Dnevnik bolesnika o svemu pomalo

ponedjeljak, 24.11.2014.

Rutina

Opet sam uletio u rutinu. Umjesto posao, kuća ,birtija, nova rutina je bila buđenje, previjanje pega, točenje želudca putem pega, fizioterapeut, pa opet točenje, popodnevno spavanje, opet točenje. onda malo puno interneta, pa naravno pogodite opet točenje,previjanje pega( to je supruga radila bljak), pa spavanje. Samo je birtija falila. U toj svoj smušenosti. Sjetili smo se Teu smo zaboravili krstiti.Hočemo li? Da dragi. Već sam vidio propasiranu i miksanu pečenku kako ide u tekućem stanju kroz peg,pa smo krštenje dogovorili za studeni.
Živcirao me onaj pogled sa 100 upitnika kada pričam. Pa kako me ne razumiješ, kad sam sebe ne razumjem?Prije sam čitao kako pojedinci poslije moždanog propričaju neki drugi jezik. Kud ja baš nađe japanski i to neki i njima samima nerazumljiv dijalekt.
Napokon je bila odvjetnica Natalija, koja je uzela naše iskaze supruge i mene., a kopije dokumentacije smo se dogovorili joj poslati poštomRekla je da će me zastupati sa partnericom Anom, koja će mi do kraja godine napisati tužbu i poslati je, kao i punomoći za zastupanje.Ona „Bum te tužil“ je postajala realnost, samo još tužbe nisam imao.
Natočio sam se do 68 kg., sa tedencijom rasta, naravno kilaže mislim. Kako su kilogrami išli dolje, počeo sam razmišljati kako da zaustavim da idem gore u kilaži. Većina onih koji su mi dolazili spadala je u kategoriju 100 plus kg., pa su im i dalje bio mršav.

24.11.2014. u 16:55 • 0 Komentara • Print • #

ponedjeljak, 17.11.2014.

Snovi

Snovi da ću jednog dana, biti uspješan i privređivat za svoju obitelj su ipak bili samo snovi.Na moju žalost uništeni u začetku. Maoj san je bio taj Pandak, bolnice, bušenja stomaka, vrata, pluća, vađenja zubi itd .Svatku noć iako bi bio daleko od boilnice, bio bi u njoj.
Uovom životu sam na neki način umro i rodio se opet.Prijašnji ja je sahranjen, ali bez grobnog mjesta.Od prijašnjeg ja su mi ostale uspomene, ali i dvije radosti u novom ja.
Hana, Tea, supruga, roditelji i prijatelji davali su mi snagu, da sva moja ja( mislim na sebe) ne postanu aorist. Nisam nikad mrzio, ali pokušavao sam shvatiti, da je onaj lik iz 14.12 2009 aorist.Da me je bar uz moždani pogodila neka amnezija, ali nije pompamtio sam sve.
Kako to izbaciti iz glave?Joga, mantre, ma kako kad ti se to stalno vrača.Želim biti kao prije.Obriši slinu, musav si.Grrr., pa ni curenje sline nisam mogao kontrolirati..
Hana je tiha po naravi, a Tea, totalna suprotnost.Hanu kad bi ostavio da se igra u kutu, bila bi tišina, a Teu vjerovatno toga kuta više ne bi bilo.Tea bi svako jutro kad bi došla Ivana fizioterapeut bi spavala.Hodao bi gore, dolje po sobi, bočno ine znam kako još.Ivana je prva kao radni instrument počela donositi oklagiju( štap ) za vježbanje.U krevetu bi ga morao dići gore dolje 10X puta, sve su serije od 10 puta, osim ako varaš 1,3,5,7, 10 gotov sam, 10 zar nisi čula?Vanja stali smo na 4 sad moraš do 15.Uf te žene

17.11.2014. u 17:48 • 1 Komentara • Print • #

petak, 14.11.2014.

Ide

Kako si? Ide . Ideš na plažu, da li ti treba pomoći? Taj moj kurtuazni odgovor je ponekad bio i kontraproduktivan.Ne sutra ću!Ljudska pristojnost je hvale vrijedna ljudska vrlina, koje me znala dosta pogubiti.Išao bi na plažu, ali bojim se da mi stomak ne popije more i ode nam turizam! Taj odgovor ide je moguće tumaćiti na puno naćina.Daleko su jednostavniji odgovori u Dalmaciji.Kako si?Ae; sa tim odgovorom bi vježbao i samoglasnike i grlene mišiće...., meni je i dalje ostalo ide ni ne znam zašto Ona Kantova definitivno stoji:“ Dužnost prema samome sebi se sastoji u tome da čovjek očuva ljudsko dostojanstvo u vlastitoj ličnosti“.
Ribar je svako jutro trubio, taman je tada bio aktalan Zerp.. Nisam ga mogao vikati: Ima li ribe ili su talijani sve upecali. Vjerojatno nisu, ali mi nije ni bilo bitno kad nisam mogao jesti. Već je 8 mjeseci prošlo od one jabuke koju sam konzumirao na usta. Da li mi je jabuka bila posljednji obrok? Koji je svjetskki rekord u ne jedenju i da li sam ga srušio?Nisam ni bio siguran koliko taj peg može biti u meni, ali živcirao me. Knjige su korisne za tjelesno zdravlje kao tjelesno vježbanje. Tu od Kanta nisam poslušao. Više sam bio za slikovnice, ali knjiga za pročitati, mi je bila previše. Još nekako sam moga držati koncentraciju 10-20 strana.
Baka je iz neke knjižnice iz bivše Juge, navukla knjiga. Da čitam Gričku vješticu na moru nije mi imalo ni malo smisla. Tih dana je bio kod nas Hrvoje 1 sa ženom, pa mi je dan malo brže prošao.

Zadao sam si novi cilj. Nagodinu idem na plažu, pa kud puklo da puklo. Tata je s pustio auto niz tu cestu, tj . susjednu, na kojoj je malo manja strmina. Supruga je sa Teom i Hanom otišla gore čekati
Pošto je naš auto malo jaći od maminog i tatinog spustili smo naš. Do auta sam uspio doći, čak sam preko zidića prešao.Onda turiranje i odbrojavanje.Imo sam osječaj da se penjemo po lansirnoj rampi. Lansiranje je bilo uspješno završeno…., lansirani smo na glavnu cestu. Pošto je cesta do Knina bila u popravku, išli smo uz obalu . Naravno par puta nas je .navigacija na krivi put odvela.
Stajali smo par puta, ali stajanje u Slavoniji mi je pokazalo da sam postao meteropat. Kad sam izašao van, doslovno sam disao na škrge od vlage u zraku.. Serborea se baš i nije povukla, jer sam se sunčao u majici ispod bora.
Ostao sam živ, pred sebe sam postavio nove ciljeve i zadatke. Ovaj put sam se bez problema popeo do 4 kata.Lijepo je i na moru, ali kod kuće je najljepše.

14.11.2014. u 12:15 • 0 Komentara • Print • #

nedjelja, 09.11.2014.

Da mi je biti morski pas

„I cvrči, cvrči cvrčak na čvoru crne smrče.“; to ni zdrav nisam mogao nikad reći više puta Na moru je to zrikavac, sa njim je nekako lakše jer nema č (Čipi čips ; ni ponavljanje toga mi nije išlo).
Put do mora je prestrm za mene, ali imam bor i hladovinu. Zrikavac mi je pravio društvo, jer sam bio na moru, a do mora nisam mogao. Ironije li onaj peg mi je smetao.
Vijerovatno da sam sišao dolje, more bi mi ušlo u stomak. Imao sam neku stolicu i amper vode( tata mi je donosio), pogodite morske da umačem ruku. Čekao sam svoga prijatelja Antu, ali ga te godine nije bilo , jer je ostao kod dide i bake u Splitu. On je bio prijatelj iznimne dobrote.
Bio je kao i ja drugačiji od drugih. Volio sam ga slušati, a mislim da je i on znao da ja slušam njega.
Pričao bi mi obično o tajnim službama, policiji, povijesti. Nažalost liječnici su mu pri porodu oduzeli šansu za normalan život, iako je bio normalniji i pametniji od 99% ljudi koje znam.
Imam osjećaj da sam bio kao neka atrakcija u zoo vrtu, susjedi su me dolazili pogledati.
Bit ćeš ti dobro. Ja sam dobro, još da me drugi mogu razumjeti što pričam. Pogled na more iz drugog reda, nagodinu ću dolje…, ima na youtubeu filmića kako se ljudi kupaju.
Banjao sam se u lavoru. Da sam otišao na more u Crnoj kronici bi pisalo:“Ekstremno utapljanje, nije se ugušio u moru, ali stomak mu je popio more“. Malo su me ljudi u čudu gledali kad su silazili do plaže, uredno su me pozdravljali, na raznim jezicima.a ja bi im odgovarao na svom kligonskom. Pitanje mi je bilo kako ću doći , tj., popeti sedo auta kad budemo išli kući. Cesta pored vikendice je bila veći izazov od 4 kata za popeti. Sve su mi funkcije tada skoro bile normalne. Dobro sve osim: govora, jedenja, ruke lijeve. Ma bio sam zdrav čovjek.
Bilo mi je svejedno kad bi niz cestu do plaže išla: Nijemica, Čehinja, gola manekenka, baba od 99 godina. Uredno bi slinio za svakim i pljuckao u posudu. Puj jesu dobre!
"Tko se bori s nemanima, treba pripaziti da sam pritom ne postane neman. A kad dugo gledaš u bezdan, i bezdan se zagleda u tebe." ; opet Nieche.
Da li sam ja postao neman?Svaki dan su u isto vrijeme prolazili ribari i sa brodskom sirenom pozdravljali bivšeg kapetana, koji je bio par kuća ispod nas. Postao sam ne svojom voljom , nego voljom ljudske gluposti; promatrač. Kao one babe u Slavoniji, koje po cijeli dan čekaju na klupici ispred kuće, samo da bi mogle izogovarali bilo koga par pokoljenja unatrag. Mogao sam jedino sa zrikavcem i bhorom ogovarati, ali to ne bi bila dvosmjerna komunikacija. Morao sam upoznati sam sebe i svoju novu narav, tijelo i sve što ne poznam oko sebe.Sam se sebi nisam nimalo sviđao.
U isto vrijeme sam upoznavao Teu , koja je trčala po terasi u hodalici. Hana je tamo već domorodac, pa ima svoju ekipu

Moje stanje se odrazilo na cijelu porodicu, nažalost, bio sam totalno nesposobna osoba za samostalan život. Biti žedan, a ne možeš pit, biti gladan, a ne možeš jesti. Užas, brrr:E da mi je biti morski pas; kao u onoj pjesmi.

09.11.2014. u 16:25 • 0 Komentara • Print • #

petak, 07.11.2014.

Tekila

Takav disfagićan, serboreičan, paretičan i poluoduzet smo se uputili na more u maloj koloni od dva auta( koja kolona). Iako je preko Bosne puno bliže, odlučili smo ići preko Hrvatske, pošto s kćerima putovnice istekle.
Od dodatne opreme sam ponijeo naravno posudu za pljuvanje.Koju sam napunio do Popovače, da do tamo smo išli autoputom, pa da ne bakrotiramo , pa smo zbog toga skrenuli smo na Sisak, sa namjerom da se spojimo na staru cestu…, koja je prema Kninu bila zatvorena.Ništa onda idemo na Zadar. Tjeralo me pišati ili/ ti urnirati. Jednostavnije mi je bilo lagano se udarati po mjehuru da se ispišam, ta mi je navika ostala još sa reanimacije, iako je izgledali pomalo perverzno. O velikoj nuždi sam se bojao i pomisliti, za nju ću čekati da dođemo na more, pa ću onda u septičku jamu „ispustiti dušu“.Slunj I Rastoke su me oduševili, odmah sam pitao suprugu. Hoćemo li tu stati kad se budemo vračali?Da dragi, diplomatski nema što!
Eno Velebit, pa lijevo desno, gore, dolje,par tunela.Mi letimo! .More eno ga tamo dolje. Uhvatio sam se iz sve snage za onaj rukohvat u autu i vikao. Pazi! Kao neka curica sam bio, pa ja se bojim visine.., već sam vidio direktan susret auta i mora. Velebit, kad smo to savladali možemo i makadamima na Alpe. Opet kad se sjetim Jadranske magistrale i zdravom treba živaca da to odvozi.
Obrovac, Benkovac, pa Drniš. Napokon Čiovo i Trogir, pogled koji sam toliko čekao, ali opet sa vrha brda, malo provalije.
Naša vikendica je pored vrlo strmovitj cesti i uzbrdo i nizbrdo .Kako ću sići dolje?Sa štakom od bivšeg šogora od prošle godine, sam išao polako dolje.Došao sam na more, a ne u more.Susjeda srečćm tad još nije bilo puno, jer većinom dolaze kasnije, ili su bili,iako je tad kolovoz bio, kad ih bude najviše
Koda idem u neki prošli život,ali ti mirisi koda su bili iz prošlog života. Nisam se skoturao kao lopta u more, po ne znam koji put uspio sam. Napokon sam bio dolje na moru, na terasi 30 m od mora.Agava je dobrano narasla, bila je spremna za ilegalnu proizvodnju tekile.

07.11.2014. u 17:38 • 0 Komentara • Print • #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.

Dnevnik bolesnika o svemu pomalo

ponedjeljak, 24.11.2014.

Rutina

ponedjeljak, 17.11.2014.

Snovi

petak, 14.11.2014.

Ide

nedjelja, 09.11.2014.

Da mi je biti morski pas

petak, 07.11.2014.

Tekila

Opis bloga

Kontakt

facebook stranica

Dnevnik bolesnika o svemu pomalo