NEMANJA: SMIRENOUMLJE

Denis Kuljiš

Sad bih mogao nabrojiti pet kafana u kojima se u Beogradu skupljaju intelektualci – u Zagrebu, ne pada mi na um nijedna, jer, prvo, nema građanskih kavana, a drugo, nema građanskih intelektualaca. Nekoć je – i ne tako davno, možda prije dvadeset ili trideset godina, i tu postojala jasna socijalna stratifikacija inteligencije prema mjestima gdje se pojila najčešće užasnom kavom... Pisci, nacionalisti i kartaši okupljali su se u Klubu književnika, a besposleni filmofili u «Corsu», gdje je pokojni Vladek Vuković držao antirežimski salon, stol za koji bi prisjeo čuveni Grga, koji je tada bio rojalist, te Jasminka Petter Katalinić, konceptulna umjetnica za koju su sumnjali da druka za Udbu, iako je poslije, u Domovinskom ratu, postala «savjetnica za strateška pitanja» Ivana Bobetka - on je djelovao u Sisku u doba kad su ondje operirali eskadroni smrti. Mlađi umirovljenici isključeni iz partije zbog različitih idejnih skretanja, okupljali u se u «Gradskoj kavani» pa komentirali pisanje stranih novina i «politike», dok im je Ivo Škrabalo, kad bi se vratio s mise, prenosio što javlja Grgo Zlatoper na «Glasu Amerike». Akademici su u «Palaceu» prelistavali «Pikolo» i «Cirhericu» - ciriški Neue Zuercher Zeitung i tršćanski Il'Picollo. Rockeri su se, kako je dobro poznato, sastajali ispred «Zvečke», a njihova maliganska joy-divizija, naslanjala se na kolumne u buffetu «Blato». Filmaši su navečer dolazili u Klub filmskih radnika, glumci u «Gavellu», a likovnjaci u Likum, tamo gdje se sad u «Gradskoj knjižnici» održava «Književni petak», koji pohađaju jedino penzioneri. Novinari su stajali na Trgu Republike u «majmunjaku», današnjem Daily Freshu, ili u «Mocchi» - to je bila natkrivena sekcija gradske «špice». Ja sam igrao karambol sa Srećkom Jurdanom na najvišem katu Nebodera, a prijepodne sjedili smo s filmskim kritičarima u «Apollu», u Zvonimirovoj, bivšoj Socki, blizu radija, gdje smo se okupljali u emisiji «Danas... film!» U ponoć, čekali smo da izađu novine za koje smo pisali, pa ih još vruće odnosili iz tiskare u Preradovićevoj ulici i čitali u «Mosoru» - to je bio ekspres-restoran na mjestu današnje Reiffeisen banke na Trgu, gdje bi se okupilo mješovito društvo recenzenata i esejista koji su pratili film, glazbu i strip, te pisali o pomodnom strukturalizmu... Eto, sve te institucije srušio je Tuđman kontrarevolucionarnim udarom pokrenutim upravo u ime restauracije građanskih vrijednosti. Kultura je pod njim izgubila svaku važnost, supstituirale su je Araličin «l'art primitiff» i razne popovske ujudurme, a u tranziciji, prevladala je gangstersko-politikantska scena. Važna mjesta postali su «Vindol», gdje se jela janjetina i «Klub prosvjetnih radnika», gdje se kod Drageca, u podrumu Muzeja za umjetnost i obrt, išlo na ribe, pa je tu još egzistirala neka mješovita populacija poluinteligenata - uz Marinka Božića i Tončija Vrdoljaka, okupljali su se tu i neki načitaniji tipovi iz provincije.
Problem s kavanama je što kavana zahtjeva mitleuropski setting – Beograd je srednjoeuropski grad, dok Zagreb ima samo takav položaj, a u stvarnosti to više nije, pa još postoji samo «Esplanada», gdje dolaze zanimljivi ljudi, ali nema profesionalnih intelektualaca osim novinara, koji su po definiciji prišipetlje svakom cercleu... Možda su klinci s pretenzijama u «KIC-u», ali bih prije rekao da se ondje okupljaju po (isto)spolnoj predilekciji, nego po zajedničkom interesu za neku umjetničku disciplinu. Možda komuniciraju preko «Facebooka», ali se ne okupljaju na tom principu čoporizacije, sigurno imaju nekakav drukčiji, u vezi s glazbom i modnim stavom.
U Trstu znam one dvije kavane koje su još zadržale srednjouropski štimung, i kad sam prošli put prošao ispred «Cafea San Marco», zaista sam unutra zamijetio Claudija Magrisa. U Beču, znam ih sve, od «Hawelke» do «Landtmana», ali ne umijem razabrati tko su tu kazališne personae dramatis, a tko američki turisti (ako ne čitaju neku bečku knjigu na engleskom). U Parizu vodili su me pouzdano na neka važnija mjesta (Deux Magots, Lipp i La Coupole), ali to mi ništa ne vrijedi kad ne poznajem scenu, niti joj pripadam, pa ne mogu participirati u duhovnosti tih mjesta... U Ljubljani idem u «Minimal», koji je minimalistički uređen te prima onu minimalnu kritičnu masu endemske inteligencije, koja tvori slovenski intelektualni krug. U Zagrebu, nemam kamo – odem pred «Charlie» i ako ondje naiđem na Marka Grčića, čuvenog novinara i erudita širokoga zahvata, koji ima jednu od najrijeđih osobina hrvatskog intelektulca – smisao za humor - on sam samcat osigura energetsko pražnjenje duha potrebno da se uspostavi ad-hoc intelektualna scena, jer njegova rječitost kao Maelstrom obuhvati sve viđenije prolaznike, koji stanu privlačiti stolce da se nađu u bližem dosegu njegova stentorsko-sinjskog glasa. Da nije Marka, mislio bih da živim na selu.