Dnevnik bolesnika o svemu pomalo

Posredovanje

Vještak je u svome pisanom nalazu potvrdio odbacio sve navode od tuženika koji bi trebali ići u obranu. Radi Ivana, Bojana, Emilije, ostalih nastradalih i naravno sebe, moram sa tim sudom ići do kraja .On mi je nažalost postao sekundaran a primarna bitka za vlastitu djecu. 2. 12. 2013. bi konačno trebao završiti sa vještakom infektologom, jer će se tada očitovati na ročištu o navodima tuženika. Bemti naše sudove: pisano, usmeno, pomoću pošte, goluba pismonoše a koliko tih pravnih kakanja.
Dugački su mi ti dani bili u neznanju gdje su Hana i Tea. Suprugi sam slao poruke, ali su bile ravne kao da ih šaljem zidu. Na njih odgovora nije bilo. Slijedeći korak je bio odlazak u zgradu od crvenih ciglica zvanu CZSS. Socijalna radnica je odmah uljudno rekla da će pronaći moje kćeri i da će dogovoriti susret. Susret sa vlastitom djecom? Da li sam počinio neki zločin da ne znam? Prolaznika na cesti susretnem, ali svoje kćeri mi je malo to much za psihu. 19. srpnja sam saznao da su mi kćeri kod ne tako bitne, a po svemu bitne šogorice.
Mama je, čim smo saznali otišla kod suprugine tete, koja je kuća pored. Rekla je samo da bi vidjela svoje unuke. Odmah je upozorena da ako dotakne ogradu od te šogorice zvati će policiju. Brojali su joj nešto o meni i mojim grijesima, da ni sam nisam znao da ih imam toliko. Sa šogoricom me to priznajem iznenadilo, jer je godinama ljetovala sa svojom porodicom kod mene na moru. Toj ženi, kao ni supruginoj teti, nikad apsolutno nisam ništa napravio. Odjednom sam postao glavni za pljuvanje. Minute su mi bile kao godine a sati kao život. Jedini motiv za dalje su mi bile kćeri. Nisam ni suprugu mogao shvatit da mi ništa, baš ništa od toga nije rekla u lice. Da li mogu čuti kćeri minutu bar jednu? U očaju sam slao poruku supruzi. Nakon par minuta zazvonio mi je mobitel. Bila je to moja Tea:
– Tata vas najviše voli i falite mi jako.
Zvučala mi je sva uplašeno, jer je imala tek tri godine. Kad sam pitao da li mogu čuti Hanu, čuo sam samo:
– Dosta… i netko je prekinuo vezu.
59 sekundi mi je štopan razgovor sa Teom Bio je to 20. srpnja. Bio sam sretan jer sam napokon čuo kćer. Da li je Hana ljuta na mene nije mi bilo jasno.
-Eeeeeeeeeeeee; tu sam tatice, dosla sam nema mi wi fi na mobu.
Napokon bila je to Hana, javila mi se putem fejsa porukom iz wc-a od šogorice.
– Vise nikad necu bit sretna sve dok ne dodemo kuci s mamom, ako ne ja cu zvati hrabri telefon.
– Budi hrabra srećo moja. -odgovorio sam kratko jer sam bio šokiran odakle ona zna za hrabri telefon? Nisam znao što da napišem. Pisala je toliko odraslo za curicu od 12 godina.
– Ma sve ce bit ok ako ne ja cu s Teom doc kuci sama sutra. –još je napisala.
Kasnije sam saznao da su to stvarno i pokušale ali da su ulovljene u pokušaju bijega. Još sam saznao i da joj je nebitna šogorica izvadila sim karticu iz mobitela da me ne čuje. Odakle tolika mržnja? Ako treba kopati ću tunel kao Vijetnamci, sa jednom rukom da dođem do kćeri. Otišao sam u zgradu crvenih ciglica i pokazao razgovor bivšoj ravnateljici CZSS-a koja se zgrozila. Tad je došla moja socijalna radnica i rekla mi da nisam tako smio razgovarati sa svojom kćeri. Kako da razgovaram, osim da joj probam dati ohrabrenje.
– Dogovorila sam se sa majkom da sutra vidiš kćeri u 13 h. Rekla mi je kratko i hladno.
Taj dan sam s tatom otišao u HT, gdje smo potpisali obiteljsku tarifu i kupili tri mobitela. Nadam se da se više neće događati da mi kćeri vade kartice da me ne čuje. Ujutro sam otišao u Presoflex kupiti Tei poklončić (tad sam i saznao da je famozni Zdravko radio tamo, ali je premješten). Imao sam još 100 kn. Kupio sam Tei autobus. Uvijek je više voljela autiće od lutkica. Ponio sam autobus i mobitele u CZZS.
– Gospodine Krnić, nešto ste uranili.
Jak sam ja gospodin, više sam urbana seljačina. Sjeo sam i čekao svoju obitelj. Bojao sam se reakcije, da li će me i vlastite kćeri odbaciti. Penjanje i evo mojih najmilijih. Kao da ih nisam vidio godinama. Ivana je došla u pratnji sestrične Tine o kojoj mogu stvarno samo pozitivno pisati. Valjda su se bojali „opasnog“ Vanje ali sam bokser, skakavac, palicu i kuhaču ostavio kod kuće. Hana mi je potrčala u zagrljaj i rasplakala se, kao što je i mene rasplakala.
– Volim te tata.
Teu je Ivana držala i gledala me kao da joj je neugodno. Njena sestrična me gledala kao ratnog zločinca. Tea me je gledala pomalo uplašeno, mogao sam joj jedino nogu dotaknuti. Hana i Tea su mi sve, one su ja i bit moga postojanja.
– Možemo ući unutra. Socijalna radnica je Tinu zamolila da napusti sobu.
Možda su očekivali da ću nešto nasilno uraditi.
– Tata ti je kupio nešto. – rekla je socijalna radnica Tei.
Tea je uzela poklon i kad je vidjela autobus nasmijala se.
– Da li ste podnijeli zahtjev za rastavu braka?
– Nisam. – odgovorila je supruga.
– Da li bi htjeli pustiti Hanu i Teu na more s mamom? Ona bi onda pustila njih s vama.
– Naravno da može, tu sam za svaki kompromis.
– Hana bi večeras prespavala kod kuće, ali da je mami vratite do 12 sutra.
Emocije koliko mogu pojedinca pucati, mislim da su sve u jednom bile baš tada u meni.
-Tea će kad se vratimo sa mora.
Hana je sva sretna počela trčati kući. Morao sam je vratiti da pozdravi mamu. Tina je u hodniku brojala što ide kod mene. Bio sam sretan što sam napokon vidio kćer da je pitam zašto to radi? Luna je, mislio sam da će skočiti sa 4 kata kad je vidjela Hanu. Ionako je Luna pas na federe. Stalno skače u vis, pseći rekorder u skoku u vis? Uvijek skače prema ulazu sa terase u dnevnu sobu. Moj tata je jednom u šali rekao da je okrenemo na drugu stranu skočila bi s zgrade. Hani sam pokazao nove mobitele. Bio sam uvjeren da kupljena Sony Xperia ide u vodu. Naravno napunio sam amper vode da joj pokažem.
– Hana dođi da ti nešto pokažem.
Čim je napravila stotinjak seflia došla je da vidi. Bacio sam mobitel u vodu. Radio je pod vodom.
– Isuse tata on radi pod vodom.
Izvadio sam ga van nakon par minuta i onda je prestao raditi. Ups, tvornička greška? Napravio sam sitan previd, Sony Xsperia Z ide u vodu a ova je bila J. Par slova i tolika razlika.
– Osušit će se mobitel i proraditi. Od tad skoro uvijek čitam što kupujem.
˝Nijedan čovjek nije dovoljno pametan˝, jednom je napisao Meša Selimović. Očigledno sam u deficitu sa pamet. Nema veze ugovor je samo na dvije godine.
– Brzo ću ti doći tata, pa idemo na more.
U dogovoreno vrijeme sam Hanu „vratio“ supruzi. Glup je osjećaj vračati vlastito dijete, koda sam ga nekom oteo i posudio. Priznajem da mi je par puta palo na pamet da Hanu ostavim kod sebe, ali bitnije je od svega bilo se držati dogovorenog. Onda bi me sigurno ganjali: UD BA (formirali bi je opet), Interpol, KGB, CIA i ostali tuzemni i inozemni organi reda ali sa njima nisam imao posla. Nisam ni stigao proslaviti ulazak u EU koji mi je bio dosta rasturen na osobnom planu. Kćeri su mi s mamom otišle u Makarsku. Bojao sam se onog djela puta od Omiša do Makarske, kada se voziš kao da letiš. Pišem kao da sam ikad išao tim putem pa ga poznajem a nisam. Tea je bila oduševljena autobusom, jer se do tad nikad nije vozila u njemu. Dobro je što sam kupio te mobitele, napokon sam ih mogao čuti i dobiti poneku sličicu sa mora .Loše je u tome što svaki mobitel ne ide u vodu. Srećom mobitel je ubrzo proradio. Na fizikalnu sam prestao ići, jer mi više baš nije bilo do rehabilitacije. Čekati ću Hanu i Teu da se vrate sa mora tjedan dana. Nakon toga napokon ću bar za vikend biti sa kćerima kod kuće. Njih dvije su mi davale svakodnevno do znanja da nije sve izgubljeno. Napuštenost od supruge mi je teško pala, ali volju za životom su mi davale i daju jedino Hana i Tea. Kužim samo da ništa ne kužim. Trebalo mi je samo tri tjedna da skužim da je supruga odnijela skoro sve svoje stvari prije nego što me je napustila. Čim su došle sa mora u dogovoreno vrijeme sa suprugom u petak. Ovaj put nije poštar zvonio nego Hana s Teom. Napokon nakon tri tjedna Tea je kod kuće. Bit će do ponedjeljka, pa onda u petak opet na more sa njima. Donijela je mali koferčić, kao trgovački putnik. U koferčiću je jedino imala autobus koji sam joj kupio i par autića. Kako da kontroliram emocije, mora sam nekako. Moja mama nije mogla rasplakala se. Tea je bila malo prestrašena. Nije se za mene nikada uspjela vezati kao Hana, jer ni kriva ni dužna nije nikad saznala kako je to imati „ normalnog“ i zdravog tatu. Ta tri dana sam ih upijao svaki njihov pokret. Išli smo na piće, čak sam popio bezalkohoholno pivo. U taj ponedjeljak sam ih vratio supruzi oko 10 ujutro, ispred zgrade crvenih ciglica. Tamo je sve počelo, pored sam imao prvi moždani. Doslovno me ništa lijepo ne veže uz tu zgradu. Jedino dobro bi trebalo biti je da su mi tamo odobrili osobnu invalidninu. Zbog koje imam osjećaj da sam krpelj društva. Na povratku me dočekao poštar.
– Imate preporučenu pošiljku.
Sjeo sam na zidić pored ulaza da pročitam. Tužba za razvod braka! (dobro je da sam sjeo). Datum na njoj 19. srpanj, dva dana nakon što me supruga napustila. Zašto je rekla u CZSS-u da nije podnijela tužbu? Standardno ništa mi nije bilo jasno. Pročitao sam tužbu. U njoj je piše psihičko i fizičko nasilje od strane tuženika i da traži da mi se uzme skrbništvo. O čemu ona? Poslao sam joj poruku zašto si to napravila i podnijela takvu tužbu nisam zaslužio da mi uzima skrbništvo i lažno me optužuje.
– Ma to je samo u ljutnji tako napisano, kad sam otišla. Odgovorila je.
-Da li mi poručuješ da želiš da umrem kad tražiš alimentaciju od 2200 kn, a znaš da imam 1250 kn svoga jada i bijede. Da li da razliku kradem? Bez obzira na sve, moja obveza kao tate je brinuti se o našoj djeci.
– Ne ne bi nikad od tebe uzela alimentaciju, znam da sve daješ za kćeri.
Nažalost nemam tolika primanja. Fizički nisam nikad bio nasilan, prema nikome. Jedino psihičko nasilje može biti moja bolest. Bio sam dvije godine gladan, jer nisam mogao ni kapi vode samostalno progutati, pa sam tražio da me supruga nahrani, ali nikad nisam ni pomislio da u njoj kuha dok me hrani. Osjećao sam se kao neki AL Capone .Bar sad znam na čemu sam i da se rastajem. Nije baš lijep osjećaj biti tužen prvi put u životu, kao ni ostavljen.
-Tužbu su napisale one žene iz Ženske grupe Brod. One su mi rekle da tako mora pisati i pola toga je u ljutnji napisano. – napisala je Ivana.
Fizičko i psihičko nasilje su teške optužbe i ne može se tako klevetat nitko, pa ni ja bez i jednog dokaza. Nikad baš nikad nisam imao ni jedne prijave da sam se s nekog istukao ili slično. Svi kojima sam rekao što piše u tužbi opalili su se smijati, jer me poznaju. Prije sam samo u stanju dobiti batine, a još da tučem okolo, pogotovo žene. Osobno mislim da sve one koji tuku žene treba objesit za onu stvar. Dobio sam veliko „hvala“ od Ženske grupe Brod jer sam im pomagao u kampanjama (volonterski) o borbi protiv nasilja nad ženama. Pa te me žene poznaju, zašto su one i njihova odvjetnica bili u stanju napisati takve optužbe? Sigurno špranca -Svi smo mi muški isti! Mogu im samo poručiti da nismo. Čak se i supruga smsovima raspisal, da to ništa skoro nije istina. Uredno smo smsovima komunicirali. U prosjeku na svaki 30-i sms bi dobio odgovor. Istina je da je takva tužba urudžbirana na Općinskom sudu. Naravno da ću se boriti za kćeri kako i koliko znam. S svojom težinom sam opet krenuo dolje. U ta tri tjedna stresa skinuo sam 10 kg. Po povratku njih s mora odmah sam trebao ići ja sa Hanom i Teom na more. Ivana se držala dogovora. Jedva sam čekao da vidim Hanu i Teu zajedno kod kuće. Onih 30 minuta i vikend što sam Teu vidio u CZSS-u bilo je sve, ali meni u svakom slučaju nedovoljno. Do tad sam o vikend tatama čitao sam o u novinama. Ja to ne želim i ne mogu biti. Ostale su mi samo sve njihove stvari i slike, koje bi valjda trebale biti uspomene na neki raniji život. Moj život su jedino one. Brak, ali i rastava mora biti kompromis supružnika u granicama normale. Moral, tolerancija i poštovanje, kriteriji usvojeni u stvaranju i oblikovanju pojedinca, tj. mene, postali su opet borba. Kao neki partizan sam, stalno u nekom gerilskom ratu (gerila na zadatku). Hana je sama došla gore u par brojeva prevelikoj odjeći (od sestrične za glavu veće od nje).
-Tataaa, idemo na more! Mama je rekla da se boji Teu pustit sa vama jer je premala.
Da glumim da sam tolerantan, koliko znam imam dvije kćeri i pucam po šavovima.
– Mislim da je Tea mala, ali čim se vratite sa mora bit će 7 dana kod tebe pa 7 dana kod mene.
Odlučila je Ivana. Zbog Hane sam pregrizao to a i sam ne mogu vjerovati da postajem suparnik i neprijatelj s nekim sa kim sam treba biti u „dobru i zlu“
– Hana idemo na more. – iako mi je svaka misao bila i Tea.
Nisam ni sanjao da mi se takve gluposti mogu događati u toj 2013. Hana postaje prava cura. 11 joj je godina ˝Tata ja sam u 12-oj˝ rekla bi na to. Do 30-e želiš biti stariji a onda unatrag brojiti svoje godine. Nisam kužio zašto je Tea mala da ide sa nama, zar smo opasni? Po dolasku na more hodao sam kao budala po kući i snimao Teine igračke i sobu da joj pokažem kad je vidim.
– Tata i ja bi na more, skoro svaki dan bi mi rekla na mobitelu.
– Ići ćemo ljubavi još puno puta zajedno.
– Kada tata?
Na to pitanje kao i na mnoga nisam imao a ni znao odgovor. Pred naš odlazak kući došla je Joška iz italije (Antina sestra).
– Da li želiš da te odvezem na grob od Ante?
– Kako da ne! -Bilo je čudno što je stalno falio na moru. Bio je to Ante, falili su njegovi koraci i dolasci, kao i priče.
– Prvo ćemo otići do stana gdje je Ante živio sa didom i bakom i gdje je umro.
Iako smo prijatelji tamo nisam nikad bio. U sobi u kojoj je Ante boravio i nažalost umro sve je složeno kao da će sad doći. Opet me Ante ugodno iznenadio i nasmijao, iako smo išli na njegov grob. Legende ne umiru, tako ni Ante ne može umrijeti, jer je bio legenda. On živi u nama koji smo ga poznavali. Neću napisati zašto me nasmijao jer je volio isto što 99% muških voli, ali u puno većim količinama. Nisam mu ni na grobu rekao zbogom jer to ni ne mogu, niti želim. Pokopan je blizu splitskog velikana Matošića i još mnogo poznatih Splićana, jer je sam bio veliki čovjek i još veći prijatelj. Kratak životni vijek dovoljno je dug za dobar i častan život. Napokon idemo kući i doći će mi Tea i napokon ću 7 dana biti sa njom. Ivana ju je stvarno pri našem povratku dovezla kući. Nije me slagala, Hana i Tea su kod mene i više nema razloga za crne misli. S Teom sam trebao posebno stvoriti odnos. Da me doživi kao normalnog tatu koliko može. Odmah smo kao partizani krenuli u šumu biciklom. Oni baš nisu imali bicikle, ali Hanin stari je poslužio svrsi.
– Tata da li tu ima vuk?
– Ima, ima ali se sakrio.
Naša šuma je park 100 m od stana na Trgu pobjede. Gledao sam druge očeve kako nose svoju djecu i priznajem bio sam ljubomoran. Dogovorio sam se s Ivanom da cure budu 7 dana bez prekida kod nje, pa toliko kod mene. Tea je stalno sa sobom nosala onaj autobus. Dobio sam i tih dana iz zgrade crvenih ciglica poziv na mirenje, točnije posredovanje. Teu smo upisali u vrtić 100 m od moga stana. Čak smo je Ivana i ja zajedno vodili prvi dan u vrtić. Veliki su to koraci u našoj rastavi. Teu smo početkom rujna zajedno odveli u vrtić ˝Seka i braco˝. Nekako mi je to puno značilo, ako nismo obitelj, bar smo tih 10 minuta bili zajedno. Tea kao Tea brzo se prilagodila. Uvijek se sjetim kad smo Hanu prvi dan vodili u vrtić ˝Pčelica˝. Ivani sam rekao da sačekamo Hanu kod Haninog vrtića. Nije prošlo ni 5 minuta a ono Hana trči (za njom pola do tad mirne djece) i i lupa po izlaznim vratima. Ušli smo po nju a ono sva djeca plaću. Od tad je Hana išla u privatni vrtić. Ujna me je nazvala da siđem ispred zgrade .Dala mi je 2000 kn da idem u Banju Vrućicu u Bosnu. Imala je rak pluća i bila joj je želja da se rehabilitiram.

03.02.2016. u 09:21 | 0 Komentara | Print | # | ^

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.

Veljača 2024 (3)
Siječanj 2024 (3)
Prosinac 2023 (4)
Listopad 2023 (1)
Kolovoz 2023 (1)
Svibanj 2023 (1)
Travanj 2023 (2)
Ožujak 2023 (2)
Siječanj 2023 (2)
Prosinac 2022 (2)
Studeni 2022 (2)
Listopad 2022 (5)
Rujan 2022 (5)
Kolovoz 2022 (8)
Srpanj 2022 (4)
Lipanj 2022 (4)
Svibanj 2022 (6)
Travanj 2022 (8)
Ožujak 2022 (2)
Veljača 2022 (1)
Siječanj 2022 (3)
Prosinac 2021 (3)
Studeni 2021 (5)
Listopad 2021 (4)
Rujan 2021 (2)
Srpanj 2021 (1)
Lipanj 2021 (2)
Svibanj 2021 (2)
Ožujak 2021 (1)
Veljača 2021 (1)
Siječanj 2021 (1)
Prosinac 2020 (2)
Studeni 2020 (1)
Listopad 2020 (2)
Rujan 2020 (1)
Kolovoz 2020 (2)
Srpanj 2020 (4)
Lipanj 2020 (2)
Travanj 2020 (2)
Prosinac 2019 (1)
Studeni 2019 (2)
Listopad 2019 (2)
Kolovoz 2019 (1)
Lipanj 2019 (2)
Veljača 2019 (1)
Studeni 2018 (1)
Rujan 2018 (1)
Lipanj 2018 (1)

Opis bloga

Bok, dolazim iz Slavonskog Broda, zovem se Vanja Krnić i žrtva sam pogrešnog liječenja.Imam 43 godine. Preživio sam bakterijski endokarditis, , ugradnju mehaničkog zaliska, dva moždana itd.Ovim blogom pokušat ću na svoj način) opisati sudski proces.., svoju bitku za zdravlje..Liječnik , inaće bivši šef brodske zaraze Nenad Pandak mi je liječio tuberkolozni meningitis( otišao u susjedni Oman, ako mu se tamo ovako omane...), a od tubekoloze nije bilo ni t.Pobjegao je nakon dugih 14 pravomoćno je presuđeno da mi je život uništen liječničkom greškom, a moj život?
Živjela naša divna Hrvatska!

Kontakt

krnic1980@gmail.com

facebook stranica

Dnevnik bolesnika

Dnevnik bolesnika o svemu pomalo