NEMANJA: SMIRENOUMLJE

RAZGOVOR S TONIJEM NEGRIJEM

VENECIJA — Prošlo je trideset godina. I za njega. Odmah se razumije, iz tona glasa i sjaja u očima, da je za ovoga čovjeka, sada na pragu osamdesete, govoriti o prošlosti vježba puno manje zanimljiva nego promišljati budućnost. Filozof, politolog, pisac planetarnog uspjeha s Imperijem (hrv. prijevod u izdanju Multimedijalnog instituta Mama), Mnoštvom i nedavno Commonwealthom. No nadasve subverzivan. 7. travnja 1979. godine Toni Negri bio je uhapšen po nalogu zamjenika tužitelja Pietra Calogera. Nalazimo se u Veneciji, u sobi prepunoj knjiga, od kojih odskače šarena zastava andskih naroda i ružičasta šokantna bista Lenjina.

Profesore Negri, čega se sjećate od toga 7. travnja 1979?

Stigao sam u Milano iz Pariza noćnim vlakom. Tijekom puta pokušavao sam zaspati, no nisam uspijevao, budući da su dvije osobe, za koje sam odmah pomislio da bi mogli biti policajci, činile sve što je bilo moguće da me održe budnim. Kući sam stigao umoran i kada sam odlučio izaći, našao sam se okružen gomilom policajaca u civilu. Naravski, nije mi to bio prvi pretres u životu, ali ovaj su put, nakon tri sata pretrage, izvadili i nalog za hapšenje. Činilo mi se da je akcija bila pomalo improvizirana. Čemu tolika žurba? Možda zato što su se približavali izbori, a policija u Rimu još uvijek nije došla ni do kakvih rezultata u istrazi slučaja Aldo Moro, možda i zbog toga jer je dvadeset dana prije toga ubijen Mino Pecorelli, pa je trebalo odvući pozornost s toga slučaja.

Nije bio samo Moro. U različitim fazama istrage bili ste optuženi i za sudjelovanje u 17 ubojstava. Kakav su učinak imale te optužbe?

Nevjerojatna stvar, potom je postala pomalo komična, jest da nikad nije bila okončana: stizao mi je novi nalog svakih nekoliko mjeseci, svaki pokajnik koji se pojavljivao nešto mi je podmetao. Svako je podmetanje bilo zabijanje nožem. I svako neosnovano. Ja organizirao ubojstvo Alcestea Campanillea (militanta organizacije Lotta continua, prim. prev.)? Nisam znao niti tko je bio. Sudac Alessandrini bio mi je ništa manje nego prijatelj? Itd.

Bili ste proglašen krivim za subverzivno udruživanje i sudjelovanje u ubojstvu policajca Lombardinija tijekom pljačke u Argelatu 1974. godine. Kako se o tome izjašnjavate?

Subverzivno udruživanje? Vjerojatno je naše udruživanje prema Roccovu zakonu doista i bilo viđeno kao subverzivno, no nema nikakve veze s Argelatom. U tom sam slučaju jednostavno, što sam i tada priznao, pomogao tim ljudima pobjeći. Ali nisam imao ništa s organizacijom pljačke koja je nakon toga prerasla u oružan sukob. Nisam ništa znao prije i o tom sam incidentu doznao tek kasnije.

Profesore Toni Negri, kako se postaje subverzivan?

U politiku sam ušao 1960. godine, kada sam kao zamjenik tajnika Socijalističke partije organizirao kampanju protiv nastojanja da se talijanska politika premjesti u posjed desnice. To su bila nevjerojatna vremena. U Ospedalettu sam, nakon pada Tambronijeve vlade, govorio pred šest tisuća ljudi, dok je paroh kao blesav zvonio zvonom kako me ne bi čuli. Tako opisana situacija zvuči smiješno, premda je u stvari bila veoma napeta - članovi partija dolazili su na sastanke s oružjem ispod mantila. Ljudi su bili nevjerojatno siromašni. Bila je dovoljna iskra da se sve zapali. Tada sam kolovoza mjeseca otišao u Sovjetski Savez, prvi i jedini put – to je za mene bilo svojevrsno nagradno putovanje. Tamo sam se razbolio, doslovno: susrest sa sovjetskom realnošću bio je strašan, toliko da je rezultirao psihosomatskim poremećajem. Susreo sam se s istinskom diktaturom i birokratskim društvom. Ono prema čemu sam u Italiji osjećao odvratnost, u Sovjetskom je Savezu bilo šokantno. To mi je putovanje promijenilo život: nakon povratka izišao sam iz radničkog pokreta i počeo surađivati s časopisom Quaderni rossi (Crvene bilježnice).

Osim 15 godina zatvora, ostala vam je i etiketa «cattivo maestro», loš učitelj. Što to za vas znači?

Glede doslovnosti izraza postoji jedno totalno nerazumijevanje između mene i svijeta koji me okružuje: mislio sam da sam bio odličan profesor. Časopisi iz tih godina bili su među najvažnijima u konstrukciji 'globalne ljevice', iz toga je nastala knjiga Imperij. Glede političke dimenzije izraza, priznajem: bio sam i uvijek ću ostati loš učitelj, jer nastojim pronaći ne načine za reprodukciju kapitalizma, nego načine za njegovo, ako je moguće, uništenje.

Nasilje u sedamdesetim godinama bilo je politički raširen instrument i djelomice prihvaćen. Kako ga sada vidite?

Veliki problem nije nasilje pokreta nego nasilje Države, institucije koja bi trebala monopolizirati instrument nasilja kako bi zajamčila mir. Nažalost nije tako: Države previše često umjesto organiziranja mira organiziraju mržnju. I protiv tog nasilja Države ja se borim. No konstitucionalist sam, filozof, nisam ratni huškač: ne trebam reći da li sam za nasilje ili protiv. Imam samo dojam da vojske i skladišta bombi još postoje, da postoji jedan žestok otpor protiv onih koji se bore za mir. Srećom, pogledaj Latinsku Ameriku, nije tako posvuda.



Koji je vaš, profesore Negri, najnasilniji akt?

U nekoliko sam navrata udario nogom policijski automobil, malo sam se naguravao, bacio pokoji kamen.

U Italiji pokret nije uspio kontaminirati partije. Kakva bi povijest bila bez 7. travnja?

Pokret nije bio poražen od strane države, porazile su ga Crvene brigade i njihovo nasilje: smrt Alda Mora dovela nas je do točke bez povratka, a ne 7. travanj. Glede države i njezinih konstitucionalnih partija, oni su uz pomoć 7. travnja, podrške koju je pravosuđe dalo politici i posvemašnjeg prevrata demokratskog poretka posvema uništili Prvu republiku. Najstrašnija činjenica je što se o tome uopće nije debatiralo, što to nije poslužilo za demokratski rast društva.

Optužba pravosuđa za preuzimanje političke uloge stoji i u slučaju Tangetopoli (Grad korupcije, afera s podmićivanjem, masovna korupcija u Italiji nakon 1900, prim. prev.). Vidite li sličnosti?

S talijanskim pravosuđem valja vazda biti oprezan, i to je možda jedna od ono malo stvari u kojoj Berlusconi ne griješi baš u svemu. Ja sam to naučio na vlastitoj koži. Pravosuđe od 7. travnja ima političku ulogu, a ne konstitucionalnu. Nije slučajnost što je Calogero, poslije, napredovao do Vrhovnog suca koji je potom bio u središtu afere Tangetopoli. Komunistička partija je pogrešno vjerovala da može početi djelovati iznova tako što će se odreći socijalističkih načela i transformirati u represivnu silu Države. Za tu strašnu naivnost još uvijek plaćaju, do te mjere da se današnja ljevica od toga ne može oporaviti. To je svijet koji više ne zna što je nadnica, klasni odnos ili iskorištavanje. Smiješno je kada si pred paradoksom da je Romano Prodi, demokršćanin, deset puta više na ljevici nego Walter Veltroni, bivši tajnik mladeži Komunističke partije. Zato mi činjenica da ne mogu glasati uopće ne nedostaje.

Osjećate li se više kući u Parizu ili u Veneciji?

Osjećam se više kući u Parizu i Londonu. Kuću u Veneciji doživljavam kao vikendicu u kojoj se mogu posvetiti knjigama. U Veneciju dolazim opustiti se i šetati, kao na odmoru.

Kako nakon svih tih desetljeća doživljavate ovu regiju, Veneto?

Sjetimo li se Veneta neposredno nakon rata i onoga krajem sedamdesetih godina XX stoljeća, vidimo da su razlike tolike kao da ta razdoblja razdvaja čitavo stoljeće: mislim da se tu odigrala najnevjerojatnija socijalna transformacija u povijesti, jer je ta regija istovremeno doživjela i industrijalizaciju i njezino prevladavanje. Ali i s antropološke točke motrišta: impresionira kako su djevojke i dečki postali lijepi. Ta je transformacija stala 1979. godine: nakon toga je nastupio prekid između čovjekova razvitka i razvitka ideja. Ostao je samo veliki bordel, no živ i pun protuslovlja: Sjeverna Liga i najrazvijeniji kulturni krugovi, oživljavanje prostačke i plebejske brutalnosti, ali i neke od najinteligentnijih industrijskih inovacija. Netko treba opisati i taj novi Veneto, više nego Carlo Goldoni trebao bi Ruzzante. Volio bih se i sam time pozabaviti. Možda ću ovih dana to i pokušati. Počeo sam se baviti kazalištem: napisao sam Trilogiju Razlike, koju sam predstavio u Parizu. Kada mi fizičke energije više ne budu dopuštale česta putovanja, mislim da ću sjesti napisati nešto slično o Venetu.

Razgovarao Luca Barbieri

Preveo s talijanskog Mario Kopić