NEMANJA: SMIRENOUMLJE

Umberto Galimberti

Na pitanje kakve su posljedice nihilizma ponajprije na mlade, odgovaraju nam argentinski filozof i psiholog Miguel Benasayag, koji već niz godina živi u Parizu, i profesor dječje i mladenačke psihijatrije Gerard Schmitt, koji predaje na sveučilištu u Reimsu.

Stručnjaci su proučavali službe za psihološko i psihijatrijsko savjetovanje u Francuskoj i ustanovili da se tim službama obraćaju prije svega ljudi čija patnja nema pravi psihološki izvor, nego reflektira opće proširenu žalost, karakterističnu za naše suvremeno društvo, kojeg prožima stalan osjećaj neizvjesnosti i nestalnosti.

No obojica ''tehničara patnje'' osjetili su se nespremnima suočiti s problemima koji nisu psihopatološke prirode. Umjesto da jednostavno pribjegnu farmakološkim sredstvima koja liječe molekularni poremećaj i umiruju krizu, počeli su proučavati smisao skriven u srcu simptoma, kada kriza nije više toliko kriza pojedinca, nego više refleks društvene krize na pojedinca, krize koja na čuđenje obeshrabrenih savjetnika nenajavljeno preplavljuje centre za psihološku i psihijatrijsku pomoć.

I u čemu se sastoji ta kriza? U tome da je znamenje budućnosti sada drukčije: iz budućnosti-obećanja promijenilo se u budućnost-prijetnju. Psiha je zdrava kada je otvorena prema budućnosti (za razliku od deprimirane psihe, koja je sva sabrana u prošlost, i od manične psihe, koja je sva usredotočena na sadašnjost). Kada budućnost zatvori vrata, odnosno otvori ih samo zato da se pokaže kao neizvjesnost, stalnost ili zabrinutost, tada se, kako kaže Heidegger, ''užasno već dogodilo'', jer tada inicijative zamiru, nadanja se pokazuju praznima, demotivacija raste, a životna moć sasipa.

Stručnjaci drže da je sve počelo sa smrću Boga, koju je navijestio Nietzsche. Taj je nagovještaj obilježio kraj teološkog optimizma koji je gledao na prošlost kao na zlo, na sadašnjost kao na iskupljenje, a na budućnost kao na spasenje. Smrt Boga nije ostavila iza sebe samo siročad, nego i nasljednike: znanost, utopija i revolucija u laičkom su obliku nastavili to utopijsko viđenje povijesti, gdje je trijada krivnja-iskupljenje-spasenje našla svoju novu formulaciju u istorodnom pogledu; u njemu se prošlost pokazuje kao zlo, znanost ili revolucija kao iskupljenje, a napredak (znanstveni ili sociološki) kao spasenje.

Pozitivizam s kraja 19. stoljeća pobuđivao je naime svojevrsni znanstveni mesijanizam, koji je jamčio svijetlu i sretnu budućnost zahvaljujući znanstvenom progresu. Na sociološkom području Marx je upozorio na protuslovlje kapitalizma i predlagao radikalnu preobrazbu svijeta, na psihološkom području Freud je pretpostavljao da je riječ o presušivanju nesvjesnih sila koje Ja ne može kontrolirati, budući da ''tamo gdje bijaše Id, treba postati Ego. To je rad u području kulture (Kulturarbeit)''.

Kad je Zapad napustio pesimizam starih Grka – prema Nietzscheu, samo su oni bili tako snažni da su mogli gledati boli u lice -, bezrezervno se predao optimizmu judeo-kršćanske tradicije; ta je tradicija kako u vjerskoj inačici tako i u laičkim inačicama znanosti, utopije i revolucije gledala u budućnost poduprta uvjerenjem da je povijest čovječanstva neizbježno povijest progresa i dakle spasenja.

Danas je ta optimistička vizija krahirala. Bog je doista mrtav, a njegovi nasljednici (znanost, utopija i revolucija) nisu održali obećanje. Zagađenja svih vrsta, socijalne nejednakosti, gospodarske katastrofe, pojava novih bolesti, eksplozije nasilja, oblici netolerancije, ukorijenjenost egoizama, rat kao nešto uobičajeno, bacili su budućnost iz krajnje pozitivnosti judeo-kršćanske tradicije u kranju negativnost vremena koje je prepušteno slučajnosti bez smjera i orijentacije. Budućnost je od ''obećanja'' postala ''prijetnja''.

A to je zato jer nas tehnološka znanost – premda je istina da napreduje u spoznaji realnosti – istodobno baca u oblik neznanja koji je posve drukčiji (možda još strašniji) i naposljetku nas čini nesposobnim uhvatiti se u koštac sa svojom nesrećom i problemima koji nas uznemiruju i straše u svezi s odsutnošću smisla.

Sa Spinozom možemo reći da živimo u vremenu u kojem vladaju ''afekti žalosti'', gdje nije riječ o boli ili plaču, nego o nemoći, raspadu i manjku smisla, zato je sadašnja kriza drukčija od ostalih (prijašnjim se krizama Zapad znao prilagoditi), budući je posrijedi kriza samih temelja naše civilizacije.

Dakako, nitko ne ide u psihološka savjetovališta, govoreći: ''Dobar dan, doktore, jako patim zbog sadašnje povijesne krize''. No zato savjetovališta iz dana u dana opsjedaju roditelji i učitelji, koji ne znaju više kako da se suoče s ravnodušnošću svoje djece, odnosno učenika, s procesom gubitkom motivacije (zbog čega se mladi zatvaraju u svoje sobe i omamljuju uši muzikom), eskalacijom nasilja, jointima koji im zamagljuju um i čine šarenim ure bezvoljnosti. Kako sve te simptome povezati s ''povijesnom krizom''?

Ako budućnosti kao obećanja nema, želja se zaustavlja u apsolutnoj sadašnjosti. Bolje je biti dobro i uživati danas ako je sutrašnjica bez perspektive. To znači da mladi čovjek ne prolazi više prirodno iz narcističkog libida (gdje je riječ o ljubavi prema samome sebi) u objektni libido (koji se tiče drugih i svijeta). Ako toga prijelaza nema, postoji opasnost da ćemo mlade poticati na učenje s utilitarističkim motivacijama i uvesti obrazovanje, kojega će cilj biti preživljavanje, gdje se samo po sebi razumije da 'se svatko treba spasiti sam', s posljedičnim slabljenjem emotivnih, čuvstvenih i socijalnih veza.

Ako budućnosti kao obećanja nema, ostaju roditelji i učitelji bez autoriteta da bi mladima pokazali put. Zato se između adolescenata i odraslih uspostavlja ugovorni odnos, a posljedica je takvog odnosa da se roditelji i učitelji neprestano osjećaju dužnima opravdavati svoje odluke pred mladima. To što im je ponuđeno u egalitarnom odnosu mladi prihvaćaju ili ne prihvaćaju. No odnos između mladih i odraslih nije simetričan, i ako mladog čovjeka držimo sebi jednakim, to znači da mu ne pokazujemo granice, a prije svega da ga prepuštamo njemu samome s njegovim porivima i tjeskobom koja iz tih poriva proistječe.

Kada simptomi nelagode postaju bjelodani, ponašanje roditelja, odnosno učitelja oscilira između tvrde prisile – koja može biti smislena kada su obećanja budućnosti zajamčena – i zavođenjem na komercijalni način, na koji poziva sve raširenija potrošačka kultura.

Ali i današnji mladi moraju doživjeti svojega Edipa, što će reći da moraju istražiti svoje mogućnosti, iskusiti granice društva, suočiti se sa svim situacijama karakterističnim za rituale prijelaza iz mladenačkog doba, između ostalog i sa simboličkim ubojstvom autoriteta, dakle oca. I jer se taj proces ne može dogoditi u obitelji, gdje zbog ugovornih odnosa između roditelja i djece autoritet više ne postoji, mladi svojega Edipa vide u policiji, oslobađajući nasilje, obuzdano u obitelji, u kvartu, na stadionima, u gradovima, u društvu.

To je samo jedan od niza primjera na koje bismo mogli upozoriti glede sveze između povijesnog prijelaza iz ''budućnosti kao obećanja'' na ''budućnost kao prijetnju'' i glede psiho(pato)loških znamenja u nelagodi mladih, koji se ne znaju više uključiti u društvo, učiti, ulagati u svoje projekte, povezane s nekom njihovom dubokom željom, koja je zapravo želja za životom.

Dodajmo još da afekti žalosti i fatalizma mogu imati i određen šarm i da se čovjek olako zavodi pjesmom koju pjevaju sirene očaja, okušava očekivanje najtežeg ili dopušta da ga obuzme apokaliptična noć koja se – od nuklearne opasnosti do terorističkih prijetnji – kao tamni oblak nadnosi nad sve nas. Istina je i da su afekti žalosti konstrukt, način na koji tumačimo realnost, a ne realnost sama, koja za nas čuva još puno zaliha, samo ako ne dopustimo da nas zavede taj danas dominantni označitelj, neizvjesnost.

Naše doba nedvojbeno raskrinkava iluziju moderniteta da čovjek sve može mijenjati po svojoj volji. Nije tako. No neizvjesnost, koja iz toga proistječe, ne smije privesti naše društvo do toga da masovno pristane na paranoidni diskurs u kojem se ne govori drugo do o nužnosti da se zaštitimo i preživimo. U tom slučaju dolazimo do točke kad se društvo osjeća slobodnim od načela i zabrana; posljedica će takve slobode biti da će na vrata zakucati barbarstvo.

Budući da temeljito iskorjenjivanje neizvjesnosti pripada još modernističkoj utopiji ljudske svemoći, treba slijediti drugi put: na njemu valja graditi čuvstvene i solidarnosne veze, kadre ljude izvesti van iz osamljenosti u koju ih nastoji zatvoriti društvo u ime egoističnih ideala, koji se, polazeći iz Amerike, prijeteće šire i prema nama.


Preveo s talijanskog Mario Kopić