Dnevnik bolesnika o svemu pomalo

subota, 27.02.2016.

Botoxiran sam

Ujna mi je ostavila novac da u veljači idem u Krapinske toplice na Botox. On valjda opušta spazam šake na par mjeseci. Ako pretrjeraju bit ću kao Ciganović ali ovo je srećom samo u šaku, no košta puno. 14. 1. taman kod obično sudci još budu na skijanje održano je novo ročište, izgleda da će u 2014. sudovi ubrzati svoj rad, jer smo ipak u EU. Više mi neće vještačiti krivicu nego sam o koliki sam invalid, opet postotci, ali ovaj pun oni znače koliko novaca. Odredilili su mi multisciplinarno vještačenje odjednom. Odjednom će me pregledati: fizijatar, neurolog i psihijatar. Moram platiti 3300 kn u roku 15 dana, da vještaci naprave grupnjak sa mnom. Skup grupnjak. Mnogo puno, stvarno mi je taj jedan bubreg viška, možda da ga stavim na njuškalo. Ana mi je napisala da zna da nemam novaca i da se možemo dogovorit da odvjetnice plate.
Njezin mail sam proslijedio na par adresa. U roku par dana stigao je mail od sestrične Ive s skeniranom uplatom: ˝Vanja čuvaj se i pazi se, voli te Iva i vježbaj što više˝. Baš sam se pozdravljao s Hanom i Teom i spremao na botoksiranje i boravak od mjesec dana u Krapinskim toplicama. Iznajmio sam sobu kod nekog Zagorca visokog 2m , 300m od bolnice. Šuma oko mene sa svih strana. Sjetim se one stare borbene: ˝Po šumama i gorama˝, tu sam nekako zapamtio iz nekog drugog vremena. Šume su i dalje tu, ali sad sam i ja tu. Okružen sa svih strana šumom i lijepim zagorskim brezima (brdima). Bio na pregledu kod dr. Žarka Bakrana, fizijatra jednog od najboljih u RH. Preporučio mi je tretman injekcijama botox-a; u kojima HZZO participira sa ravno NULA kuna. Napisao mi je doznake za ortoze za ruke i nogu; koje ipak komisija HZZO-a, (Ih što njih volim), mora odobriti, valjda će to biti za par dana. Komisija je Brodu, pa je moj tata odmah predao zahtjev po povratku u SB. Što se tiće terapije prvog dana 10:0 za Krapinske toplice, što se tiće klope 10:0 za banju u Bosni, tako da su u egalu a jbg. Da budem siguran ovaj put sam išao na put bez dresova. Tu poznajem pacijente od prije kao i terapeute. Sprijateljio sam se s Dušanom i Mijom. E da dr. Bakran je rekao da mogu ozdraviti, ako mi se posveti i radi samnom. Pa kud mi to prije netko nije rekao!! Pregled je bio vau, stvarno me detaljno preglado. Doktor s lenolkama, zakon tip. Nekonvecionalan totalno, ali mu nalaz nije jedna rečenica, nego krajnje detaljan. Do sad su mi nalazi fizijatra bili jedna rečenica, a ovaj se raspisao. Tu sam sam bez Hane i Tee, fale mi jako. Prije toplica bio sam kod jednog dobrog prijatelja. Gledao sam ga kako se igra sa Teom ( Hrvoje 2). Teško mi bude često, ali dignem glavu i idem dalje: Igrati ću se i ja jednog dana tako s Teom. Obećao sam si napiti se u Haninim svatovima (kad završi, srednju, faks, doktorat…) i nositi Teu na sve moguće načine; za to se moram brže oporavljati. Teško je normalnoj osobi zamisliti koliko tu ima ljudi kojima je cilj ustati, progutati svoju slinu, napraviti korak. Nevjerovatno, ali oni skoro baš svi svima daruju OSMIJEH! Karolina, moj stari terapeut, koji pozna Bobath je odmah skužila da sam smršavio. Na vježbi smo isecirali moj bračni brodolom. Nakon terapija krenuo u potragu za liječnikom da mi aplicira taj Botox . Pošto sam sve platio (oko 4000kn), pa da ne propadne, dao sam se u misiju potraga za liječnikom, kako ga zovu tamo docent Bakran. Krenuo sam od prizemlja, u prizemlju sam ušao u njegovu ambulantu, ali nikog nije bilo osim nekog pacijenta na stolu. Neugode li pomislio sam i napravio polukružni okret prema van. Ako nije tu valjda sestra zna gdje je i gle čuda bio sam u pravu:
– Pogledajte u visokom prizemlju i tamo ima ambulantu.
Na svakom katu ambulanta jedna. Nisu Krapinske toplice Klinika Mayo.Kako je sestra i rekla našao sam ga tamo:
– Za pola sata ću ti dati Botox, dođi dolje u moju ambulantu; vidimo se za pola sata! Odjednom me ulovila panika:
– Oprostite da li mogu ići ručati u tih pola sata?
– Možeš ,vidimo se!
Do tad nisam ni bio ni gladan, ali paničar što jesam, odlučio sam pojesti ručak, pa makar on bio zadnji. Konfuzne misli, vrtile su mi se u glavi. Odrućao sam svoje i uz Haninu sms podrške, hrabro došao do ambulante. Nakon desetak minuta izašao je medicinski tehničar i rekao mi :
– Dođi sim.
Ušao sam u ambulantu. Taj tehničar je za glavu viši od mene ( drugi najviši Zagorac uz moga gazdu??). Priredio sam mu kanonadu pitanja:
– Da li to boli?
– Malo boli, skini se do pasa i lezi.
– Malo!!!!
Poslušao sam i legao i pustio ga da jede jabuku jer bilo bi glupo dalje ispitivati. Spojio mi je desnu ruku na neki aparat. Nakon par minuta dolazi nasmijandocent Bakran, sa hrpom injekcija:
– To su tvoje. Skužio sam funkciju Zagorskog gorile:
– Drži mu lijevu ruku.- Onda je slijedio prvi ubod i neko titranje na ekranu .
– Aaaaaa; nekontrolirano sam vikao.
– Da li si ti Tarzan pitao me?
Tarzan ima Jane, a moja Jane pobjegla od mene, da skratim još me 7 puta nakon toga ubo uz isti krik. Na kraju se i zezao:
– Koje je drugo slovo abecede?
– Žžžžžž, .Nakon 20-ak minuta:
– Gotovi smo.
Živ sam, ne levitiram po plafonu. E da Ciganović zna koliko sam Botoxiran, bio bi ljubomoran. Da nije boljelo značilo bi da su mi živci mrtvi, ali boljelo je… „Nekoć sam bio lijep, sad sam botoksiran˝; Jedna pametna od Jasmina Stavrosa. Krenilo mi je: Što mi je krenilo? -Srednji prst naravno. 4000 kn platio sam da ljudima mogu pokazivati srednji prst (eto vam ga na!). Botox je počinjao djelovati. Šalim se…. definitivno mi je popustio spazam, ali od brisanja guzice još ništa. Mislim, dakle jesam (Mislim, dakle postojim). Dokazao sam si da mogu biti sam daleko od kuće. Prijatelji su mi svojim dolascima uljepšali svakodnevnicu. Na kraju sam se sa prijateljem Ivanom klackao, umjesto pio pivo. Tek su mi 33, sa 50 se počinjemo igrati autićima. Brmmm, brmmm.. Jurica moj radni terapeut je krajnje inovativan. Stalno se nateže sa mojom lijevom šakom, pošto stalno ide u fleksiju; dok čekam ortoze (da, da HZZO mi ih je odobrio). Sjetio se inovativnog riješenja zvanog Hansaplast.Tu nema recesije; ulijepio me dobrano. Ispratio me sa zadnje terapije:
– Sad drži to par sati.
Moja borgovska ruka i ja smo krenuli u trgovinu. Svašta u toplicama možeš vidjeti. Moram priznati da nisam nikad vidio nekog da hoda po gradu s takvom rukom, da sa vidio pomislio bi da je to neki koji je pobjegao iz Vrapča. Ušao sam u trgovinu; trgovkinja me uplašeno pogledala. Samo sam joj rekao ˝ruka˝, ni ne znam zašto. Sva sreča da me nije krivo razumjela i pomislila da je pljačka.
– Kaj si si strgal ruku?
– Nisam samo sam u ekstenziji!!
Tri dana sam skidao taj Hansaplast. Ručao sam u restoranu preko puta žute zgrade (Magdalena?). Nitko me nije gledao, svi su gledali moju ruku jer je ona in. Određene su mi skoro sve moguće terapije dr. mi nije za terapiju odredio logopeda i bazen. Zašto? Cijeli svijet me razumije (haha). Bazen mi svejedno nije potreban, jer tko se vidio svaki mjesec kupati. Vratio sam se doma, skuvala san ti pašta šutu!, vratio sam se kući, nakon mjesec dana rada u tuzemstvu, naravno na crnjaka; neulazi u benificirani radni staž. Nije me dočekala pašta šuta, nego očerupana roda, čaplja ili što već (simbol Slavonskog Broda). Razvlačili su me dobrano u Krapinskim toplicama. Zadovoljan sam socijalizirao sam se. Više nisam spiljski čovjek, počeo sam bolje pričati. Čak me ljudi i kuže, više nego ja sam sebe. Za pohvalu svakako, samo govor u toplicama nisam vježbao ( laprdanje mi je urođeno) a logopeda sam u toplicama samo jednom sreo u hodniku.
– Da li gutaš? pitala me logopedica Dunja (zgodna plavuša).
– Sve osim kamenja, ali i to ću probati.
Fizijatar se iznenadio kad me vidio:
– O, Vanja ti dižeš lijevo stopalo u hodu.
– Ma ja ustvari levitiram, samo se drugima čini da hodam.
Dr. Bakran mi je napisao toliko terapija da je fizijatrica nakon pomne analize, zaključila da više od pola njih nema u Brodu. Opet rastava, ovog puta od fizoterapeuta koji me dvije godine vježbao. Rastave mi idu bar kod fizioterapeuta, to je već četvrta ili peta (prestao sam brojati). Fizijatrica me uputila u bolnicu. To je i dobro imam 10 min hoda. Tek sam počeo sa terapijama valjda znaju što rade. Uskoro neće biti fora biti fizioterapeut u mome gradu ako nisi vježbao sa mnom. U bolnici me dočekao Hrvoje više ni ne znam koji 4 ili 5. Čelavi Hrvoje, ali po smislu za humor definitivno najći terapeut u Brodu. Njegovo uzimanje mjera bez metra, treba ući u stručne udžbenike za fizioterapeute.
– Piši 13. 5 – nikako mi nije bilo jasno kako dolazi do tih brojeva.
Gospođe u 80-im je svijao koda idu na olimpijske igre u gimnastici ili na techno party. Hanu je Ivana pustila u toplice kod mene i opet bez Tee. Jedva smo se dočekali da opet možemo ići zajedno u šumu, čak sam Tei kupio novo biciklo i to s zvonom, pa smo glumili face. Ortoze su mi bile gotove, poštari će ih donijeti. Pa će me terapeut vježbati kako hodati s tim. Ortoze su bile fantastične. Mislim da bi se svaki Borg u njima polomio. Piše dinamičke a ja u njima nisam vidio ni ˝d˝ od dinamike. Pohranio sam ih u ormar i napisao žalbu da mi ni u patiku ne stanu.

KONTINUIRANO PONAVLJANJE
U ožujku sam išao na sud s Ivanom oko brakorazvodne parnice. Ona s svojim a ja sA svojim odvjetnikom. Ispred sobe 34 smo zajedno čekali da nas pozovu. Nismo si imali što za reći. Stajali smo zajedno, osjećaji koji su ostali prema njoj bili su samo poštovanje. Na sudu me ponovno ishvalila. Koljemo se oko djece a sve smo se dogovorili. Malo me iznenadila jedna rečenica njenog odvjetnika.
– Za sada ostajemo kod ovakvog načina viđanja kćeri koji je po dogovoru.
Još smo trebali proći obradu u u CZSS-u i sačekati njihovo mišljenje, da nakon godine budemo na obostrano zadovoljstvo rastavljeni. Pristao sam da se Ivani kćeri povjere na brigu i čuvanje, ali da skrništvo ostane zajedničko i viđanje dinamikom kao i do sada. Ona se odmah s tim složila. Te jezikoslovce koji su pisali riječi za brakorazvodne pravilnike treba kastrirati. Ovrha nad djetetom (da se smrzneš), susreti i druženje s roditeljom, briga i čuvanje (zar to nije dužnost oba roditelja?). Sve se svodi na stvari a djeca to nisu i ne mogu biti. Nakon što CZSS dostavi mišljenje bit ćemo pozvani na čitanje presude. Nekako smo brzo došli do CZSS-a .Tu smo zajedno bili Ivana, Hana Tea i ja. Kod psihologa smo prvo zajedno ušli svi. Ivana i ja smo isto rekli da ostajemo kod ovakve dogovorene dinamike viđanja. Onda su ušle Hana i Tea posebno a Ivana i ja smo ostali u hodniku. Tea se vjerovatno zapričala o autićima, jer je ipak još premala da zna što je rastava. Tako nam se i ona pridružila za par minuta. Hana je ostala dosta dugo. Nakon toga psihologinja Vedrana nas je pozvala unuta.
– Vidim da ste svi suradni, to ću i napisati, kako ste se dogovorili. Svima pa i Hani i Tei odgovara ovakva dinamika viđanja.
Socijalnu radnicu koja vodi naš predmet taj puta nismo ni vidjeli. Kurtuazno smo se uz smiješak pozdravili i ozdravili. Nažalost ili Ivaninu sreću kraj lijepog braka je sve bliže. Nisam se više ni trudio spasiti ga. Cilj mi je bio naučiti živjeti i živjeti bez Ivane. Priznajem to me je sve bolje išlo zahvaljujući šahu i novim prijateljima iz udruge invalida. Napokon mi je i Vlado postao mušterija u šahu. Nekako sam se Danijelom i Vladom našao na istoj valnoj duljini.
– Da li će ove godine i Tea ići sa nama more?
– Hoće, jasno je rekla Ivana.
Nisam htio pitati kako je sad odjednom dovoljno velika. Zbog ortoza je došlo povjerenstvo iz Osijeka. Uspio sam i digao sam frku. Tvrdio sam da ortoza namijenjena Borgu nije dinamična. Ortoped iz komisije je pogledao ortozi i hladnokrvno zaključio:
– To je karbonska dinamična proteza, ali mislim da ti je malo prevelika.
Slikali su ortozu i moje stoplalo da sam pomislio da ću izaći u Timesu ili ako ne budem imao sreće na dnevno.hr. Već slijedeći dan me zvao lik iz Zagreba da me pita da li mi može doći kući zbog ortoze. Iskreno me pogubila iznenadna ažurnost našeg birokratskog aparata.
– Hm., da li ste ortozu pokušali staviti u patiku?
– Naravno da jesam, ali ne ide, prevelika je. -Razmišljao je minutu, dvije.
– Da li ste izvadili uložak iz patike kad ste pokušali staviti ortozu?
-Naravno da nisam.
Dok sam to govorio ortoza je bila u mojim Skeceshircama. Napokon sam mogao hodati pravilno kao i svi Borgovi.
– Ups moja greška, kad ste već putovali toliko zbog oroze, može li bar kakav sok?
– Ne hvala žurim natragu Zagreb.
Ostavio mi je svoju posjetnicu i garant mi je u sebi psovao mojih par generacija unatrag. Kao što bi Miki rekao: ˝Neka institucije obavljaju svoj posao˝. Posao je postao sakupljanje lajkova. Kako Hana kaže da popularne curice u školi imaju po 200 lajkova. Iso Miki, kako bi ona rekla naravno na fejsu. U jesam star. Popularnost se u moje vrijeme mjerila na druge načine. Jednostavije je bilo ako želiš biti lajkaniji od nekoga istučeš ga ili on tebe. Odlučio sam započeti paralelno s Dnevikom bolesnika na fejsu. Naravno prvo sam sam sebe lajkao a narcosiondnosti li. Kad su cure kod mene pokušao sam maksimalno iskoristiti svaki trenutak. Sreo sam Teu i i Ivanu u Presoflexu. Tea je kao iz topa izvalila:
– Eno Vanje, -na što je Ivana šutila.
Ubolo me to, pa ja sam tata.. Nije prošlo ni tjedan dana, pa sam s Teom sreo Ivanu:
– Eno Ivane, -podosta me to ubolo.
– Nije ti to Tea Ivana, to ti je mama i tako je zovi.
Tko zna što se u njenoj glavici događalo prilikom seljenja od Ivane, do mene. Idemo u ZOO Osijek, pa u Portanovu, da se oparavimo od zološkog. Tei i Hani bilo je najzanimljivije sjediti u autu i pravit se da ga vozimo, kao da smo na safariju.
-Tata, kako se zove ova životinja?
To me uredno pitala ispred svake, srećom da piše.
– Ljubavi Boehmova stepska zebra, -bemti ti sve životinje prepoznajem.
– A ova tata?
– To sam ja.
– Tataa, zezaš me to je majmun. Ipak DNA nam je skoro isti.
Presuda ili riješene Općinskog suda bila je savršena sa me derne još koji moždani (treća sreća). Kriv sam što sam bolesni tata. U riješenju piše da djeca nastavljaju živjeti s majkom, ali skrbništvo ostaje zajedničko. Ne razumijem, moram priznati, zašto od mirnog razvoda prave konfliktni. Naravno da sam se žalio. U kratkom roku Županijski sud je srušio odluku općinskog i postupak vratio na početak. Ivanin i moj dogovor oko viđanja djece je i dalje funkcionirao, ali sam se bojao onoga ˝ali˝. Napokon sam dobio termin za grupnjak, pardon grupno vještačenje u:
„…nedjelju ujutro u 8 sati, 05.listopada na Psihijatriji u KBC Sestre milosrdnice, odjel je Socijalna psihijatrija, doc dr Branka Vidrih.
˝Govori istinu onako kako je, nemoj ništa umanjivati jer si zaista prošao pakao.“
˝Možda me i ostave na psihijatriji˝.
˝Trebaš li ikakvu pomoć ili imaš li pitanja slobodno nam se obrati˝.
S Anom sam razmijenio par kratkih poruka. Do tad sam imao vremena.
Hani i Tei sam izvadio prvu osobnu, kao i Luni putovnicu. Moji mama, tata, Hana, Tea, Luna i ja idemo na more preko Bosne. Hani, Tei i mojima i sebi naravno sam za rujan uplatio putovanje u Gardeland. Trošim daleko više nego što zarađujem a ne zarađujem ništa.
– Hana ako prođeš i 7 razred s 5 idemo u London?
– Tata to oduvijek želim.
– Da li je London u Europi?
Što sadašnju djecu zeza zemljopis .Koja rijeka teče ispod Savskog mosta? Nisam pitao jer nisam bio siguran kakav bi odgovor dobio. Podmićujem od najranije dobi, to ne valja. Kako onda da postanemo društvo s nultom stopom korupcije? Nikako. Mislio sam da će me brže napustiti taj osjećaj izdanosti i napuštenosti. Kao da ga je netko sa turbo jakim Oho ljepilom zalijepio za mene. Uporno sam Ivani slao poruke da odemo s Hanom i Teom negdje na piće zajedno. Sakupio sam odbijenica ka prosječan nezaposleni kad traži posao, ako nije član ni jedne političke stranke. Liberal sam oduvijek, odlučio sam se politički reaktivirati. Kao pasionirani protivnik velikih stranaka učlanio sam se u malu zeleno-liberalno i socijalnu.
Počeo sam se socijalizirati, došao sam na korak do gumene lutke za osobne potrebe. Registrirao sam se na ebayu. 34 rođendan koda mi nije bio. Uh što mrzim te godine. Samo na blogu mijenjam svaku godinu i svake godine dodam jednu više. Morao bi početi varati i oduzimati si godine. Rođendan mi je bio zanimljiv. Taman sam trebao ići na šahovski turnir za osobe sa invaliditetom ˝Bosak˝. Umjesto turnira završio sam u bolnici. Dijagnoza je bila: vaza . Tri dana sam ležao u bolnici zbog vaze. Neki vrag me tjerao da vidim što ima u vazi. Bum, tras, naknadni jaoo (dok ti dođe i palca do mozga da boli). Šteta vaze. Palac mi je nozi dobio ljubičastu boju, a onda se počeo dizati nokat. Baka stara travarka mi je rekla da stavim oblog od bokvice ili blitve. Mama ju je uredno negdje nabrala i umotala mi prst. Ako me netko može naživcirati, to je Judith Reisman. Spodoba od žene s izjavama da djeca u vrtićima mijese pice guzicama. Pored nje je naravno bila gđa Markić, poznata po bistrom pogledu i što se za natalitet Hrvata brine prodajom kontracepcijskih pilula. Baka mi je rekla kad sam došao kući u srednjoj s polomljenom kosti na licu od tuče:
– Vanja stavi krumpir i luk i proći će. (naravno završio sam na operaciji).
Uh što mi baka voli biljke. Bokvica nije pomogla. Završio sam na ambulantnoj operaciji, koja je trajala dvije minute. Predimekaciju sam dobio, oko čega sam se najviše sekirao. Samo je skalperom probušila otok.
– Kad mogu ići kući?
– Možeš odmah, ali će ti nokat otpasti.
Ivana mi je čak došla u posjetu. Svi su žalili vazu, a malo tko mene. Ekipa s ˝Bosaka˝ mi je poslala sms:
˝ Da li je bila lijepa?˝
˝ Tko?˝
˝ Vaza naravno.˝
Umjesto gumene lutke prva kupnja na ebayu su mi bile crvene papuče za van. Elementi paranoje koji me često hvataju su se pokazali bespotrebnim. Hana i Tea su po dogovoru bile kod mene i idemo na more. Nekako smo se svi natrpali u auto. Već na Savskom mostu Tea je pitala:
– Da li je to more?
– Skoro pa smo došli.
To sam ponavljao sljedećih 7 sati lutanja i puta po Bosni. Kad smo došli morao sam buditi Hanu i Teu. Mislio sam da je Tea sve zaboravila u dvije godine koliko nije bila, ali nije. Želja mi se ostvarila napokon smo na okupu.
– Tata do kad mogu biti na igralištu, zanimalo je Hanu.
– Hana ti imaš 12 godina, možeš do 9 sati.
– Tata pa tad još bude dan.
– Stvarno bude, ajde možeš do 10, ali nemoj ni minute kasnit. Uh jesam strog.
Luna balkonski pas se pogubila. Sad ima dvorište. Nije joj bilo jasno gdje da piša i sere. Pametan pas uredno je za nuždu trčala kod komšije. Luna se greškom okupala. Skočila je u more kad je vidjela Teu, Hanu i mene u moru. To je bilo ono shit ganjam Lunu i Teu po moru, a jedino Luna pliva dobro. Tih dana je i nestala. Našla garant nekog Dalmantinskog pasa. Sad kad dobijem seriju crnih pasa. Dva dan nismo imali pojma gdje je. Komšinica Gita iz Sinja je došla.
– Mislim da je u rupu kod Ruskog hotela (u kojem nema Rusa) upao Vaš pas.
Luna je pokušavala doći do kuće. 50 metara ju je dijelilo od naše kuće. Jadna je pokušavala doći ali rupa ju je zeznula. Hana ju je uz pomoć prijateljice izvukla. Jadna nije od sreče znala do kog bi prvog. Voda joj je definitivno najviše falila. Odlučili smo otići na Poljud i Anti na grob. Groblje smo našli iz drugog pokušaja, prvo smo završili na Solinskom groblju a onda smo totalno zalutali. Iz druge smo našli. Prijatelj Ante je falio, ali mogu ga samo jedino ovako „vidit“ svake godine. Vozili smo se te godine i u podmornici. Super iskustvo. Na dnu Jadrana vidjeli smo par guma i podosta oksidiranih konzervi. Platiš podmornicu da te vozi a ona ni ne zaroni. Dobro je da nije ionako sam klaustrofobičan. Molio sam se koliko znam da stvarno ne zaroni. Fora je u tome što je ona nas vozala po plićaku u nekoj uvali, pa je izgledalo kao da smo na dnu. Hanin portret sam dao napraviti kad je imala tri.
– Tea došlo je vrijeme za tvoj portret. Moraš samo biti mirna sat vremena na rivi dok te čika slikar naslika.
Mala pozerica je bila mirna. Hana je otkrila neki svoj Hip Hop stil, nije koalicija one dvije morbidne i minorne stranke. Tko sam ja da sudim, neka samo ima svoj stil. Valjda neće bar do 30-e otkriti tetovaže. Hani će uskoro trebati terabajti za selfie. Meni su bili kilobajti dovoljni, ipak sam generacija Commodorea 64, a sad mi kćeri ne znaju ni što je to kaseta. Za cd znaju, da im kažem za dvd? Ta dva dva tjedna su stvarno proletjela. Moram cure vratiti a da ih nisam ni posudio.
– Švrćo, Nero, Lili, Kvik, Murko, tako je išlo nabrajane prvo životinje a onda:
– Vanja ručak! Tako je bilo prije 20 godina.
Danas sam ipak malo napredovao.
-Hana, Tea idemo kući! Luna dođi ovamo da ti dam kost, Vanja idemo.
Sličnost postoji s ranijim vremenom. Na povratku sa Tei skoro kupio motorić za curice. Bilo bi malo čudno da dijete od 5 godina ide na motoriću preko granice. Te 2014. išao sam na Poljud a Poljuda nisam ni vidio. Kupio sam najjeftiniju majicu s natpisom Hajduk.
Odlučio sam održati sebi davno dano obećanje i počeo pisati Dnevnik bolesnika. Ponajviše da izbacim i pokušam zaboraviti sve negativno šta mi se dogodilo. Cilj je do rujna 2015. završiti s pisanjem. Na povratku s mora me dočekao odvjetnik s odlukom Županijskog suda. Rastava se zbog nepravilnosti u vođenju postupka vraća ponovo na Općinski sud. Da se ni rastati od mene nije lako to znam. Znam samo da mi se ne da opet ići u zgradu crvenih ciglica.
U rujnu poslije Gardelanda počinjem opet s sudovima, vještačenjima. Bilo bi mi jednostavnije da sam stvarno nekakav kriminalac.

27.02.2016. u 09:59 • 0 Komentara • Print • #

četvrtak, 18.02.2016.

Banja Vrućica

Ok idem u Teslić. Prvo sam pomislio da je bolnica, a ono je to hotel. Deset dana bez kćeri, a taman smo se ustalili 7/7 dana. Izračunao sam da je boravak u toj banji 10-ak puta jeftiniji nego kod nas.
– U kojem hotelu želite biti? Bosna, Srbija, Hercegovina i Posavina.
Jebeš zemlju koja Bosne nema. Izabrao sam hotel Posavina ali doslovno u Bosni, Bosne nema. Sam kompleks je sklop hodnika od hotela do hotela, naravno tunela ispod površine zemlje. Kao da su još za vrijeme Tita kopani, kao da sam na Vis zalutao. Bio sam sam u dvokrevetnoj sobi .Za 5 min došla mi je poruka: ˝Potrošili ste mjesečni limit interneta, sad ste u roamingu˝ – on se naplaćuje puno se po potrošenom mb-u, jebeno too much. Pa u sobi ima wi- fi, sve su .ba mreže otvorene, ali još da da skužim kako se spojiti na to. Na kraju sam dobio račun za mobiteltih 10 dana 3000 kn, skuplje od banje. U hotelu Srbija me pregledao fizijatar i odredio mi terapije. Pitao sam da li tu vježbaju po Bobathu. Fizijatrica je čula za njega ali ne zna nikog da ga zna, pitala me odakle ga ja znam? Odite u Hercegovinu da dogovorite terapije a ja u Posavini. Naći ću ih sutra. Pozdravio sam se svojima na 10 dana. Od sutra počinjem u pola Bosne, pardon nemam pojma čega, potragu za terapijama. Zbunjivali su me ti putokazi u banjama i tuneli bez kraja. Potrajalo je dok sam našao sve terapije. Sve sam ih našao otprilike iz petog pokušaja. Tamo se sve ženske zovu Maja, Nataša ili Jelena i sve su crne imaju veelike, hm nije važno (oči hehe). Pored svih crnki ja sam dobio smeđeg fizioterapeuta, ženskog napokon. Zove se Jana. Ime kao naša voda a prezime kao naš premijer. Jedino tamo nigdje nema Jane za kupiti. Vježbe su joj ok.
– Sad ćemo malo vježbati sa oklagijom pa ćemo vozit biciklo, pa možeš na ručak.
Biciklo je bio strava, kao da pokrećem vremenski stroj. Terapija je za prvi dan gotova. Sutra se idem galvanizirati, parafinizirati, tensirati i na bazen. Sad idem na ručak i po novine (Večernji i Jutarnji za 1.5 KM). Uredno sam u hodniku pozdravljao sve sa ˝Bok˝ i svi su me uredno blijedo gledali. Odakle im pravo da budu tako nepristojni. Nataše, Jelene ili Maje su me pozdravljale sa ˝Ćao˝, pa nisam u Italiji. Odzdravljao sam s ˝Bok˝. Trebalo mi je vremena da skužim da misle da svakom koga vidim govorim ˝Bog˝. Ukazanje i to baš u hodnicima do Hercegovine. Nemam ni jednu dijagnozu poremećenosti, ali kad u gledaš u 10 prolaznika u oči i kažeš im ˝Bog˝ i normalan bi pomislio da sam u nekoj akutnoj fazi šizofrenije. Pa da probam s ˝dobar dan˝. Jupi dobio bi povratni pozdrav ˝zdravo˝.Naravno nisam odustao od svoga ˝bok˝.
– Pasulj s kobasicama, pečurkom, prženac ili Bosanski lonac što ćete za ručak?
– Ćevape s lukom.
– Toga nemamo u meniu.
U Bosni nemaju ćevape, pa koji im je. Nakon prevođenja prva tri jela, jedini sam za stolom (mislim čak jedini u restoranu) odabrao Bosanski lonac. Bosna izgleda ne želi imati veze s Bosnom. Bosanski lonac je izvrstan, bar sam jeo najbolje za stolom. Čak sam i našao frenda s svojih 90-ak godina koji mi je bio cimer za stolom. Kad sam rekao da sam iz Hrvatske:
– Vi živite u EU , vama je super.
-Ma fantastično.
Došao sam i do toga na bazenu. Na njemu radi jedna od silnih Maja. Uf dobra je crnka, posebno oči naravno. Mislio sam je pitati da li je glumila u spasilačkoj službi.
– Otići ću s Vama do bazena.
Do tad sam bio pobornik plavuša, ali Maja crnka ima sve argumente koji me navode da promijenim mišljenje. Snovi mi se ostvaruju.
– Tu ću te ostaviti, čeka me moja grupa za drugi bazen.
Ode Maja i ostavi me samog u bazenu s nepoznatim didom. Majo vrati se!!!, skuhat ću ti hrenovke. Nemanja me prošvercao na galvanizaciju preko reda. Odmah me pokušao galvanizirati do maksimuma, ali mi se noga počela neartikulirano ponašati; rokerska noga.
Idem na večeru u Španjolskom dresu, jedinom koji mi je mama spremila. Kao tipično muško redom sam izvlačio majice i tu je večer došao red na dres. Kad sam sišao u restoran, svi su za mojim stolom bili dresu Srbije. Znao sam da se igra EP u košarci, ali nisam imao pojma tko igra. Za stolom su svi znali odakle sam. Večerao sam na brzinu i otišao u kafić pored naručiti bezalkoholno pivo. Pored mene je sjeo lik sa majicom ˝Ratko Mladić heroj˝, toliko znam ćirilic.e Nisam se digao iz pristojnosti (mogućih batina). Iako svoje mišljenje imam, ali ga je tad bilo bolje zadržati za sebe.
– Druže da li igraš šah? Pitao me neki gospodin iz Novog Sada.
Rekao sam mu da igram i da imam dvije kćeri. Za svaku je dao po jedan dolar da im dam kad dođem kući za sreću. Podmitljiv kakav jesam, naravno uzeo sam dolare. Odjednom su se svi ustali, osim mene i počeli pjevati srpsku himnu ˝Bože pravde˝. Večeras se igra historijski meč Srbija : Španija. Kad sam to čuo da sam skoro progutao bocu od piva. Kad se svirala Španjolska himna a ja jedini u Španjolskom dresu.
– Nešto si mnogo tih. – primijetio je konobar.
– Šaljem poruku na mobitelu. – pravio sam se neutralan sam kao Švicarska.
Već sam se vidio na traumi. Nitko mi ni riječi nije rekao iako su „MOJI“ pobijedili 30 koševa razlike. Nisam slavio nego se povukao u svoju hotelsku sobu. Košarku od sad samo gledam iz zaključane hotelske sobe. Bio sam u Bosni a u Bosni nisam bio, kao Pitija. Ta Bosna u kojoj sam bio kao da ne želi biti Bosna, pa i ćevape ignorira. Naprosto ih ja nisam mogao ignorirati. Priznajem bili su jači od mene. Na povratku smo stali kod Aljke u Bosanskom Brodu. On nekako dođe kao Bosanski Mc Donalds. Gospodin iz Novog Sada me pošteno razbio u šahu.
LOCO MOTO
Moram ići u udrugu invalida na šah. Vidio sam na internetu da ga igraju.Došao sam tamo kao padobranac. Nikog nisam znao a mislim ni mene nitko.
– Da li si za kalamuzu?
Koji je vrag to. Prvi protivnik u šahu mi je bio Darko, okorjeli Hajdukovac, ali to ne zna. On je za mene tad bio Kasparov, Karpov, Fisher, Carlson, tad nisam imao pojma koji je taj. Sebe sam iznenadio i pobijedio ga. Pikado je bio in, a šah malo out u udruzi. Kako ću još svima imena zapamtiti. Skoro svi invalidi puše, osim mene. Valjda ja spadam u kategoriju invalida koji su popušili. Kalamauza je kava, od koje baš i nisam tu noć spavao. Od Hebranga do Slavonije 1 je oko 3 km sam uspio hodati u komadu. To je bio maraton za mene. Ujni je bilo sve lošije, planirao sam otići kod nje da je pozovem na rođendan od kćeri, koji još nisam znao gdje ćemo slaviti. Već sam pisao da mi je jedan od ciljeva nositi Teu prije nego što naraste ili bude prevelika za moje poluatrofirane mišiće na lijevoj ruci. Na moju sreću nisam dugo čekao na to. Okuražen dolaskom iz toplica, banja ili čega već uzeo sam je i probao je nositi. Bojao sam se njezine reakcije, hoće li se uplašiti mene. Valjda je sama bila zbunjena. Nakon par minuta zavikala je:
– Tata nosi me opet!!!
Moje borgovsko srce je poludilo od sreće. Nakon 4 godine držati vlastitu kćer u vlastitim rukama je NEPROCJENJIVO, nisam ni znao da se tolike emocije mogu dogoditi i dogodile su se!! Zdravom je zagrljaj i nošenje vlastitog djeteta rutina a meni uspjeh i to nevjerojatan! Lijepe vijesti ovih tjedana, mora da mi je bio dobar horoskop. Znam, uostalom poučen i vlastitim životom da nakon lijepih vijesti idu one loše. Moram priznati da se Ivana drži dogovora i da Hana i Tea budu 7 dana kod nje, koliko i kod mene. Postupak posredovanja je jedan od divnih naziva kod brakorazovnog postupka. Svašta su mi do sada radili, ali posredovali oko mene još nisu. Oči u oči sam sa Ivanom i još tri žene, koje me seciraju pitanjima. Kad ste, s kim ste, koliko ste? Kao da sam na Nurnbeškom postupku. Tri žene, zajedno sa Ivanom četiri. Sve su tri ljubazne a pitanja idu daleko, skoro do trećeg koljena.
Ivana me do ibera hvalila, kao što sam i ja nju. Mislim da su se žene pogubile zašto se rastajemo. Hvalimo se međusobno u pola rastave. Oboje smo rekli da smo se dogovorili da sedam dana Hana i Tea borave kod Ivane, pa isto toliko kod mene. Meni je bilo najvažnije što je Ivana potvrdila da takav način roditeljske skrbi dobro funkcionira. Ivana je najviše spominjala sladnost u braku i kako je dobar brak, sve do moje pojave ljubomore. Zbog enigme (u procesu dešifriranja) zvane Zdravko ni sam nisam bio siguran da li postoji taj lik. Rekla je istinu da je hitna došla po mene jer su se bojali da si nešto ne napravim. Na pitanje da li sam ja ikad bio nasilan prema njoj, odgovorila je sa ne.. Zašto onda tolike gluposti u tužbi kad je skoro cijela glupost. Dogovaramo se, treba biti i gospodin u rastavi, iako je teško. Možda je i najteže to suzdržavanje da ne kažeš sve oko čega se lomiš. S druge strane moraš paziti na svaku izgovorenu. Pišem kao da imam iskustva u rastavama. Moje iskustvo je ravno nuli i na malo što sam proguglo. Onda ide ono:
– Da li se slažete s razvodom braka?
Hladno sam odgovorio da se ne slažem i da se zbog djece trebamo pomiriti, jer sam i to mislio. Dodao sam u zapisnik da ne želim na silu suprugu držati u braku i da poštujem svaku njenu volju. Ivana je sve tu obrnuto od mene rekla. Jednostavno se više nema snage boriti. Rekla je da joj je još stalo do mene, kao do prijatelja. Prijatelji, pa ja imam svoje prijatelje? Opet je ponovila da nije s nikim u vezi, iako to više nije moj problem. Nije željela ići na nikakva savjetovališta oko pomirenja. Završilo je to posredovanje. Posredovan sam krenuo van iz CZSS-a.
– Vanja stani. -Okrenuo sam se, zvala me „prijateljica“ Ivana.
– Što se događa s tobom? Strašno si opet omršavio.
– Ma ništa samo 16 kg u 3 mjeseca. Da li mi cure dolaze u petak?
– Naravno kako smo se dogovorili, tako će i ostati. Prvi put sam tad osjetio da joj više nemam što za reći. Osim: – vidimo se Ivana.
– Tata ja bi slavila sa društvom u kuglani Vijuš s prijateljima rođendan?
Tih dana mi je umrla ujna od raka pluća. Još jedna sahrana na koju bi bio red da sam otišao a nisam. Kompromisi su sa mnom lagani, naravno ako u konačnici bude po mome. S Ivanom sam iz prve postigao dogovor. Kao da sudjelujemo u nekoj sukcesiji. Troškove rođendana snosimo pola/pola. Uključujući i naručenu tortu. Opet sam predložio kompromis da samo djeca budu na tome rođendanu bez starijih. Suludo ali istinito podijelili smo se obiteljski u klanove. Kao neka dva plemena, ali bez čakija i hladnog oružja. Na rođendanu smo u kuglani na kraju od starijih bili samo Ivana i ja za stolom. Ignorirali smo se koliko smo mogli. Da znam fićukao bi, ali me to nikad nije išlo. Klanovi nisu imali bliski susret, jer su već kod primopredaje djece razdvojeni.
– Da li je to i Tein rođendan pošto ona nema torte? Hanina je stvarno super 1D torta. Tea će rođendan proslaviti kod tebe, da li može?
-Naravno da može.
Nekako su u tim klanovskim podjelama zaboravljeni naši zajednički prijatelji.
– Proslavi ti kod tebe s svojom obitelji i prijateljima Tein rođendan.
– Naravno da može.
Napravio sam glupost i prvo na Tein rođendan pozvao Ivanu. Glupo do bola, nisam znao da se bivše ne zovu na rođendane. Naravno da nije mogla i htjela doći. Već sam se uplašio da će Tea opet izvisit za tortu, ali nije. Tein smo tulum organizirali na brzinu, tako da je torta više izgledala kao požar. Kompromisom su sve strane zadovoljene i Hana i Tea su bile sretne. Nisu me baš išli ti novi pojmovi; moji, njezini. Pomalo je zbunjujuće gledati ljude koji su ti do jučer virili iz guzice a sad te ne pozdravljaju, to bi bili njezini. Odjednom su nestali zajednički i ostali samo njezini i moji. Nesvrstanih je ipak bilo najviše. Djeca su zajednička, a zbog njih smo tu. Hana 12 godina, a Tea 4 godine, kad prije? S ženskim rodom nikako nisam mogao na zelenu granu. Bilo je vrijeme da nađem novu ljubav uz svoje kćeri i okrenem novu stranicu svoga života. Udruga Loco-Moto i šah, pa oboje su muškog roda. Liberalan jesam, ali mi stvarno je napokon muški rod dobro došao, da sve svoje probleme bar malo zaboravim. Redao sam u pobjedama: Doru, Dunju, Danijelu, Darka, Marinu, u šahu naravno. Samo mi je jedna prepreka stajala da budem najbolji Loco-Moto šahist, zove se Vlado. Od svih koji dolaze na kalamuzu jedino mi je on mogao pružiti dostojanstven otpor. Upoznao sam Tomu i Damira, poznatijeg po pitanju:
– Jel vježbaš? Ako želiš napredovati u šahu moraš vježbati bar tri sata dnevno!
– Tri sata, malo mi je previše to.
– Vježbaj mislim da možeš napredovati, mislim da u tebi ima potencijala. Ček da namotam jednu, pa ćemo odigrati derbi za prvo mjesto.
Vlado bi sigurno namotao i kamilicu za pušit, kao i ja sam nekad u srednjoj i na faksu (u što lažem). Vlado je isto Hajdukovac, Slavonski Dalmatinac. Naravno derbi Hajduk : Hajduk (Loco-Moto) pripao je Vladi. Završio sam kao drugi, bio bi red da se okušam na nekom turniru. Turnir povodom dana invalida bio mi je prva prilika da pokažem svima da mi je mjesto na šahovskom vrhu. Čim sam se prijavio na turnir zazvonio je mobitel.
– Tata da li možeš hitno doći kući da mi pokažeš matematiku?
– Naravno Hana, stižem.
Matematika mi baš nije jača strana. Tako je završio prvi šahovski turnir za mene. Nisam odigrao ni jednu, ali bio sam uvjerljivo zadnji.
Nisam se Tamari ni pohvalio da sam pojeo čevape. Nakon dugo, dugo vremena odlučio sam tj. prvi put u životu sam se sam naručiti kod logopedice na Rebro zbog logopedskog tretmana. Malo je gadno to sa telefonom kad Ivana više nije pored mene da prevodi ili da joj uvalim slušalicu:
– Dobar dan, zovem iz Slavonskog Broda radi termina za vježbe.
– Recite gospodine ….; u hebote prepoznala mi je glas i tko sam. Koji ste termin rekli da Vam odgovara gospodine Krnić? -Tko bi rekao čuda se događaju.
– Kako Ivana radi? Nije baš umjesno reći preko telefona da se rastajem.
Dolazim kada god kažete.
– Može početkom prosinca dođi.
Čim mi je dala termin odmah sam otišao kod doktorice da mi izda putni nalog i uputnicu.
– Prema novom pravilniku ne mogu ti izdati uputnicu ni putni nalog. Logoped postoji i u Brodskoj bolnici i po pravilniku moraš ići najbližem.
Da idem najbližem? Nema šanse da idem kod logopedice koja mi je rekla da neću nikad gutati. “Tajna je opći duh birokracije“; napisao je jednom moj stari prijatelj Karl.
– Žali se HZZO-u.
Svašta sam prošao, ali neću nikad, baš nikad dati da me više taj sustav ponizi. Nabrajao sam sve od Nerona do Grčića. Moja logopedica je Tamara i tu nema kompromisa.
– Da li bar pravilnici dozvoljavaju da mi izdate uputnicu?
Da bar sam nešto dobio. Sve u svemu nabijem ih sve i njihov socijalno nakaradan sustav i njihove pravilnike. U ponedjeljak 4. 12. te 2013. krenuo sam kod Tamare, samo sa uputnicom bez putnih naloga. Susjed u kupeu je dudao bočicu Cole s meni ne poznatom žutom tekućom tvari u njoj. Do Novske je postao vesel i izvadio sve šta je imao u torbi:
– Hoćeš li malo slanine i luka, imam i crvenog i bijelog?
– Neka hvala,..
još da Tamari podrignem, pa da žena upadne. Prvo sam pomislio da je Čeh. Bio sam u pravu, lik je iz Brčkog, Bosanski Čeh? Pio je brže rakiju nego ja ledeni čaj. Do Zagreba smo tu negdje obojica nerazgovjetno pričali. Opet pravac zelena zgrada na Rebru. Već me i medicinska sestra na fonijatriji pozna:
– Slavonac ti nama došao, gdje je supruga? Promrljao sam nešto kao ˝Nije mogla doći, radi˝. Skužio sam da ljudi kad te teško razumiju sami daju odgovor na svoje postavljeno pitanje.
– Ooo stigli moji Brođani, standardno me Tamara dočekala sa smiješkom i pogledom kojim ju je tražila u hodniku.
– Ostavila me Ivana. Shit razumila me ˝stavila me˝, a ono ˝o˝ nije čula.
– Gdje te stavila? Vanja ajde sad fino polako ponovi.
Na pola hodnika sam spelovao o s t a v i l a me. Da sam rekao napustila, opet bi došlo na isto. Sigurno bi razumila samo ˝pustila me˝. Još bi i pohvale dobio jer me pustila. Kompliciran je hrvatski, pogotovo, ako si imao moždani. Tamara kao Tamara:
– Riješit ćemo mi to naći ćemo ti drugu, ali prvo mi ispričaj sve što je bilo.
Ne tražim drugu, na ebayu ću naručiti gumenu lutku. Dobro je da to nisam morao spelovati.
– Vanja puno bolje pričaš ali moraš vježbati. Gdje su putni nalozi da ih potvrdimo?
– HZZO, bio sam umoran da dalje objašnjavam.
– Vidjela sam da smo cilj ostvarili i da si jeo ćevape.
Kad si na tome fejsu svi sve znaju, pa su i moji pojedeni. Na kraju Ivan, Hrvoje 1 i 2 imaju pravo što nemaju fejs.
– Dolazit ću i dalje kod vas, ali rijeđe zbog novaca.
Znao sam da je taj dan i ročište s vještakom infektologom, koji je bio svjedok. Dok sam čekao vlak, stigao mi je mail od odvjetnice Ane. Gotovo je i utvrđeno je postojanje liječničke greške i krivog liječenja u našem slučaju. Vještak infektolog je odbio sve navode obrane. Obrana je bila više/manje prebacivanje odgovornosti na kolege interniste, da možda ni oni ne bi skužili endokartitis na mome srcu. Prijatelj poznatiji kao ˝Đes ba˝ radi baš sa liječnicima koji rade uzv srca. Odmah ih je pitao, nema šanse da ne bi vidjeli, čak bi i s stetoskopom čuli da nešto ne štima. Krivo liječenje je utvrđeno i potvrđeno, nakon dvije godine sudovanja. Ostalo je samo izvještiti moj gubitak životnih funkcija, pretrpljene bolove, strah. Sve u svemu koliko para vrijedi ovo što sam proživio. Puno sam puta razmišljao o tome. Pare su prolazne, kao i ja. Ljudska glupost nažalost nije. Pandakova odgovornost u svemu tome je potpuna, ali nema je. Osim u njegovoj savjesti, ako je ima. Shvatio sam samo jedno da osobe sa bilo kojim oblikom invaliditeta su daleko normalnije od „zdravih“. Njihov smiješak nije kupljen i usiljen nego je prirodan. Odšteta mi je samo bitna da Hani i Tei mogu pružiti neku sigurnost. Da li bi mogao Pandaku oprostiti za sve preživljeno? Koliko god želio ne. „Snage kapitalističkog društva, ukoliko ih ne nadziremo, teže da bogate učine još bogatijima a siromašnije još siromašnijima.“ Davno je rekao indijski državnik, za čije ime da izgovoriš trebaju posebni logopedski tretmani Džavaharlal Nehru.
Sveti Nikola još jedan kapitalistički i vjerski praznik. Kao dijete me veselilo kad za Nikolu dobijem čokoladu i šibu, jer je to bio dokaz da nisam slušao. Kapitalizam je doveo do toga da te u vrtiću dočeka lista želja djece iz grupe. Počeo sam čitati listu. Sva su djeca bila skromna dok nisam došao do Tee. Ona je ni više ni manje od Nikole naručila romobil a odgajam je da bude skromna. Hana je davno otkrila da smo mi Nikole. Tei je rano da otkrije. Tei je Nikola ispunio želju. Jedini problem je bio romobil jer nestane ni u jednu čizmu.
– Tata, ta, znaš šta mi je Nikola donio?
– Nemam pojma, samo znam da si bila dobra.
Upozorio sam je da uskoro dolazi Baka Mraz (feminizirani Dida Mraz), ali da je ona siromašna, pa je od nje rekla tražit samo čokoladu. Hana starija i iskusnija u odnosima sa mnom podmetnula mi je pismo da želi Prestigio mobitel s prednjom kamerom za Božić. Primijetio sam da je zaglibila s slušanjem 1D grupe, pa da je vratim na pravi put upisao sam je na gitaru. Hana je stvarno zaslužila, jer je i prošla s odličnim uspjehom. Ni sam ne znam kako sam toliko kupio. Hani sam priredio niz zamki (pisama) da dođe do poklona. Dobio sam ono najvažnije, a to je osmijeh zadovoljstva od obje kćeri. Preživio sam i tu 2013. ne znam kako. Kod kuma sam dočekao 2014. Opet uz SBTV, koji očaj od televizije. Napio sam se soka. Postao sam kao Mladen iz razreda koji je Ivana i mene uporno na kirvaju u Sibinju pratio sa rundom soka. Ivan i ja smo vrtili po rundama piva, Ožujskog a Mladen je jadan znao popiti po 10-ak rundi Cole, pa je znao čak i miješati sa Spriteom ili Fantom. Mislim da je njegova jetra nastradala gore od naše. Uspomene ti nekako ostanu i što je najgore u njima živiš. Po ˝n˝ ti put premotavaš životne filmove, budućnost, te 2013 godine me ostavila Ivana. Bez nje sam mislio da ne mogu, jer mi smo bili jedno. Bar smo trebali biti, ali nismo uspjeli, pred ciljem je odustala. Hodati, govoriti, skoro da me svi razumiju, jesti, zajedno sam sa njom uspio. Kad je otišla prva pomisao mi je bila ništa. Razlog odlaska ne znam, ali od početka sumnjam, nisam znao gdje su mi kćeri. To je bio pakao, koji ni najgorem neprijatelju ne bi poželio. U jednom smo uspjeli, ako nismo zajedno, a to su Hana i Tea. Istina je kad si osoba s invaliditetom i kad zažmiriš i sanjaš. Normalan si, normalno hodaš, pričaš, pa čak i nogomet igraš, igraš se sa kćerima i trčiš. Kad se probudiš onda sve bude obrnuto. Hodaš kao alkoholičar, naravno ako hodaš, ne možeš nositi kćer, govoriš nepoznatim jezicima, Hana je velika nju bi i zdrav teško dignuo, iako je ona bila i ostala moja velika maza. Da li je onda bolje spavati i sanjati? Nije, naravno samo onoliko koliko je potreba. Ivana je bila i bit će dio mene. Nju cijenim ali postupke ne opravdavam. U toj 2013. smo se ipak uspjeli dogovorit da cure budu pola kod nje i pola kod mene. Za 2014. mi nije više cilj moje zdravlje, nego da moje male princeze budu sretne i nasmijane.

18.02.2016. u 09:27 • 0 Komentara • Print • #

Banja Vrućica

Ok idem u Teslić. Prvo sam pomislio da je bolnica, a ono je to hotel. Deset dana bez kćeri, a taman smo se ustalili 7/7 dana. Izračunao sam da je boravak u toj banji 10-ak puta jeftiniji nego kod nas.
– U kojem hotelu želite biti? Bosna, Srbija, Hercegovina i Posavina.
Jebeš zemlju koja Bosne nema. Izabrao sam hotel Posavina ali doslovno u Bosni, Bosne nema. Sam kompleks je sklop hodnika od hotela do hotela, naravno tunela ispod površine zemlje. Kao da su još za vrijeme Tita kopani, kao da sam na Vis zalutao. Bio sam sam u dvokrevetnoj sobi .Za 5 min došla mi je poruka: ˝Potrošili ste mjesečni limit interneta, sad ste u roamingu˝ – on se naplaćuje puno se po potrošenom mb-u, jebeno too much. Pa u sobi ima wi- fi, sve su .ba mreže otvorene, ali još da da skužim kako se spojiti na to. Na kraju sam dobio račun za mobiteltih 10 dana 3000 kn, skuplje od banje. U hotelu Srbija me pregledao fizijatar i odredio mi terapije. Pitao sam da li tu vježbaju po Bobathu. Fizijatrica je čula za njega ali ne zna nikog da ga zna, pitala me odakle ga ja znam? Odite u Hercegovinu da dogovorite terapije a ja u Posavini. Naći ću ih sutra. Pozdravio sam se svojima na 10 dana. Od sutra počinjem u pola Bosne, pardon nemam pojma čega, potragu za terapijama. Zbunjivali su me ti putokazi u banjama i tuneli bez kraja. Potrajalo je dok sam našao sve terapije. Sve sam ih našao otprilike iz petog pokušaja. Tamo se sve ženske zovu Maja, Nataša ili Jelena i sve su crne imaju veelike, hm nije važno (oči hehe). Pored svih crnki ja sam dobio smeđeg fizioterapeuta, ženskog napokon. Zove se Jana. Ime kao naša voda a prezime kao naš premijer. Jedino tamo nigdje nema Jane za kupiti. Vježbe su joj ok.
– Sad ćemo malo vježbati sa oklagijom pa ćemo vozit biciklo, pa možeš na ručak.
Biciklo je bio strava, kao da pokrećem vremenski stroj. Terapija je za prvi dan gotova. Sutra se idem galvanizirati, parafinizirati, tensirati i na bazen. Sad idem na ručak i po novine (Večernji i Jutarnji za 1.5 KM). Uredno sam u hodniku pozdravljao sve sa ˝Bok˝ i svi su me uredno blijedo gledali. Odakle im pravo da budu tako nepristojni. Nataše, Jelene ili Maje su me pozdravljale sa ˝Ćao˝, pa nisam u Italiji. Odzdravljao sam s ˝Bok˝. Trebalo mi je vremena da skužim da misle da svakom koga vidim govorim ˝Bog˝. Ukazanje i to baš u hodnicima do Hercegovine. Nemam ni jednu dijagnozu poremećenosti, ali kad u gledaš u 10 prolaznika u oči i kažeš im ˝Bog˝ i normalan bi pomislio da sam u nekoj akutnoj fazi šizofrenije. Pa da probam s ˝dobar dan˝. Jupi dobio bi povratni pozdrav ˝zdravo˝.Naravno nisam odustao od svoga ˝bok˝.
– Pasulj s kobasicama, pečurkom, prženac ili Bosanski lonac što ćete za ručak?
– Ćevape s lukom.
– Toga nemamo u meniu.
U Bosni nemaju ćevape, pa koji im je. Nakon prevođenja prva tri jela, jedini sam za stolom (mislim čak jedini u restoranu) odabrao Bosanski lonac. Bosna izgleda ne želi imati veze s Bosnom. Bosanski lonac je izvrstan, bar sam jeo najbolje za stolom. Čak sam i našao frenda s svojih 90-ak godina koji mi je bio cimer za stolom. Kad sam rekao da sam iz Hrvatske:
– Vi živite u EU , vama je super.
-Ma fantastično.
Došao sam i do toga na bazenu. Na njemu radi jedna od silnih Maja. Uf dobra je crnka, posebno oči naravno. Mislio sam je pitati da li je glumila u spasilačkoj službi.
– Otići ću s Vama do bazena.
Do tad sam bio pobornik plavuša, ali Maja crnka ima sve argumente koji me navode da promijenim mišljenje. Snovi mi se ostvaruju.
– Tu ću te ostaviti, čeka me moja grupa za drugi bazen.
Ode Maja i ostavi me samog u bazenu s nepoznatim didom. Majo vrati se!!!, skuhat ću ti hrenovke. Nemanja me prošvercao na galvanizaciju preko reda. Odmah me pokušao galvanizirati do maksimuma, ali mi se noga počela neartikulirano ponašati; rokerska noga.
Idem na večeru u Španjolskom dresu, jedinom koji mi je mama spremila. Kao tipično muško redom sam izvlačio majice i tu je večer došao red na dres. Kad sam sišao u restoran, svi su za mojim stolom bili dresu Srbije. Znao sam da se igra EP u košarci, ali nisam imao pojma tko igra. Za stolom su svi znali odakle sam. Večerao sam na brzinu i otišao u kafić pored naručiti bezalkoholno pivo. Pored mene je sjeo lik sa majicom ˝Ratko Mladić heroj˝, toliko znam ćirilic.e Nisam se digao iz pristojnosti (mogućih batina). Iako svoje mišljenje imam, ali ga je tad bilo bolje zadržati za sebe.
– Druže da li igraš šah? Pitao me neki gospodin iz Novog Sada.
Rekao sam mu da igram i da imam dvije kćeri. Za svaku je dao po jedan dolar da im dam kad dođem kući za sreću. Podmitljiv kakav jesam, naravno uzeo sam dolare. Odjednom su se svi ustali, osim mene i počeli pjevati srpsku himnu ˝Bože pravde˝. Večeras se igra historijski meč Srbija : Španija. Kad sam to čuo da sam skoro progutao bocu od piva. Kad se svirala Španjolska himna a ja jedini u Španjolskom dresu.
– Nešto si mnogo tih. – primijetio je konobar.
– Šaljem poruku na mobitelu. – pravio sam se neutralan sam kao Švicarska.
Već sam se vidio na traumi. Nitko mi ni riječi nije rekao iako su „MOJI“ pobijedili 30 koševa razlike. Nisam slavio nego se povukao u svoju hotelsku sobu. Košarku od sad samo gledam iz zaključane hotelske sobe. Bio sam u Bosni a u Bosni nisam bio, kao Pitija. Ta Bosna u kojoj sam bio kao da ne želi biti Bosna, pa i ćevape ignorira. Naprosto ih ja nisam mogao ignorirati. Priznajem bili su jači od mene. Na povratku smo stali kod Aljke u Bosanskom Brodu. On nekako dođe kao Bosanski Mc Donalds. Gospodin iz Novog Sada me pošteno razbio u šahu.
LOCO MOTO
Moram ići u udrugu invalida na šah. Vidio sam na internetu da ga igraju.Došao sam tamo kao padobranac. Nikog nisam znao a mislim ni mene nitko.
– Da li si za kalamuzu?
Koji je vrag to. Prvi protivnik u šahu mi je bio Darko, okorjeli Hajdukovac, ali to ne zna. On je za mene tad bio Kasparov, Karpov, Fisher, Carlson, tad nisam imao pojma koji je taj. Sebe sam iznenadio i pobijedio ga. Pikado je bio in, a šah malo out u udruzi. Kako ću još svima imena zapamtiti. Skoro svi invalidi puše, osim mene. Valjda ja spadam u kategoriju invalida koji su popušili. Kalamauza je kava, od koje baš i nisam tu noć spavao. Od Hebranga do Slavonije 1 je oko 3 km sam uspio hodati u komadu. To je bio maraton za mene. Ujni je bilo sve lošije, planirao sam otići kod nje da je pozovem na rođendan od kćeri, koji još nisam znao gdje ćemo slaviti. Već sam pisao da mi je jedan od ciljeva nositi Teu prije nego što naraste ili bude prevelika za moje poluatrofirane mišiće na lijevoj ruci. Na moju sreću nisam dugo čekao na to. Okuražen dolaskom iz toplica, banja ili čega već uzeo sam je i probao je nositi. Bojao sam se njezine reakcije, hoće li se uplašiti mene. Valjda je sama bila zbunjena. Nakon par minuta zavikala je:
– Tata nosi me opet!!!
Moje borgovsko srce je poludilo od sreće. Nakon 4 godine držati vlastitu kćer u vlastitim rukama je NEPROCJENJIVO, nisam ni znao da se tolike emocije mogu dogoditi i dogodile su se!! Zdravom je zagrljaj i nošenje vlastitog djeteta rutina a meni uspjeh i to nevjerojatan! Lijepe vijesti ovih tjedana, mora da mi je bio dobar horoskop. Znam, uostalom poučen i vlastitim životom da nakon lijepih vijesti idu one loše. Moram priznati da se Ivana drži dogovora i da Hana i Tea budu 7 dana kod nje, koliko i kod mene. Postupak posredovanja je jedan od divnih naziva kod brakorazovnog postupka. Svašta su mi do sada radili, ali posredovali oko mene još nisu. Oči u oči sam sa Ivanom i još tri žene, koje me seciraju pitanjima. Kad ste, s kim ste, koliko ste? Kao da sam na Nurnbeškom postupku. Tri žene, zajedno sa Ivanom četiri. Sve su tri ljubazne a pitanja idu daleko, skoro do trećeg koljena.
Ivana me do ibera hvalila, kao što sam i ja nju. Mislim da su se žene pogubile zašto se rastajemo. Hvalimo se međusobno u pola rastave. Oboje smo rekli da smo se dogovorili da sedam dana Hana i Tea borave kod Ivane, pa isto toliko kod mene. Meni je bilo najvažnije što je Ivana potvrdila da takav način roditeljske skrbi dobro funkcionira. Ivana je najviše spominjala sladnost u braku i kako je dobar brak, sve do moje pojave ljubomore. Zbog enigme (u procesu dešifriranja) zvane Zdravko ni sam nisam bio siguran da li postoji taj lik. Rekla je istinu da je hitna došla po mene jer su se bojali da si nešto ne napravim. Na pitanje da li sam ja ikad bio nasilan prema njoj, odgovorila je sa ne.. Zašto onda tolike gluposti u tužbi kad je skoro cijela glupost. Dogovaramo se, treba biti i gospodin u rastavi, iako je teško. Možda je i najteže to suzdržavanje da ne kažeš sve oko čega se lomiš. S druge strane moraš paziti na svaku izgovorenu. Pišem kao da imam iskustva u rastavama. Moje iskustvo je ravno nuli i na malo što sam proguglo. Onda ide ono:
– Da li se slažete s razvodom braka?
Hladno sam odgovorio da se ne slažem i da se zbog djece trebamo pomiriti, jer sam i to mislio. Dodao sam u zapisnik da ne želim na silu suprugu držati u braku i da poštujem svaku njenu volju. Ivana je sve tu obrnuto od mene rekla. Jednostavno se više nema snage boriti. Rekla je da joj je još stalo do mene, kao do prijatelja. Prijatelji, pa ja imam svoje prijatelje? Opet je ponovila da nije s nikim u vezi, iako to više nije moj problem. Nije željela ići na nikakva savjetovališta oko pomirenja. Završilo je to posredovanje. Posredovan sam krenuo van iz CZSS-a.
– Vanja stani. -Okrenuo sam se, zvala me „prijateljica“ Ivana.
– Što se događa s tobom? Strašno si opet omršavio.
– Ma ništa samo 16 kg u 3 mjeseca. Da li mi cure dolaze u petak?
– Naravno kako smo se dogovorili, tako će i ostati. Prvi put sam tad osjetio da joj više nemam što za reći. Osim: – vidimo se Ivana.
– Tata ja bi slavila sa društvom u kuglani Vijuš s prijateljima rođendan?
Tih dana mi je umrla ujna od raka pluća. Još jedna sahrana na koju bi bio red da sam otišao a nisam. Kompromisi su sa mnom lagani, naravno ako u konačnici bude po mome. S Ivanom sam iz prve postigao dogovor. Kao da sudjelujemo u nekoj sukcesiji. Troškove rođendana snosimo pola/pola. Uključujući i naručenu tortu. Opet sam predložio kompromis da samo djeca budu na tome rođendanu bez starijih. Suludo ali istinito podijelili smo se obiteljski u klanove. Kao neka dva plemena, ali bez čakija i hladnog oružja. Na rođendanu smo u kuglani na kraju od starijih bili samo Ivana i ja za stolom. Ignorirali smo se koliko smo mogli. Da znam fićukao bi, ali me to nikad nije išlo. Klanovi nisu imali bliski susret, jer su već kod primopredaje djece razdvojeni.
– Da li je to i Tein rođendan pošto ona nema torte? Hanina je stvarno super 1D torta. Tea će rođendan proslaviti kod tebe, da li može?
-Naravno da može.
Nekako su u tim klanovskim podjelama zaboravljeni naši zajednički prijatelji.
– Proslavi ti kod tebe s svojom obitelji i prijateljima Tein rođendan.
– Naravno da može.
Napravio sam glupost i prvo na Tein rođendan pozvao Ivanu. Glupo do bola, nisam znao da se bivše ne zovu na rođendane. Naravno da nije mogla i htjela doći. Već sam se uplašio da će Tea opet izvisit za tortu, ali nije. Tein smo tulum organizirali na brzinu, tako da je torta više izgledala kao požar. Kompromisom su sve strane zadovoljene i Hana i Tea su bile sretne. Nisu me baš išli ti novi pojmovi; moji, njezini. Pomalo je zbunjujuće gledati ljude koji su ti do jučer virili iz guzice a sad te ne pozdravljaju, to bi bili njezini. Odjednom su nestali zajednički i ostali samo njezini i moji. Nesvrstanih je ipak bilo najviše. Djeca su zajednička, a zbog njih smo tu. Hana 12 godina, a Tea 4 godine, kad prije? S ženskim rodom nikako nisam mogao na zelenu granu. Bilo je vrijeme da nađem novu ljubav uz svoje kćeri i okrenem novu stranicu svoga života. Udruga Loco-Moto i šah, pa oboje su muškog roda. Liberalan jesam, ali mi stvarno je napokon muški rod dobro došao, da sve svoje probleme bar malo zaboravim. Redao sam u pobjedama: Doru, Dunju, Danijelu, Darka, Marinu, u šahu naravno. Samo mi je jedna prepreka stajala da budem najbolji Loco-Moto šahist, zove se Vlado. Od svih koji dolaze na kalamuzu jedino mi je on mogao pružiti dostojanstven otpor. Upoznao sam Tomu i Damira, poznatijeg po pitanju:
– Jel vježbaš? Ako želiš napredovati u šahu moraš vježbati bar tri sata dnevno!
– Tri sata, malo mi je previše to.
– Vježbaj mislim da možeš napredovati, mislim da u tebi ima potencijala. Ček da namotam jednu, pa ćemo odigrati derbi za prvo mjesto.
Vlado bi sigurno namotao i kamilicu za pušit, kao i ja sam nekad u srednjoj i na faksu (u što lažem). Vlado je isto Hajdukovac, Slavonski Dalmatinac. Naravno derbi Hajduk : Hajduk (Loco-Moto) pripao je Vladi. Završio sam kao drugi, bio bi red da se okušam na nekom turniru. Turnir povodom dana invalida bio mi je prva prilika da pokažem svima da mi je mjesto na šahovskom vrhu. Čim sam se prijavio na turnir zazvonio je mobitel.
– Tata da li možeš hitno doći kući da mi pokažeš matematiku?
– Naravno Hana, stižem.
Matematika mi baš nije jača strana. Tako je završio prvi šahovski turnir za mene. Nisam odigrao ni jednu, ali bio sam uvjerljivo zadnji.
Nisam se Tamari ni pohvalio da sam pojeo čevape. Nakon dugo, dugo vremena odlučio sam tj. prvi put u životu sam se sam naručiti kod logopedice na Rebro zbog logopedskog tretmana. Malo je gadno to sa telefonom kad Ivana više nije pored mene da prevodi ili da joj uvalim slušalicu:
– Dobar dan, zovem iz Slavonskog Broda radi termina za vježbe.
– Recite gospodine ….; u hebote prepoznala mi je glas i tko sam. Koji ste termin rekli da Vam odgovara gospodine Krnić? -Tko bi rekao čuda se događaju.
– Kako Ivana radi? Nije baš umjesno reći preko telefona da se rastajem.
Dolazim kada god kažete.
– Može početkom prosinca dođi.
Čim mi je dala termin odmah sam otišao kod doktorice da mi izda putni nalog i uputnicu.
– Prema novom pravilniku ne mogu ti izdati uputnicu ni putni nalog. Logoped postoji i u Brodskoj bolnici i po pravilniku moraš ići najbližem.
Da idem najbližem? Nema šanse da idem kod logopedice koja mi je rekla da neću nikad gutati. “Tajna je opći duh birokracije“; napisao je jednom moj stari prijatelj Karl.
– Žali se HZZO-u.
Svašta sam prošao, ali neću nikad, baš nikad dati da me više taj sustav ponizi. Nabrajao sam sve od Nerona do Grčića. Moja logopedica je Tamara i tu nema kompromisa.
– Da li bar pravilnici dozvoljavaju da mi izdate uputnicu?
Da bar sam nešto dobio. Sve u svemu nabijem ih sve i njihov socijalno nakaradan sustav i njihove pravilnike. U ponedjeljak 4. 12. te 2013. krenuo sam kod Tamare, samo sa uputnicom bez putnih naloga. Susjed u kupeu je dudao bočicu Cole s meni ne poznatom žutom tekućom tvari u njoj. Do Novske je postao vesel i izvadio sve šta je imao u torbi:
– Hoćeš li malo slanine i luka, imam i crvenog i bijelog?
– Neka hvala,..
još da Tamari podrignem, pa da žena upadne. Prvo sam pomislio da je Čeh. Bio sam u pravu, lik je iz Brčkog, Bosanski Čeh? Pio je brže rakiju nego ja ledeni čaj. Do Zagreba smo tu negdje obojica nerazgovjetno pričali. Opet pravac zelena zgrada na Rebru. Već me i medicinska sestra na fonijatriji pozna:
– Slavonac ti nama došao, gdje je supruga? Promrljao sam nešto kao ˝Nije mogla doći, radi˝. Skužio sam da ljudi kad te teško razumiju sami daju odgovor na svoje postavljeno pitanje.
– Ooo stigli moji Brođani, standardno me Tamara dočekala sa smiješkom i pogledom kojim ju je tražila u hodniku.
– Ostavila me Ivana. Shit razumila me ˝stavila me˝, a ono ˝o˝ nije čula.
– Gdje te stavila? Vanja ajde sad fino polako ponovi.
Na pola hodnika sam spelovao o s t a v i l a me. Da sam rekao napustila, opet bi došlo na isto. Sigurno bi razumila samo ˝pustila me˝. Još bi i pohvale dobio jer me pustila. Kompliciran je hrvatski, pogotovo, ako si imao moždani. Tamara kao Tamara:
– Riješit ćemo mi to naći ćemo ti drugu, ali prvo mi ispričaj sve što je bilo.
Ne tražim drugu, na ebayu ću naručiti gumenu lutku. Dobro je da to nisam morao spelovati.
– Vanja puno bolje pričaš ali moraš vježbati. Gdje su putni nalozi da ih potvrdimo?
– HZZO, bio sam umoran da dalje objašnjavam.
– Vidjela sam da smo cilj ostvarili i da si jeo ćevape.
Kad si na tome fejsu svi sve znaju, pa su i moji pojedeni. Na kraju Ivan, Hrvoje 1 i 2 imaju pravo što nemaju fejs.
– Dolazit ću i dalje kod vas, ali rijeđe zbog novaca.
Znao sam da je taj dan i ročište s vještakom infektologom, koji je bio svjedok. Dok sam čekao vlak, stigao mi je mail od odvjetnice Ane. Gotovo je i utvrđeno je postojanje liječničke greške i krivog liječenja u našem slučaju. Vještak infektolog je odbio sve navode obrane. Obrana je bila više/manje prebacivanje odgovornosti na kolege interniste, da možda ni oni ne bi skužili endokartitis na mome srcu. Prijatelj poznatiji kao ˝Đes ba˝ radi baš sa liječnicima koji rade uzv srca. Odmah ih je pitao, nema šanse da ne bi vidjeli, čak bi i s stetoskopom čuli da nešto ne štima. Krivo liječenje je utvrđeno i potvrđeno, nakon dvije godine sudovanja. Ostalo je samo izvještiti moj gubitak životnih funkcija, pretrpljene bolove, strah. Sve u svemu koliko para vrijedi ovo što sam proživio. Puno sam puta razmišljao o tome. Pare su prolazne, kao i ja. Ljudska glupost nažalost nije. Pandakova odgovornost u svemu tome je potpuna, ali nema je. Osim u njegovoj savjesti, ako je ima. Shvatio sam samo jedno da osobe sa bilo kojim oblikom invaliditeta su daleko normalnije od „zdravih“. Njihov smiješak nije kupljen i usiljen nego je prirodan. Odšteta mi je samo bitna da Hani i Tei mogu pružiti neku sigurnost. Da li bi mogao Pandaku oprostiti za sve preživljeno? Koliko god želio ne. „Snage kapitalističkog društva, ukoliko ih ne nadziremo, teže da bogate učine još bogatijima a siromašnije još siromašnijima.“ Davno je rekao indijski državnik, za čije ime da izgovoriš trebaju posebni logopedski tretmani Džavaharlal Nehru.
Sveti Nikola još jedan kapitalistički i vjerski praznik. Kao dijete me veselilo kad za Nikolu dobijem čokoladu i šibu, jer je to bio dokaz da nisam slušao. Kapitalizam je doveo do toga da te u vrtiću dočeka lista želja djece iz grupe. Počeo sam čitati listu. Sva su djeca bila skromna dok nisam došao do Tee. Ona je ni više ni manje od Nikole naručila romobil a odgajam je da bude skromna. Hana je davno otkrila da smo mi Nikole. Tei je rano da otkrije. Tei je Nikola ispunio želju. Jedini problem je bio romobil jer nestane ni u jednu čizmu.
– Tata, ta, znaš šta mi je Nikola donio?
– Nemam pojma, samo znam da si bila dobra.
Upozorio sam je da uskoro dolazi Baka Mraz (feminizirani Dida Mraz), ali da je ona siromašna, pa je od nje rekla tražit samo čokoladu. Hana starija i iskusnija u odnosima sa mnom podmetnula mi je pismo da želi Prestigio mobitel s prednjom kamerom za Božić. Primijetio sam da je zaglibila s slušanjem 1D grupe, pa da je vratim na pravi put upisao sam je na gitaru. Hana je stvarno zaslužila, jer je i prošla s odličnim uspjehom. Ni sam ne znam kako sam toliko kupio. Hani sam priredio niz zamki (pisama) da dođe do poklona. Dobio sam ono najvažnije, a to je osmijeh zadovoljstva od obje kćeri. Preživio sam i tu 2013. ne znam kako. Kod kuma sam dočekao 2014. Opet uz SBTV, koji očaj od televizije. Napio sam se soka. Postao sam kao Mladen iz razreda koji je Ivana i mene uporno na kirvaju u Sibinju pratio sa rundom soka. Ivan i ja smo vrtili po rundama piva, Ožujskog a Mladen je jadan znao popiti po 10-ak rundi Cole, pa je znao čak i miješati sa Spriteom ili Fantom. Mislim da je njegova jetra nastradala gore od naše. Uspomene ti nekako ostanu i što je najgore u njima živiš. Po ˝n˝ ti put premotavaš životne filmove, budućnost, te 2013 godine me ostavila Ivana. Bez nje sam mislio da ne mogu, jer mi smo bili jedno. Bar smo trebali biti, ali nismo uspjeli, pred ciljem je odustala. Hodati, govoriti, skoro da me svi razumiju, jesti, zajedno sam sa njom uspio. Kad je otišla prva pomisao mi je bila ništa. Razlog odlaska ne znam, ali od početka sumnjam, nisam znao gdje su mi kćeri. To je bio pakao, koji ni najgorem neprijatelju ne bi poželio. U jednom smo uspjeli, ako nismo zajedno, a to su Hana i Tea. Istina je kad si osoba s invaliditetom i kad zažmiriš i sanjaš. Normalan si, normalno hodaš, pričaš, pa čak i nogomet igraš, igraš se sa kćerima i trčiš. Kad se probudiš onda sve bude obrnuto. Hodaš kao alkoholičar, naravno ako hodaš, ne možeš nositi kćer, govoriš nepoznatim jezicima, Hana je velika nju bi i zdrav teško dignuo, iako je ona bila i ostala moja velika maza. Da li je onda bolje spavati i sanjati? Nije, naravno samo onoliko koliko je potreba. Ivana je bila i bit će dio mene. Nju cijenim ali postupke ne opravdavam. U toj 2013. smo se ipak uspjeli dogovorit da cure budu pola kod nje i pola kod mene. Za 2014. mi nije više cilj moje zdravlje, nego da moje male princeze budu sretne i nasmijane.

18.02.2016. u 09:27 • 0 Komentara • Print • #

srijeda, 10.02.2016.

Četiri godine su mi tek

Četiri godine su mi tek!

1.godina:1537 posjetitelja
2 godina:4446 posjetitelja
3 godina:7123
4 godina( cilj?): 9 030 posjetitelja( cilj nprebačen)
5 godina: cilj : 11 tisuća
1 godina: 97 postova
2 godina:147 postova
3 godina: 219 postova
4 godina : 249 postova
__________________________________________________________
5 godina : Ne znam koliko ću pisati, ali u svakom slučaju nastavljam…
1 godina : prosječno 7.5 postova mjesečno
2 godina: prosječno 6.4 postova mjesečno
3 godina: 6. 3 postova mjesečno
_4 godina: 5,6( copy paste promjena uređivačke politike)
_________________________________________________________
4godina : Ne znam koliko ću pisati, ali u svakom slučaju nastavljam…
1 godina: 1 757 riječi
2 godina: 2839 riječi
3 godina:5914 riječi
4 godina: 9697 riječi

1 godina: prosječno 19 riječi po postu
2 godina: prosječno 20 riječi po postu
3 godina: prosječno 28 riječi po postu
4 godina:: 37 riječi po postu
1 godina: sretno oženjen
2. godina: ne sretno napušten
3 godina: još se rastajem
4 godina: rastavljen
_________________________________________________________
5 godina: nadam se da će biti pametnija i bolja po tome pitanju žena
4 godina: 16 000 pogleda cilj prebačen
5 godina 18 tisuća ?
1 godina: šaka afunkcionalna
2 godina: šaka Botoxirana
3 godina: recesija/ nema botoxa za mene
4 godina: prsti se pomiču mojom voljom i djelomično otvaraju______________________________________________________________
5.godina: brišem guzicu lijevom rukom( cilj ostaje isti)

10.02.2016. u 18:39 • 1 Komentara • Print • #

srijeda, 03.02.2016.

Posredovanje

Vještak je u svome pisanom nalazu potvrdio odbacio sve navode od tuženika koji bi trebali ići u obranu. Radi Ivana, Bojana, Emilije, ostalih nastradalih i naravno sebe, moram sa tim sudom ići do kraja .On mi je nažalost postao sekundaran a primarna bitka za vlastitu djecu. 2. 12. 2013. bi konačno trebao završiti sa vještakom infektologom, jer će se tada očitovati na ročištu o navodima tuženika. Bemti naše sudove: pisano, usmeno, pomoću pošte, goluba pismonoše a koliko tih pravnih kakanja.
Dugački su mi ti dani bili u neznanju gdje su Hana i Tea. Suprugi sam slao poruke, ali su bile ravne kao da ih šaljem zidu. Na njih odgovora nije bilo. Slijedeći korak je bio odlazak u zgradu od crvenih ciglica zvanu CZSS. Socijalna radnica je odmah uljudno rekla da će pronaći moje kćeri i da će dogovoriti susret. Susret sa vlastitom djecom? Da li sam počinio neki zločin da ne znam? Prolaznika na cesti susretnem, ali svoje kćeri mi je malo to much za psihu. 19. srpnja sam saznao da su mi kćeri kod ne tako bitne, a po svemu bitne šogorice.
Mama je, čim smo saznali otišla kod suprugine tete, koja je kuća pored. Rekla je samo da bi vidjela svoje unuke. Odmah je upozorena da ako dotakne ogradu od te šogorice zvati će policiju. Brojali su joj nešto o meni i mojim grijesima, da ni sam nisam znao da ih imam toliko. Sa šogoricom me to priznajem iznenadilo, jer je godinama ljetovala sa svojom porodicom kod mene na moru. Toj ženi, kao ni supruginoj teti, nikad apsolutno nisam ništa napravio. Odjednom sam postao glavni za pljuvanje. Minute su mi bile kao godine a sati kao život. Jedini motiv za dalje su mi bile kćeri. Nisam ni suprugu mogao shvatit da mi ništa, baš ništa od toga nije rekla u lice. Da li mogu čuti kćeri minutu bar jednu? U očaju sam slao poruku supruzi. Nakon par minuta zazvonio mi je mobitel. Bila je to moja Tea:
– Tata vas najviše voli i falite mi jako.
Zvučala mi je sva uplašeno, jer je imala tek tri godine. Kad sam pitao da li mogu čuti Hanu, čuo sam samo:
– Dosta… i netko je prekinuo vezu.
59 sekundi mi je štopan razgovor sa Teom Bio je to 20. srpnja. Bio sam sretan jer sam napokon čuo kćer. Da li je Hana ljuta na mene nije mi bilo jasno.
-Eeeeeeeeeeeee; tu sam tatice, dosla sam nema mi wi fi na mobu.
Napokon bila je to Hana, javila mi se putem fejsa porukom iz wc-a od šogorice.
– Vise nikad necu bit sretna sve dok ne dodemo kuci s mamom, ako ne ja cu zvati hrabri telefon.
– Budi hrabra srećo moja. -odgovorio sam kratko jer sam bio šokiran odakle ona zna za hrabri telefon? Nisam znao što da napišem. Pisala je toliko odraslo za curicu od 12 godina.
– Ma sve ce bit ok ako ne ja cu s Teom doc kuci sama sutra. –još je napisala.
Kasnije sam saznao da su to stvarno i pokušale ali da su ulovljene u pokušaju bijega. Još sam saznao i da joj je nebitna šogorica izvadila sim karticu iz mobitela da me ne čuje. Odakle tolika mržnja? Ako treba kopati ću tunel kao Vijetnamci, sa jednom rukom da dođem do kćeri. Otišao sam u zgradu crvenih ciglica i pokazao razgovor bivšoj ravnateljici CZSS-a koja se zgrozila. Tad je došla moja socijalna radnica i rekla mi da nisam tako smio razgovarati sa svojom kćeri. Kako da razgovaram, osim da joj probam dati ohrabrenje.
– Dogovorila sam se sa majkom da sutra vidiš kćeri u 13 h. Rekla mi je kratko i hladno.
Taj dan sam s tatom otišao u HT, gdje smo potpisali obiteljsku tarifu i kupili tri mobitela. Nadam se da se više neće događati da mi kćeri vade kartice da me ne čuje. Ujutro sam otišao u Presoflex kupiti Tei poklončić (tad sam i saznao da je famozni Zdravko radio tamo, ali je premješten). Imao sam još 100 kn. Kupio sam Tei autobus. Uvijek je više voljela autiće od lutkica. Ponio sam autobus i mobitele u CZZS.
– Gospodine Krnić, nešto ste uranili.
Jak sam ja gospodin, više sam urbana seljačina. Sjeo sam i čekao svoju obitelj. Bojao sam se reakcije, da li će me i vlastite kćeri odbaciti. Penjanje i evo mojih najmilijih. Kao da ih nisam vidio godinama. Ivana je došla u pratnji sestrične Tine o kojoj mogu stvarno samo pozitivno pisati. Valjda su se bojali „opasnog“ Vanje ali sam bokser, skakavac, palicu i kuhaču ostavio kod kuće. Hana mi je potrčala u zagrljaj i rasplakala se, kao što je i mene rasplakala.
– Volim te tata.
Teu je Ivana držala i gledala me kao da joj je neugodno. Njena sestrična me gledala kao ratnog zločinca. Tea me je gledala pomalo uplašeno, mogao sam joj jedino nogu dotaknuti. Hana i Tea su mi sve, one su ja i bit moga postojanja.
– Možemo ući unutra. Socijalna radnica je Tinu zamolila da napusti sobu.
Možda su očekivali da ću nešto nasilno uraditi.
– Tata ti je kupio nešto. – rekla je socijalna radnica Tei.
Tea je uzela poklon i kad je vidjela autobus nasmijala se.
– Da li ste podnijeli zahtjev za rastavu braka?
– Nisam. – odgovorila je supruga.
– Da li bi htjeli pustiti Hanu i Teu na more s mamom? Ona bi onda pustila njih s vama.
– Naravno da može, tu sam za svaki kompromis.
– Hana bi večeras prespavala kod kuće, ali da je mami vratite do 12 sutra.
Emocije koliko mogu pojedinca pucati, mislim da su sve u jednom bile baš tada u meni.
-Tea će kad se vratimo sa mora.
Hana je sva sretna počela trčati kući. Morao sam je vratiti da pozdravi mamu. Tina je u hodniku brojala što ide kod mene. Bio sam sretan što sam napokon vidio kćer da je pitam zašto to radi? Luna je, mislio sam da će skočiti sa 4 kata kad je vidjela Hanu. Ionako je Luna pas na federe. Stalno skače u vis, pseći rekorder u skoku u vis? Uvijek skače prema ulazu sa terase u dnevnu sobu. Moj tata je jednom u šali rekao da je okrenemo na drugu stranu skočila bi s zgrade. Hani sam pokazao nove mobitele. Bio sam uvjeren da kupljena Sony Xperia ide u vodu. Naravno napunio sam amper vode da joj pokažem.
– Hana dođi da ti nešto pokažem.
Čim je napravila stotinjak seflia došla je da vidi. Bacio sam mobitel u vodu. Radio je pod vodom.
– Isuse tata on radi pod vodom.
Izvadio sam ga van nakon par minuta i onda je prestao raditi. Ups, tvornička greška? Napravio sam sitan previd, Sony Xsperia Z ide u vodu a ova je bila J. Par slova i tolika razlika.
– Osušit će se mobitel i proraditi. Od tad skoro uvijek čitam što kupujem.
˝Nijedan čovjek nije dovoljno pametan˝, jednom je napisao Meša Selimović. Očigledno sam u deficitu sa pamet. Nema veze ugovor je samo na dvije godine.
– Brzo ću ti doći tata, pa idemo na more.
U dogovoreno vrijeme sam Hanu „vratio“ supruzi. Glup je osjećaj vračati vlastito dijete, koda sam ga nekom oteo i posudio. Priznajem da mi je par puta palo na pamet da Hanu ostavim kod sebe, ali bitnije je od svega bilo se držati dogovorenog. Onda bi me sigurno ganjali: UD BA (formirali bi je opet), Interpol, KGB, CIA i ostali tuzemni i inozemni organi reda ali sa njima nisam imao posla. Nisam ni stigao proslaviti ulazak u EU koji mi je bio dosta rasturen na osobnom planu. Kćeri su mi s mamom otišle u Makarsku. Bojao sam se onog djela puta od Omiša do Makarske, kada se voziš kao da letiš. Pišem kao da sam ikad išao tim putem pa ga poznajem a nisam. Tea je bila oduševljena autobusom, jer se do tad nikad nije vozila u njemu. Dobro je što sam kupio te mobitele, napokon sam ih mogao čuti i dobiti poneku sličicu sa mora .Loše je u tome što svaki mobitel ne ide u vodu. Srećom mobitel je ubrzo proradio. Na fizikalnu sam prestao ići, jer mi više baš nije bilo do rehabilitacije. Čekati ću Hanu i Teu da se vrate sa mora tjedan dana. Nakon toga napokon ću bar za vikend biti sa kćerima kod kuće. Njih dvije su mi davale svakodnevno do znanja da nije sve izgubljeno. Napuštenost od supruge mi je teško pala, ali volju za životom su mi davale i daju jedino Hana i Tea. Kužim samo da ništa ne kužim. Trebalo mi je samo tri tjedna da skužim da je supruga odnijela skoro sve svoje stvari prije nego što me je napustila. Čim su došle sa mora u dogovoreno vrijeme sa suprugom u petak. Ovaj put nije poštar zvonio nego Hana s Teom. Napokon nakon tri tjedna Tea je kod kuće. Bit će do ponedjeljka, pa onda u petak opet na more sa njima. Donijela je mali koferčić, kao trgovački putnik. U koferčiću je jedino imala autobus koji sam joj kupio i par autića. Kako da kontroliram emocije, mora sam nekako. Moja mama nije mogla rasplakala se. Tea je bila malo prestrašena. Nije se za mene nikada uspjela vezati kao Hana, jer ni kriva ni dužna nije nikad saznala kako je to imati „ normalnog“ i zdravog tatu. Ta tri dana sam ih upijao svaki njihov pokret. Išli smo na piće, čak sam popio bezalkohoholno pivo. U taj ponedjeljak sam ih vratio supruzi oko 10 ujutro, ispred zgrade crvenih ciglica. Tamo je sve počelo, pored sam imao prvi moždani. Doslovno me ništa lijepo ne veže uz tu zgradu. Jedino dobro bi trebalo biti je da su mi tamo odobrili osobnu invalidninu. Zbog koje imam osjećaj da sam krpelj društva. Na povratku me dočekao poštar.
– Imate preporučenu pošiljku.
Sjeo sam na zidić pored ulaza da pročitam. Tužba za razvod braka! (dobro je da sam sjeo). Datum na njoj 19. srpanj, dva dana nakon što me supruga napustila. Zašto je rekla u CZSS-u da nije podnijela tužbu? Standardno ništa mi nije bilo jasno. Pročitao sam tužbu. U njoj je piše psihičko i fizičko nasilje od strane tuženika i da traži da mi se uzme skrbništvo. O čemu ona? Poslao sam joj poruku zašto si to napravila i podnijela takvu tužbu nisam zaslužio da mi uzima skrbništvo i lažno me optužuje.
– Ma to je samo u ljutnji tako napisano, kad sam otišla. Odgovorila je.
-Da li mi poručuješ da želiš da umrem kad tražiš alimentaciju od 2200 kn, a znaš da imam 1250 kn svoga jada i bijede. Da li da razliku kradem? Bez obzira na sve, moja obveza kao tate je brinuti se o našoj djeci.
– Ne ne bi nikad od tebe uzela alimentaciju, znam da sve daješ za kćeri.
Nažalost nemam tolika primanja. Fizički nisam nikad bio nasilan, prema nikome. Jedino psihičko nasilje može biti moja bolest. Bio sam dvije godine gladan, jer nisam mogao ni kapi vode samostalno progutati, pa sam tražio da me supruga nahrani, ali nikad nisam ni pomislio da u njoj kuha dok me hrani. Osjećao sam se kao neki AL Capone .Bar sad znam na čemu sam i da se rastajem. Nije baš lijep osjećaj biti tužen prvi put u životu, kao ni ostavljen.
-Tužbu su napisale one žene iz Ženske grupe Brod. One su mi rekle da tako mora pisati i pola toga je u ljutnji napisano. – napisala je Ivana.
Fizičko i psihičko nasilje su teške optužbe i ne može se tako klevetat nitko, pa ni ja bez i jednog dokaza. Nikad baš nikad nisam imao ni jedne prijave da sam se s nekog istukao ili slično. Svi kojima sam rekao što piše u tužbi opalili su se smijati, jer me poznaju. Prije sam samo u stanju dobiti batine, a još da tučem okolo, pogotovo žene. Osobno mislim da sve one koji tuku žene treba objesit za onu stvar. Dobio sam veliko „hvala“ od Ženske grupe Brod jer sam im pomagao u kampanjama (volonterski) o borbi protiv nasilja nad ženama. Pa te me žene poznaju, zašto su one i njihova odvjetnica bili u stanju napisati takve optužbe? Sigurno špranca -Svi smo mi muški isti! Mogu im samo poručiti da nismo. Čak se i supruga smsovima raspisal, da to ništa skoro nije istina. Uredno smo smsovima komunicirali. U prosjeku na svaki 30-i sms bi dobio odgovor. Istina je da je takva tužba urudžbirana na Općinskom sudu. Naravno da ću se boriti za kćeri kako i koliko znam. S svojom težinom sam opet krenuo dolje. U ta tri tjedna stresa skinuo sam 10 kg. Po povratku njih s mora odmah sam trebao ići ja sa Hanom i Teom na more. Ivana se držala dogovora. Jedva sam čekao da vidim Hanu i Teu zajedno kod kuće. Onih 30 minuta i vikend što sam Teu vidio u CZSS-u bilo je sve, ali meni u svakom slučaju nedovoljno. Do tad sam o vikend tatama čitao sam o u novinama. Ja to ne želim i ne mogu biti. Ostale su mi samo sve njihove stvari i slike, koje bi valjda trebale biti uspomene na neki raniji život. Moj život su jedino one. Brak, ali i rastava mora biti kompromis supružnika u granicama normale. Moral, tolerancija i poštovanje, kriteriji usvojeni u stvaranju i oblikovanju pojedinca, tj. mene, postali su opet borba. Kao neki partizan sam, stalno u nekom gerilskom ratu (gerila na zadatku). Hana je sama došla gore u par brojeva prevelikoj odjeći (od sestrične za glavu veće od nje).
-Tataaa, idemo na more! Mama je rekla da se boji Teu pustit sa vama jer je premala.
Da glumim da sam tolerantan, koliko znam imam dvije kćeri i pucam po šavovima.
– Mislim da je Tea mala, ali čim se vratite sa mora bit će 7 dana kod tebe pa 7 dana kod mene.
Odlučila je Ivana. Zbog Hane sam pregrizao to a i sam ne mogu vjerovati da postajem suparnik i neprijatelj s nekim sa kim sam treba biti u „dobru i zlu“
– Hana idemo na more. – iako mi je svaka misao bila i Tea.
Nisam ni sanjao da mi se takve gluposti mogu događati u toj 2013. Hana postaje prava cura. 11 joj je godina ˝Tata ja sam u 12-oj˝ rekla bi na to. Do 30-e želiš biti stariji a onda unatrag brojiti svoje godine. Nisam kužio zašto je Tea mala da ide sa nama, zar smo opasni? Po dolasku na more hodao sam kao budala po kući i snimao Teine igračke i sobu da joj pokažem kad je vidim.
– Tata i ja bi na more, skoro svaki dan bi mi rekla na mobitelu.
– Ići ćemo ljubavi još puno puta zajedno.
– Kada tata?
Na to pitanje kao i na mnoga nisam imao a ni znao odgovor. Pred naš odlazak kući došla je Joška iz italije (Antina sestra).
– Da li želiš da te odvezem na grob od Ante?
– Kako da ne! -Bilo je čudno što je stalno falio na moru. Bio je to Ante, falili su njegovi koraci i dolasci, kao i priče.
– Prvo ćemo otići do stana gdje je Ante živio sa didom i bakom i gdje je umro.
Iako smo prijatelji tamo nisam nikad bio. U sobi u kojoj je Ante boravio i nažalost umro sve je složeno kao da će sad doći. Opet me Ante ugodno iznenadio i nasmijao, iako smo išli na njegov grob. Legende ne umiru, tako ni Ante ne može umrijeti, jer je bio legenda. On živi u nama koji smo ga poznavali. Neću napisati zašto me nasmijao jer je volio isto što 99% muških voli, ali u puno većim količinama. Nisam mu ni na grobu rekao zbogom jer to ni ne mogu, niti želim. Pokopan je blizu splitskog velikana Matošića i još mnogo poznatih Splićana, jer je sam bio veliki čovjek i još veći prijatelj. Kratak životni vijek dovoljno je dug za dobar i častan život. Napokon idemo kući i doći će mi Tea i napokon ću 7 dana biti sa njom. Ivana ju je stvarno pri našem povratku dovezla kući. Nije me slagala, Hana i Tea su kod mene i više nema razloga za crne misli. S Teom sam trebao posebno stvoriti odnos. Da me doživi kao normalnog tatu koliko može. Odmah smo kao partizani krenuli u šumu biciklom. Oni baš nisu imali bicikle, ali Hanin stari je poslužio svrsi.
– Tata da li tu ima vuk?
– Ima, ima ali se sakrio.
Naša šuma je park 100 m od stana na Trgu pobjede. Gledao sam druge očeve kako nose svoju djecu i priznajem bio sam ljubomoran. Dogovorio sam se s Ivanom da cure budu 7 dana bez prekida kod nje, pa toliko kod mene. Tea je stalno sa sobom nosala onaj autobus. Dobio sam i tih dana iz zgrade crvenih ciglica poziv na mirenje, točnije posredovanje. Teu smo upisali u vrtić 100 m od moga stana. Čak smo je Ivana i ja zajedno vodili prvi dan u vrtić. Veliki su to koraci u našoj rastavi. Teu smo početkom rujna zajedno odveli u vrtić ˝Seka i braco˝. Nekako mi je to puno značilo, ako nismo obitelj, bar smo tih 10 minuta bili zajedno. Tea kao Tea brzo se prilagodila. Uvijek se sjetim kad smo Hanu prvi dan vodili u vrtić ˝Pčelica˝. Ivani sam rekao da sačekamo Hanu kod Haninog vrtića. Nije prošlo ni 5 minuta a ono Hana trči (za njom pola do tad mirne djece) i i lupa po izlaznim vratima. Ušli smo po nju a ono sva djeca plaću. Od tad je Hana išla u privatni vrtić. Ujna me je nazvala da siđem ispred zgrade .Dala mi je 2000 kn da idem u Banju Vrućicu u Bosnu. Imala je rak pluća i bila joj je želja da se rehabilitiram.

03.02.2016. u 09:21 • 0 Komentara • Print • #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.



Prosinac 2025 (2)
Studeni 2025 (3)
Rujan 2025 (1)
Kolovoz 2025 (1)
Lipanj 2025 (2)
Svibanj 2025 (2)
Travanj 2025 (1)
Ožujak 2025 (2)
Veljača 2025 (4)
Siječanj 2025 (5)
Prosinac 2024 (2)
Studeni 2024 (3)
Listopad 2024 (7)
Rujan 2024 (3)
Kolovoz 2024 (6)
Srpanj 2024 (2)
Lipanj 2024 (3)
Svibanj 2024 (2)
Travanj 2024 (2)
Veljača 2024 (3)
Siječanj 2024 (3)
Prosinac 2023 (4)
Listopad 2023 (1)
Kolovoz 2023 (1)
Svibanj 2023 (1)
Travanj 2023 (2)
Ožujak 2023 (2)
Siječanj 2023 (2)
Prosinac 2022 (2)
Studeni 2022 (2)
Listopad 2022 (5)
Rujan 2022 (5)
Kolovoz 2022 (8)
Srpanj 2022 (4)
Lipanj 2022 (4)
Svibanj 2022 (6)
Travanj 2022 (8)
Ožujak 2022 (2)
Veljača 2022 (1)
Siječanj 2022 (3)
Prosinac 2021 (3)
Studeni 2021 (5)
Listopad 2021 (4)
Rujan 2021 (2)
Srpanj 2021 (1)
Lipanj 2021 (2)
Svibanj 2021 (2)
Ožujak 2021 (1)

Opis bloga

Bok, dolazim iz Slavonskog Broda, zovem se Vanja Krnić i žrtva sam pogrešnog liječenja.Imam 45 godina. Preživio sam bakterijski endokarditis, , ugradnju mehaničkog zaliska, dva moždana itd.Ovim blogom pokušat ću na svoj način) opisati sudski proces.., svoju bitku za zdravlje..Liječnik , inaće bivši šef brodske zaraze Nenad Pandak mi je liječio tuberkolozni meningitis( otišao u susjedni Oman, ako mu se tamo ovako omane...), a od tubekoloze nije bilo ni t.Pobjegao je nakon dugih 14 pravomoćno je presuđeno da mi je život uništen liječničkom greškom, a moj život?
Živjela naša divna Hrvatska!

Kontakt

krnic1980@gmail.com

facebook stranica

Dnevnik bolesnika

Dnevnik bolesnika o svemu pomalo