Ne želim nikome pripadati
Ne želim nikom pripadati,
osim kćerima, krvi mojoj,
u njima zrcalo svijeta sja,
one su moj svijet, moj dom, moj spokoj.
Ni komunistima, ni nacistima,
ni fašistima, daleki svi,
u njihovim riječima nema mira,
ja pripadam samo njima, kćerima svojim.
Neka me nose valovi vjetra,
slobodan, čist, bez lanaca sjaja,
neka me vole, razumiju, čuvaju
one što znaju tko sam i bez odraza.
Jer svaka riječ, svaka borba tuđa,
prazne su riječi, zvukovi što se ruše,
a one, moje kćeri, što sa mnom dišu,
moj su jedini zavjet, jedina duša.
Njih čujem, njih vidim.
One su ja.
Stopalo moje, ti živiš po svome,
Kad korak pokušam, ti kreneš u stranu.
Savijaš se, uvijaš, ko da me ne čuješ,
Kao da u tijelu ne pripadaš više.
Fleksija te vodi, al' ne tamo gdje treba,
Kao da ples igraš, dok tijelo ne zna.
Korak postaje borba, svaki je težak,
U glavi želim naprijed, a ti vučeš natrag.
Gledam te kako kriviš putanju mog hoda,
Bez ritma, bez reda, samo tiha svoda.
Svaki pokušaj da te vratim k sebi,
U tebi je nešto što ne da ti da slijediš mene.
U glavi, u srcu, sve je jasno,
Ali ti, stopalo, igraš igru kasno.
Izvijaš se u smjeru koji ne tražim, i koji samo ti znaš
Borim se s tobom, ali nikad ne popustim.
Jer možda, jednom, u trenutku tišine,
Slušat ćeš me opet, kao prije moje sudbine.
Dotad ću te pratiti, korak po korak,
I čekati da opet postaneš moj oslonac,a ne štap.
U tišini jutra, dok sunce se budi,
Moje tijelo umorno, ali srce još ludi.
Lijeva ruka ne čuje, noga ne korača,
Al' duša pleše, ne zna što je plača.
Moždani udar donio je tamu,
Al' u meni tinja neugasla plamu.
S osmijehom na licu, kroz bol i strah,
Koračam naprijed, osjećam Božji dah.
Veselje tražim u svakom trenutku,
I kad padnem, dignem se na ljutku.
Jer i kad tijelo klone, duh je jak,
S ljubavlju i vjerom, život je lak.
S lijevom šakom ne mogu više pisati,
Al' desna mi daje snagu, mogu disati.
Noga možda miruje, ali ne i ja,
Jer u srcu nosim pjesmu, ona ne prestaje da sja.
Kroz bol i borbu, ja nalazim smijeh,
I kad dan je težak, u meni je grijeh
da se predam, da izgubim sjaj,
Jer život je borba, al' uvijek je raj.
Oduzetost me ne može slomiti,
Veselje me može kroz tugu voditi.
U meni je snaga, dublja nego bol,
Kroz bolest, ja plešem, veselje je moj stol.
Dragi Živote,
Pišem ti jer smo, ajmo realno, već neko vrijeme u jednoj čudnoj vezi. Ti mene vučeš, ja tebe vučem, ali nikako da uhvatimo isti ritam vučenja za onu stvar. Kao kad pokušavaš s nekim plesati valcer, a ispadne ti breakdance s obe lijeve noge. E, pa sad je vrijeme da te pitam jednu stvar: zašto ne mogu biti zdrav jedan dan? Jedan jedini, to je sve što tražim! Ne tražim da postanem Superman ili da letim, samo da mogu ustati iz kreveta bez osjećaja kao da me vlak pregazio.Ne
nisam invalid ničiji, ipak sam osoba koja šuti i radi po svome. Dopadno li nekom bilo ili ne, zaboli me.
Možemo li se dogovoriti da za jedan dan budem zdrav kao dren? Obećavam da neću zloupotrijebiti tu privilegiju. Neću trčati maraton niti se prijaviti za triatlon. Samo bih prošetao, popio kavu u miru, možda se čak i nasmijao (onako pravo, iz trbuha, ne ono klimanje glavom kad ti netko ispriča loš vic). Sjeo bi bez straha da će mi ispasti plomba, da ću pasti, da će me pogoditi raketa...
Ima tu još jedna stvar. Znaš te ljude živote koji uvijek obećavaju da će ti pomoći? One što ti govore: "Joj, samo ti se javi, tu sam za tebe!" A kad ti stvarno treba pomoć, odjednom ih nema nigdje, kao da su nestali u Bermudskom trokutu. "Ma zovi me, kad god trebaš," kažu. A kad ih zovneš, odjednom postaju vrhunski stručnjaci u izbjegavanju poziva, laganu i obmani.. Ulizuju se, lažu da su uvijek tu, a ti ostaneš sam sa svojim problemima... i naravno, sa mnom. Živote postoje i izuzeci, ali narcisoidno bi bilo mislit da Zemlja nije ravna i da se ravna ploča vrti oko meneHvala ti što mi barem ti nikad ne lažeš – kad odlučiš da se osjećam kao da imam 100 godina, držiš se toga dosljedno. Cijenim dosljednost, stvarno.
Tako da, dragi moj Živote, moj partneru u ovom našem kaotičnom plesu, možeš li mi dati samo jedan dan zdravlja? Znaš ono, da ne zovem doktore, ne tražim čajeve po internetu i ne razmišljam o tome što će se sljedeće na meni pokvariti? Bit ću zahvalan kao pas kad mu daš keks, a neću ni tražiti drugi dan. Samo jedan, da me podsjetiš kakav je osjećaj biti potpuno funkcionalan čovjek.
Eto, razmisli o tome, pa se čujemo. I nemoj mi slati one "ulizice" s praznim obećanjima. Samo zdravlje. Na jedan dan. Može?
Tvoj Vanja
Na nogu mi dođe žulj,
Od patike ko da je čuk,
Svaki korak, pravi muk,
Al' ja hodam, ko neki junak luk!
Kad patika krene, baš ne valja,
Cijeli svijet mi se izokrenja,
Šepam lijevo, šepam desno,
Ma tko me vidi, zove me "kresno."
Mislio sam, moždani je bio hit,
Sad svaka bolest je moj svit,
Al' ni žulj ne može me srušit',
Kad već mogu s tim i po svijetu kružit'!
Život je takav, ništa novo,
Žulj ili moždani – sve je to slovo,
Nasmijem se i dalje koračam,
U patikama lošim, al' srcem jača'm!
U meni gori vatra što ne gasne,
dok padam i dižem se, srce mi se stisne.
Svaka prepreka, svaki zid što stoji,
ne može slomiti ono što se u meni kroji.
Koraci su teški, ali put je moj,
nosim teret, ali u njemu rastem, kao vojnik svoj.
Borba nije kraj, već početak novi,
u tami se rađaju snovi što vode svjetlosti novoj.
Ruke mi drhte, ali ja ih ne krijem,
u svakoj slabosti snagu još uvijek snijem.
Jer borba je ples, i ja znam ritam, a ritma nemam
ne predajem se lako, srce mi uvijek kuca tim tempom bitnim.
Klik klik
Svijet može biti oštar, grube su riječi,
al' u meni je tišina koja jača i liječi.
Za svaki pad imam novi ustanak,
neće me pokolebati, ni vjetar, ni taman oblak.
Borim se za svaki dah, za svaki san,
ne pristajem na manje, jer snaga je moj plan.
I kad mi svijet zatvori vrata pred licem,
otvorit ću prozor, i poletjeti s vjetrom na krilima, kao ptica s šestog kata.
Jer borba nije znak slabosti,
to je krik snage, to je jeka hrabrosti.
U svakom udarcu kuca moje ime,
i borit ću se, jer život je moj i samo moje vrijeme
Moždani udar? Ma, to je šala,
Kao da mi život šalje neku paletu kriptiranih poruka.
Oduzeto tijelo, ali srce je skoro cijelo,
Nešto se čuje klik klik , radi zalisak
I duša se smije, smijeh nije nesti mi nije smio.
Smijem se
Ruka ne sluša? Ma, neka se odmori,
Ja ću s njom kasnije, kad volja je vrati.
Noga se spotakne? Pa neka se klati,
Ja se smijem životu, ne dam se zadrti!
Smijem se
Oporavak traje, ali svaka minuta postala dan mjesec i godine.
Nova je šala, nova lekcija ljuta.
Kad padnem, ustajem, kao feniks iz praha,
I kroz sve to nosi me životna snaga.
Smijem se
Humor je moj, i kad sve stane,
Jer tko se smije, taj bolje planu stvori.
Borim se hrabro, svaki dan iznova,
Jer ja sam prvak, moja volja je moja i ne pozna defetizam
Oduzetost? Ma, to je privremeno st(R)anje,
Snaga će doći, samo čekam na promjene.
A dotad se smijem, i borim se glasno,
Jer život je igra, a ja igram strasno!
Nemam pojma što, ali igram
Upravo zato!
Svaki je dan nova prilika mala,
Da dignem se opet, da životu kažem hvala.
I kroz smijeh i šalu, ja nosim tu borbu,
Jer ja sam fiktivni junak, u vlastitom snu!
Nisam jedini ima puno junaka, osvrnite se.
Smijem se
Bok, dolazim iz Slavonskog Broda, zovem se Vanja Krnić i žrtva sam pogrešnog liječenja.Imam 44 godine. Preživio sam bakterijski endokarditis, , ugradnju mehaničkog zaliska, dva moždana itd.Ovim blogom pokušat ću na svoj način) opisati sudski proces.., svoju bitku za zdravlje..Liječnik , inaće bivši šef brodske zaraze Nenad Pandak mi je liječio tuberkolozni meningitis( otišao u susjedni Oman, ako mu se tamo ovako omane...), a od tubekoloze nije bilo ni t.Pobjegao je nakon dugih 14 pravomoćno je presuđeno da mi je život uništen liječničkom greškom, a moj život?
Živjela naša divna Hrvatska!
krnic1980@gmail.com