Dnevnik bolesnika o svemu pomalo
Botoxiran sam
Ujna mi je ostavila novac da u veljači idem u Krapinske toplice na Botox. On valjda opušta spazam šake na par mjeseci. Ako pretrjeraju bit ću kao Ciganović ali ovo je srećom samo u šaku, no košta puno. 14. 1. taman kod obično sudci još budu na skijanje održano je novo ročište, izgleda da će u 2014. sudovi ubrzati svoj rad, jer smo ipak u EU. Više mi neće vještačiti krivicu nego sam o koliki sam invalid, opet postotci, ali ovaj pun oni znače koliko novaca. Odredilili su mi multisciplinarno vještačenje odjednom. Odjednom će me pregledati: fizijatar, neurolog i psihijatar. Moram platiti 3300 kn u roku 15 dana, da vještaci naprave grupnjak sa mnom. Skup grupnjak. Mnogo puno, stvarno mi je taj jedan bubreg viška, možda da ga stavim na njuškalo. Ana mi je napisala da zna da nemam novaca i da se možemo dogovorit da odvjetnice plate.
Njezin mail sam proslijedio na par adresa. U roku par dana stigao je mail od sestrične Ive s skeniranom uplatom: ˝Vanja čuvaj se i pazi se, voli te Iva i vježbaj što više˝. Baš sam se pozdravljao s Hanom i Teom i spremao na botoksiranje i boravak od mjesec dana u Krapinskim toplicama. Iznajmio sam sobu kod nekog Zagorca visokog 2m , 300m od bolnice. Šuma oko mene sa svih strana. Sjetim se one stare borbene: ˝Po šumama i gorama˝, tu sam nekako zapamtio iz nekog drugog vremena. Šume su i dalje tu, ali sad sam i ja tu. Okružen sa svih strana šumom i lijepim zagorskim brezima (brdima). Bio na pregledu kod dr. Žarka Bakrana, fizijatra jednog od najboljih u RH. Preporučio mi je tretman injekcijama botox-a; u kojima HZZO participira sa ravno NULA kuna. Napisao mi je doznake za ortoze za ruke i nogu; koje ipak komisija HZZO-a, (Ih što njih volim), mora odobriti, valjda će to biti za par dana. Komisija je Brodu, pa je moj tata odmah predao zahtjev po povratku u SB. Što se tiće terapije prvog dana 10:0 za Krapinske toplice, što se tiće klope 10:0 za banju u Bosni, tako da su u egalu a jbg. Da budem siguran ovaj put sam išao na put bez dresova. Tu poznajem pacijente od prije kao i terapeute. Sprijateljio sam se s Dušanom i Mijom. E da dr. Bakran je rekao da mogu ozdraviti, ako mi se posveti i radi samnom. Pa kud mi to prije netko nije rekao!! Pregled je bio vau, stvarno me detaljno preglado. Doktor s lenolkama, zakon tip. Nekonvecionalan totalno, ali mu nalaz nije jedna rečenica, nego krajnje detaljan. Do sad su mi nalazi fizijatra bili jedna rečenica, a ovaj se raspisao. Tu sam sam bez Hane i Tee, fale mi jako. Prije toplica bio sam kod jednog dobrog prijatelja. Gledao sam ga kako se igra sa Teom ( Hrvoje 2). Teško mi bude često, ali dignem glavu i idem dalje: Igrati ću se i ja jednog dana tako s Teom. Obećao sam si napiti se u Haninim svatovima (kad završi, srednju, faks, doktorat…) i nositi Teu na sve moguće načine; za to se moram brže oporavljati. Teško je normalnoj osobi zamisliti koliko tu ima ljudi kojima je cilj ustati, progutati svoju slinu, napraviti korak. Nevjerovatno, ali oni skoro baš svi svima daruju OSMIJEH! Karolina, moj stari terapeut, koji pozna Bobath je odmah skužila da sam smršavio. Na vježbi smo isecirali moj bračni brodolom. Nakon terapija krenuo u potragu za liječnikom da mi aplicira taj Botox . Pošto sam sve platio (oko 4000kn), pa da ne propadne, dao sam se u misiju potraga za liječnikom, kako ga zovu tamo docent Bakran. Krenuo sam od prizemlja, u prizemlju sam ušao u njegovu ambulantu, ali nikog nije bilo osim nekog pacijenta na stolu. Neugode li pomislio sam i napravio polukružni okret prema van. Ako nije tu valjda sestra zna gdje je i gle čuda bio sam u pravu:
– Pogledajte u visokom prizemlju i tamo ima ambulantu.
Na svakom katu ambulanta jedna. Nisu Krapinske toplice Klinika Mayo.Kako je sestra i rekla našao sam ga tamo:
– Za pola sata ću ti dati Botox, dođi dolje u moju ambulantu; vidimo se za pola sata! Odjednom me ulovila panika:
– Oprostite da li mogu ići ručati u tih pola sata?
– Možeš ,vidimo se!
Do tad nisam ni bio ni gladan, ali paničar što jesam, odlučio sam pojesti ručak, pa makar on bio zadnji. Konfuzne misli, vrtile su mi se u glavi. Odrućao sam svoje i uz Haninu sms podrške, hrabro došao do ambulante. Nakon desetak minuta izašao je medicinski tehničar i rekao mi :
– Dođi sim.
Ušao sam u ambulantu. Taj tehničar je za glavu viši od mene ( drugi najviši Zagorac uz moga gazdu??). Priredio sam mu kanonadu pitanja:
– Da li to boli?
– Malo boli, skini se do pasa i lezi.
– Malo!!!!
Poslušao sam i legao i pustio ga da jede jabuku jer bilo bi glupo dalje ispitivati. Spojio mi je desnu ruku na neki aparat. Nakon par minuta dolazi nasmijandocent Bakran, sa hrpom injekcija:
– To su tvoje. Skužio sam funkciju Zagorskog gorile:
– Drži mu lijevu ruku.- Onda je slijedio prvi ubod i neko titranje na ekranu .
– Aaaaaa; nekontrolirano sam vikao.
– Da li si ti Tarzan pitao me?
Tarzan ima Jane, a moja Jane pobjegla od mene, da skratim još me 7 puta nakon toga ubo uz isti krik. Na kraju se i zezao:
– Koje je drugo slovo abecede?
– Žžžžžž, .Nakon 20-ak minuta:
– Gotovi smo.
Živ sam, ne levitiram po plafonu. E da Ciganović zna koliko sam Botoxiran, bio bi ljubomoran. Da nije boljelo značilo bi da su mi živci mrtvi, ali boljelo je… „Nekoć sam bio lijep, sad sam botoksiran˝; Jedna pametna od Jasmina Stavrosa. Krenilo mi je: Što mi je krenilo? -Srednji prst naravno. 4000 kn platio sam da ljudima mogu pokazivati srednji prst (eto vam ga na!). Botox je počinjao djelovati. Šalim se…. definitivno mi je popustio spazam, ali od brisanja guzice još ništa. Mislim, dakle jesam (Mislim, dakle postojim). Dokazao sam si da mogu biti sam daleko od kuće. Prijatelji su mi svojim dolascima uljepšali svakodnevnicu. Na kraju sam se sa prijateljem Ivanom klackao, umjesto pio pivo. Tek su mi 33, sa 50 se počinjemo igrati autićima. Brmmm, brmmm.. Jurica moj radni terapeut je krajnje inovativan. Stalno se nateže sa mojom lijevom šakom, pošto stalno ide u fleksiju; dok čekam ortoze (da, da HZZO mi ih je odobrio). Sjetio se inovativnog riješenja zvanog Hansaplast.Tu nema recesije; ulijepio me dobrano. Ispratio me sa zadnje terapije:
– Sad drži to par sati.
Moja borgovska ruka i ja smo krenuli u trgovinu. Svašta u toplicama možeš vidjeti. Moram priznati da nisam nikad vidio nekog da hoda po gradu s takvom rukom, da sa vidio pomislio bi da je to neki koji je pobjegao iz Vrapča. Ušao sam u trgovinu; trgovkinja me uplašeno pogledala. Samo sam joj rekao ˝ruka˝, ni ne znam zašto. Sva sreča da me nije krivo razumjela i pomislila da je pljačka.
– Kaj si si strgal ruku?
– Nisam samo sam u ekstenziji!!
Tri dana sam skidao taj Hansaplast. Ručao sam u restoranu preko puta žute zgrade (Magdalena?). Nitko me nije gledao, svi su gledali moju ruku jer je ona in. Određene su mi skoro sve moguće terapije dr. mi nije za terapiju odredio logopeda i bazen. Zašto? Cijeli svijet me razumije (haha). Bazen mi svejedno nije potreban, jer tko se vidio svaki mjesec kupati. Vratio sam se doma, skuvala san ti pašta šutu!, vratio sam se kući, nakon mjesec dana rada u tuzemstvu, naravno na crnjaka; neulazi u benificirani radni staž. Nije me dočekala pašta šuta, nego očerupana roda, čaplja ili što već (simbol Slavonskog Broda). Razvlačili su me dobrano u Krapinskim toplicama. Zadovoljan sam socijalizirao sam se. Više nisam spiljski čovjek, počeo sam bolje pričati. Čak me ljudi i kuže, više nego ja sam sebe. Za pohvalu svakako, samo govor u toplicama nisam vježbao ( laprdanje mi je urođeno) a logopeda sam u toplicama samo jednom sreo u hodniku.
– Da li gutaš? pitala me logopedica Dunja (zgodna plavuša).
– Sve osim kamenja, ali i to ću probati.
Fizijatar se iznenadio kad me vidio:
– O, Vanja ti dižeš lijevo stopalo u hodu.
– Ma ja ustvari levitiram, samo se drugima čini da hodam.
Dr. Bakran mi je napisao toliko terapija da je fizijatrica nakon pomne analize, zaključila da više od pola njih nema u Brodu. Opet rastava, ovog puta od fizoterapeuta koji me dvije godine vježbao. Rastave mi idu bar kod fizioterapeuta, to je već četvrta ili peta (prestao sam brojati). Fizijatrica me uputila u bolnicu. To je i dobro imam 10 min hoda. Tek sam počeo sa terapijama valjda znaju što rade. Uskoro neće biti fora biti fizioterapeut u mome gradu ako nisi vježbao sa mnom. U bolnici me dočekao Hrvoje više ni ne znam koji 4 ili 5. Čelavi Hrvoje, ali po smislu za humor definitivno najći terapeut u Brodu. Njegovo uzimanje mjera bez metra, treba ući u stručne udžbenike za fizioterapeute.
– Piši 13. 5 – nikako mi nije bilo jasno kako dolazi do tih brojeva.
Gospođe u 80-im je svijao koda idu na olimpijske igre u gimnastici ili na techno party. Hanu je Ivana pustila u toplice kod mene i opet bez Tee. Jedva smo se dočekali da opet možemo ići zajedno u šumu, čak sam Tei kupio novo biciklo i to s zvonom, pa smo glumili face. Ortoze su mi bile gotove, poštari će ih donijeti. Pa će me terapeut vježbati kako hodati s tim. Ortoze su bile fantastične. Mislim da bi se svaki Borg u njima polomio. Piše dinamičke a ja u njima nisam vidio ni ˝d˝ od dinamike. Pohranio sam ih u ormar i napisao žalbu da mi ni u patiku ne stanu.
KONTINUIRANO PONAVLJANJE
U ožujku sam išao na sud s Ivanom oko brakorazvodne parnice. Ona s svojim a ja sA svojim odvjetnikom. Ispred sobe 34 smo zajedno čekali da nas pozovu. Nismo si imali što za reći. Stajali smo zajedno, osjećaji koji su ostali prema njoj bili su samo poštovanje. Na sudu me ponovno ishvalila. Koljemo se oko djece a sve smo se dogovorili. Malo me iznenadila jedna rečenica njenog odvjetnika.
– Za sada ostajemo kod ovakvog načina viđanja kćeri koji je po dogovoru.
Još smo trebali proći obradu u u CZSS-u i sačekati njihovo mišljenje, da nakon godine budemo na obostrano zadovoljstvo rastavljeni. Pristao sam da se Ivani kćeri povjere na brigu i čuvanje, ali da skrništvo ostane zajedničko i viđanje dinamikom kao i do sada. Ona se odmah s tim složila. Te jezikoslovce koji su pisali riječi za brakorazvodne pravilnike treba kastrirati. Ovrha nad djetetom (da se smrzneš), susreti i druženje s roditeljom, briga i čuvanje (zar to nije dužnost oba roditelja?). Sve se svodi na stvari a djeca to nisu i ne mogu biti. Nakon što CZSS dostavi mišljenje bit ćemo pozvani na čitanje presude. Nekako smo brzo došli do CZSS-a .Tu smo zajedno bili Ivana, Hana Tea i ja. Kod psihologa smo prvo zajedno ušli svi. Ivana i ja smo isto rekli da ostajemo kod ovakve dogovorene dinamike viđanja. Onda su ušle Hana i Tea posebno a Ivana i ja smo ostali u hodniku. Tea se vjerovatno zapričala o autićima, jer je ipak još premala da zna što je rastava. Tako nam se i ona pridružila za par minuta. Hana je ostala dosta dugo. Nakon toga psihologinja Vedrana nas je pozvala unuta.
– Vidim da ste svi suradni, to ću i napisati, kako ste se dogovorili. Svima pa i Hani i Tei odgovara ovakva dinamika viđanja.
Socijalnu radnicu koja vodi naš predmet taj puta nismo ni vidjeli. Kurtuazno smo se uz smiješak pozdravili i ozdravili. Nažalost ili Ivaninu sreću kraj lijepog braka je sve bliže. Nisam se više ni trudio spasiti ga. Cilj mi je bio naučiti živjeti i živjeti bez Ivane. Priznajem to me je sve bolje išlo zahvaljujući šahu i novim prijateljima iz udruge invalida. Napokon mi je i Vlado postao mušterija u šahu. Nekako sam se Danijelom i Vladom našao na istoj valnoj duljini.
– Da li će ove godine i Tea ići sa nama more?
– Hoće, jasno je rekla Ivana.
Nisam htio pitati kako je sad odjednom dovoljno velika. Zbog ortoza je došlo povjerenstvo iz Osijeka. Uspio sam i digao sam frku. Tvrdio sam da ortoza namijenjena Borgu nije dinamična. Ortoped iz komisije je pogledao ortozi i hladnokrvno zaključio:
– To je karbonska dinamična proteza, ali mislim da ti je malo prevelika.
Slikali su ortozu i moje stoplalo da sam pomislio da ću izaći u Timesu ili ako ne budem imao sreće na dnevno.hr. Već slijedeći dan me zvao lik iz Zagreba da me pita da li mi može doći kući zbog ortoze. Iskreno me pogubila iznenadna ažurnost našeg birokratskog aparata.
– Hm., da li ste ortozu pokušali staviti u patiku?
– Naravno da jesam, ali ne ide, prevelika je. -Razmišljao je minutu, dvije.
– Da li ste izvadili uložak iz patike kad ste pokušali staviti ortozu?
-Naravno da nisam.
Dok sam to govorio ortoza je bila u mojim Skeceshircama. Napokon sam mogao hodati pravilno kao i svi Borgovi.
– Ups moja greška, kad ste već putovali toliko zbog oroze, može li bar kakav sok?
– Ne hvala žurim natragu Zagreb.
Ostavio mi je svoju posjetnicu i garant mi je u sebi psovao mojih par generacija unatrag. Kao što bi Miki rekao: ˝Neka institucije obavljaju svoj posao˝. Posao je postao sakupljanje lajkova. Kako Hana kaže da popularne curice u školi imaju po 200 lajkova. Iso Miki, kako bi ona rekla naravno na fejsu. U jesam star. Popularnost se u moje vrijeme mjerila na druge načine. Jednostavije je bilo ako želiš biti lajkaniji od nekoga istučeš ga ili on tebe. Odlučio sam započeti paralelno s Dnevikom bolesnika na fejsu. Naravno prvo sam sam sebe lajkao a narcosiondnosti li. Kad su cure kod mene pokušao sam maksimalno iskoristiti svaki trenutak. Sreo sam Teu i i Ivanu u Presoflexu. Tea je kao iz topa izvalila:
– Eno Vanje, -na što je Ivana šutila.
Ubolo me to, pa ja sam tata.. Nije prošlo ni tjedan dana, pa sam s Teom sreo Ivanu:
– Eno Ivane, -podosta me to ubolo.
– Nije ti to Tea Ivana, to ti je mama i tako je zovi.
Tko zna što se u njenoj glavici događalo prilikom seljenja od Ivane, do mene. Idemo u ZOO Osijek, pa u Portanovu, da se oparavimo od zološkog. Tei i Hani bilo je najzanimljivije sjediti u autu i pravit se da ga vozimo, kao da smo na safariju.
-Tata, kako se zove ova životinja?
To me uredno pitala ispred svake, srećom da piše.
– Ljubavi Boehmova stepska zebra, -bemti ti sve životinje prepoznajem.
– A ova tata?
– To sam ja.
– Tataa, zezaš me to je majmun. Ipak DNA nam je skoro isti.
Presuda ili riješene Općinskog suda bila je savršena sa me derne još koji moždani (treća sreća). Kriv sam što sam bolesni tata. U riješenju piše da djeca nastavljaju živjeti s majkom, ali skrbništvo ostaje zajedničko. Ne razumijem, moram priznati, zašto od mirnog razvoda prave konfliktni. Naravno da sam se žalio. U kratkom roku Županijski sud je srušio odluku općinskog i postupak vratio na početak. Ivanin i moj dogovor oko viđanja djece je i dalje funkcionirao, ali sam se bojao onoga ˝ali˝. Napokon sam dobio termin za grupnjak, pardon grupno vještačenje u:
„…nedjelju ujutro u 8 sati, 05.listopada na Psihijatriji u KBC Sestre milosrdnice, odjel je Socijalna psihijatrija, doc dr Branka Vidrih.
˝Govori istinu onako kako je, nemoj ništa umanjivati jer si zaista prošao pakao.“
˝Možda me i ostave na psihijatriji˝.
˝Trebaš li ikakvu pomoć ili imaš li pitanja slobodno nam se obrati˝.
S Anom sam razmijenio par kratkih poruka. Do tad sam imao vremena.
Hani i Tei sam izvadio prvu osobnu, kao i Luni putovnicu. Moji mama, tata, Hana, Tea, Luna i ja idemo na more preko Bosne. Hani, Tei i mojima i sebi naravno sam za rujan uplatio putovanje u Gardeland. Trošim daleko više nego što zarađujem a ne zarađujem ništa.
– Hana ako prođeš i 7 razred s 5 idemo u London?
– Tata to oduvijek želim.
– Da li je London u Europi?
Što sadašnju djecu zeza zemljopis .Koja rijeka teče ispod Savskog mosta? Nisam pitao jer nisam bio siguran kakav bi odgovor dobio. Podmićujem od najranije dobi, to ne valja. Kako onda da postanemo društvo s nultom stopom korupcije? Nikako. Mislio sam da će me brže napustiti taj osjećaj izdanosti i napuštenosti. Kao da ga je netko sa turbo jakim Oho ljepilom zalijepio za mene. Uporno sam Ivani slao poruke da odemo s Hanom i Teom negdje na piće zajedno. Sakupio sam odbijenica ka prosječan nezaposleni kad traži posao, ako nije član ni jedne političke stranke. Liberal sam oduvijek, odlučio sam se politički reaktivirati. Kao pasionirani protivnik velikih stranaka učlanio sam se u malu zeleno-liberalno i socijalnu.
Počeo sam se socijalizirati, došao sam na korak do gumene lutke za osobne potrebe. Registrirao sam se na ebayu. 34 rođendan koda mi nije bio. Uh što mrzim te godine. Samo na blogu mijenjam svaku godinu i svake godine dodam jednu više. Morao bi početi varati i oduzimati si godine. Rođendan mi je bio zanimljiv. Taman sam trebao ići na šahovski turnir za osobe sa invaliditetom ˝Bosak˝. Umjesto turnira završio sam u bolnici. Dijagnoza je bila: vaza . Tri dana sam ležao u bolnici zbog vaze. Neki vrag me tjerao da vidim što ima u vazi. Bum, tras, naknadni jaoo (dok ti dođe i palca do mozga da boli). Šteta vaze. Palac mi je nozi dobio ljubičastu boju, a onda se počeo dizati nokat. Baka stara travarka mi je rekla da stavim oblog od bokvice ili blitve. Mama ju je uredno negdje nabrala i umotala mi prst. Ako me netko može naživcirati, to je Judith Reisman. Spodoba od žene s izjavama da djeca u vrtićima mijese pice guzicama. Pored nje je naravno bila gđa Markić, poznata po bistrom pogledu i što se za natalitet Hrvata brine prodajom kontracepcijskih pilula. Baka mi je rekla kad sam došao kući u srednjoj s polomljenom kosti na licu od tuče:
– Vanja stavi krumpir i luk i proći će. (naravno završio sam na operaciji).
Uh što mi baka voli biljke. Bokvica nije pomogla. Završio sam na ambulantnoj operaciji, koja je trajala dvije minute. Predimekaciju sam dobio, oko čega sam se najviše sekirao. Samo je skalperom probušila otok.
– Kad mogu ići kući?
– Možeš odmah, ali će ti nokat otpasti.
Ivana mi je čak došla u posjetu. Svi su žalili vazu, a malo tko mene. Ekipa s ˝Bosaka˝ mi je poslala sms:
˝ Da li je bila lijepa?˝
˝ Tko?˝
˝ Vaza naravno.˝
Umjesto gumene lutke prva kupnja na ebayu su mi bile crvene papuče za van. Elementi paranoje koji me često hvataju su se pokazali bespotrebnim. Hana i Tea su po dogovoru bile kod mene i idemo na more. Nekako smo se svi natrpali u auto. Već na Savskom mostu Tea je pitala:
– Da li je to more?
– Skoro pa smo došli.
To sam ponavljao sljedećih 7 sati lutanja i puta po Bosni. Kad smo došli morao sam buditi Hanu i Teu. Mislio sam da je Tea sve zaboravila u dvije godine koliko nije bila, ali nije. Želja mi se ostvarila napokon smo na okupu.
– Tata do kad mogu biti na igralištu, zanimalo je Hanu.
– Hana ti imaš 12 godina, možeš do 9 sati.
– Tata pa tad još bude dan.
– Stvarno bude, ajde možeš do 10, ali nemoj ni minute kasnit. Uh jesam strog.
Luna balkonski pas se pogubila. Sad ima dvorište. Nije joj bilo jasno gdje da piša i sere. Pametan pas uredno je za nuždu trčala kod komšije. Luna se greškom okupala. Skočila je u more kad je vidjela Teu, Hanu i mene u moru. To je bilo ono shit ganjam Lunu i Teu po moru, a jedino Luna pliva dobro. Tih dana je i nestala. Našla garant nekog Dalmantinskog pasa. Sad kad dobijem seriju crnih pasa. Dva dan nismo imali pojma gdje je. Komšinica Gita iz Sinja je došla.
– Mislim da je u rupu kod Ruskog hotela (u kojem nema Rusa) upao Vaš pas.
Luna je pokušavala doći do kuće. 50 metara ju je dijelilo od naše kuće. Jadna je pokušavala doći ali rupa ju je zeznula. Hana ju je uz pomoć prijateljice izvukla. Jadna nije od sreče znala do kog bi prvog. Voda joj je definitivno najviše falila. Odlučili smo otići na Poljud i Anti na grob. Groblje smo našli iz drugog pokušaja, prvo smo završili na Solinskom groblju a onda smo totalno zalutali. Iz druge smo našli. Prijatelj Ante je falio, ali mogu ga samo jedino ovako „vidit“ svake godine. Vozili smo se te godine i u podmornici. Super iskustvo. Na dnu Jadrana vidjeli smo par guma i podosta oksidiranih konzervi. Platiš podmornicu da te vozi a ona ni ne zaroni. Dobro je da nije ionako sam klaustrofobičan. Molio sam se koliko znam da stvarno ne zaroni. Fora je u tome što je ona nas vozala po plićaku u nekoj uvali, pa je izgledalo kao da smo na dnu. Hanin portret sam dao napraviti kad je imala tri.
– Tea došlo je vrijeme za tvoj portret. Moraš samo biti mirna sat vremena na rivi dok te čika slikar naslika.
Mala pozerica je bila mirna. Hana je otkrila neki svoj Hip Hop stil, nije koalicija one dvije morbidne i minorne stranke. Tko sam ja da sudim, neka samo ima svoj stil. Valjda neće bar do 30-e otkriti tetovaže. Hani će uskoro trebati terabajti za selfie. Meni su bili kilobajti dovoljni, ipak sam generacija Commodorea 64, a sad mi kćeri ne znaju ni što je to kaseta. Za cd znaju, da im kažem za dvd? Ta dva dva tjedna su stvarno proletjela. Moram cure vratiti a da ih nisam ni posudio.
– Švrćo, Nero, Lili, Kvik, Murko, tako je išlo nabrajane prvo životinje a onda:
– Vanja ručak! Tako je bilo prije 20 godina.
Danas sam ipak malo napredovao.
-Hana, Tea idemo kući! Luna dođi ovamo da ti dam kost, Vanja idemo.
Sličnost postoji s ranijim vremenom. Na povratku sa Tei skoro kupio motorić za curice. Bilo bi malo čudno da dijete od 5 godina ide na motoriću preko granice. Te 2014. išao sam na Poljud a Poljuda nisam ni vidio. Kupio sam najjeftiniju majicu s natpisom Hajduk.
Odlučio sam održati sebi davno dano obećanje i počeo pisati Dnevnik bolesnika. Ponajviše da izbacim i pokušam zaboraviti sve negativno šta mi se dogodilo. Cilj je do rujna 2015. završiti s pisanjem. Na povratku s mora me dočekao odvjetnik s odlukom Županijskog suda. Rastava se zbog nepravilnosti u vođenju postupka vraća ponovo na Općinski sud. Da se ni rastati od mene nije lako to znam. Znam samo da mi se ne da opet ići u zgradu crvenih ciglica.
U rujnu poslije Gardelanda počinjem opet s sudovima, vještačenjima. Bilo bi mi jednostavnije da sam stvarno nekakav kriminalac.
