Dnevnik bolesnika o svemu pomalo

Luna

Deja vu -opet sam se vraćao na ishodište Krapinske toplice. Opet preko Plitvica (motela Plitvice). Žuta zgrada u 9 ujutro sam bio naručen na pregled. Ovaj put kod doktora Fučkara. Hana je išla u školu pa je samo Tea išla sa nama. Malo me doktor Fučkar prekrstio i promjenio prezime, pa sam postao Vanja Krnjić, nije mi se dalo objašnjavati da ima jedno ˝j˝ viška. Krnjić je isto ok. Odredio mi je dosta terapija od radne, fizikalne, psihologa, bazena, struja itd. Prvo sam išao kod Jurice, dogovoriti Radnu terapiju.
– Gospodine Krnjiću….- vidio sam da nema pojma tko sam. Još da mu objašnjavam da sam prije skoro dvije godine došao kod njega u invalidskim kolicima, a otišao trčeći. Ma ne, možda mu i ispričam o našem kolu u liftu. On mi je rekao da dolazim kod njega svako jutro u pola 8. Karolina će me vježbati u visokom prizemlju. Naš stan je bio točno kod bazena koji su nešto kao katedrala Northe Dame. Bazeni koji se dovršavaju desetak godina. Stan je bio pun autića od gazdaričinog unuka. Mogao sam se igrati poslije vježbi. Problem je bio što i Tea voli autiće, tako da sam morao žicati da ostavi i meni koji da se mogu igrati. Crkva je bila dovoljno daleko, tako da se nije čula zvonjava svaki sat.
– Na radnu terapiju ću ujutro ići sam a poslije toga ćemo zajedno na ostale terapije.
Lupetam i ja nisam baš bio siguran kako ću sam doći do tamo. Pogotovo naći tu Radnu terapiju u labirintu hodnika na prvom katu žute zgrade. Kad malo bolje razmislim labirint je bio jedan hodnik. Koji vodi krug. Tako ako samo hodaš od točke A opet se vratiš na točku A. Jedini problem je ako skužiš lift. Onda možeš zalutati. Ironije li eto mene opet u Krapinskim toplicama na dva tjedna. Najam stana je bio 100 kn dan, taman smo imali toliko love.
– Da vidimo kaj možeš sa tom lijevom rukom?
Uh što volim te Slavonsko-zagorske konverzacije. ˝Dođi sim!˝ Kad mi spomenu taj ˝sim˝ prvo pomislim na sim karticu. Trebalo bi u google uz hrvatski, uvrstiti zagorski (svako selo govori drugim zagorskim). Poslije mora smo kupili Hani kućnog ljubimca. Malog maltezera iz Osijeka. Dala mu je ime Luna. Žensku maltezericu, neka mješavina pudlice maltezera i od komšije bijelog psa. 1000 kn koštala je ta Hanina želja. Hanina najbolja prijateljica je imala muškog maltezera Amerikanca Nicka. Hanina briga dok smo u toplicama bila je Luna i učenje.
– Stani pred ogledalo,.
Rekla mi je Karolina. Skužila je ona moj jezik, a ja njezin. Problem je bio kod Karoline što sam si ja umislio da je ona Kornelija. Pa nije kornjača.
– Pogledaj se! Bu, pa ja sam sav nakrivo nasađen nisam bio kod Pavlovića da me centrira.
– Idemo malo van hodati. Van? Sa ženskim terapeutom može.
– Ne valja, koncetriraj se kako hodaš pokupio si krivi obrazac hodanja.
Fakat sad još ni hodati ne znam.
– Mora ti ići lijeva noga ispred desne i moraš lijevu odizati.
– Znam da mora lijeva ići ispred desne. Mogu skakutati na desnoj.
– Treba se na tebi puno raditi.
Što ja mogu kad nisam centriran
Na strujama sam imao privilegije:
– Uđi Slavonac preko reda.
Galvanizacija, ten i još par struja. Rezultat je bio fuck you! Jedino mi je srednji prst imao potpunu ekstenziju. Prime me preko reda i ja im pokazujem srednjak za zahvalu… Ovaj put nisam išao u bazen dizalicom, nego pješke. Čekao sam terapeuta koji će me uloviti za podvodnu masažu. Svi su neki niski ali nabildani, osim mene.
– Da li boli?
Oči mi ispadaju, a on me gleda sa smiješkom (sadist?). Skoro mi je došlo da mu kažem da navijam za Hajduk ili da ću mu se popišati u bazen. Pročitao me da navijam za Hajduk i da pišam u bazenu. Kad bi od bola ispustio krik on bi me uhvatio još jače rastezati. Bilo mu jedino malo nezgodno dizati moju ruku gore u bazenu, jer nije imao hoklicu da može dokučiti. Ta vježba mi je maksimalno bila skraćena. Odlučili smo jedan dan otići u posjetu mom dalekom rođaku Krapinskom pračovjeku (muzej). Taman smo došli preko zagorskih „brega“ do muzeja Krapinskog pračovjeka. Bila je nedjelja. Pametan kakav nisam zaboravio sam pročitati na internetu radno vrijeme. Sigurno moj rođak neandretalac nije bio spreman da me vidi. Gdje ćemo sad. Izbor je bio kod generala ili maršala. Kod generala se može samo vidjeti rodna kuća, kod maršala cijelo etno selo. Idemo u Kumrovec. Okolo su šume došlo mi je da ispričam par partzanskih. Priznajem previše sam gledao Borisa Dvornika i Batu Živojinovića. Steven Seagal bi njima zavidio na broju ubijenih sa jednim punjenjem. U Kumrovcu je sve u znaku Maršala i hrpe polupijanih Slovenaca. “Uz Maršala Tita, junačkog sina neće nas ni pakao smesti…“, orilo je u Birtiji znakovitog imena ˝Maršal˝, gdje su svi pili, jedino sam ja pio kakao. Nije mi baš jasno kako pakao, jer je on bio ateist. U svakom slučaju nije mi žao što sam tamo bio (čak ni signala za hrvatske mobilne mreže nema). Sutra se idemo u West Gate naći sa Majom, Ivanom i kumovima iz Zagreba, pa se polako pakirati za povratak u Slavonski Brod. ˝Svaki dan je poput malog života; buđenje i ustajanje je poput rađanja, svako svježe jutro je poput mladosti, a svaki odlazak na odmor i počinak je poput smrti˝; opet moj omiljeni pesimista Schopenhauer.
– Bilo bi dobro da dođeš i slijedeće godine u toplice.
– Naravno da ću doći, počinjem odmah štediti i odvajati od luksuza zvanog “osobna invalidnina“.
Kad malo bolje razmislim zahvaljujući bolesti postao sam kao trgovački putnik. Idem kud mi kažu da idem, ako malo skrenem sa rute, to može značiti samo jedno, da sam se izgubio. Trgovački putnik bar nešto prodaje .Ono što ja prodajem ne bi skužio ni kupac ni prodavač(ja), a ni kupac.
– Vježbaj Vanja i reci terapeutima da vježbaju po Bobathu sa tobom u Slavonskom Brodu. Jedini problem je što za toga Bobatha svi znaju, ali ga nitko ne zna, osim one Vesne sa reanimacije, koja je obožavala moje grlo. On je kao nekakva engma svi znaju da postoji i da je skup (Bobath edukacija).
– Pitati ću naravno za Bobatha. Vjeko zna Vojtu, ali baš nije dobar sa Bobathom.
Napokon sam se centrirao i po povratku uspio sam do četvrtog kata ići stepenicama, bez pridržavanja, onako kako treba centrirano, bez padanja. Za 2013. moram si odrediti neke nove ciljeve, a to je potpuna rehabilitacija. Napokon jedem sa obitelji za stolom kao čovjek. Stao sam sa debljanjem na 77 kg, pa toliko nisam ni imao kad sam bio zdrav. Grčić je najavljivao kako u 2013. sigurno izlazimo iz recesije. Zanimljivije je bilo pratiti hoće li Radimir Čačić u zatvor gdje može igrati golf. Te godine nas je napustila Whitney Houston, malo je previše kombinirala sa opijatima. Nažalost i Boris Šprem, ali od karcinoma. Te godine smo na referendumu odlučili da želimo biti dio EU. Iako sam uvijek protiv, taj puta sam glasao za. Sa druge strane događao se život.
– Tata mogu li kod prijateljice Klare slaviti novu i prespavati.
– Možeš ionako smo mi kod kuće.
– Dogovorila sam se sa Klarom da povedem Lunu.
Luna, Amerikanac Nick. Dva maltezera različitog spola su opasni.
– Tata oni će se igrati.
– Hana obećaj mi da ćeš paziti Luninu guzu od Nicka.
Kao i obično uspjela me nagovoriti. Mogao sam duže biti budan jer mi je terapija sa Phemitonom bila prepolovljena na jedan. Iako i je i taj jedan napad bio upitan uredno sam uzimao taj narkotik od lijeka. Sve u svemu ta mi je 2012 bila uspješna, počeo sam napokon jesti itf. Za 2013. imao sam želju obrisati guzicu lijevom rukom. Nema veze što sam to uvijek radio sa desnom. Pomalo jesam praznovjeran ali će meni 13 biti sretan broj (2013). Počela mi je odlaskom kod doktora. Lijevo oko mi je na niske temperature divljalo i crvenilo se. Prvo su mi zalijepili flaster preko oka, baš sam bio fora kao neki gusar. Pa su mi reki da moram kapati umjetne suze u lijevo oko. Više bez umjetnih suza ne mogu ni plakati kada gledam neku dramu. Na početku je bio problem sa tim kapima pogodit oko. Par puta sam ih greškom ukapao u krivo oko i u usta.
– Sestro ofarbaj pacijentu oko.
Oftamolog je bio obavljen. Falila mi je još proteza pa sam tih dana kod Ivane svog stomatologa išao da mi uzme otisak za protezu. Što će meni jedan most, kad ću dobiti dva komada gornji i donji. Luni je rastao stomak.
– Hana jer Nick jahao po Luni ?
– Nije tata!
Oooo da, garant lažna trudnoća, bezveze pravim paniku od svega. Luna je postala u stomaku skroz loptasta. Sigurno se prejela graha pa ima vjetrove. Tea je tih dana izbila prednji zub pa je malo frfljala, kao i ja. Malo je u to vrijeme brkala rodove.
– Tata jesi gotova, tata jesi jela…?
Nikako da postanem muško. Sad mi i umjetne suze trebaju da se rasplačem. Sve više sam razmišljao da se odreknem usluga ženskog tjelohranitelja i da sam krenem na fizikalnu. U međuvremenu sam savladao i onaj stari cilj zvani štok od vrata. Kao neki fašist ali sa lijevom rukom ili kao Đapić kad je mjerio visinu kukuruza. Oni su to radili desnom rukom a ja lijevom u ponavljanjima od po desetak puta. Zar sam ja onda obrnuto od fašiste, komunist? Iskreno nemam pojma, ali mi se svidjelo dizati i spuštati ruku. Luna je stvarno postala loptasta. Skakala je sa tom loptom u stomaku, lažna trudnoća stvarno zna biti gadna. Supruga je otišla u noćnu. Od jedan do 4 ujutro je Luna cvilila. Kad sam došao do balkona skoro sam zapjevao onu od Sexymotherfuckersa: ˝Ajme nije mi dobro˝. Jedan, dva, tri četiri, pet, pa sad imam pet pasa. Nick je tata, dobro je svi su bijeli, ni jedan nije crn. To je kao ono pakovanje kave ali kod mene je ispalo 5 u 1. Luni sam odmah doživotno zabranio viđanje Nicka. Morao sam pitati Hanu da li je pazila Luninu guzicu.
– Jesam tata, oni su se igrali i zalijepili su se jedva smo ih odlijepili.
Još ću završiti u Plodovima zemlje kao poznati uzgajivač polualianera. U ovom svijetu sve je biznis i profit uz izuzetke koji su stvarno rijetki. Ako smo Lunu platili 1000 kn, a imamo sad 4 psića. Koji su još čistokrvniji od nje (grozno brojim krvna zrnca). Profit je u vrijeme recesije bio zagarantiran od minimalno 400%, ili bar povrat investicije. Čekati ćemo da malo psi narastu. Od tad više ne vjerujem u lažnu trudnoću. 2013 je počela dobro, postao sam diler sa psima. Naknadno sam se odlučio nečega odreći. Odluka je opet pala na ženski rod. Seks je srećom muškog roda a i previše je dobar da ga se odreknem, iako je i njega bilo sve manje. Dao sam nogu onoj ogavnoj posudi za pljuvanje. Nisam je bacio u wc školjku, nego u smeće. Prebolio sam je odmah, prošle godine najteže smo prihvatili bacanje konjske injekcije za hranjenje. Tea ju je branila svim silama.
– Tata sad neće moći jesti, jer se naučila da joj tata jede kroz rupu u stomaku.
Malo me neobično gledala što napokon jedem na usta, ali injekciju je brzo zaboravila kao i ja. Usput, bacili smo je odmah u smeće. Moram priznati da sam više patio za guskom, jer mi je uvijek bila pri ruci.


20.01.2016. u 10:07 | 0 Komentara | Print | # | ^

20.01.2016. u 10:05 | 0 Komentara | Print | # | ^

Što je to sreća?

Kao osoba koja je životnim neprilikama „ čitaj zdravstvenim par puta dotaknula dno, pitam se često šta je to sreća?
“Sreća nije stvar sretne zvijezde ili materijalnog imetka. To je mentalni stav. Ona izvire iz poštovanja onoga što imamo umjesto da patimo zbog onoga što nemamo. To je tako prosto – a istovremeno tako teško ljudskom razumu da pojmi.
Kad sam bio na rubu da napustim ovozemaljsko i upoznam ono možebitno onozemaljsko, o čemu sam razmišljao? Najviše o bolničkom zvonu i kako da zovem pomoć, iako ni sam nisam znao mnogo puta zašto, ali uredno sam zajebavao medicinske sestre iako nisam ništa mogao reći.
Politika, ni na kraj pameti mi nije bila. Materijalno totalno nebitno. Kako biti sretan spoznajom da to više nisi ti .Kad vlastito bivstvo postane upitno.
Ako se bićima oduzme ono što im se proriče, što preostaje!? U kojem su odnosu tvar i lik (materija i forma) spram bivstva (i bivstvo i tvar i lik su spoj)!
Kad su mi bila oduzeto sve osim vlastitog postojanja i dijela neatrofiranog mozga .U svoj toj neizvjesnosti i blizini smrti nisu me pogađali hormoni tuge, nego hormoni sreće. Tad sam igrao nogomet kao nikad u peleni, naravno .Ti udari hormona su mi davali i sposobnost misaone bilokacije.Pa sam na „Klasijama“ haklao nogomet kao Maradona, a o istom u realnom životu pojma nisam imao.
Kao osoba vjerujem onome što vidim, a vidio sam svašta. Materijalno da li nas ono može učiniti sretnim? Može samo kao sredstvo dok ga ima , da nam pomogne da ostvarimo određeni cilj. Također, materijalno je dvosjekli mač jer ljude često učini napuhanim kretenima punim sebe i samodopadnim s neutaživom potrebom za stjecanjem još materijalnog.
Materijalno je bitno , ali ono ne čini nas, niti kroji našu sreću. Put ka vlastitoj sreći moramo naći sami.
Da ne duljim, tj., da oduljim s jednom pjesmom i spotom:
Goran Bare I Plaćenici - Put ka sreći

gdje je nestao čovjek
gdje se skrivao
iz vagona godina
na tračnice ispao
gleda gdje su znakovi
kojim putem krenuti
može li tko reći
gdje je put ka sreći

samo živi samo budi
svi odgovori doći će sami
samo stoj na svjetlu
i doći će kraj tami

kakva je to istina
kad s druge strane je laž
izvrnute vrijednosti
strah, samo strah
neostvareni snovi
radiš ono što ne voliš
ali mogu ti reći
gdje je put ka sreći

samo živi samo budi
svi odgovori doći će sami
samo stoj na svjetlu
i doći će kraj tami

kako dugo će postojati
kako dugo će nestajati
želje, potrebe, osjećaji
koji koče i pokreću
tebe, mene sve to vrijeme
srca tvrda k'o kamenje
da mogu ti reći
pokazat put ka sreći

samo živi samo budi
svi odgovori doći će sami
samo stoj na svjetlu
i doći će kraj tami

08.01.2016. u 15:39 | 0 Komentara | Print | # | ^

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.

Siječanj 2022 (2)
Prosinac 2021 (3)
Studeni 2021 (5)
Listopad 2021 (4)
Rujan 2021 (2)
Srpanj 2021 (1)
Lipanj 2021 (2)
Svibanj 2021 (2)
Ožujak 2021 (1)
Veljača 2021 (1)
Siječanj 2021 (1)
Prosinac 2020 (2)
Studeni 2020 (1)
Listopad 2020 (2)
Rujan 2020 (1)
Kolovoz 2020 (2)
Srpanj 2020 (4)
Lipanj 2020 (2)
Travanj 2020 (2)
Prosinac 2019 (1)
Studeni 2019 (2)
Listopad 2019 (2)
Kolovoz 2019 (1)
Lipanj 2019 (2)
Veljača 2019 (1)
Studeni 2018 (1)
Rujan 2018 (1)
Lipanj 2018 (1)
Listopad 2017 (1)
Rujan 2017 (1)
Svibanj 2017 (1)
Travanj 2017 (1)
Ožujak 2017 (1)
Veljača 2017 (1)
Prosinac 2016 (4)
Studeni 2016 (1)
Listopad 2016 (1)
Rujan 2016 (2)
Kolovoz 2016 (1)
Srpanj 2016 (1)
Svibanj 2016 (2)
Travanj 2016 (2)
Ožujak 2016 (1)
Veljača 2016 (5)
Siječanj 2016 (3)
Prosinac 2015 (4)
Studeni 2015 (2)
Listopad 2015 (2)

Opis bloga

Bok, dolazim iz Slavonskog Broda, zovem se Vanja Krnić i žrtva sam pogrešnog liječenja.Imam 41 u godinu. Preživio sam bakterijski endokarditis, , ugradnju mehaničkog zaliska, dva moždana itd.Ovim blogom pokušat ću na svoj način) opisati sudski proces.., svoju bitku za zdravlje..Liječnik , inaće bivši šef brodske zaraze mi je liječio tuberkolozni meningitis( z otišao u susjedni Oman, ako mi se tamo ovako omane...), a od tubekoloze nije bilo ni t.Do sad su bila dva medicinska vještačenje kojim je utvrđena liječnička pogreška i devet drugih vještačenja.Trenutno ćekam završtak sudskog postupka...

Kontakt

krnic1980@gmail.com

facebook stranica

Dnevnik bolesnika

Dnevnik bolesnika o svemu pomalo