Stopalo moje, ti živiš po svome,
Kad korak pokušam, ti kreneš u stranu.
Savijaš se, uvijaš, ko da me ne čuješ,
Kao da u tijelu ne pripadaš više.
Fleksija te vodi, al' ne tamo gdje treba,
Kao da ples igraš, dok tijelo ne zna.
Korak postaje borba, svaki je težak,
U glavi želim naprijed, a ti vučeš natrag.
Gledam te kako kriviš putanju mog hoda,
Bez ritma, bez reda, samo tiha svoda.
Svaki pokušaj da te vratim k sebi,
U tebi je nešto što ne da ti da slijediš mene.
U glavi, u srcu, sve je jasno,
Ali ti, stopalo, igraš igru kasno.
Izvijaš se u smjeru koji ne tražim, i koji samo ti znaš
Borim se s tobom, ali nikad ne popustim.
Jer možda, jednom, u trenutku tišine,
Slušat ćeš me opet, kao prije moje sudbine.
Dotad ću te pratiti, korak po korak,
I čekati da opet postaneš moj oslonac,a ne štap.
Post je objavljen 22.10.2024. u 11:53 sati.