NEMANJA: SMIRENOUMLJE

Antun Vujić: Zagreb i mi se volimo tajno

Dan poslije otvaranja Muzeja suvremene umjetnosti čuo sam se s Romanom Bolkovićem. Pisac još svježeg vaseljenskog Uvoda u biografije slavnih predložio mi je da napišem nešto o Muzeju suvremene uvjetnosti - i o tome čega još od kulture nema. To navodim, prvo, da se zna da se nisam gurao vlastitom inicijativom, što će možda opravdati i ovo drugo - neizbježnu jednostranost motrišta aktera koji je to prestao biti.

Najprije malo faktografije. S gradonačelnikom Bandićem sam pokrenuo konkretnu izgradnju Muzeja suvremene umjetnosti u Zagrebu - od početnih dogovora 2000. preko potpisivanja ugovora Grada i Ministarstva o izgradnji i financiranju, do lokacijske i građevinske dozvole te fizičkog početka samih radova koncem 2003. Stvar je ispala mnogo skuplja, izgradnja prilično duža, ali te me zasluge više ne pripadaju. Muzej je ipak tu.

A sada malo više taštine, zbog čega sam se uvodno već ispričao. Godine 2000. stanje je bilo takvo da su od projekta prekosavskog MSU-a odjednom svi počeli prati ruke. Vlast se upravo promijenila, možda se mogu preispitati stare, a otvoriti nove konjunkture. Medijska javnost je za Muzej opet htjela Paromlin (vječiti način da se ne učini ništa), samosvjesna struka počela je naricati nad projektom mladog arhitekta Igora Franića (on je pobijedio na natječaju zato što su jedni "relevantni" glasali protiv drugih "relevantnih"), odjednom je trebalo raspisati novi "međunarodni natječaj" (principijelan način blokade). Razgovarao sam s pokojnim Radovanom Ivančevićem, tada nezaobilaznom savješću svih javnih prostornih intervencija. I on je odjednom bio protiv projekta. Rekao sam mu: "Ali Vi ste bili i u komisiji koja se odlučila za Franića i sami ste za to glasovali". Odgovorio je. "Da, ali to sam učinio da ne bi bilo još gore". Ja to ne razumijem. Često se s nelagodom sjetim svog vremena "ministrovanja".

Na svečanosti otvaranja Muzeja, osim uobičajene patetike, svi su govorili politički, dakle signalizacijom. Govorila je ravnateljica Muzeja (Snježana Pintarić), zatim gradonačelnik (Milan Bandić), ministar kulture (Božo Biškupić) te premijerka (Jadranka Kosor). Kosorica je u svom govoru zaobišla Bandića, ali je spomenula raniju gradonačelnicu Marinu Dropulić i (na moje iznenađenje) - mene; Biškupića je pak proglasila "vizionarom". Biškupić se sam nije proglasio vizionarom, ali je nabrojao sve od čega bi se to moglo sastojati; negdje je spomenuo i Dropulićku, pa i mene (nije baš da nije). Pintarićka se zahvalila svima, osim meni (premda sam je u trenutku izgradnje Muzeja baš ja imenovao ravnateljicom). Jedino se Bandić zahvalio baš svima, ne škrtareći u premjeravanju; baš mi se nekako svidio u tom svom "čovjekoljublju i domoljublju". Nostalgični epilog govorima dao je John Cage kompozicijom '4 minuta i (ne znam koliko) sekundi tišine', u tri proslavljena nijema stavka, s nekog davnog Biennalea. Bila je galama, ali sve je utihnulo, tko je htio, imao je vremena podvlačiti utiske.

Za izgradnju Muzeja najviše su zaslužni oni koji su ga stvarali - ljudi iz samog muzeja i, po meni, fenomenalni Franić čija arhitektura, kad prođe zavist i provincijska mizantropija, ostaje golemim iskorakom, sa zgradom koja konačno daje nešto metropolitansko vizuri i sadržaju novoga Grada. Čestitam Franiću - nakon "1001 noći" nije bilo puno takvih srećkovića. Ali, treba znati da se i napatio - od uobičajenog omalovažavanja, preko svakodnevnog mučenja da se održi kvaliteta projekta, do nevjerojatne spoznaje da je Muzej napokon tu. Novi MSU je, kako se ističe, poslije više od 100 godina, prvi muzej koji je u Zagrebu građen da bi bio muzej. Sada ga je teško dalje minirati. To je, koliko vidim, za sada pokušao samo Jergović u zagrebačkom Jutarnjem, pripremajući se tako i za svoju kolumnu u beogradskoj Politici (uzgred, hvaleći pretpostavljeni ukus Tadića versus "Kosoruše" koja se "uneredila" - kolika je ta bol za Sanaderom); ali i on se morao ograničiti uglavnom na pljuvanje po ljudima: "sav ološ, lijevi i desni".

Od 2000. imao sam problema što kao ministar kulture nisam htio poduprijeti kandidaturu Zagreba za Europsku prijestolnicu kulture. Čudno, ali evo zašto. Nisam htio da se Zagreb sramoti tamo gdje se o tome odlučuje; nije imao nikakvog izgleda. Svi gradovi koji su to postajali nešto su i učinili da bi to postali, i s time konkurirali. Baš u to doba, Riga je npr. izgradila novu Nacionalnu knjižnicu, novu Operu i mnogo drugoga, uredio se cijeli grad po mjeri kulturnih europskih središta. Tako i drugi. Naprotiv, u Zagrebu se zbog nečeg misli da je Zagreb europsko kulturno središte sam po sebi, i takav kakav jest. Doduše, kulturno središte nešto širih razmjera Zagreb je po nečemu jedno vrijeme i bio, u vrijeme kada je za to bio izabran - kada se tražio most između Istoka i Zapada, negdje u kasnim pedesetim (Mađarska revolucije 1956) i ranim šezdesetim, kada su proradile u likovnom izrazu Nove tendencije, u glazbi Muzički bijenale, u filmu Zagrebačka škola crtanog filma, pa i s novim značenjima u kazalištu gdje su Zatočenici Altone uvodili u Sartreova predavanja.

Poslije toga, Zagreb je stao. Važno je ostalo ono što je tada postalo važno. U razdoblju nakon 1971. ali i u razdoblju rane hrvatske državne samostalnosti, pogotovo se nije shvaćalo u čemu bi to Zagreb trebao biti europski kulturni centar. I dok je čak i Beč birao ulogu posrednika između Istoka i Zapada, Zagreb koji ju je mogao nastaviti, od te je uloge bježao. Možda i razumljivo, Istok se slomio, ali Zagreb nije gradio neku novu ulogu. Geografski bliži Istok bio mu je suspektan, a Zapad ga se odricao. Uloga posrednika između prošlosti i budućnosti Zagrebu je bila preteška. I prošlost i budućnost ostajale su zaključane u primordijalnom tranzicijskom sukobu - i politički (komunizam-antikomunizam), i kulturno (nacionalna zatvorenost, "ognjištarci" - anacionalna otvorenost, "emigranti"). To se donekle počelo mijenjati od 2000. ali više politički, manje kulturno. Kulturna promjena je sporija od političke jer je dublja. Duboke kulturne promjene, ako ih ima, lako mijenjaju politiku, ali politika sporo gradi kulturne promjene, ako one o njoj ovise. Hrvatska kultura (ne samo hrvatska) oduvijek je bitno ovisila o državi (i materijalno i politički), pa nije čudo da je ovisila i o položaju te države. Pogotovo je pitanje kulturne infrastrukture (strašnog li izraza, ali nemamo bolji) ostalo vezano uz ulogu države, a sama se država jedva artikulirala i politički, a kamo li još i kulturno.

Vraćamo se na zadanu temu. Kulturu, razumije se, čine ljudi, a ne kuće. Ipak, teško da kulturu mogu stvarati beskućnici. A mnogih krovova u Zagrebu još nema. Dakle, sada, poslije Muzeja suvremene umjetnosti, još uvijek nema: Povijesnog (nacionalnog) muzeja, moderne Opere, upotrebljivog Državnog arhiva, samo kad govorimo o uobičajenim središnjim nacionalnim ("državnim") kulturnim institucijama. Ali nema ni audio-vizuelnog centra (arhiva), centra za suvremeni ples, muzeja arhitekture... S muzičkom akademijom tek se počelo, a sa zagrebačkom kazališnom of-scenom već se završilo - kupljena oprema stoji i truli.... Sve nabrojeno i drugo, dakako, na neki način postoji. Postoji na način "razbijenog ogledala sluškinje", da parafraziram sliku irske kulture u brijačkom priboru Bucka Malligana .



Zagreb je posljednju veliku i sistematsku kulturnu izgradnju imao potkraj XIX. i početkom XX. stoljeća. Tada su u razmaku od 30-ak godina utemeljene glavne kulturne institucije i izgrađene same zgrade - HNK, JAZU, NSK, MUO... Što tada nije bilo izgrađeno, ostalo je na čekanju pola stoljeća i više - npr. Koncertna dvorana do1973.

S ponosom pokazujemo strancima novu zgradu NSK, sagrađenu 1995. osamdesetak godina poslije one prve. Međutim, šutimo da je u njoj Gruntovnica, u dijelu koji je trebao biti vizualno-dokumentacijski i filmski arhiv - a toga, naime, uopće nema. Ne bih htio zazivati zlu kob, ali ne bih se čudio da se sada netko sjeti da u zgradu MSU prikrpa takav arhiv - ta što će im 15.000 kvadrata izložbenog prostora! Odluka o uguravanju Gruntovnice u NSK donesena je prije 2000. ali je, priznajem sukrivicu, provedena u prvim mjesecima Vlade u kojoj sam bio ministar kulture. Prosvjedovao sam na Vladi i nagovarao tadašnjeg ravnatelja Stipanova na javni protest, ali nije se čulo. Račan i Granić su me pogledali: - Zaboga, kud sad, kad je sve već gotovo - reklo se. Utanačio je to još premijer Mateša, prije, ali se i arhitekt Neidhardt složio s prenamjenom prostora; dapače, sam je i adaptirao dio zgrade za gruntovnicu. Od NSK pa preko Save do INE, malo je toga što nije od grofa Karabasa - sada to narušava Franić.

Tko zna što mi sve drugi prigovaraju. Ja si prigovaram najviše jedno. Hrvatski povijesni muzej u Zagrebu smješten je u Gornjem gradu - malo tko i zna gdje je. Ako u slučajnu posjetu zalutaju dva autobusa djece da vide u glavnom gradu izloške nacionalne povijesti, djeca iz drugog autobusa trebaju čekati dok iz muzeja ne izađu ona iz prvog. Nemaju se gdje ni mimoići. To je muzej depoa - Povijesni muzej kojega bi i samog trebalo početi otkapati. Zanimljivo, ni u doba najbučnijih nacionalnih talambasa nije se probudila potreba za normalnim smještajem muzeja. Meni je pak sinulo prekasno. Nije baš da me netko požurivao. Bio sam u Varšavi, a zatim odmah i u Budimpešti. Nešto mi se povezalo. Naravno, nacionalni povijesni muzeji su u centru, na najreprezentativnijem mjestu. U Zagrebu bi to odgovaralo Marulićevom trgu i onim blizanačkim zgradama ispred ranije NSK (sada Državnog arhiva!?) u kojima su PMF i Kemijski (mislim, laboratorij). A onda je došlo i otkriće. Kada su se na prijelazu prošlih stoljeća ove zgrade gradile, jedna je bila namijenjena Sveučilištu, a druga - Narodnom muzeju. Logično, sve paše - Narodno kazalište, Narodna knjižnica, Narodni muzej, Sveučilište. Planirani krug je zatvoren. Pokušao sam takvu ideju staviti u pogon. Gvozden Flego, tada ministar znanosti i "suvlasnik" ovih kuća, odmah se složio: našla se i zamjena prostora, a Kemija je ionako odlazila prema Šalati. Održani su i prvi sastanci s dogovorima o mogućim rošadama kulture i znanosti. Ali, bilo je prekasno. Godina 2003. se bližila koncu. Sada se to više i ne spominje. Naprotiv, prešlo se na bivšu Tvornicu duhana. Baš lijepo. Zagreb je grad u čijem je središtu nova košarkaška dvorana, pa postaje logično da Povijesni muzej bude u napuštenoj tvornici - to se sad nosi (doduše, ne baš za nacionalni povijesni muzej).

Hrvatski državni arhiv sada je u bivšoj NSK koja je građena da bude knjižnica, a ne arhiv. I dok se danas državni arhivi sele iz starih zgrada u moderno opremljene prostore, zapravo hale u kojima je moguće pristupati dokumentima i čuvati ih, naš se državni arhiv preselio u secesijsku knjižnicu. Glupo. Inače već desetak godina stoji obaveza države i Grada da izgradi novi zajednički arhiv, prema propozicijama struke. Aktivnost Marulićevog prostora, možda najljepšeg u Gradu, sada pečati skulptura samoga Marka - monumentalnošću podvlači prazninu namjene prostora.

Svojedobno sam u program kulturne izgradnje stavio i izgradnju nove zgrade Opere - u Novom Zagrebu. U Gradu su se zaprepastili. Jesam li normalan? Umirili su se tek kad im se učinilo da je to neki izborni štos - ali i za to su mislili da je kontraproduktivno. Eto ti kandidature za Europsku prijestolnicu kulture! Opera je spektakl. Ne odgovara baš mojim intimnim preokupacijama - tri tenora i slično..., nije ni bitno. Ali Opera je stvar mase, takoreći svemirski brod: tehnologija, puta umjetnost, jednako globalizacija (naša vlastita, i ovdje); sudbinom vladamo tako da joj se pokoravamo. Ovo što imamo već više od 100 godina, svaka čast, ali to je burgtheater, samo mali.

Neću nabrajati dalje. Imamo mi i alternativnih scena, i malih teatara, i malih i većih izložbenih prostora, entuzijastičkih akademija, i sajmove knjiga, neke i spontane, i kafiće u kojima su knjižare i obratno, velika gostovanja, Arene, pa i pučka učilišta koja izdaju dobre časopise; (do)milijunski grad živi. Jednom mi je jedna strana diplomatkinja rekla: - Pa čujte, kod vas se u kulturi događa više nego u Milanu. Tamo su samo Scala - i manekenke. Ja s prijateljicama nisam imala gdje ni izaći - rekla je. Dobro, možda je malo htjela i polaskati. Ona je možda zadovoljna, a mi?

Jedne se ideje čak bojim i prisjetiti. U suprotnosti je s dominantnim zagrebačkim depresivnim shvaćanjem samoga sebe unutar dobrovoljno skučenih provincijalnih urbanističkih okvira. Zagreb je potkova čiji je otvor netko zatvorio malodušjem. To smo željeli promijeniti, izaći iz onoga što se još uvijek smatra "pravim" gradom, od Britanca do Džamije, od Jelačića do Kolodvora. Kolodvor je trebao postati propilej, prolaz od Zrinjevca i Tomislavca kroz velika kolodvorska vrata, preko ukopane željezničke trase, do Radićevog trga (između Skupštine Grada i Koncertne dvorane), pa do Save. Nakon Dolaska Hrvata na more - Izlazak Zagrepčana na Savu. Projekt se zvao Spomenik Domovini. Malo patetično, zar ne - ali da čujemo priču. Tražio se Spomenik domovini, ne "oltar". Na Radićevom trgu trebala je biti postavljena odgovarajuća plastika, možda i parterna. Bila je to svrha, ali i taktika širokog prihvaćanja velikog urbanističkog zahvata. Održano je nekoliko sjednica u Vladi, filmska prezentacija mogućeg projekta, formiran je i reprezentativni Odbor, Ministarstvo kulture je predstavilo stupnjeve i postavilo korake ostvarivanja projekta, uključujući faktore i etape odlučivanja. Nije bilo ni skupo; javili su se nezavisni financijeri, tvrtke su željele prostore u undergroundu. Svi su se slagali, čak i udruge branitelja, udovice Domovinskog rata, čak i konzervatori. Malodušje je prevladalo. Trebalo mi je neko vrijeme da shvatim da se svi slažu jer većina misli da od toga ionako neće biti ništa. Tako je bilo.

Možda sam nekritičan prema novoj zgradi Muzeja suvremene umjetnosti. Možda joj pridajem dodanu vrijednost odškrinutih vrata prema suvremenijem shvaćanju mogućnosti ovoga grada.
Volimo Zagreb! Ne mora to uvijek biti tajno.