Dnevnik bolesnika o svemu pomalo

nedjelja, 23.02.2025.

Riječ koja liječi

Kad ruka liječnika put krivi bira,
kad dijagnoza postane teška nemira,
kad umjesto nade ostane sjena,
kad bol postane sudbina njena,
tad nema pravde u nijemoj tišini –
znate li što je to riječ izvini?

Kad ime se briše, a broj se piše,
kad nitko ne pita kako se diše,
kad kroz bolnice lutaš bez glasa,
kad svaki dan postaje nova opasa,
sve što je trebalo stane u rečenici –
znate li što je to riječ izvini?

Kad život u trenu u bezdan se sruši,
kad tijelo ne sluša što srce mu kuši,
kad pogrešna ruka presudu da,
a prava bolest ostane skrivena,
ne treba mnogo u ljudskoj blizini –
znate li što je to riječ izvini?

Kad srce mi stane, a oni tek pišu,
kad život mi visi na rubu i brišu,
kad kroz operacije brojne prolazim,
moždane udare i traheotomiju gazim,
sve što mi fali u moru istini –
znate li što je to riječ izvini?

Kad bol se ne mjeri skalpelom hladnim,
kad nada ne živi u zidima jadnim,
kad stručnost bez duše ne vrijedi ni trun,
kad tišina odzvanja u praznome snu,
sve što mi treba u svijetu sivini –
znate li što je to riječ izvini?

Kad netko pogriješi, a srce mu šuti,
kad nikad ne pita kako mi biti,
kad znaju da tijelo se bori do kraja,
al' ljudskost im ipak korake zaja,
hoće li ikad u suhoj dolini –
znati što znači riječ izvini?

Jer ja nisam broj u vašim papirima,
ni sjena što luta po dugim hodnicima,
ja čovjek sam, ime i prezime nosim,
ja borim se, dišem i svoje prkosim,
i dalje čekam u ovoj sudbini –
da čujem napokon riječ izvini.

23.02.2025. u 17:21 • 0 Komentara • Print • #

Riječ koja liječi

Kad ruka liječnika put krivi bira,
kad dijagnoza postane teška nemira,
kad umjesto nade ostane sjena,
kad bol postane sudbina moja,
tad nema pravde u nijemoj tišini –
znate li što je to riječ izvini?
Kad ime se briše, a broj se piše,
kad nitko ne pita kako se dišem,
kad kroz bolnice lutaš bez glasa,
kad svaki dan postaje nova bitka,
sve što je trebalo stane u rečenici,
znate li što je to riječ izvini?
Kad život u trenu u bezdan se sruši,
kad tijelo ne sluša što srce mu govori,
kad pogrešna ruka presudu da,
a prava bolest ostane skrivena,
ne treba mnogo u ljudskoj blizini –
znate li što je to riječ izvini?
Kad srce mi stane, a oni tek pišu,
kad život mi visi na rubu i brišu,
kad kroz operacije brojne prošao sam,
moždane udare i traheotomiju gazim,
sve što mi fali u moru istini
znate li što je to riječ izvini?
Kad bol se ne mjeri skalpelom hladnim,
kad nada ne živi u zidima jadnim,
kad stručnost bez duše ne vrijedi ni trun,
kad tišina odzvanja u praznome snu,
sve što mi treba u svijetu sivini –
znate li što je to riječ izvini?
Kad netko pogriješi, a srce mu šuti,
kad nikad ne pita kako mi biti,
kad znaju da tijelo se bori do kraja,
al' ljudskost im ipak korake zaja,
hoće li ikad u suhoj dolini –
znati što znači riječ izvini?
Jer ja nisam broj u vašim papirima,
ni sjena što luta po dugim hodnicima,
ja čovjek sam, ime i prezime nosim,
ja borim se, dišem i svoje prkosim,
i dalje čekam u ovoj sudbini –
da čujem napokon riječ izvini.

23.02.2025. u 17:21 • 0 Komentara • Print • #

petak, 14.02.2025.

Novac, nužno zlo

Novac, oh, ta božanska stvar
kad ga nemaš nisi vrijedan ni za kvar
Nitko ne pita kako dišeš jesi li tu
osim hrabrih što vode borbu s tobom u snu
Kad moždani udar stisne ti grlo
sve maske padnu pokaže se srce tvrdo
Zovi ako trebaš rekoše nekad davno
ali broj se ne javlja signal je stalno
On je dobio sud, da, čestitali su svi
a što sam ja izgubio, šute, kao da to nisu oni
Novac je prokleta stvar, to sada znam
ni pravdu ni ruku, samo tišinu, ostao sam sam
Pandak? Naravno, ni isprike ni ruke ni ljudskosti
zar je toliko teško biti čovjek, pitam se svakog dana u nemoći
Jer lakše je prodati dušu nego pružiti dlan
lakše je okrenuti glavu nego biti čovjek, zar ne, Pandak moj nekulturni prijatelju?
Nažalost zvanje nije moj džir
radije pišem jer jedino tu nalazim mir
dok bilježim riječi sudit će drugi
s tuđim istinama i pogledima dugi
Ironično je zar ne što mi trebaš sad
kad nisam isti al nisam ni bogat
Možda sam samo glup jer ne znam uživati
u toj laži gdje se ljudi vole naplaćivati
A prava ljubav prava hrabrost u boli
nikad ne pita Koliko ti vrijediš dok goli
stojimo pred istinom što život se zove
gdje jedino vrijede riječi što srce love
Novac je smiješan miriše na strah
onaj što ga nema za društvo je prah
A kad ga imaš nisi više svoj
sad si samo ulaznica za tuđi spokoj
I zato hvala dragi živote što mi daješ šansu
da kroz ironiju gledam ovu ljudsku romansu
Obraz mi svijetli makar bio tanak
jer to je moj ponos a ne džep pun banaka
Pravi prijatelji hrabri uvijek su tu
ne prodaju laži ne broje ti paru
S njima sam isti kroz bolest i šalu
u svijetu gdje je ironija valuta, a obraz u ogledalu davno izgubljena valuta

14.02.2025. u 17:34 • 318 Komentara • Print • #

ponedjeljak, 10.02.2025.

Bojkot što to nije

Pod zastavom bojkota stali smo svi,
kao jedno, ali samo na tri.
Tri dana borbe, galame i kokadakanja,
četvrtog dana - sve isto, za Eure.
Trgovinama šaljemo poruku jaku,
dok guramo kolica u istu blagajnu.
Marže nam bodu oči i dušu,
ali ruke same uzimaju krušku s police.
"Stop pljački!" zavikali smo u glas,
dok akcije traju, tko broji nas?
Gledamo cijene, ljutimo se,
a povratak k blagajni i sve nam je ok.
Homogeni mi? Ma, šala na stranu,
svatko za sebe, čeka svoju hranu.
Inkluzija? To je tek riječ za knjigu,
svatko isključuje, traži svoju brigu.
Borimo se, kažemo "manje cijene!"
ali kad se pogleda, isto se sjeme sije.
Ironija svagdašnja vlada, sarkazam cvjeta,
bojkotu naš je smisao samoreklama nekog lika..
Dok stojimo pred punim policama navildanih cijena,
borba je tek farsa, borba za priznanja.
Jer bojkot što traje dok traje reklama,
nije borba, već maska bez srama.