Dnevnik bolesnika o svemu pomalo

četvrtak, 22.05.2025.

Prolaznik

Prolazim tiho kroz vlastiti dan,
kao da nisam glavni lik, već netko sa strane,
s teretom na leđima, punim claudom vlastitog polufunkcionalnog mozga, uspomena i planova
koji se često raspadnu prije nego što ih zapišem.
Nosim svoje stanje sranje kao stari kaput,
iznošen, ne baš moderan, ali moj.
Navikneš se na miris vlastitih borbi,
kao što se navikneš da kiša dolazi kad ne treba.
Svako jutro kucam, ne po vratima sudbine,
nego po vlastitoj glavi, da ustanem, da krenem,
da ne ostanem ležati u žaljenju,
jer imam razlog, dva razloga, dva osmijeha, dva svijeta.
Moje kćeri, moje svjetlo,
njihov smijeh briše bol bolje od morfija,
njihova snaga me podsjeća da nisam bezvrijedan,
čak i kad se osjećam kao statist u vlastitom tijelu.
One rastu, cvjetaju,
a ja sam tu, ponekad kao sjena, ponekad kao stijena,
uvijek nespretan u riječima,
ali jasan u ljubavi, i tvrdoglav kao planina koja ne zna odustati.
Stanje/ sranje zvano bolest me prati, da,
od dvadeset i devete do danas vodi me na nepozvana mjesta,
ali svaki dan joj barem sto puta jebem mater u glavi,
s poštovanjem, naravno – imamo mi svoj odnos.
Ne tražim sažaljenje,
jer sam naučio kako se sažališ nad sobom pa si još gore.
Radije se sprdam na vlastiti račun,
jer ako se ne mogu smijati sebi, onda sam tek pacijent, a ne čovjek.
Znam da nisam junak iz romana,
ali sam lik koji nije stao kad je najviše boljelo.
Znam da ne nosim medalje,
ali nosim njihovu ljubav kao najskuplju orden.
Prolaznik sam, ali ne bez traga,
jer svaki njihov zagrljaj kaže da sam ostao kad je trebalo.
Možda sam ponekad tih, možda šepam, možda kasnim,
ali dođem – uvijek dođem, s osmijehom i inatom.
I dok bolest pokušava šaptati da stanem,
ja joj uzvratim urlikom u sebi:
Još ne, još ne,
imam kćeri koje rastu, i smijeh koji tek treba stići

22.05.2025. u 11:41 • 0 Komentara • Print • #

subota, 10.05.2025.

Hvala im

Kad mi je tijelo zanijemjelo,
a duša šaptala kroz tišinu,
u bolničkoj sobi, među zidovima bijelim
one su bile tiho svjetlo.
Hvala im.
Hranile su me na sondu, kap po kap,
bez riječi, s toplinom kao majka djetetu,
dok su mi oči govorile što usta nisu mogla.
Hvala im.
Okretale su me svakih nekoliko sati,
da mi tijelo ne izgubi dostojanstvo,
da me rana ne pojede dok se borim.
Hvala im.
Vadile su krv kao da uzimaju brigu,
nježno, precizno, bez grubosti,
s pogledom koji kaže: Još si ovdje, i samo još kap dvije.
Hvala im.
Vlažile su mi usne kad su bile suhe kao pustinja,
dok sam disao kroz suho i tiho
kapljom su me vraćale među ljude.
Hvala im.
Dok su drugi žurili, one su ostajale,
pokraj mene, ranjivog, bez glasa,
kao da nisam samo broj već ono što jesam čovjek.
Hvala im.
Ne znam imena svih, ali pamtim dlanove,
pogled, smirenost i strpljenje bez uvjeta.
Ostale su uz mene kad nisam ostajao ni ja,
ali oči pune empatije sanjam i pamtim
Hvala im.
Za svaku žlicu, svako okretanje,
za kap vode, za tišinu koja grli,
za borbu bez svjetala pozornice i lažne slave
za sve što jesu, medicinske sestre
hvala im.

10.05.2025. u 15:18 • 0 Komentara • Print • #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.

Dnevnik bolesnika o svemu pomalo

četvrtak, 22.05.2025.

Prolaznik

subota, 10.05.2025.

Hvala im

Opis bloga

Kontakt

facebook stranica

Dnevnik bolesnika o svemu pomalo