u nevjerici, kao da sam je ošamario. Možda je čak rukom mahinalno dotakla obraz, kao od nevidljivog udarca. Nisam bio svjestan po kakvom tankom ledu hodam, dok se prve raspukline nisu rascvjetale pod mojim nogama.Glas joj je bio rezerviran i hladan, kad mi je rekla da smo suviše različiti da bismo ostali zajedno. Optuživao sam je za štošta, dok je ona mene samo hvalila onim superiornim glasom profesorice, koja zna kako s talentiranom djecom, s kojima se ne može emotivno povezati.
Moje su se laži počele rušiti kao kule od karata. U kafiću blizu željezničke stanice pokazao sam svoje pravo, ogavno lice. Priznao sam da je volim. Plakao. Ionako sam je već izgubio, pa sam je i uzeo za ruku. Obzirno me saslušala. Tješila me, vješto prikrivajući užasnut pogled.
Završni je udarac došao, kad mi je poželjela, ne - znala je sigurno - da ću još puno puta u životu biti zaljubljen. Kao da me je time uklela. I sad čekam. Godinama. Čekam, da njezina nenamjerna kletva prođe.
|
