Ok idem u Teslić. Prvo sam pomislio da je bolnica, a ono je to hotel. Deset dana bez kćeri, a taman smo se ustalili 7/7 dana. Izračunao sam da je boravak u toj banji 10-ak puta jeftiniji nego kod nas.
– U kojem hotelu želite biti? Bosna, Srbija, Hercegovina i Posavina.
Jebeš zemlju koja Bosne nema. Izabrao sam hotel Posavina ali doslovno u Bosni, Bosne nema. Sam kompleks je sklop hodnika od hotela do hotela, naravno tunela ispod površine zemlje. Kao da su još za vrijeme Tita kopani, kao da sam na Vis zalutao. Bio sam sam u dvokrevetnoj sobi .Za 5 min došla mi je poruka: ˝Potrošili ste mjesečni limit interneta, sad ste u roamingu˝ – on se naplaćuje puno se po potrošenom mb-u, jebeno too much. Pa u sobi ima wi- fi, sve su .ba mreže otvorene, ali još da da skužim kako se spojiti na to. Na kraju sam dobio račun za mobiteltih 10 dana 3000 kn, skuplje od banje. U hotelu Srbija me pregledao fizijatar i odredio mi terapije. Pitao sam da li tu vježbaju po Bobathu. Fizijatrica je čula za njega ali ne zna nikog da ga zna, pitala me odakle ga ja znam? Odite u Hercegovinu da dogovorite terapije a ja u Posavini. Naći ću ih sutra. Pozdravio sam se svojima na 10 dana. Od sutra počinjem u pola Bosne, pardon nemam pojma čega, potragu za terapijama. Zbunjivali su me ti putokazi u banjama i tuneli bez kraja. Potrajalo je dok sam našao sve terapije. Sve sam ih našao otprilike iz petog pokušaja. Tamo se sve ženske zovu Maja, Nataša ili Jelena i sve su crne imaju veelike, hm nije važno (oči hehe). Pored svih crnki ja sam dobio smeđeg fizioterapeuta, ženskog napokon. Zove se Jana. Ime kao naša voda a prezime kao naš premijer. Jedino tamo nigdje nema Jane za kupiti. Vježbe su joj ok.
– Sad ćemo malo vježbati sa oklagijom pa ćemo vozit biciklo, pa možeš na ručak.
Biciklo je bio strava, kao da pokrećem vremenski stroj. Terapija je za prvi dan gotova. Sutra se idem galvanizirati, parafinizirati, tensirati i na bazen. Sad idem na ručak i po novine (Večernji i Jutarnji za 1.5 KM). Uredno sam u hodniku pozdravljao sve sa ˝Bok˝ i svi su me uredno blijedo gledali. Odakle im pravo da budu tako nepristojni. Nataše, Jelene ili Maje su me pozdravljale sa ˝Ćao˝, pa nisam u Italiji. Odzdravljao sam s ˝Bok˝. Trebalo mi je vremena da skužim da misle da svakom koga vidim govorim ˝Bog˝. Ukazanje i to baš u hodnicima do Hercegovine. Nemam ni jednu dijagnozu poremećenosti, ali kad u gledaš u 10 prolaznika u oči i kažeš im ˝Bog˝ i normalan bi pomislio da sam u nekoj akutnoj fazi šizofrenije. Pa da probam s ˝dobar dan˝. Jupi dobio bi povratni pozdrav ˝zdravo˝.Naravno nisam odustao od svoga ˝bok˝.
– Pasulj s kobasicama, pečurkom, prženac ili Bosanski lonac što ćete za ručak?
– Ćevape s lukom.
– Toga nemamo u meniu.
U Bosni nemaju ćevape, pa koji im je. Nakon prevođenja prva tri jela, jedini sam za stolom (mislim čak jedini u restoranu) odabrao Bosanski lonac. Bosna izgleda ne želi imati veze s Bosnom. Bosanski lonac je izvrstan, bar sam jeo najbolje za stolom. Čak sam i našao frenda s svojih 90-ak godina koji mi je bio cimer za stolom. Kad sam rekao da sam iz Hrvatske:
– Vi živite u EU , vama je super.
-Ma fantastično.
Došao sam i do toga na bazenu. Na njemu radi jedna od silnih Maja. Uf dobra je crnka, posebno oči naravno. Mislio sam je pitati da li je glumila u spasilačkoj službi.
– Otići ću s Vama do bazena.
Do tad sam bio pobornik plavuša, ali Maja crnka ima sve argumente koji me navode da promijenim mišljenje. Snovi mi se ostvaruju.
– Tu ću te ostaviti, čeka me moja grupa za drugi bazen.
Ode Maja i ostavi me samog u bazenu s nepoznatim didom. Majo vrati se!!!, skuhat ću ti hrenovke. Nemanja me prošvercao na galvanizaciju preko reda. Odmah me pokušao galvanizirati do maksimuma, ali mi se noga počela neartikulirano ponašati; rokerska noga.
Idem na večeru u Španjolskom dresu, jedinom koji mi je mama spremila. Kao tipično muško redom sam izvlačio majice i tu je večer došao red na dres. Kad sam sišao u restoran, svi su za mojim stolom bili dresu Srbije. Znao sam da se igra EP u košarci, ali nisam imao pojma tko igra. Za stolom su svi znali odakle sam. Večerao sam na brzinu i otišao u kafić pored naručiti bezalkoholno pivo. Pored mene je sjeo lik sa majicom ˝Ratko Mladić heroj˝, toliko znam ćirilic.e Nisam se digao iz pristojnosti (mogućih batina). Iako svoje mišljenje imam, ali ga je tad bilo bolje zadržati za sebe.
– Druže da li igraš šah? Pitao me neki gospodin iz Novog Sada.
Rekao sam mu da igram i da imam dvije kćeri. Za svaku je dao po jedan dolar da im dam kad dođem kući za sreću. Podmitljiv kakav jesam, naravno uzeo sam dolare. Odjednom su se svi ustali, osim mene i počeli pjevati srpsku himnu ˝Bože pravde˝. Večeras se igra historijski meč Srbija : Španija. Kad sam to čuo da sam skoro progutao bocu od piva. Kad se svirala Španjolska himna a ja jedini u Španjolskom dresu.
– Nešto si mnogo tih. – primijetio je konobar.
– Šaljem poruku na mobitelu. – pravio sam se neutralan sam kao Švicarska.
Već sam se vidio na traumi. Nitko mi ni riječi nije rekao iako su „MOJI“ pobijedili 30 koševa razlike. Nisam slavio nego se povukao u svoju hotelsku sobu. Košarku od sad samo gledam iz zaključane hotelske sobe. Bio sam u Bosni a u Bosni nisam bio, kao Pitija. Ta Bosna u kojoj sam bio kao da ne želi biti Bosna, pa i ćevape ignorira. Naprosto ih ja nisam mogao ignorirati. Priznajem bili su jači od mene. Na povratku smo stali kod Aljke u Bosanskom Brodu. On nekako dođe kao Bosanski Mc Donalds. Gospodin iz Novog Sada me pošteno razbio u šahu.
LOCO MOTO
Moram ići u udrugu invalida na šah. Vidio sam na internetu da ga igraju.Došao sam tamo kao padobranac. Nikog nisam znao a mislim ni mene nitko.
– Da li si za kalamuzu?
Koji je vrag to. Prvi protivnik u šahu mi je bio Darko, okorjeli Hajdukovac, ali to ne zna. On je za mene tad bio Kasparov, Karpov, Fisher, Carlson, tad nisam imao pojma koji je taj. Sebe sam iznenadio i pobijedio ga. Pikado je bio in, a šah malo out u udruzi. Kako ću još svima imena zapamtiti. Skoro svi invalidi puše, osim mene. Valjda ja spadam u kategoriju invalida koji su popušili. Kalamauza je kava, od koje baš i nisam tu noć spavao. Od Hebranga do Slavonije 1 je oko 3 km sam uspio hodati u komadu. To je bio maraton za mene. Ujni je bilo sve lošije, planirao sam otići kod nje da je pozovem na rođendan od kćeri, koji još nisam znao gdje ćemo slaviti. Već sam pisao da mi je jedan od ciljeva nositi Teu prije nego što naraste ili bude prevelika za moje poluatrofirane mišiće na lijevoj ruci. Na moju sreću nisam dugo čekao na to. Okuražen dolaskom iz toplica, banja ili čega već uzeo sam je i probao je nositi. Bojao sam se njezine reakcije, hoće li se uplašiti mene. Valjda je sama bila zbunjena. Nakon par minuta zavikala je:
– Tata nosi me opet!!!
Moje borgovsko srce je poludilo od sreće. Nakon 4 godine držati vlastitu kćer u vlastitim rukama je NEPROCJENJIVO, nisam ni znao da se tolike emocije mogu dogoditi i dogodile su se!! Zdravom je zagrljaj i nošenje vlastitog djeteta rutina a meni uspjeh i to nevjerojatan! Lijepe vijesti ovih tjedana, mora da mi je bio dobar horoskop. Znam, uostalom poučen i vlastitim životom da nakon lijepih vijesti idu one loše. Moram priznati da se Ivana drži dogovora i da Hana i Tea budu 7 dana kod nje, koliko i kod mene. Postupak posredovanja je jedan od divnih naziva kod brakorazovnog postupka. Svašta su mi do sada radili, ali posredovali oko mene još nisu. Oči u oči sam sa Ivanom i još tri žene, koje me seciraju pitanjima. Kad ste, s kim ste, koliko ste? Kao da sam na Nurnbeškom postupku. Tri žene, zajedno sa Ivanom četiri. Sve su tri ljubazne a pitanja idu daleko, skoro do trećeg koljena.
Ivana me do ibera hvalila, kao što sam i ja nju. Mislim da su se žene pogubile zašto se rastajemo. Hvalimo se međusobno u pola rastave. Oboje smo rekli da smo se dogovorili da sedam dana Hana i Tea borave kod Ivane, pa isto toliko kod mene. Meni je bilo najvažnije što je Ivana potvrdila da takav način roditeljske skrbi dobro funkcionira. Ivana je najviše spominjala sladnost u braku i kako je dobar brak, sve do moje pojave ljubomore. Zbog enigme (u procesu dešifriranja) zvane Zdravko ni sam nisam bio siguran da li postoji taj lik. Rekla je istinu da je hitna došla po mene jer su se bojali da si nešto ne napravim. Na pitanje da li sam ja ikad bio nasilan prema njoj, odgovorila je sa ne.. Zašto onda tolike gluposti u tužbi kad je skoro cijela glupost. Dogovaramo se, treba biti i gospodin u rastavi, iako je teško. Možda je i najteže to suzdržavanje da ne kažeš sve oko čega se lomiš. S druge strane moraš paziti na svaku izgovorenu. Pišem kao da imam iskustva u rastavama. Moje iskustvo je ravno nuli i na malo što sam proguglo. Onda ide ono:
– Da li se slažete s razvodom braka?
Hladno sam odgovorio da se ne slažem i da se zbog djece trebamo pomiriti, jer sam i to mislio. Dodao sam u zapisnik da ne želim na silu suprugu držati u braku i da poštujem svaku njenu volju. Ivana je sve tu obrnuto od mene rekla. Jednostavno se više nema snage boriti. Rekla je da joj je još stalo do mene, kao do prijatelja. Prijatelji, pa ja imam svoje prijatelje? Opet je ponovila da nije s nikim u vezi, iako to više nije moj problem. Nije željela ići na nikakva savjetovališta oko pomirenja. Završilo je to posredovanje. Posredovan sam krenuo van iz CZSS-a.
– Vanja stani. -Okrenuo sam se, zvala me „prijateljica“ Ivana.
– Što se događa s tobom? Strašno si opet omršavio.
– Ma ništa samo 16 kg u 3 mjeseca. Da li mi cure dolaze u petak?
– Naravno kako smo se dogovorili, tako će i ostati. Prvi put sam tad osjetio da joj više nemam što za reći. Osim: – vidimo se Ivana.
– Tata ja bi slavila sa društvom u kuglani Vijuš s prijateljima rođendan?
Tih dana mi je umrla ujna od raka pluća. Još jedna sahrana na koju bi bio red da sam otišao a nisam. Kompromisi su sa mnom lagani, naravno ako u konačnici bude po mome. S Ivanom sam iz prve postigao dogovor. Kao da sudjelujemo u nekoj sukcesiji. Troškove rođendana snosimo pola/pola. Uključujući i naručenu tortu. Opet sam predložio kompromis da samo djeca budu na tome rođendanu bez starijih. Suludo ali istinito podijelili smo se obiteljski u klanove. Kao neka dva plemena, ali bez čakija i hladnog oružja. Na rođendanu smo u kuglani na kraju od starijih bili samo Ivana i ja za stolom. Ignorirali smo se koliko smo mogli. Da znam fićukao bi, ali me to nikad nije išlo. Klanovi nisu imali bliski susret, jer su već kod primopredaje djece razdvojeni.
– Da li je to i Tein rođendan pošto ona nema torte? Hanina je stvarno super 1D torta. Tea će rođendan proslaviti kod tebe, da li može?
-Naravno da može.
Nekako su u tim klanovskim podjelama zaboravljeni naši zajednički prijatelji.
– Proslavi ti kod tebe s svojom obitelji i prijateljima Tein rođendan.
– Naravno da može.
Napravio sam glupost i prvo na Tein rođendan pozvao Ivanu. Glupo do bola, nisam znao da se bivše ne zovu na rođendane. Naravno da nije mogla i htjela doći. Već sam se uplašio da će Tea opet izvisit za tortu, ali nije. Tein smo tulum organizirali na brzinu, tako da je torta više izgledala kao požar. Kompromisom su sve strane zadovoljene i Hana i Tea su bile sretne. Nisu me baš išli ti novi pojmovi; moji, njezini. Pomalo je zbunjujuće gledati ljude koji su ti do jučer virili iz guzice a sad te ne pozdravljaju, to bi bili njezini. Odjednom su nestali zajednički i ostali samo njezini i moji. Nesvrstanih je ipak bilo najviše. Djeca su zajednička, a zbog njih smo tu. Hana 12 godina, a Tea 4 godine, kad prije? S ženskim rodom nikako nisam mogao na zelenu granu. Bilo je vrijeme da nađem novu ljubav uz svoje kćeri i okrenem novu stranicu svoga života. Udruga Loco-Moto i šah, pa oboje su muškog roda. Liberalan jesam, ali mi stvarno je napokon muški rod dobro došao, da sve svoje probleme bar malo zaboravim. Redao sam u pobjedama: Doru, Dunju, Danijelu, Darka, Marinu, u šahu naravno. Samo mi je jedna prepreka stajala da budem najbolji Loco-Moto šahist, zove se Vlado. Od svih koji dolaze na kalamuzu jedino mi je on mogao pružiti dostojanstven otpor. Upoznao sam Tomu i Damira, poznatijeg po pitanju:
– Jel vježbaš? Ako želiš napredovati u šahu moraš vježbati bar tri sata dnevno!
– Tri sata, malo mi je previše to.
– Vježbaj mislim da možeš napredovati, mislim da u tebi ima potencijala. Ček da namotam jednu, pa ćemo odigrati derbi za prvo mjesto.
Vlado bi sigurno namotao i kamilicu za pušit, kao i ja sam nekad u srednjoj i na faksu (u što lažem). Vlado je isto Hajdukovac, Slavonski Dalmatinac. Naravno derbi Hajduk : Hajduk (Loco-Moto) pripao je Vladi. Završio sam kao drugi, bio bi red da se okušam na nekom turniru. Turnir povodom dana invalida bio mi je prva prilika da pokažem svima da mi je mjesto na šahovskom vrhu. Čim sam se prijavio na turnir zazvonio je mobitel.
– Tata da li možeš hitno doći kući da mi pokažeš matematiku?
– Naravno Hana, stižem.
Matematika mi baš nije jača strana. Tako je završio prvi šahovski turnir za mene. Nisam odigrao ni jednu, ali bio sam uvjerljivo zadnji.
Nisam se Tamari ni pohvalio da sam pojeo čevape. Nakon dugo, dugo vremena odlučio sam tj. prvi put u životu sam se sam naručiti kod logopedice na Rebro zbog logopedskog tretmana. Malo je gadno to sa telefonom kad Ivana više nije pored mene da prevodi ili da joj uvalim slušalicu:
– Dobar dan, zovem iz Slavonskog Broda radi termina za vježbe.
– Recite gospodine ….; u hebote prepoznala mi je glas i tko sam. Koji ste termin rekli da Vam odgovara gospodine Krnić? -Tko bi rekao čuda se događaju.
– Kako Ivana radi? Nije baš umjesno reći preko telefona da se rastajem.
Dolazim kada god kažete.
– Može početkom prosinca dođi.
Čim mi je dala termin odmah sam otišao kod doktorice da mi izda putni nalog i uputnicu.
– Prema novom pravilniku ne mogu ti izdati uputnicu ni putni nalog. Logoped postoji i u Brodskoj bolnici i po pravilniku moraš ići najbližem.
Da idem najbližem? Nema šanse da idem kod logopedice koja mi je rekla da neću nikad gutati. “Tajna je opći duh birokracije“; napisao je jednom moj stari prijatelj Karl.
– Žali se HZZO-u.
Svašta sam prošao, ali neću nikad, baš nikad dati da me više taj sustav ponizi. Nabrajao sam sve od Nerona do Grčića. Moja logopedica je Tamara i tu nema kompromisa.
– Da li bar pravilnici dozvoljavaju da mi izdate uputnicu?
Da bar sam nešto dobio. Sve u svemu nabijem ih sve i njihov socijalno nakaradan sustav i njihove pravilnike. U ponedjeljak 4. 12. te 2013. krenuo sam kod Tamare, samo sa uputnicom bez putnih naloga. Susjed u kupeu je dudao bočicu Cole s meni ne poznatom žutom tekućom tvari u njoj. Do Novske je postao vesel i izvadio sve šta je imao u torbi:
– Hoćeš li malo slanine i luka, imam i crvenog i bijelog?
– Neka hvala,..
još da Tamari podrignem, pa da žena upadne. Prvo sam pomislio da je Čeh. Bio sam u pravu, lik je iz Brčkog, Bosanski Čeh? Pio je brže rakiju nego ja ledeni čaj. Do Zagreba smo tu negdje obojica nerazgovjetno pričali. Opet pravac zelena zgrada na Rebru. Već me i medicinska sestra na fonijatriji pozna:
– Slavonac ti nama došao, gdje je supruga? Promrljao sam nešto kao ˝Nije mogla doći, radi˝. Skužio sam da ljudi kad te teško razumiju sami daju odgovor na svoje postavljeno pitanje.
– Ooo stigli moji Brođani, standardno me Tamara dočekala sa smiješkom i pogledom kojim ju je tražila u hodniku.
– Ostavila me Ivana. Shit razumila me ˝stavila me˝, a ono ˝o˝ nije čula.
– Gdje te stavila? Vanja ajde sad fino polako ponovi.
Na pola hodnika sam spelovao o s t a v i l a me. Da sam rekao napustila, opet bi došlo na isto. Sigurno bi razumila samo ˝pustila me˝. Još bi i pohvale dobio jer me pustila. Kompliciran je hrvatski, pogotovo, ako si imao moždani. Tamara kao Tamara:
– Riješit ćemo mi to naći ćemo ti drugu, ali prvo mi ispričaj sve što je bilo.
Ne tražim drugu, na ebayu ću naručiti gumenu lutku. Dobro je da to nisam morao spelovati.
– Vanja puno bolje pričaš ali moraš vježbati. Gdje su putni nalozi da ih potvrdimo?
– HZZO, bio sam umoran da dalje objašnjavam.
– Vidjela sam da smo cilj ostvarili i da si jeo ćevape.
Kad si na tome fejsu svi sve znaju, pa su i moji pojedeni. Na kraju Ivan, Hrvoje 1 i 2 imaju pravo što nemaju fejs.
– Dolazit ću i dalje kod vas, ali rijeđe zbog novaca.
Znao sam da je taj dan i ročište s vještakom infektologom, koji je bio svjedok. Dok sam čekao vlak, stigao mi je mail od odvjetnice Ane. Gotovo je i utvrđeno je postojanje liječničke greške i krivog liječenja u našem slučaju. Vještak infektolog je odbio sve navode obrane. Obrana je bila više/manje prebacivanje odgovornosti na kolege interniste, da možda ni oni ne bi skužili endokartitis na mome srcu. Prijatelj poznatiji kao ˝Đes ba˝ radi baš sa liječnicima koji rade uzv srca. Odmah ih je pitao, nema šanse da ne bi vidjeli, čak bi i s stetoskopom čuli da nešto ne štima. Krivo liječenje je utvrđeno i potvrđeno, nakon dvije godine sudovanja. Ostalo je samo izvještiti moj gubitak životnih funkcija, pretrpljene bolove, strah. Sve u svemu koliko para vrijedi ovo što sam proživio. Puno sam puta razmišljao o tome. Pare su prolazne, kao i ja. Ljudska glupost nažalost nije. Pandakova odgovornost u svemu tome je potpuna, ali nema je. Osim u njegovoj savjesti, ako je ima. Shvatio sam samo jedno da osobe sa bilo kojim oblikom invaliditeta su daleko normalnije od „zdravih“. Njihov smiješak nije kupljen i usiljen nego je prirodan. Odšteta mi je samo bitna da Hani i Tei mogu pružiti neku sigurnost. Da li bi mogao Pandaku oprostiti za sve preživljeno? Koliko god želio ne. „Snage kapitalističkog društva, ukoliko ih ne nadziremo, teže da bogate učine još bogatijima a siromašnije još siromašnijima.“ Davno je rekao indijski državnik, za čije ime da izgovoriš trebaju posebni logopedski tretmani Džavaharlal Nehru.
Sveti Nikola još jedan kapitalistički i vjerski praznik. Kao dijete me veselilo kad za Nikolu dobijem čokoladu i šibu, jer je to bio dokaz da nisam slušao. Kapitalizam je doveo do toga da te u vrtiću dočeka lista želja djece iz grupe. Počeo sam čitati listu. Sva su djeca bila skromna dok nisam došao do Tee. Ona je ni više ni manje od Nikole naručila romobil a odgajam je da bude skromna. Hana je davno otkrila da smo mi Nikole. Tei je rano da otkrije. Tei je Nikola ispunio želju. Jedini problem je bio romobil jer nestane ni u jednu čizmu.
– Tata, ta, znaš šta mi je Nikola donio?
– Nemam pojma, samo znam da si bila dobra.
Upozorio sam je da uskoro dolazi Baka Mraz (feminizirani Dida Mraz), ali da je ona siromašna, pa je od nje rekla tražit samo čokoladu. Hana starija i iskusnija u odnosima sa mnom podmetnula mi je pismo da želi Prestigio mobitel s prednjom kamerom za Božić. Primijetio sam da je zaglibila s slušanjem 1D grupe, pa da je vratim na pravi put upisao sam je na gitaru. Hana je stvarno zaslužila, jer je i prošla s odličnim uspjehom. Ni sam ne znam kako sam toliko kupio. Hani sam priredio niz zamki (pisama) da dođe do poklona. Dobio sam ono najvažnije, a to je osmijeh zadovoljstva od obje kćeri. Preživio sam i tu 2013. ne znam kako. Kod kuma sam dočekao 2014. Opet uz SBTV, koji očaj od televizije. Napio sam se soka. Postao sam kao Mladen iz razreda koji je Ivana i mene uporno na kirvaju u Sibinju pratio sa rundom soka. Ivan i ja smo vrtili po rundama piva, Ožujskog a Mladen je jadan znao popiti po 10-ak rundi Cole, pa je znao čak i miješati sa Spriteom ili Fantom. Mislim da je njegova jetra nastradala gore od naše. Uspomene ti nekako ostanu i što je najgore u njima živiš. Po ˝n˝ ti put premotavaš životne filmove, budućnost, te 2013 godine me ostavila Ivana. Bez nje sam mislio da ne mogu, jer mi smo bili jedno. Bar smo trebali biti, ali nismo uspjeli, pred ciljem je odustala. Hodati, govoriti, skoro da me svi razumiju, jesti, zajedno sam sa njom uspio. Kad je otišla prva pomisao mi je bila ništa. Razlog odlaska ne znam, ali od početka sumnjam, nisam znao gdje su mi kćeri. To je bio pakao, koji ni najgorem neprijatelju ne bi poželio. U jednom smo uspjeli, ako nismo zajedno, a to su Hana i Tea. Istina je kad si osoba s invaliditetom i kad zažmiriš i sanjaš. Normalan si, normalno hodaš, pričaš, pa čak i nogomet igraš, igraš se sa kćerima i trčiš. Kad se probudiš onda sve bude obrnuto. Hodaš kao alkoholičar, naravno ako hodaš, ne možeš nositi kćer, govoriš nepoznatim jezicima, Hana je velika nju bi i zdrav teško dignuo, iako je ona bila i ostala moja velika maza. Da li je onda bolje spavati i sanjati? Nije, naravno samo onoliko koliko je potreba. Ivana je bila i bit će dio mene. Nju cijenim ali postupke ne opravdavam. U toj 2013. smo se ipak uspjeli dogovorit da cure budu pola kod nje i pola kod mene. Za 2014. mi nije više cilj moje zdravlje, nego da moje male princeze budu sretne i nasmijane.
Post je objavljen 18.02.2016. u 09:27 sati.