In memoriam: ZVONIMIR BERKOVIĆ
NACIONAL: Zašto odustajete od pisanja; znači li to da se “luda”, kako ste se često osjećali u ulozi kolumnista, umorila?
– Uvijek ću pamtiti dan kad sam rekao dosta: 3. veljače, u ponedjeljak, sjedio sam ispred kompjutora i pisao kolumnu koja je trebala rezimirati deset godina mog pisanja. Pod pauzom sam počeo gledati svečani doček rukometaša na Trgu. Dočekao sam i onaj slavni prizor kada je Thompson digao ruke i povikao “Za dom”, a masa mu je uzvraćala “Spremni!”. Odjedanput sam osjetio u sebi klik i shvatio da mi je dosta, da više ne mogu. Cijeli sam život, od najranije mladosti do danas, branio tezu da se Hrvata ustaštvo uopće nije primilo. Vjerovao sam da smo mi jedan gotovo izuzetan narod na svijetu, narod koji je jako želio nezavisnost, a kada ju je dobio na tanjuru, vratio ju je jer nije htio ostvariti svoje želje u ustaškom režimu.
To me je uvjerenje držalo i 1971. Ne bih bio urednik, niti bih surađivao u Hrvatskom tjedniku, da nisam u to najčvršće vjerovao. Ni danas ne mislim da je ustaštvo naša sudbina, da će taj “Za dom spremni”, izazvati bitne promjene u našim životima, ali to neka sada drugi objašnjavaju.
NACIONAL: Zvučite razočarano. Mislite da se nije isplatilo pisati?
– I razočarano i žalosno. Objektivno govoreći nije se isplatilo pisati – ništa se nije promijenilo, moji apeli nisu urodili plodom. Upravo je nevjerojatno do koje se mjere to što sam pisao ignoriralo. Sve komplimente koje sam dobivao ticale su se mog stila, a ne sadržaja. Za Tuđmanove vlasti bilo mi je zapravo mnogo lakše – činilo mi se da on čita moje kolumne i da se barem ljuti. Taj dijalog, istina, podsjeća na film “Pričaj s njom” u kojemu glavni lik razgovara s osobom koja ne daje nikakve znakove života, ali on svejedno govori i zamišlja da odgovara na replike. Ali to je ipak bio dijalog. Moje je najveće razočarenje došlo poslije 3. siječnja. Počeo sam pisati “Pisma vlasti”, a tema je uvijek bila ista – Hrvatska. I adresa je uvijek bila ista, i upozorenja da je opasno tako se poigravati s hrvatskom sudbinom. Slao sam vlasti poruke, tobože u ime najvećih zemaljskih i prekogrobnih autoriteta, samo da bi me ozbiljnije shvatili, ali nisu. Neprestano sam im nudio savršene uzore, Churchilla, de Gaullea, Wojtylu. Uzalud.
NACIONAL: Kako tumačite to ignoriranje?
– Hrvatska je zaista čudna zemlja – možete o svakome pisati što hoćete, a da iza toga nema nikakvih reperkusija, da se nitko ne smatra pozvanim da odgovori. Povijest Hrvata mogla bi se napisati i kao povijest smušenosti i diletantizma.
NACIONAL: Zašto ste iz Globusa prešli u Vjesnik, nije li vam smetala mala tiraža Vjesnika?
– Na Vjesniku sam se i kao pisac i kao čitatelj odgojio. Kao kolumnist osjećao sam se mnogo bolje u Vjesniku nego u Globusu. Baš zato jer je Globus visokotiražni list, smatrao sam da me čita manjina njegovih čitatelja. U Globusu sam uvijek osjećao kako drugi novinari misle da me uzdržavaju. Nikad mi nije bilo osobito stalo do “masovne upotrebe”, činilo mi se da sam za većinu čitatelja svojim stilom, asocijacijama i metaforikom na samom rubu razumljivosti. Promijenio sam redakciju kad sam se prestao ozbiljno shvaćati .
NACIONAL: Jednom ste izjavili da vam je bilo teže u deset godina kolumnizma, nego u posljednjoj dekadi komunizma. Tko vas je povrijedio kao kolumnista?
– Radije se sjećam slučaja u kojemu sam ja nanio štetu. I to ne bilo kome, nego predsjedniku Republike! Naime prvi tekst iz serije “Pisma vlasti” uputio sam preko Globusa Stipi Mesiću. Pozvao sam ga da učini sve što može kako bi se što prije raspisali novi parlamentarni izbori jer narod nije 3. siječnja izrazio koga želi, nego tko mu je dojadio, pa bi tek sada trebalo ozbiljno odlučivati o ljudima koji će voditi zemlju. Danas, kada se popularnost pobjedničke koalicije strmoglavljuju prema točci smrzavanja, takva se teza čini rutinskom, ali u ono je vrijeme djelovala revolucionarno.
Nakon nekoliko dana dobio sam poziv s Pantovčaka da za dva dana dođem na objed s Predsjednikom. Nikada mi ni jedan političar tako visokog ranga nije ukazao toliku čast. Rastrubio sam tu vijest po čitavom gradu i svima obećao da ću zapamtiti sve detalje. Međutim svečanost nije protekla kako sam očekivao. Iako sam sjedio kraj Predsjednika, skoro da ni riječ nismo izmijenili, premda sam imao u planu da za neke silno važne stvari privučem pažnju svog domaćina. Danima sam bio ojađen, a zatim bijesan – tjednima. Kako me je smio tako poniziti? Nisam otrpio i prvom sam prilikom tom slučaju posvetio čitavu kolumnu, koja je mnoge nasmijala. No brzo me je stigla kazna. Kad je tekst objavljen, vidio sam samog sebe kao ukočenog, natmurenog, nešarmantnog kraj opuštenog, nasmijanog šefa države…
NACIONAL: Pripremate li novu knjigu u kojoj ćete objaviti kolumne?
– Spremam knjigu koja će izaći u izdanju Hena Coma, pod blagoslovom mog stalnog urednika Zlatka Crnkovića, ali naslov neće biti “Pisma vlasti” nego “Pisma iz Diletantije”.
NACIONAL: Zašto ste preimenovali kolumnu? – Nedavno sam objavio pismo kralju Kolomanu povodom tisućugodišnjice Pacta Convente i njegova stupanja na hrvatsko prijestolje. Napravio sam svojevrsni dvojni portret pobjedničke dinastije Arpadovića i izgubljene dinastije Trpimirovića, mađarske sudbine i hrvatskog udesa, njihovog i našeg milenijskog ponašanja u Europi. Došao sam do uvjerenja da su se oni ponašali uvijek sukladno europskim standardima – iako su došli na ove prostore znatno kasnije od Hrvata – a mi nikada ni jedan društveni sustav, ni poredak vrijednosti, ni ideološku, ni religijsku formu nismo prihvaćali onako kako se to radi u ostatku svijeta. Hrvati su još od doba Grgura Ninskog i glagoljice svoju zemlju tretirali kao politološki laboratorij u kojemu se obavljaju pomirbe suprotnih ideologija, u kojemu se uzgajaju hibridi mentaliteta i sinkretizmi religija. Mađari su se u svemu držali prakse profesionalizma, a mi diletantizma. Naveo sam mnoge primjere od kojih je najstrašniji onaj kada se hrvatska vojska u Bleiburgu nudi svojim bivšim antifašističkim protivnicima za buduće antikomunističke saveznike, a nitko od pregovarača ne zna engleski. U svakoj kulturi ima diletantizma, ali u Hrvata su njime zaraženi najveći duhovi i najslavnije ličnosti, kao što su Meštrović, Krleža, Radić, o Tuđmanu da i ne govorimo… Moja biografija također je slučaj jednog diletanta, samo bez genijalnosti spomenutih velikana. Zato su sva moja pisma bila zapravo pisma iz Diletantije.
NACIONAL: Kako biste definirali svoj politički i ideološki svjetonazor?
– Ja sam zapravo pravi pravcati nacionalist, skoro ekstremni nacionalist. Ekstremni nacionalisti su oni koji smatraju da je njihov narod dobio od samog Boga nekakvu misiju, da su na neki način privilegirani u odnosu na druge narode. Od malih nogu vjerujem da smo se pojavili na Balkanu da budemo lijek drugima jer smo na ovom kompleksu jedini narod koji može razumjeti sve probleme i osobitosti koje drugi imaju – zato što ih imamo i sami.
NACIONAL: Ako ste vi ekstremni nacionalisti, što su onda Marko Perković Thompson, Igor Zidić, Vladimir Šeks?
– Nisu oni isti. Kad je jedna nacija privilegirana, kao što tvrdim da mi jesmo, to onda nije jednostrana privilegija, nego i velika obveza – ako mi nismo ono što bismo trebali biti, onda smo gori od drugih. Ustaštvo je jedna od najgorih balkanskih varijanti, mi kad izdajemo sebe, onda u tome idemo do kraja i tu nam nema spasa.
NACIONAL: U knjizi “Dvojni portreti” portretirali ste dvojicu glavnih urednika Hrvatskoga tjednika, Igora Zidića i Vladu Gotovca. Teško je reći koji od njih ima po vama više kvaliteta. Sudeći po nedavnoj kolumni “Letak za Maticu hrvatsku” vi baš i niste oduševljeni politikom aktualnog predsjednika Zidića. – Mogu mijenjati mišljenja, ali ne mogu promijeniti uspomene. Igor Zidić me svojim potezima u posljednje vrijeme prilično razočarao, ali to ne briše moja sjećanja na sedamdesete kada smo odlično surađivali.
NACIONAL: Kako danas gledate na 1971. kada ste bili jedan od urednika Hrvatskog tjednika zadužen za glazbu?
– Hrvatski tjednik prvotno je zamišljen kao kulturni list bez nekih političkih ambicija. Ali događaji su ga pretvorili u jedini opozicijski list između Trsta i Vladivostoka. U redakciji su bili Igor Zidić, prvi glavni urednik, Jozo Ivičević, odgovorni urednik, Ivo Škrabalo, Petar Selem, Franjo Tuđman… Nismo bili profesionalni novinari, a osjećali smo da bi nas događaji mogli prerasti. Nakon desetak brojeva, kad je Zidić otišao, skoro smo odustali. Dvoumili smo se da li da potražimo novog urednika ili da jednostavno prestanemo raditi. Sjetio sam se Vlade Gotovca nadajući se da bi on, koji tada nije bio na glasu kao izraziti nacionalist, mogao smanjiti političke tenzije. Vlado Gotovac, književnik europske orijentacije, imao je prijatelja i štovatelja svugdje, možda čak više u Beogradu nego u Zagrebu. Nije ga trebalo dugo nagovarati da se prihvati uredničkog mjesta. Pisao je temperamentne uvodnike koje su i publika i vlast u užarenoj političkoj atmosferi doživljavali kao borbene pokliče pa je s Vladom atmosfera postajala još užarenija, što je na koncu dovelo do kraha. Da smo ukinuli Hrvatski tjednik, a to bismo učinili da Gotovac nije pristao biti urednikom, sve bi bilo drugačije. Hrvatski tjednik s Gotovcem na čelu postao je opasan za režim, a time smo kvarili i položaj Savke i Tripala. Naravno da bi taj trend Tito u svakom slučaju prekinuo, ali vjerojatno ne bi došlo do masovnih represalija.
NACIONAL: Jeste li poslije sloma vi osobno doživjeli neugodnosti?
– Poslije Karađorđeva više nisam bio tražen. Pozvali su me na Akademiju dramskih umjetnosti da dođem predavati scenarij, ali su mi savjetovali da se najprije sam raspitam postoji li za mene zabrana rada. Otišao sam Stipi Šuvaru, tadašnjem sekretaru za kulturu. Sjećam se da sam sa Škrabalom tjedan dana pripremao govor za Šuvara koji mi je trebao sačuvati dostojanstvo. Tako sam se pojavio pred njim s rečenicom: “Ne tražim od vas da mi date posao, već me samo zanima hoće li onaj tko me zaposli zbog toga nastradati”. Šuvar me je ljubazno primio i nakon nekoliko dana mi je javio da nitko nema ništa protiv toga da radim na Akademiji.
NACIONAL: Što vam je kao profesoru na Akademiji bilo važno? Čemu ste učili svoje studente?
– Pokušavao sam natjerati naše nedovoljno pismene naraštaje da logično i funkcionalno ispričaju neku zanimljivu i relevantnu priču. Nisam imao osobitih rezultata, a čini se da i nisam ostao u simpatičnoj uspomeni korisnicima mojih usluga jer mi, otkad više ne moraju, nikada ne donose svoje radove. Griješe. Jer dragi mi je Bog uskratio mnoge darove, ali bio je široke ruke kada je u pitanju dramaturgija. Nikada nisam svojim studentima naturao disciplinu koju sam zahtijevao od sebe, da u svojim scenarističkim formama rješavaju komplicirane fabulističke jednadžbe po analogijama na neke druge umjetnosti, ali da su prihvatili bar trećinu moje kompozicijske akribije, filmovi bi im sigurno bili bar trećinu bolji.
NACIONAL: Scenariji vaših filmova poznati su po tome što nisu imali bogate fabule.
– U mojim filmovima nema negativnih likova, sukoba, nitko nikome ne čini zlo. Na filmu me je zanimala kriza savršenstva. U “Rondu” sam htio pokazati kako troje dobrih ljudi, koji žive u savršenu skladu, na kraju propadnu. U “Ljubavnim pismima s predumišljajem” skoro da se ništa i ne događa, a vidimo kako jedna savršena ženska ljepota i jedna sjajna ženska osoba svojom karmom izaziva krizu i opet propada. I tako na kraju svih mojih filmova ljepota postaje ružna.
NACIONAL: Vi ste i školovani glazbenik, violinist, kojemu je glazba u filmovima bila podjednako važna kao i priča.
– O umjetnosti i filmu naučio sam više kroz glazbu nego iz sve druge literature. Moj glazbeni ukus oblikovao se pod znatnim utjecajem fenomenalnog profesora Stjepana Šuleka koji me učio u privatnoj školi profesorice Ele Bašić za vrijeme Drugog svjetskog rata. “Rondo” je film u kojemu je glazbena struktura postala obrascem za stvaranje strukture filmske priče. U mnogim filmovima glazba igra veliku ulogu, ali u “Rondu” je filmska fabula napisana po načelima pisanja muzičke kompozicije i to Mozartove.
NACIONAL: S petnaest godina svirali ste pred nadbiskupom Stepincem.
– O tome sam pisao u svojoj kolumni. Bilo je to krajem 1944. ili početkom 1945. Moj stric franjevac pozvao me da dođem s violinom na neku svečanost u njihov samostan. Rekao mi je da će biti prisutan I sam nadbiskup pa neka izaberem neki lijepi komad. Odabrao sam jednu stvar zbog koje i danas osjećam nelagodu – Masenetovu Meditaciju iz opere Taida, koju najveći violonisti izvode na koncertima. Nadbiskup me je najprije pažljivo pogledao, a onda je za sve vrijeme moje izvedbe ostao nepomičan, oborenog pogleda. Činilo mi se da nešto ne štima, da sam izabrao pogrešnu skladbu i da je nedostojno producirati se estradnom meditativnošću pred čovjekom koji jako dobro zna što znači meditacija.
NACIONAL: Kolege su sumnjali u vaše režiserske sposobnosti zbog vaše naravi. Kakva vam je narav i je li ona razlog što ste u karijeri snimili samo četiri filma?
– Vjerojatno su moje kolege bile u pravu. Nisam siguran da sam bio dobar režiser, ali sigurno je da nisam znao biti režiser. Režiser po definiciji mora biti osoba baš potpuno suprotna od mene. Imam mane koje su za režisera nepopravljive – mrzim donositi odluke i nikada se nisam znao odlijepiti od scenarija. Često sam puta govorio da je režiranje kao ruski rulet – u trenutku morate odlučiti, pa što ispadne. A ja bih donio odluku i onda se propitivao jesam li učinio dobro. Kao režiser ponašao sam se kao mali činovnik koji sa strahom ide u svoj ured.
NACIONAL: Čime vas je fascinirao lik Dore Pejačević o kojoj ste napravili film i peterosatnu seriju, godinama bunkeriranu?
– Dora je nešto najdragocjenije što imamo. Skoro da nije znala naš jezik, a nosila je žig hrvatstva. Nedovoljno školovana glazbenica, na rubu amaterizma, ali ono što je znala – savršeno je znala. A ono što nije, nadoknađivala je divnom invencijom, iskrenošću i nježnošću. Bila je silno bogata, a iza nje je ostala strašno siromašna fabula. Nitko od Hrvata u povijesti nije imao tako ugledno i slavno društvo kao ona, ali joj to nije moglo nadoknaditi samoću, ljudsku i stvaralačku. Danas to znam mnogo bolje nego kada sam radio film. A snimio sam ga 1989. ne znajući da je to zadnja godina Jugoslavije. Tada mi je bio veliki gušt što će čitava država vidjeti kakve su obitelji živjele u Hrvatskoj prije nego smo se ujedinili. Zamišljao sam gledaoce koji tu raskoš gledaju u Titovom Velenju, Titovom Drvaru, Titovom Velesu, Titovoj Korenici, Titogradu, Titovom Užicu… Dora tamo ipak nikada nije dospjela, a ja bih se danas mnogo više bavio njenom glazbom nego društvenim glamurom.
NACIONAL: Kritičari smatraju da pripadate rijetkoj skupini režisera u muškom svijetu koji ženske likove gradi s poštovanjem.
– Tek donekle! Istina je da u sam u filmovima ostvario neke prilično uspjele prizore fascinacije ženom. I znao sam milimetarski precizno pratiti gradaciju nekog zaljubljivanja. No kada bi nakon toga trebala uslijediti ljubav kao kruna svih tih nastojanja, tu bih uvijek fatalno zastao. Balkancima to ne ide.
NACIONAL: Koketirali ste s političarkama, a nitko vas nije optužio da ste seksist poput Ante Kovačevića. Vesni Pusić obraćali ste se kao Katarini Velikoj i kraljici Kristini u glumačkoj formuli Grete Garbo.
– Hvata me strah da i gospođa Pusić nije shvatila moje pismo kao verbalnu igrariju galantne korespondencije. A ja sam joj se obratio krajnje dramatičnim apelom. Ona je naime bila možda posljednja nada da bi u Hrvatskoj, umjesto stranačke primitivističke oligarhije, moglo doći do meritokracije, vladavine intelektualaca i sposobnih znalaca. Neovisnu Hrvatsku već je njezin tvorac ustanovio kao ustajalo jezero na koje je legla debela zelena mrena. Lijeva koalicijska pozicija i desničarska glasnohrvatska opozicija vrlo su sličnog parazitskog biološkog sastava i zato je potpuno svejedno kako će koja stranka unutar te ljigave kore proći na slijedećim izborima. Činilo mi se da je baš Vesna Pusić predodređena da angažira elitu kako bi se obavila velika smjena. Tako bi se u demokratskom poretku dogodila meritokracija, ono što je bilo čudo u teokratskom egipatskom faraonluku, ono što je bilo čudo u eri europskog prosvijećenog apsolutizma, ono što je bilo čudo i u Rusiji pod enciklopedističkom vladavinom Katarine Velike. Ali to se čudo neće dogoditi u koalicijskoj Hrvatskoj. Vesna Pusić zadovoljila se, izgleda, da napuni svoje vojne šatore četama iste kvalitete i psihologije kao i njezini partneri. Umjesto da napadne primitivizam na čitavoj močvarnoj površini, ona se odlučila na taktičke čarke i igrice kako bi za sljedeće izbore osigurala sebi bolju poziciju unutar istog gnjilog ambijenta. Ako se još jedan američki profesor, dubrovački gospar doktor Ivo Banac, ne angažira kao vođa hrvatskih intelektualnih postrojbi, čitava će se Hrvatska definitivno identificirati kao beznadna zemlja Diletantija.
NACIONAL: Zašto ste odbili postati članom Povjerenstva za film? Odbili ste i posao intendanta hrvatske kinematografije…
– Varate se. Kad me je poslije trećesiječanjskih izbora ministar Vujić pozvao da preuzmem te funkcije, ja sam taj poziv primio s oduševljenjem. Eto, ja ću na najljepši mogući način završiti svoju filmsku i pedagošku karijeru. Sve filmove koja jedna nacionalna kultura mora imati da bi postala vrijedna tog imena, a koje su sve dosadašnje filmske vlade propustile snimiti, ja ću realizirati sa svojim studentima i pokazati zadivljenom svijetu. Čak sam i ugovor za to potpisao. Ali kako se bližio dan da trebam dobiti prvu plaću, sve sam se više hladio od tih zanosa. Shvatio sam ono što sam maloprije spomenuo. Ako moji studenti nisu nalazili potrebnim da mi od svoje volje pokažu scenarije prije snimanja, oni će ovu suradnju, koja mene tako razgaljuje, doživjeti kao prisilu, a mene kao cenzora i despota. Osim toga, ja ću, istini za volju, projekte nekih autora odbijati prije nego što ih i uzmem u ruke. Jer poznajem autore, znam njihove mogućnosti i mogu do u tančine predvidjeti katastrofu koja će iz svega toga nastati. A što ću odgovoriti na pitanje mladog autora: ako sam ja, profesore, tako nesposoban, zašto ste me primili na studij i kako to da ste mi dopustili da diplomiram? To me isto može pitati i ministar koji očito mnogo liberalnije zamišlja kulturno stvaralaštvo u svom mandatu i koji se sigurno grozi vizije filmske produkcije u stilu nekadašnjih socijalističkih repertoarnih planiranja. Uzalud bih ga uvjeravao da jedna mala i siromašna kinematografija kakva je hrvatska teško može sebi dopustiti luksuz spontanog cvjetanja mnogo filmskih promašaja da bi kvantiteta skočila u kvalitetu. Nije bilo druge, valjalo je dati ostavku.
NACIONAL: Zašto Hrvatska nema kinematografiju?
– Zato što su Hrvati bića s urođenim defektom za stvarnost. Gdje je stvarnost kod Krleže? A tek kod Marinkovića? Lako mogu zamisliti da se u nas pojavi neki filmski Kostelić iz čijeg bi se roda pojavili neki hrvatski muški oskarovac i neka hrvatska zlatna medvjedica. No mi svejedno ne bismo imali kinematografiju – za razliku od srpske stvarnosti u kojoj se, gdje god uperili kameru, nešto zanimljivo dogodi kao što i u Sloveniji, u kojoj su sva brda prekrivena snijegom, svagdje netko skija. U Srbiji i najprosječniji filmovi dostižu šesteroznamenkaste brojke gledanosti, Slovenija će uvijek biti skijaška velesila. U nas je svaki uspjeh, i na jednom i na drugom području, neponovljiva iznimka. Svaki od nas hrvatskih autora ima neki svoj svijet, neki majušni planet Malog princa, ali taj je dovoljan za šetnju od sat i pol vremena.
NACIONAL: Bili ste glazbeni i kazališni kritičar, esejist, scenarist, režiser, kolumnist…Što biste sve promijenili u svojoj karijeri da možete?
– Ne bih se bavio filmom. I ne bih ni deset mjeseci potrošio na političke kolumne.
NACIONAL: Što danas mislite, koje bi vam zvanje najviše odgovaralo?
– Teolog. Iako sam skoro čitavog života praktički agnostik, nikada mi nije dosadilo preludirati po svojim žicama na religiozne teme. Hodajući ulicom dosta lako prepoznajem svećenike u civilu. Ni jedno takvo lice ne može sakriti ožiljke spoznajnih i moralnih kriza. I mene su prepoznavali, osobito žene. Zato se i ne mogu pohvaliti s mnogo uspjeha kod tog spola. Ne znam je li moja sreća ili nesreća da su vanjske prilike brzo okončale moje dileme oko teoloških studija. Da sam postao svećenikom, sigurno bih postao crkveni brodolomac. I možda ne bi odolio napasti da potražim izgubljeni vjerski zavičaj u komunističkom apsolutu. Mnogo stvari danas sebi zamjeram, ali takvu blamažu nikada si ne bih oprostio.
PISMO VLADKU MAČEKU
...nemojte reći da nije tako, jer sumnjam da ste nešto bolje mogli tada smisliti!
Pismo koje slijedi, a naročito dramolet: razgovor Kneza Pavla i dr.Vladka Mačeka, jednostavno je remek-djelo. Nije to pretjerano tvrditi. Nipošto. Dapače, problem je u tome da Zvonimir Berković ovo svoje pismo nikada neće prepisati u scenarij niti snimiti kao film. Tome nije krivo vrijeme ni osobno životno iskustvo Zvonimira Berkovića, koji će u jednom intervjuu kazati da su se svi njegovi životni projekti, pa i intimni, izjalovili. Ne, Berković bi obmanuo sebe kad bi to tako obrazložio. Riječ je o tome da je Berk snimio "Rondo" u svojoj tridesetosmoj godini, dakle da se kraj nazreo na samom početku: baš kao rondo, sve je bilo samo varijacija osnovne melanholične teme. Vječno ponovno došašće bila bi prva lopta; ono što iznenađuje, pa možda i fanove Davida Lyncha, jest činjenica da i Lynch sve češće ponavlja da je njegovo stvaralaštvo poput glazbe, opetovanje istog motiva.
To bi se slagalo s tezom Benedetta Crocea; već je Pater, 1877, tvrdio da sve umjetnosti teže položaju glazbe, koja je sam oblik. Glazba, stanja sreće, mitologija, lica koja oblikuje vrijeme, stanoviti sumraci, stanovita mjesta, žele nam nešto reći, ili su nam rekli nešto što ne bi valjalo da zaboravimo, ili će nam upravo reći nešto; ta blizina objave, koja se ne događa, možda je estetska činjenica., rekao je Borges u eseju 'Zid i knjige'.
Ta blizina objave, koja se ne događa, rekao bih ja, naša je povijest: suton Zapada.
I kao što Hamlet cijelu jednu dramu predugo oklijeva osvetiti smrt svoga Oca, tako Bog već cijelu jednu povijest predugo oklijeva osvetiti smrt svoga Sina.
Quod erat demonstrandum, Berković je iskupljen: njegova melankolija nimalo nije njegova privatna stvar, a najmanje krivica.
Dixi, et salvavi animam tuam.
Moj Predsjedniče!
Možda ćete se lakše odlučiti da pročitate ovo pismo ako Vas podsjetim da ste se već susretali s nekim mojim radovima. Spominjao sam Vas i pozivao se na Vas u mnogim kolumnama, a kada su književnik Nino Škrabe i Vaš sin Andrej sastavljali zbornik "Maček izbliza", dao sam im oveći prilog pod naslovom "Maček moje mladosti". Iako taj tekst nije imao epistolarnu formu, završavao je direktnim obraćanjem. U oproštajnom stupcu oslovio sam Vas sa Zbogom, Predsjedniče i zahvalio za sve što ste značili mom tati, dobrom i vrijednom čovjeku, ispravnom i uspravnom privatnom činovniku, stamenom Hrvatu i uvjerenom mačekovcu.
Unatoč tom davnom zbogom, čini mi se da moramo nastaviti korespondenciju. Imam, naime, nepodnošljiv osjećaj da ste Vi jedna od malobrojnih konstanti u mom životu. Rasprave o Vama starije su od svih mojih umjetničkih i profesionalnih polemika. Te su rasprave počele u mojoj 15. godini i u njima sam do dana današnjeg uvijek branio Vašu stranu.
Prvi s kojim sam se zbog Vas prepirao bio je moj stric, svećenik i ustaša. Nije Vas volio: Bože kako Vas nije volio. Kad je ubijen (nepoznatog datuma i na nepoznatom mjestu, ali u poznatim okolnostima), nastavio sam slične razgovore s pripadnicima svih kasnijih ideoloških grupacija ( partizana, udarničkih kolektivista,samoupravnih proizvođača, anacionalnih demokrata, nacionalno svjesnih boljševika i napokon Tuđmanovih historičarskih hobista). Svima je zajedničko da misle kako ste trebali u presudnim momentima ratnog zuluma postati kvisling: neki to misle zato što u tu vrstu spadate, drugi baš zato što tamo ne spadate, ali u svakom slučaju učinili biste fašistički režim ili racionalnijim ili humanijim. Zadnji okršaj imao sam s jednim od najboljih svojih prijatelja, Tomislavom Radočajem, s kojim sam se dogovorio da za čitavu budućnost skinemo temu Maček s kavanske konverzacione liste.
Međutim, vraćajući se s tog razgovora preko Zrinjevca, počelo me nešto kopkati. Jedno je nepobitno: "Tompi" nije s one strane idejne fronte, nego moj, stoput provjereni, istomišljenik! Nisam li ja pobjegao od rasprave o Mačeku, baš zato što više nisam siguran u Mačekove razloge? I koji su uopće Vaši razlozi? I što ste, napokon, Vi meni? Kada sam zadnji put o Vama ozbiljno mislio? Zbilja, krajnji je čas da ponovo provjerim akreditive s kojima sam Vas uvrstio u svoju memoriju! Samo, nije li već kasno? Nas dvojica smo se već davno i potpuno identificirali. Postali ste moj alter ego! A ja sam star čovjek i ušao sam u dob zadnje ispovjedi. Katolik sam ako ne u blagodatima vjere a ono po dubokom zlopamćenju vlastite prošlosti i mazohističkom pristajanju da zbog nje patim. Nema nam druge nego da se ispovjedimo zajedno. Vi i ja! Ja i Maček moje starosti.
Uđite, seljački vođo, u moju radnu sobu. Ona će nam sasvim dobro zamijeniti ispovjedaonicu. Sami smo, čitava mi je obitelj na ljetovanju. Imat ćemo vremena i mira. Nema na zidovima svetih slika, ali ima nešto svetih knjiga. I mnogo onih koje nisu svete ali, su dostojne da nam budu svjedoci.
Otkud da krenemo? Nemamo velik izbor. Postoji dvanaest dana koji su najkraći i najuzbudljiviji period Vaše biografije. Dvanaest dana kada ste bili netko i nešto, čak po aristotelovskom kriteriju. Dvanaest dana koji su potresli svijet. Od datuma pristanka Jugoslavije da pristupi Trojnom paktu, 25. ožujka do početka rata 6. travnja 1941. . Po isteku tih dvanaest dana našli ste se, kao predsjednik HSS-a i potpredsjednik jugoslavenske vlade, u strašnim dilemama:
Hoćete li postati jugoslavenski emigrant ili hrvatski vlastodržac?
Hoćeteli avionom - preko Kaira - Churchillu, ili vlakom - preko Zagreba - Hitleru?
Hoćete li u Londonu i dalje drugovati sa srpskim ministrima, koji su Banovinu Hrvatsku osjećali kao kamen u bubregu ili ćete u zagrebački zdrug s usijanim hrvatskim glavama, kojima je ta ista banovina bila tek aperitiv pred veliko opijanje na banketu puno-krvne i nezavisne države?
Znamo kako je ispalo: opredijelili ste se za emigraciju ali u Kupinec; na taj svoj legendarni posjed niste krenuli direktno nego zaobilazno (iz Beograda preko Užica, Bosne i Posavine); Vaša zagrebačka adresa nisu bili službeni Banski dvori nego privatni Deželićev Prilaz; nikada više niste ušli u svoj stranački štab, palaču Vranyczany na Zrinjevcu, ali ste zato mnoge mjesece proveli u Jasenovcu. Emigrirali ste, dakle, u intimu i zaključali se u nju kao u mrtvački kovčeg. Poratne morske struje i revolucionarne bujice otplovile su Vaš čamac-kovčeg vrlo daleko, čak do Washingtona, i vratile nakon devetnaest godina na Mirogoj, u domovinski vodostaj.
Ali hajdemo redom!
Najpouzdaniji vodič kroz Vašu biografiju sigurno su "Memoari". Uzimam s police tu meko ukoričenu knjigu, na čijoj su naslovnici velika zelena slova i Vaš starački torzo u bijeloj košulji i pod ljetnim šeširom. Jedanput sam, davno, tu lektiru progutao nadušak, od korica do korica, a zatim sam često iz nje znao srknuti koji zaslađeni gutljaj hrvatskog povjesnog pelina. Ali zašto je tako tanka ta tako važna knjiga? Nema ni 200 stranica!? Kako se dogodilo da to nisam ranije primijetio? Provjeravam: poglavlje koje nosi naslov "Kriza i puč", a odnosi se na onu fatalnu, bolje-rat-nego-pakt, epizodu. Ima točno 10 stranica, od čega na dan krize (tj. potpisivanje Trojnog pakta) otpada pola stranice a na puč samo jedna stranica.
Na istoj polici moje biblioteke smjestilo se šest tomova Churchillova "Drugog svjetskog rata". Uspoređujem koliko je prostora taj državnik-nobelovac poklonio istoj temi. Listam i ispada da tadašnji predsjednik britanske ratne vlade šiša potredsjednika predratne jugoslavenske vlade sa 17 - 10. No što Vama a što njemu znači ta jugoslavenska Hekuba da za njom nejednako plačete? Churchillu taj puč nije dokraja ispunio ni jedan jedini čitav radni dan; Vama su 24 sata tog 27. marta pojela ostatak života. Upravo toliko: umrli ste 15. svibnja 1964., dakle u dvadeset četvrtoj godini od dana kada je (po Churchillovim riječima) "Jugoslavija našla svoju dušu".
Primjećujem još jednu zanimljivu razliku u spisateljskim metodama .
Čitava je Vaša knjiga zapravo monološko nizanje događaja koji su se dogodili; Chuchill neprestano dijalogizira i o onom što se nije dogodilo -
a moglo se dogoditi.
Vaša je pozicija fatalistička, njegova aktivistička.
Vaš je politički angažman od početka do kraja u znaku seljaštva, to jest društvene klase koja kroz žitno klasje s pobožnim strepnjom gleda u nebo. Njegovu karijeru obilježava mornarica, dakle: borba s valovima, manipuliranje vjetrovima, bez čvrsta tla pod nogama.
Ali da se razumijemo: nemate se Vi zašto stidjeti svojih "Memoara". Svaka je Vaša rečenica teška, proživljena i oplakana. Vaše pero ne plovi nego ore duboko, koliko samo može seljački plug.
Nj.K.Visočanstvo Knez Pavele i Nj.K.Visočanstvo Kneginja Olga
Poglavlje "Kriza i puč" počinjete sjednicom Krunskog vijeća, najvišeg državnog tijela u kraljevini Karađorđevića. Raspravljalo se o prijedlogu Njemačke da Jugoslavija pristupi Trojnom paktu. Na tom vijećanju podržavali ste pakt, kao i svi razumni političari, kao i svi odgovorni Srbi, uostalom. Ne samo zato što ni jedan element tog ugovora (za divno čudo kad je u pitanju Hitler!) nije bio sramotan za Jugoslaviju, nego jer i nije bilo drugog izbora, osim .rata s Novim svjetskim poretkom. Pakt je više bio manifestacija jugoslavenske solidarnosti nego savezništva sa silama Osovine. Lako Vas mogu zamisliti kako Vam ( dok slušate izlaganja ministra vanjskih poslova Cincar-Markovića, ministra vojnog generala Pešića, premijera Cvetkovića, kneza-namjesnika Pavla i drugih) prolazi kroz prsa tjeskobne slutnje.
Vi ste u to vrijeme bili, što bi se reklo, sretan čovjek. Onako nepomućeno sretan kakav je Job prije nego što su se Jahve i Sotona počeli na njega kladiti, onako zadovoljan kao kralj Edip prije početka znakovitih epidemija ili general Otelo kad je preuzemao komandu Cipra. Nitko Vam nije osporavao status nacionalnog vođe. Na slobodnim izborima dobivali ste toliko glasova koliko i diktatori na strogo kontroliranim glasačkim paradama. Uživali ste glas političara koji uvijek točno zna što je moguće i koji ostvaruje sve što je uopće moguće.
U političkim vještinama svladavanja mogućeg nadmašili ste svog učitelja i prethodnika, slavnog Stjepana Radića, kojega je proslavilo - nemoguće. On, koji je naslijedio Hrvatsku kao nejako i promrzlo tijelo, umotano u kancelarijski papir povijesnih gruntovnica, oživio je novorođenče svojim dahom. Taj se narod odjednom oglasio, ne kao dotad, ne preko književnika i povjesničara, nego masovno i direktno, vlastitim plućima punim plača. Svijet je bar nešto od toga čuo i shvatio da tu netko živi. Međutim, kralja Aleksandra, novog kućegazdu, bahatog svjetskoratnog pobjednika, jako je nervirao taj plač, koji nije svakiput bio žalostan, ali je uvijek značio život i živost. Jednog dana 1928. sasvim je izgubio živce i počinio najveće zlodjelo. Računao je, naime, da je trbuhozborac Radić važniji od njegove plačljive lutke, i da će, bez Radića i Hrvatska umuknuti.
Kad ste Vi preuzeli parnicu nacije, Vaš je klijent bio u očajnu stanju. Hrvatska zaista nije pravno postojala, izgubilo joj se ime, institucije se deformirale de neprepoznatljivosti, dok je teritorij bio razdijeljen među pet proizvoljno nacrtanih administrativnih oblasti, tobožnjih banovina, svaka bez povijesne boje i nacionalnog okusa a s mnogo (ne)civiliziranog mirisa. Vi ste strpljivo uznastojali da nacija sredi svoje misli, postigne konsenzus o polazištima i ciljevima, utvrdi crtu od koje se ne odstupa i onu preko koje se ne inzistira. Vi ste taj domovinski posao obavili sa seljačkom ljubavlju, advokatskom vještinom i državničkim vizionarstvom. Stali ste uz bok Stjepanu Radiću. On - inventivni i nepredvidivi osvajač; Vi - uporni i tvrdi pregovarač.
Sjedite, dakle, na sjednici Krunskog vijeća u situaciji kada se na obzorju javljaju opasni oblaci iz kojih bi mogla procuriti ne kiša nego ono što se prosulo na Sodomu i Gomoru. Kao i ostali članovi čekate da uzme riječ knez Pavle. Taj obrazovani i tankoćutni kraljevski namjesnik, ljubitelj umjetnosti i kolekcionar, bio Vam je službeni protivnik u parnici hrvatske autonomije u zajedničkoj državi. On je dugo ignorirao Vašu formulu da je Jugoslavija krivo zakopčani lajbek, koji treba otkopčati pa ispravno zakopčati. Ponašao se, uglavnom, tvrdo u svojoj ulozi ali ste od početka slutili da je on, zapravo, Hamlet u sirovoj balkanskoj dinastiji Karađorđevića i da točno zna što je trulo u njegovoj Danskoj, ali je, kao i onaj melankolik iz Helsingora, postavljao sebi vrlo zamršene legalističke skrupule. Shvaćao je da su hrvatski zahtjevi opravdani, ali je oklijevao s novim potezima jer da ne može do kraljeve punoljetnosti dopustiti nikakvih važnijih političkih promjena, budući da je dužan mladom kralju Petru II. predati državu onakvom kakva je bila u času smrti kralja Aleksandra (inače njegova bratića).
Sporazum o Banovini Hrvatskoj, o njezinim granicama i odnosima prema Državi, postigli ste zbilja u posljednji trenutak. Potpisan je 26. kolovoza 1939 a već 1. rujna Njemačka napada Poljsku i time službeno počinje II svjetski rat. Poslije tog datuma Vi i knez postajete prijatelji; zajedno pratite i komentirate kako padaju države jedna za drugom: Danska, Norveška, Belgija, Nizozemska i na kraju Francuska. To izaziva duboke emocije u Jugoslaviji, jer joj je ostao samo jedan tradicionalni saveznik: Velika Britanija, a pitanje je hoće li se Amerika ikada odlučiti da uđe u rat.
Evo kako knez Pavle zaključuje sjednicu:
"Hvala vam, gospodo. Znam da vam je teško; i meni je. Vi dobro znate da sam ja britanski student. Mnogi današnji britanski državnici su bili moji školski drugovi. Moja svastika je grčka princeza. Nije dakle teško pogoditi gdje mi je srce. Ali ja imam i savjest pa ne mogu voditi narod u klaonicu, znajući unaprijed da nas čeka bezuslovni poraz."
Odluka je, dakle, pala. I izvršena je. U srbijanskoj mentalnoj geologiji ona je izazvala jak potres, i računali ste da će neko vrijeme potrajati podrhtavanje u dušama, dok se ne prihvati nova filozofija: pakt = pax. Za vrijeme samog potpisivanja pakta (u Njemačkoj) dežurali ste u vladi a onda odlučili da odete doma na kraći odmor. Dočekali ste još samo Cvetkovića na beogradskoj željezničkoj stanici da čujete njegove prve dojmove nakon povijesnog čina u dvorcu Belvedere. "Kad sam uvečer stigao na zagrebački kolodvor, dočekao me je Šubašić, koji mi je saopćio da je cijeloj Hrvatskoj odlanulo nakon što je narod osam dana strepio pred ratom. Moram priznati da je bilo odlanulo i meni, no ne nadugo."
Zbilja nije bilo nadugo. Jer sutrašnji dan nosio je datum 27. marta 1941. ( Kad spominjem 27. 3. uvijek govorim mart, jer je to Veliki petak Srbije a 10. 4. može biti samo travanj: Uskrs "Nezavisne Države Hrvatske!)
II
Prepisujem iz Vaših "Memoara":
"Dne 27. ožujka u 6 sati ujutro došao je k meni u sobu moj sin, u čijoj spavaćoj sobi se je nalazio telefon, i saopćio mi da me hitno zove Beograd. Odmah sam znao da ću čuti slabe vijesti, jer me do onda nitko nije u to doba dana zvao iz Beograda. Na telefon mi se javio Šutej, koji mi je saopćio da se on nalazi u zgradi ministarstva vojske zajedno s ministrima Smoljanom, Andresom i Torbarom, da su oficiri pod vodstvom generala Simovića izveli državni udar i da traže od njih da uđu u novu vladu pod Simovićevim predsjedništvom. On da im je rekao da toga ne može bez sporazuma sa mnom, nakon čega su mu dali sa mnom telefonsku vezu. Odmah sam razumio da su dr. Šutej i ostali moji ministarski drugovi zarobljenici prevratnika. Rekao sam mu da ovaj čas ne mogu meritorno odgovoriti, jer se želim prije toga posavjetovati sa svojim političkim suradnicima.
Tek što sam telefonom zamolio Košutića i Krnjevića da dođu k meni i na brzu ruku se obukao, došao je šef zagrebačke policije dr. Vikert, koji mi je saopćio da je na zagrebački kolodvor stigao dvorski vlak s knezom Pavlom, i da me Pavle moli neka odmah idem autom do Brežica u Sloveniji, 40 km od Zagreba, gdje će me čekati. Ja sam rekao Vikertu neka odmah telefonski javi, ukoliko već vlak nije otišao, da pet minuta počeka, a ja ću doći na kolodvor jer ne vidim razloga zašto bih se s knezom sastao u Brežicama kad to mogi učiniti i u Zagrebu.
Kad sam s Košutićem, koji je upravo bio došao, stigao na kolodvor, stajao je tamo mirno dvorski vlak, a pred vlakom šetao je komandant zagrebačke armije, general Nedeljković. On mi je rekao da se u vlak ne može, jer knez spava. Ja se na to nisam obazirao nego sam ušao u spavaća kola, gdje mi je u hodniku poslužnik rekao neka samo izvolim odmah do kneza, koji da baš mene i čeka. Kad sam ušao u knežev spavaći odio, našao sam ga gdje leži na krevetu u hlačama i košulji bez bluze, pa me je odmah pitao što se dogodilo. Ja sam mu odmah saopćio što sam čuo, a na njegovo pitanje što ćemo sad, rekao sam neka se mirno obuče pa ćemo se odvesti u Banske dvore gdje ćemo se posavjetovati.
Ja sam ostavio kneza da se obuče i prešao u susjedni salončić dvorskog vlaka, gdje sam već našao generala Nedeljkovića, ing. Košutića, dr. Krnjevića i bana Šubašića. Kratko vrijeme iza mene došao je u salončić i knez Pavle. General Nedeljković podnio je knezu uobičajeni - ali u onaj čas posve deplasirani raport:"Vaše Visočanstvo; pokorno javljam, stanje redovno". Nakon što se knez sa svima prisutnim pozdravio i rukovao, odvezli smo se svi zajedno u Banske dvore.General Nedeljković vozio se u svom autu iza nas. Ja sam već na kolodvoru prizvao na stranu šefa policije Vikerta i upitao ga koliko imade raspoloživih redara. Kad mi je odgovorio da ih ima 800, upitao sam ga da li se usuđuje uhapsiti za slučaj potrebe generala Nedeljkovića? "Zašto ne?"- odgovorio mi je.
Došavši u Banske dvore, sjeli smo knez, Košutić, Krnjević, Šubašić i ja u banovu radnu sobu, dočim je Nedeljković ostao u predsoblju.Nakon što smo porazgovarali o situaciji, saopćio sam knezu da prema Vikertovom izvještaju stvar u Beogradu još nije svršena, pa sam mu savjetovao da uhapsimo komandanta armije Nedeljkovića, a knez neka u svojstvu glavnog zapovjednika povjeri zapovjedništvo zagrebačke armije zamjeniku generalu Augustu Mariću, Hrvatu. Kako su uslijed mobilizacije u Zagrebu i okolici same hrvatske čete, imat ćemo dovoljno snage da s pučistima u Beogradu razgovaramo kao ravan s ravnim. Knez Pavle se malo zamislio, pa je pitao ne mislim li da bi to značilo ustati protiv zakonitog kralja. Ja sam mu odgovorio da ne mislim tako, nego da bi to tek značilo istrgnuti maloljetnog kralja iz ruku neodgovornih pobunjenika. (Uistinu, kasnije se ispostavilo da je čak i kraljev proglas rano ujutro 27. ožujka bio krivotvoren, jer ga je pročitao jedan mladi oficir, oponašajući kraljev glas.) Nato me je knez upitao da li ne mislim na to da su njegova žena i djeca u rukama pobunjenika. Osim toga, njemu da je svega dosta, i jedina mu je želja da ga zajedno s njegovom obitelji puste mirno otputovati u Grčku.
Uvidio sam da je daljnji argument suvišan, pa smo nakon toga pozvali u sobu generala Nedeljkovića da čujemo što on ima knezu reći. Nedeljković je isporučio knezu u najuljudnijoj formi molbu nove vlade da se vrati u Beograd, gdje će se sve "lijepo i u miru" svršiti. Knez mu je odgovorio kratko da će još tokom prijepodneva nastupiti put natrag prema Beogradu.
Međutim, u banovom radnom kabinetu nazvao me telefonom general Simović, koji mi je saoćio da su u novu vladu ušli predstavnici sviju stranaka, pa me je zamolio neka uđem u vladu i ja sa svim dosadašnjim ministrima. Nadodao je da nova vlada ne samo što potpuno prihvaća hrvatsko-srpski sporazum koji sam sklopio s Cvetkovićem, nego da je voljna hrvatske kompetencije i proširiti, izašavši u susret do skrajnosti mojim željama. Ja sam nakon kratkog razmišljanja pristao da ostali hrvatski ministri, koji se već nalaze u Beogradu, mogu u vladu ući, ali ja osobno da u vladu ne ulazim dok ne vidim kako će se situacija dalje razvijati.
O podne otputovao je Pavle u Beograd, na vlastitu želju praćen hrvatskim banom Šubašićem. Šubašić se vratio iz Beograda 29. 3. ujutro, pa mi je pripovijedao da su kneza Pavla odmah s beogradskog kolodvora odveli u ministrastvo vojske, gdje je morao potpisati abdikaciju, a njemu, Šubašiću, da nisu dozvolili da kneza vidi sve do uvečer, kada su mu dopustili da se na kolodvoru oprosti od kneza i kneginje prigodom njihovog odlaska u Grčku.
Nakon što je bio prevrat dovršen, ima sam prilike i čitati u novinama i slušati na radiju izjave gotovo svih britanskih novinara, a i nekih državnika, kako do nebesa hvale izvršitelje prevrata, a osuđuju kneza Pavla i njegovu vladu radi pristupa Trojnom paktu. Britanski premijer Winston Churchill izjavio je čak da je prevratom "Jugoslavija našla svoju dušu". Nadam se da su mnogi od od te gospode, nakon što su sami morali progutati mnogo toga da izbjegnu i najmanji rizik rata, promijenili svoje mišljenje te razumiju i kneza Pavla i nas njegove suradnike, da smo učinili sve da izbavimo naše narode ne samo od ratnog rizika, nego i od sigurne propasti." (citat završen)
To je bilo sve što je po Vašem sudu trebalo ostati zabilježeno o tom danu kada je prva Jugoslavija počinila suicid. Ponavljam, silno mi je žao što ste tako škrti u opisivanju, suzdržani u opservacijama i neskloni analizama. A za mene je svaka (doslovno svaka) riječ prebogata značenjima i poticajna za meditaciju.
Kada, recimo, usput spomenete da Vam je došao šef zagrebačke policije dr. Vikert, ja odmah pozavidim glembajevskim davnim danima kada su gradski policajci imali doktorate i kada je vjerojatno svaki policajhund imao otmjenost "gospodskog Kastora". Možda bih se u ovoj našoj sadašnjoj beznadno korumpiranoj državi s opasno kleptokratskim društvenim manirama, sigurnije osjećao da nam se bar ministar unutrašnjih poslova zove dr. Šime Lučin ili dr. Ivan Jarnjak ili dr. Ivan Penić ili dr. Onesin Cviran ili dr. Ivan Vekić ili dr. Josip Boljkovac. Koliko god kopao po pamćenju ne nalazim takve tituluše na takvim mjestima. Posljednji doktor-ministar unutarnjih poslova u hrvatskim vladama bio je dr. Andrija Artuković , ali kod tog imena prestaje moja nostalgija za doktorskim vremenima.
Isto tako, silno ste me zašarmirali pitanjem kojemu se nisam nadao od jednog gandhijevca a koje ste postavili tom istom policijskom doktoru. Može li sa svojim pandurima uhapsiti generala i armijskog komandanta jugoslavenske vojske za koju se smatralo da spada u najsnažnije i najhrabrije u Europi? Oduševilo me protupitanje:"Zašto ne?" , jer je dobro obaviješteni zagrebački murjak savršeno znao da su sve kasarne u Banovini pune Hrvatskog boga Marsa, budući da general Nedeljković nije stigao sve naše Jambreke poslati u Zaječar ili Tetovo. ("Zašto ne?" pitao se i general Špegelj, pola stoljeća kasnije -1991 - pred kasarnama koje su bile prepune Šiptara, muslića i ostalih prisilnih poklonika Žankova "jugoslavenskog socijalističkog patriotizma" a opkoljene mnoštvom Hrvata naoružanih samo plamenom Gotovčevom retorikom. Pitao se to Špegelj, ali nije dobio nalog za napad od predsjednika Tuđmana kao što ni dr. Vikert nije dobio nalog za hapšenje od Vas.
Osim toga jako bi mi imponiralo da ste mi omogućili da provirim u političku radionicu Banskih dvora, u satima kada se tamo nije krojila politika nego se krojila povijest. I da pročitam transkripte Vaših razgovora s knezim Pavlom. A i ostali sudionici sastanka u Banskim dvorima nisu bili nezanimljivi. Ing. Košutić i dr. Juraj Krnjević. Stari apostoli radićevske religije, provoditelji najtežih partijskih zadataka, internacionalni emisari i vječni emigranti. Tu je i bio i dr. Ivan Šubašić, kojega ste Vi nerado, ali na zamolbu princa Pavla, ipak imenovali banom i koji će ovog puta izvršiti posljednju želju svog promotora: pratit će ga na posljednjem putu vlakom kroz zemlju koju nikada više neće vidjeti. Tri godine kasnije Šubašić će, kao predsjednik kraljevske vlade, napraviti sporazum s Titom i sahraniti kuću Karađorđevića, ali i Banovinu, pa i sebe samoga.
Imam jedan prijedlog, doktore Maček. Slično nešto predlagao je Hamlet glumačkoj trupi kad je došla u Helsingor predstavljati "Gonzagovo umorstvo". Dopustite mi da malo preradim ovaj Vaš tekst. Zapravo da ga dopunim. U izvjesnom smislu dramatiziram! Tako bi se radilo da slučajno na fihplacu Britanskog trga u nedjelju ujutro nađemo neku izgubljenu i zaboravljenu staru hrvatsku kraljevsku tragediju, kojoj manjkaju mnoge stranice.
To poglavlje ovog mog pisma Vama zvat će se: Dijalog kneza Pavla i Vladka Mačeka u Banskim dvorima 27. 3. 1941.godine.
III
DIJALOG KNEZA PAVLA I VLADKA MAČEKA 27. 3. 1941. godine
Vratimo se Vašem, koliko kratkom toliko i zgusnutom, zapisu o danu, koji je počeo s telefonskim buđenjem i viješću da se u Beogradu dogodio puč. Preskočimo i Vaše dodatno iznenađenje kad ste čuli da je dvorski vlak upravo stigao na zagrebački Glavni kolodvor. Neću ovdje prepričavati informacije koje ste razmijenili s knezom Pavlom u salonu spavaćih kola; priključit ću se onoj maloj povorci automobila koja žuri prema Gornjemg gradu. Čitav taj put obilježen je nekim simbolima HSS-a: na Zrinjevcu monumentalni Seljački dom, a kada prođemo Jelačić -plac uspinjemo se Ulicom Pavla Radića da dođemo na Trg Stjepana Radića (danas Markov trg). Bilo je to vrijeme prije masovne motorizacije, pa su pješaci još tada neprikosnoveno vladali ulicama i zagledali se u prozore svakog automobila. Ovaj put se čini da bi prolaznici mogli biti dosta agresivni i pitati vas, prestrašenim pogledima i uzbuđenim jedva artikuliranim glasovima, što se to zbiva u državi. Ali svi ti zaposlenici koji odlaze na posao, sve mljekarice koje biraju svoje haustorske destinacije, pa mnoge domaćice s punim cekerima povrća, mesa i toplih kajzerica, tako često zastajkuju i obraćuju se poznatima i neznanima, da tek kada automobil kraj njih prođe oni se naknadno dosjete s kime su imali čast biti na ulici. Neki građani otvorili su širom prozore, a strogi spikerski glasovi dolaze do svih ušiju, jer nema prometne buke koja bi ih zatomila.
Iskrcali ste se pred Banskim dvorima, ulazite i penjete se na kat, gdje je kabinet bana Šubašića. Činovnici još nisu pristigli. Uvalili ste se u duboke kožne fotelje: Vi, knez, ban, ing. Košutić i dr. Krnjević. Dolazi odmah kava i neko žestoko piće, je li tako? I kada Vam je došla čašica u ruku, Vi ste, po starim hrvatskim i seljačkim običajima nazdravili visokom gostu, je li tako? I održali ste sljedeći govor (nemojte reći da nije tako, jer sumnjam da ste nešto bolje mogli tada smisliti!).
MAČEK
-Vaše Visočanstvo! Dobro došli u Zagreb! U posljednjih se nekoliko godina u Europi često rabi riječ "providnost". Svi diktatori svakog nas dana uvjeravaju da ih je upravo providnost k nama poslala i da nam je svaki od tih manijaka - usudben. Ali ovo što se dogodilo danas, priznat ćete, ima neke veze s vragom. Vi ste se sasvim slučajno našli na putu prema našem gradu točno u trenutku kada je u Beogradu izvršen državni udar. A prije točno sedam stoljeća, dakle 1241. godine, došao je u Zagreb jedan suveren, ugarsko-hrvatski kralj Bela IV. Taj Arpadović uzmicao je pred nepreglednim hordama divljih Tatara, koji su zauzeli njegovu prijestolnicu, dok danas bučne horde uličnih demonstranata i razularenih oficira tjeraju vladajućeg Karađorđevića s njegove uzvišene funkcije, vrhovnog čuvara interesa države i odgoja maloljetnog kralja. Zagreb je u 13. stoljeću bio sasvim mali grad, neznatan čak u hrvatskim okvirima, pa ipak se iz njega neko vrijeme upravljalo kraljevskim žezlom. Od danas pa sve dok Vi smatrate za potrebno, Zagreb će biti prijestolnica Jugoslavije. Vidjet ćete, Zagreb je za to sposoban, zahvaljujući u velikoj mjeri i Vama, jer ste Vi u našem sporazumu od prije dvije godine dopustili da Hrvatska u Jugoslaviji ima onakav status kakav je imala Mađarska u austrougarskoj monarhiji a i Zagrebu, kao glavnom gradu Banovine Hrvatske, dopustili ste da odigra ulogu Pešte u odnosu na Beč. Sada smo svi ovdje u prilici da Vam uzvratimo za taj čin dobrote i mudrosti. Hrvatska Vas priznaje za svog vladara, jer ni u jednoj točki sporazuma Cvetković-Maček nije predviđeno da vojne hunte preuzimu vlast ni u kojem dijelu naše zemlje. Vojni pučevi su negacije demokracije ali i monarhije. Naglašavam: monarhije. Ovaj vojni udar nije tipičan slučaj borbe unutar vladarske kuće, kada jedan član dinastije radi o glavi drugome. Sada se radi o svečanosti ulice, gdje jednog okrunjenog dječaka vode kao karnevalsku lutku. Sada se radi o tome da našom zajedničkom državom zavladaju čaršija, patrijaršija i Oficirski klub. Zavšavam, kneže. Ovdje ste, na svom privremenom komandnom mjestu. Hrvatska vojska je pred Vama. Zapovijedajte!
KNEZ PAVLE također podiže čašu:
-Cijenjeni potpredsjedniče! Draga gospodo! Braćo! Maloprije smo ovdje čuli da ima nekih riječi koje su sada u velikoj modi. Hrvatska riječ providnost, srpska proviđenje. U te modernitete sigurno ne spada riječ braća. Ispada sad nekako da mi u Jugoslaviji nismo braća ni po babi ni po stričevima, nego da smo tu tek tako, neki slučajni putnici koji su se našli na željezničkoj stanici. Čekamo vlak za koji ne znamo ni kada će doći ni kamo će nas odvesti. Pa ipak, mi smo braća. Kad to kažem ne izričem nikakav kompliment. I braća Karamazovi su braća. I baš me oni u posljednje vrijeme jako podsjećaju na nas. Mi Srbi smo kao Mića, jer ubijamo nemilice svoje kraljeve i voždove. Slovenci su kao Ivan Karamazov jer su tako faustovsku pametni i zatvoreni u svoje misli da ih mi, slavenski Balkanci, uopće ne razumijemo. Vama Hrvatima ostaje treći, Aljoša, kojemu se oba brata ispovijedaju, plaču mu na ramenu, a on svakoga razumije, ljubi, tješi i sve tako, pravi anđeo. Ni to nije kompliment. Ništa nije teže nego održati se na moralnoj visini Aljoše. Jer ljudski je - uprljati se. A anđeo kada padne, pada dublje od nas običnih grešnika. Nego, idemo dalje, ovo je bilo samo usput.
MAČEK mrmlja:
-Meni je Tolstoj draži od Dostojevskog. Ali dobro, neka bude!
KNEZ PAVLE:
-Drago mi je da me je dr Maček pohvalio za onaj naš historijski sporazum. Samo mi je žao što se naše dobre ideje provjeravaju na lošim događajima.U porodici Karađorđevića ja sam prvi shvatio da Jugoslavija ne treba da bude kružnica s jednim centrom, nego elipsa s dva žarišta. Nije ni meni to lako ulazilo u glavu. Ipak sam ponosan da mi je za tu svijest bilo potrebno pet, a Francu Jozefu dvadeset godina . Izvinjavam se, doktore, što ste na neke pregovaračke seanse dolazili s robije ili s njih odlazili u zatvor. Tješim se da je grof Andrassy počeo pregovore kao osuđenik na smrt a završio kao predsjednik vlade dualističke austrougarske monarhije. U svom govoru spomenuli ste, ne jedanput, da je Zagreb privremena prijestolnica Jugoslavije. A zašto ne bi postala trajna? Možda bi tek onda naš sporazum postao kompletan.Treba shvatiti da Beograd razara Jugoslaviju. Svaku Jugoslaviju. Nemojte misliti da su vam Karađorđevići jedino zlo! Kada bi se dogodilo da neki Hrvat, i to Hrvat bez kapi srpske krvi, postane vlasodržac Jugoslavije, bilo bi vam isto. Čak kada bi taj bio stranac i klonio se stalnog života u Belom dvoru, bježao iz njega, pa gradio poput Dioklecijana neke palače na Jadranu, pokazalo bi se da ne može odoljeti gravitacionoj snazi Beograda, Baš-Čelika. Ima takvih gradova i drugdje u svijetu. Moskva na primjer. Što sve nije radio Petar Veliki da se oslobodi Ivana Groznog? Sagradio je na morskom pijesku sjevera nešto tako južnjačko kao što je Venecija, anarhičnoj arhitekturi Istoka suprotstavio nešto tako skladno kao što je Versailles, izolacionističkom ruskom duhu nametnuo čitav jedan kozmopolitski Babilon. Ništa nije pomoglo. Na kraju je ipak pobijedio Kremlj. I to preko jedne savim zapadnjačke ideogije, marksizma, preko topova ratnog broda koji ima zapadnjačko ime, Aurora, i preko grada koji je ni manje ni više nego - Sankt Peterburg.
NETKO od nazočnih:
-I u Jugoslaviji se događa nešto slično. Komunizam se preko Krleže šverca u Beograd. Ovdje je komunizam zapadnjačka anarhija, tamo će biti istočnjačka despocija, ovdje socijalna osjećajnost i težnja za pravdom, tamo državna teorija.
KNEZ PAVLE
-Možda imate pravo. Često mislim o tom nesretnom Lenjinburgu. Mom rodnom gradu. Neruski projekt ispunjen Rusima, okružen Rusima u ruskoj državi. Nema ni jednog zaštitnog mehanizma osim kulture, a to je slaba membrana. Zagreb je u sretnijem položaju. Zagreb je dio jednog naroda, koji je doduše preslab da bi iz svoje projestolnice nad bilo kime zagospodario, ali je prejak da bi ga neka druga prijestolnica potopila. Mislim da bi Jugoslaviju trebalo dati na upravu onima koji su je izmislili i kojima je Jugoslavija najbolje što su izmislili....".
MAČEK
-Molim vas, dečki, ostavite me malo nasamo s knezom! Pokušajte saznati što se događa u Beogradu! Javljaju li što agencije! I držite na oku onog Nedeljkovića! Da li telefonira? I s kim....
(Šubašić, Krnjevič i Košutić izalaze.)
MAČEK:
-Ja bih predložio, kneže, da našu temu spustimo s neba pa odmah s njom u rebra. Ovako: ja ću pred Vas staviti dva prazna papira. Vi biste trebali na svaki napisati po jednu rečenicu i staviti potpis. Prvi je papir Vaša izjava da ne priznajete pučističku vladu i da ostajete u Zagrebu, zapadnoj prijestolnici Jugoslavije. Na drugom papiru smjenjujete generala Nedeljkovića i postavljate generala Augusta Marića za komandanta zagrebačke armijske oblasti. I to je sve.
KNEZ PAVLE :
-Računate li da tu izjavu obojica potpišemo?
MAČEK:
-Ne, samo Vi. Ako ja potpišem, to će se protumačiti kao novi stupanj
eskalacije nacionalnogh pitanja. Evo, Hrvati, neizlječivi separatisti, već kod prve krize nakon Sporazuma pokazali svoju pravu ćud. Vaš potpis znači obranu legalizma. Afirmacija univerzalnog. Zaštićujete interese kralja koji ima pravo na mladost. 17 i pol godina mu je tek! Simović je napravio neregularan čin, koji će postati regularan samo ako Vi dobrovoljno pristanete na njega. Ili ako vi pod prisilom abdicirate, ali da bi se to dogodilo, on mora s vojskom doći u Zgreb, jer ovdje više neće biti generala Nedeljkovića da ga servisira. Ako potpišete ove papire, možda ćete pomoći i samom Simoviću da se povuče, jer se prenaglio. On će za svoju akciju pokušati dobiti podršku, a malo tko će mu je dati bezrezervno. Bez dijaloga. Čim on počne objašnjavati svoje motive odmah će se otkriti koliko su oni iracionalni. I neodrživi sa stanovišta čuvanja države. I koliko smo mi baš u tome bili brižni. Slažete li se sa mnom?
KNEZ PAVLE
-Slažem se da je sve izvanredno, upravo šahovski smišljeno. Simović nema ni jedne figure koju može pokrenuti, a koja ne vodi direktno u građanski rat. Isteći će mu sat na šahovnici, past će mu zastavica. Mat u dva poteza.
MAČEK
-Ali nisu ovi potezi samo igra s generalima, nego i simultanka u kojoj je s druge strane Hitler. Mogu Vam reći da stalno mislim na njega. Od šest sati ujutro. Pitam se jesu li i njega probudili kao mene? Ili su mu rekli tek maloprije, za fruštukom? Onda je on popio jedno sirovo jaje, da ojača glasnice i počeo urlati. Kladim se u što hoćete da se sada svi prozori na Speerovoj Kancelariji Reicha tresu od njegovih urlika.
KNEZ PAVLE
-Bio sam nedavno kod nega u Berchtesgadenu. Lijepo me primio. Opasno lijepo. Mislim da je u meni već vidio budućeg Petaina. Čak mi je to na neki način i potvrdio. Pitao me jesam li čitao izjavu starog maršala, kako ni Luj XIV nije imao više vlasti od njega. Vidite kako se isplati surađivati s Trećim Reichom? I u svemu je bio silno galantan prema Jugoslaviji. Ali sada će se svi oni njegovi čankolisci i poltroni potruditi da mu objasne kako je za svoju velikodušnost nagrađen balkanskim šamarom i udarcem opanka u tur. To će biti kao u Ilijadi, homerska srdžba! "Srdžbu Ahileja - Heilhitlera boginjo pjevam....." Moj Vladko, dragi Vladko, ta srdžba neće proći dok on ne spali Troju na ušću Save i Dunava. Jadni Beograde! Šta ti je to trebalo?!"
MAČEK
-Kneže, ne radi se o danima nego o satima. Sjećate li se što je na Krunskom vijeću rekao onaj slovenski mudrac Kulovec. Qui habet tempus, habet vitam! Morate potpisati prije nego padne odluka o kaznenoj ekspediciji. Jer ako mehanizam krene, stvar će ići dokraja, čak ako u međuvremenu Hitlera prođe histerija. On u ovome času misli da nitko na svijetu nema pametnijeg posla nego da mu se grohotom smije . To ga čini sasvim bezumnim. Treba mu skrenuti pažnju na nešto glupo i smiješno. A što može biti blesavije od toga da se dvije jugoslavenske polovice ratnički naroguše jedna prema drugoj. I da se prave kao da će povesti svoj vlastiti svjetski rat. To bi zbilja moglo navesti paranoika da na trenutak zaboravi sam sebe i čak da se nasmije. Ma zamislite: dvije seljačke vojske, jedna pod škrlacima, druga pod šajkačama, jedna s tamburicama druga s dragačevskim trubama, stoje jedna prema drugoj i ni da mrdnu. Ravnoteža snaga Pata i Patašona.
KNEZ PAVLE
-Dragi Maček, nas dvojica smo jako dobronamjerni i jedan prema drugome i obojica prema našim narodima. Kad smo sklapali sporazum, znali smo da je to prijelazna faza prema definitivnom razlazu. Ali civiliziranom, bezbolnom, brakorazvodu, kako je to bilo i u slučaju austrougarske monarhije. Koja je, nota bene, trajala šezdeset godina, čak je proživjela čitav Prvi svjetski rat, tek ju je Wilson u poslijeratnom europskom poretku razdesio. Mi se nalazimo na početku Drugog svjetskog rata. Vjerujem da se slažete sa mnom da će biti divno i krasno ako i mi ovaj strašni rat provedemo kao prestrašeni, ali mirni, stanari u zajedničkoj, a nesrušenoj, kući. Što će biti poslije rata, nije više važno, mili moji, kuda koji. Tako je bilo do današnjeg dana kada se sa srbijanske strane dogodio "formfehler", kako vi Hrvati volite reći, teški, teški formfehler.
MAČEK
-To je malo više od formfehlera.
KNEZ PAVLE
-Da, to je maksimalna uzurpacija. Vojni udar. I što sada? Vi predlažete da se puču odupremo. Ništa lakše. Za takav pothvat raspolažemo teritorijem, oružanim snagama, a bogami kod toga i pravo nešto znači. Ona Vaša dva šahovska poteza donose nam ako ne mat Simoviću a ono solidan remis, Hitleru ćemo bez borbe predati partiju zvanu Trojni pakt i biti tako pošteđeni nadiranja njegovih teških figura, a s engleskom obavještajnom službom, koja je naručila puč, odigrat ćemo nekoliko dopisnih partija u kojima ćemo pokazati da igraju mimo pravila i amoralno. Reći ćemi im da se to ne smije raditi vjernim prijateljima i zaljubljenim saveznicima: da zakolješ čitavog jugoslavenskog vola za jednu propagandnu šniclu.
MAČEK
-Slažem se i još uvijek ne shvaćam u čemu je Vaš problem?
KNEZ PAVLE
-Ako se čak sve dobro svrši što se danas pokvarilo, ako sutra, recimo, čujemo da je Simović pucao sebi u čelo i da su se generali povijena repa zavukli u svoje vile a poručnici u kasarne, odnos snaga u u našoj zemlji temeljito bi se poremetio. Srbija će ostati duboko osramoćena. Izgubit će autoritet kod svih u Jugoslaviju, izgubit će simpatije zapadnih saveznika i zadnje ostatke poštovanja sila Osovine. Svaki će balkanski pas na nju dizati nogu.
MAČEK
-Tješite se, kneže! Ako se obistini sve što kažete, Srbima će sada biti onako kako je Hrvatima bilo uvijek. Pa ipak smo pregrmjeli.
KNEZ PAVLE
-Sjećate li se da smo na Krunskom vijeću predvidjeli da ćemo, ako u ovoj rundi odbacimo Trojni pakt, dobiti ubrzo novu ponudu, ali s mnogo, mnogo težim i neugodnijim zahtjevima?
MAČEK
-I zelenaškim kamatama. Sjećam se, kako da ne. To nas neće mimoići.
KNEZ PAVLE
-Ne mogu zamisliti da se Hitler ne osveti. Beograd je počinio najstrašniji zločin: ignorirao je njegovu veličinu. Zar se može preko toga prijeći samo nekakvom verbalnom isprikom? Treba smisliti kaznu, koja bi maksimalno ponizila Srbiju. A što bi moglo biti sramotnije nego da se on pojavi kao zaštitnik nacionalne ravnopravnosti? U Čehoslovačkoj je to riješio tako da je Česima oduzeo državu, koju su imali odavno, a Slovacima, koji je nikada nisu imali, državu je poklonio i dao pride jednog popa za predsjednika. Vrhunac Hitlerove sadističke invencije bio bi da kaže Srbima kako ih neće okupirati i neće uništiti Jugoslaviju, ali će njih ostaviti da budu većinska služinčad manjinskim narodima.
MAČEK
-Maloprije ste rekli da biste rado vidjeli Zagreb kao prijestolnicu.
KNEZ PAVLE
-Ja bih bio oduševljen da se netko prije mene toga sjetio. Samo, nažalost, nisu se svi Srbi rodili u Sankt Petersburgu.
MAČEK
-Kneže, vrijeme leti. Jeste li odlučili da potpišete ova dva papira, koja spasavaju Jugoslaviju, ma kakva ona bila?
KNEZ PAVLE
-Uvjerili ste me, poštovani Maček, da bi moj momentani potpis otklonio aktualnu ratnu opasnost. Ali ja ove papire ne mogu potpisati. Čelično pero koje bi trebalo posredovati između mene i ovog sudbonosnog papira preteško je za moju ruku. To bih pero ja morao iščupati iz povijesne materije kao da je ono mač Excalibur zabijen u kamen. A vidite, da je ovoga časa na mom mjestu moj bratić i da ste ga Vi uvjerili kao što ste mene uvjerili u korisnost vladarskog potpisa, Aleksandar bi uz ležerni smiješak s najvećom lakoćom, kao da je pero, potegnuo čelik iz kamenih korica. A zašto? Zato što je on taj mač tamo i zabio. On je, naime, stvarao Jugoslaviju, ja nisam. To je stvar kompetencije. Ja se ne mogu šepuriti u Aleksandrovu šinjelu.
MAČEK
-Razumijem Vas, kneže. O, kako Vas razumijem! I mene muči isto pitanje. Svi se ponašaju prema meni kao da sam vođa hrvatskog naroda, a ja znam da sam tek njegov poslovođa.
KNEZ PAVLE
-Ne vjerujem Vam, Maček. Niste izabrali dobar trenutak da iznuđujete komplimente, vremena su zbilja preozbiljna.
MAČEK
-Vjerujte mi bar da mi nije lako reći ovo što ćete sada čuti. Otkad je ubijen Stjepan Radić, Hrvatska nema vođe. Ja sam od njega sve naslijedio. Stranku, ideologiju, biračko tijelo. Sve sam to sačuvao, pa donekle i unaprijedio. Ali se status vođe ne nasljeđuje. Vođa je onaj koji može biti nadomjestak za narod. Vođe i ubijaju, zar ne?
KNEZ PAVLE
-Ubijaju, ubijaju. A ubijeni se osvećuju.
MAČEK
-Vođa nije onaj koji za sve svoje akcije dobiva od naroda punomoć, vođa je onaj kojemu je sam narod - puna moć. Koliko puta sam ga zazivao s neba! Kod svake teže situacije uvijek sam se pitao što bi on na mom mjestu uradio? Nikada mi nije odgovorio. A tako je bilo i za njegova života. On bi uvijek znao što ću mu ja predložiti, a ja nisam mogao predvidjeti njegove poteze. Moje razmišljanje uvijek je logično, njegove odluke uglavnom začudne, ja sam sve efekte izračunavao, on je slijedio intuiciju.
KNEZ PAVLE
-Gledajte, ovdje, na stolu, još su uvijek ona dva prazna papira. Sada je na Vama red da nešto na njih po svojoj volji napišete i uredno se potpišete. Hoćete li da pogađam Vaš tekst?
MAČEK
-Molim lijepo!
KNEZ PAVLE
-Na prvom će papiru biti deklaracija o raskidu svih državopravnih veza Hrvatske s Jugoslavijom.
MAČEK
-Sudeći po Vašem glasu, mogao bih zaključiti da Vam taj postupak i ne bi bio sasvim stran.
KNEZ PAVLE
-Nije da Vam ga preporučujem, ali ništa tu nije za osudu. Srbi su to zaslužili, a Hitler bi se možda zadovoljio prizorom naše nesreće. Vjerojatno bi se u Berlinu procijenilo kako bi ovaj komad hartije, s kojom se jedva može obrisati neko solidno feldveblovsko dupe, mogao u Beogradu djelovati poraznije nego čitav Luftwaffe i deset blindiranih njemačkih divizija. Osim toga ništa ne košta, ni za benzin.
MAČEK
-Shvatio sam. Zapadne bi sile s najdubljim gnjušanjem osudile izdajničko napuštanje bratskog naroda u nevolji, njihovi bi političari zaključili da je tome kriv preblagi tretman nekadašnjih pobjednika nad poraženim Hrvatima 1918. godine. Svi bi jedva čekali da završi i ovaj rat pa da se ti propusti temeljito isprave a sve granice vrate na svoje versailleovsko mjesto. Je li tako, kneže?
KNEZ PAVLE:
-Ima nešto u tome!
MAČEK.
-U tom slučaju moglo bi se dogoditi da ja u zatvoru čitam kako u Beogradu kralj Petar II Punoljetni daje vojvodi Simoviću mandat za sastav koalicione vlade i da će u tom novom kabinetu portfelje zadržati i dva nekompromitirana Hrvata, Čedo X i Simo Y.
KNEZ PAVLE
-Bez šale, dragi Maček: odcjepljenje je i u miru prilična katastrofa, ali kad noževi rade a topovi grme, to je već apokalipsa.
MAČEK
-A što bi trebalo pisati na drugom papiru?
KNEZ PAVLE
-Taj bi papir trebao obznaniti svijetu da ste riješili sve dvojbe oko toga jeste li pravi vođa. Preuzimate svu odgovornost za naciju na sebe i ukidate sve posrednike između sebe i svog naroda. Tim aktom ćete zabraniti sve političke stranke.
MAČEK
-Pa Vi me, kneže, smatrate za fašista! Da bih ja gušio demokratske slobode!? Čak i one koje sam i sam uživao?!
KNEZ PAVLE
-Bože sačuvaj! Imali smo dosta vremena da se upoznamo! Vi spadate u najuvjerenije demokrate koje poznajem. No u Hrvatskoj je spontano nastao sistem koji fašisti grade programirano. Jedan narod, jedna stranka, jedan vođa. Hrvatska se politika, iz razumljivih i opravdanih razloga, formirala kao vojna struktura. Kao front vis a vis ugnjetačke kuće Karađorđevića. No što kad Vam posljednji Karađorđević padne pred noge kao progonjeni beskućnik? Neće li sada u svakom Hrvatu automatski popustiti disciplina. Jer došlo je vrijeme za pitanje kako dalje; vrijeme za naplaćivanje starih zasluga; vrijeme za osvete! Hrvatski političari, Starčević, Supilo, Trumbić, Radić, bili su ekstremni poštenjaci i askete, a i Vi ste im se priključili. Nisam siguran da li će Sveti Otac papa proglasiti svecem prvo Vas a onda nadbiskupa Stepinca? Ili obratno?
MAČEK
-Mene neće. Ne živim u crkvenom braku.
KNEZ PAVLE
-Hvala Bogu! Znači da imate bar minimalnu šansu da preživite kao političar i u narednom pokvarenjačkom razdoblju. Ali budimo ozbiljni, Maček! Sve što sam rekao o hrvatskoj situaciji, normalno je i zakonito. Samo je neprilika u tome što će se hrvatska politička demobilizacija obavljati u vrijeme kada se u starim demokracijama političari mobiliziraju. I to doslovno. U Britaniji su sve moje studentske kolege, aristokrati i konzervativci, već davno u uniformama. Neki su već poginuli. Kao avijatičari. Svi ostavljaju politiku za poslije rata. Svi žele oružje makar prepustili svoje glasače rovarenjima laburistima, koji ne idu na front jer moraju osiguravati proizvodnju.
MAČEK
-I kod nas će biti tako, kneže. Sve ćemo ostaviti za vrijeme kada ovaj kijamet prođe.
KNEZ PAVLE
-Ali kako kada će Vaša nezavisna država biti oaza mira? Vi imate čak i naziv za svoju državu. Radić ju je nazvao "Neutralna Seljačka Republika Hrvatska". A narod ima toliko toga i reći i htjeti? I nakupio se strasti i gorčina, mržnja i želja?
MAČEK
-Zaboravili ste da ja držim u ruci HSS, a on je dovoljno snažan da slobodno može ignorirati neke još nepostojeće stranke i strančice, radikalne struje i strujice.
KNEZ PAVLE
-Naprotiv, ja mislim da biste Vi mogli bez nekih većih briga ostaviti na životu svu tu stranačku sitnež, kad biste imali stvarnu kontrolu nad HSS-om. Što se sve nije u njemu skupilo, a što samo čeka svoj čas? Vi ćete se morati prema HSS-u ponijeti kao prema Jugoslaviji. Proglasiti da je stranački prsluk krivo zakopčan i da ga treba prvo raskopčati pa onda opet zakopčati! Ide li fina građanska dugmad u seljački kroj? Nije li Tortićevo desno dugme ušlo u Gažijevu lijevu rupu, a klerikalna rupa se pokazala pretijesnom za sve Bićanićeve modernizacije agrara itd...itd? Svi će intrigirati i međusobno se pred Vama tužakati, a ako ih ne uslišate obratit će se Vašim pokroviteljima iz Trojnog pakta moliti ih da ne budu s Vama tako uljudni a od Hrvatske tako distancirani. Nemojte se čuditi ako od Hitlera dobijete neko, doduše uljudno, pismo u kojemu će se Fuhrer pomalo čuditi da ste Vi tako strogi prema nekim desničarskim djetinjarijama, kao što su prebijanja raznih Cigana i komunista, a dopuštate vršljanja masona u novinskom izdavaštvu i židova u glazbenom životu. Pa ćete Vi morati maknuti direktora Opere, Sachsa, da bi židovska djeca mogla mirno ići u škole. Također, nemojte se čuditi, ako Italija predloži neke teritorijalne korekcije, da emigrant Pavelić organizira proteste stotine tisuća Dalmatinaca s parolama "Život damo, Split ne damo!". I proglasi Vas najvećim hrvatskim izdajnikom. I da bi on, kad bi bio na vlasti, znao od svog gostoljubivog domaćina Mussolinija sačuvati ne samo Split nego čak iskamčiti Trst.....Nešto ste ušutjeli, doktore. Dugo šutite.
MAČEK
-Računam koliko ću morati ustaša uhapsiti, koliko komnista, pa hrvatskih orjunaša, srpskih četnika? A bit će sigurno i smrtnih presuda. To je put koji mi Vi preporučujete, zar ne?
KNEZ PAVLE
-Pokušajte radije izračunati koliko ćete ljudi spasiti!
MAČEK
-To se ne računa. Niti pamti. Malo tko će uopće priznati da je spašen. Svaki čovjek živi s osjećajem da ima pravo na život, i da se ne treba za tu činjenicu nikome zahvaljivati, čak ni Bogu. Koliko je, recimo, putnika spasio željezničar koji je u zadnji čas primijetio da je skretnica položena krivo? Tu spasonosnu inspiraciju svi će odmah zaboraviti, čak i on sam.
KNEZ PAVLE
-Trebate učiniti prvi korak! Svaki korak ima drugačiju vizuru.
MAČEK
-Ja spadam u one koji se odlučuju na prvi korak kada su već učinili posljednji. Naš sporazum, kneže, ja sam vidio u duhu prije nego što smo prvi put sjeli za stol. Kako da učinim prvi korak u rijeku kada već vidim da po njoj plivaju mrtvaci? Moji mrtvaci! Kad bih bar mogao povjerovati da Hrvatska neće na kraju rata biti na gubitničkoj strani!
KNEZ PAVLE
-U tome ste kao i general Simović. Obojica budni sanjate 1918. godinu. On - kao najveću sreću, Vi - kao najstrašniju moru.
MAČEK
-A Vi, kneže, vjerujete li Vi da će ovaj rat završiti pobjedom Zapadnih saveznika nad silama Osovine?
KNEZ PAVLE
-Vjerujem ali ne tako slijepo kao Vi. A i to moje vjerovanje samo je vjerovanje a nikakvo znanje. Velika šahovska partija tek je počela. Sve figure još nisu ni ušle u igru. Osobito ne one najveće. Amerika možda i neće, a kod Rusije se još ne zna na koju će stranu. Ja sam pitao neke velemajstore koliko poteza mogu sa sigurnošću predvidjeti. Rekli su mi, zaboravio sam koliko, ali malo, vrlo, vrlo malo. A noćas, u spavaćim kolima, nisam mogao zaspati, valjda su me psovali pučisti kada su preuzimali vlast, pa sam pročitao jednu zanimljivu knjigu: "Darkness at Noon". Još je imam u džepu. To je roman o moskovskim procesima. Da Vam prevedem što glavni junak na jednom mjestu kaže o problemu koji sada nas dvojicu muči: predviđanje poteza u politici:"Za koga se pokaže da je bio u pravu u konačnom potezu, taj je uvijek u predzadnjem potezu nužno imao krivo i krivo postupao. Ali tko je bio u pravu u konačnom potezu, to se tek naknadno utvrđuje. U međuvremenu moramo raditi na kredit i prodavati duše vragu, u nadi da će nam Povijest podijeliti oprost...."
MAČEK
-....prodavati duše vragu....
KNEZ PAVLE
-Motto prvog poglavlja jedan je citat St. Justa: "Nitko ne moža vladati bez krivnje." Može li se dogoditi, gospodine Maček, da i ne-vladanje bude krivnja.
MAČEK
-Mislim da smo se dosta nagovarali. Kako shvaćam, Vi nećete potpisati.....
KNEZ PAVLE
-Što se tiče mog angažmana, moram Vas podsjetiti da su moja žena i djeca u rukama pobunjenika. Uostalom, već mi je svega dosta. Samo želim da me puste na miru i da mirno s porodicom odem u Grčku.
MAČEK
-Ne bojim se da Vas neće pustiti.
KNEZ PAVLE
-Ni ja. Najurit će me tako da se neću stići ni oprostiti sa svojim muzejem. Žao mi je, kakve su to lijepe kolekcije i sjajni eksponati! Možda će Vas zanimati da imam i dva izuzetna Meštrovića. "Moju majku" iz 1908. i "Povijest Hrvata" iz 1932. Oba mramora. Ona prva stvar čak je nešto vrednija, a došla je badava. Onu drugu Aleksandar je uredno kupio od autora.... Da, još uvijek mislim da je "Povijest Hrvata" preskupo platio.
MAČEK
-Sad možemo pozvati Šubašića, Krnjevića, Košutića i našeg starog prijatelja generala Nedeljkovića!
Moj predsjedniče!
Ovaj transkript o Vašem 27. martu (dramolet predugačak a nepredviđen) priveo sam kraju. Uskoro ćemo okončati i naš ispovjedni obred. U meni ste još jedanput stekli dušu koja je spremna da s Vama podijeli sve hrvatske klevete i kletve.
A što je dalje bilo u onih jedanaest dana, koji su preostali do katastrofe? Najkraće:
Iz dana u dan dolaze u Zagreb poklisari von Ribbentropa, koji Vas upozoravaju da pazite što radite! Najbolje bi bilo da se odmah odcijepite od ovakve Jugoslavije, u svakom slučaju da se držite podalje od Beograda. Fuhrer je, kažu, uvrijeđen i bijesan kao nikada prije. Međutim, Vi se od prijestolnice niti odcjepljujete niti u nju putujete. Tjedan dana preko svojih ministara ispitujete puls Simovića: je li on zbilja spreman držati se sporazuma po kojemu je dinastija Karađorđevića priznala Hrvatima onakav državni status kakav je zaspisan u Sporazumu?
Sedmog dana dolazi Vam posljednji put njemački pregovarač, Malletke, Vi mu opet objašnjavate svoje razloge, on ih s dubokim razumijevanjem prima, ali Vam ostavlja, kao svoj dar nabijeni revolver. Vi se niste njime poslužili. Osmog dana od puča ipak dolazite na mjesto zločina; posjećujete svog nesretnog partnera Dragišu Cvetkovića i privremenim autoritetom aktualnog moćnika oslobađate ga internacije, tako da slobodno može na svoj posjed u Nišku Banju, mjesto poznato po ljekovitoj vodi, nešto slično Kupincu (Jamnička Kiselica), nešto slično Petainovom Vichyju.
Devetog dana od puča prisustvujete sjednici vlade. Čudite se premijeru koji "govori same uobičajene fraze bez ikakva političkog sadržaja: Obraz, Kraljević Marko, Kosti pradjedova itd. Bilo je očevidno da Simović želi pod svaku cijenu zagaziti u rat." Ta mu se želja ispunila. Sutra ujutro, dok ste se brijali u hotelu, počelo je bombardiranje.
Kada ste izašli iz protuavionskog skloništa, zauvijek ste se lišili potrebe da više bilo kome i bilo kada tumačite kako je Jugoslavija kao lajbek, koji je krivo zakopčan pa ga treba prvo otkopčati a onda opet zakopčati. Nisu više bile važne ni rupice ni dugmad. Lajbeka više nema. "Štuke" su ga, uz stravično zavijanje, rastrgale na komadiće. Svoju slavnu metaforu možete pokloniti kakvom seljaku da mu posluži na njivi, kao strašilo za ptice.
Poglavlje o krizi i puču ovako ste rezimirali u "Memoarima":
Mislim da je ovdje potrebno da razjasnim koji su razlozi vodili mene i moje drugove da stvorimo zaključak da uđem u Simovićevu prevratničku vladu. Iako smo i ja i svi Hrvati bili uvjereni da je prevrat od 27. ožujka proveden protiv kneza Pavla zato što je u sporazumu "previše popustio Hrvatima" (sklapanje Trojnog pakta bila je tek zgodna izlika), ipak nam nije bilo drugoga izlaza. Ne priključiti se Simovićevoj vladi značilo bi automatsko priključenje Hitleru. I bez obzira na naše demokratsko i protunacističko gledanja na svijet, bili smo uvjereni da će Hitler konačno izgubiti rat, a mi Hrvati da moramo na svršetku rata biti na strani zapadnih demokracija. Nisam u ono vrijeme mogao predvidjeti da rat neće dobiti ni Hitler ni zapadni saveznici - nego komunistički Sovjetski Savez. Da sam to predviđao, možda bi odluka moja i mojih drugova bila drugačija. U tom slučaju ne znam da li bih mogao spriječiti da Hrvatska i Jugoslavija potpadnu pod komunistički jaram. Ne znam da li bi me zadesila sudbina monsinjora Tisa u Slovačkoj. No vrlo je vjerojatno da bih spasio veliki broj ljudskih života, i hrvatskih i srpskih."
Želio bih, dragi gospodine Maček, da ovo današnje dopisivanje završimo onako kako se i pristoji starcima: prisjećanjem na hrvatsku idilu koju ja poznajem samo preko Vaših uspomena. I mog tate, naravno. Na 38. stranici "Memoara" govorite kako ste bili kao rezervist (u to vrijeme to se nazivalo "pučki ustaša") mobilizirani poslije Sarajevskog atentata.
Na sabiralištu, iza Medicinskog fakulteta, okupilo se nekoliko tisuća ljudi s pozivima. Ali nisu mogli svi taj dan biti svrstani u bataljune, ni dobiti uniforme i opremu, pa "tko nije došao u vrstu, taj je mogao ići kud je htio, s time da se ima sutradan opet na istom mjestu prijaviti. Za opskrbu tih ljudi nije bilo spremljeno ništa, nego je pukovnik Pintar dao donijeti na dvorište dvije vreće srebrnog novca, pa je svaki čovjek, koji se tamo nalazio, bez obzira je li bio udijeljen u koji bataljon ili ne, i bez ikakvog upisivanja, dobio na dlan po jednu krunu. Kako je u ono vrijeme još vladalo staro poštenje, gotovo sam siguran da nitko nije došao po dva puta da tu krunu uzme."
Danas je stanje morala u našem narodu takvo da sam gotovo siguran kako te dvije vreće srebrnog novca ne bi uopće došle do mobiliziranih građana, a volio bih vidjeti onoga koji se ne bi bar dvaput vratio po nekontrolirano izdan novac. Čak ni u sebe nisam siguran, a ja spadam u poštenije Hrvate!
Ispričavajući se što sam Vam oduzeo toliko vremena, srdačno Vas pozdravljam starim našim usklikom: Vjera u Boga i hrvatska sloga
Zvonimir Berković
Lucidni interpret
Zvonimir Berković bavljenje filmom započeo je još davne 1954. kao dramaturg Jadran filma, a napisao je desetak filmskih scenarija, među kojima je bio i H–8, za koji je 1958. nagrađen Zlatnom arenom za scenarij. Režira i dokumentarne filmove, među kojima najveći uspjeh postiže filmom Moj stan s kojim osvaja nagradu u Cannesu.
U obrazloženju nagrade se navodi da klasično djelo hrvatskog filma Rondo iz 1966, na način auftakta (uzmaha – glazbenim terminom rečeno) zrcali ukupnost poetičkih osobitosti autorova stilski iznimno koherentna igranofilmskoga stvaralaštva. Blizak modernim kretanjima u europskom filmu (svoga vremena), Rondo i u našim stranama – na sebi svojstven način – inaugurira naglašeno intimistički, komoran pristup u ocrtavanju likova, koji se, oslobođeni junačke geste, prepuštaju zamornu ritmu svakodnevlja. U Berkovićevu drugom filmu Putovanje na mjesto nesreće (1971) junakinja će, žureći se otići do mjesta gdje je njezin suprug doživio prometnu nesreću, zapravo spoznati duboku nesreću svoga već davno razorena intimiteta, svoje egzistencije. Ljubavna pisma s predumišljajem pak iz 1985. već svjedoče o vrlo snažno žuđenu, a ipak nedosegnutu intimitetu. Naposljetku, u Kontesi Dori (1993) — filmu posvećenu glasovitoj hrvatskoj skladateljici Dori Pejačević (gotovo uspostavljena bliskost, intimitet) pokazat će se tek majstorskom opsjenom nadahnuta kabaretskog zabavljača.
Već je povjesničar Ivo Škrabalo upozorio da Berkovićev opus bitno određuju dva međusobno tijesno isprepletena konstitutivna načela: Žena i Glazba.
U počesto visoko sofisticiranim igrama ljubavi svojstvenim za Berkovićeve filmove muškarci različitih profila (ponajčešće igre radi) oblijeću lijepe žene. Doduše, neki interpreti Berkova stvaralaštva drže da se iz nepredvidljivosti ponašanja njegovih heroina, hirovitosti na tipično ženski način, u konačnu izboru partnera, iščitava autorova otrovna ironija spram, navodno, nježnijega spola. Takvi svakako griješe! Upravo su junaci ti koji će prevrtljivim, smušenim ili prolazno posesivnim posezanjima nagnati junakinje da, iz revolta, učine nešto zbog čega bi, sva je prilika, i same poslije mogle teško ispaštati.
Berković, taj svojedobni lucidni interpret strukturalnih obilježja glazbenih djela, uistinu je doveo u prisni dosluh svoje stvaralaštvo s djelima velikana klasične glazbe.
Kada je riječ o Rondu, možda je manje važno što troje protagonista slušaju i sviraju Mozartov Rondo u a–molu ili što raspravljaju o sličnosti između glazbe i žene, koliko autorova odluka da dramaturgiju svoga ingenioznog djela precizno prispodobi strukturi ronda kao glazbenog oblika, koji je repetitivnošću bio vičan snažno potencirati svu učmalost života željnoga, a nesposobnog za pravi iskorak.
U Ljubavnim pismima s predumišljajem Mozartova opera Čarobna frula kao da upravlja unutrašnjim, intimnim životom muzikologa Ivana Kosora, koji, priželjkujući sa svoje bolesničke postelje zanosnu Melitu, sebe vidi u ulozi kreposna Tamina što hoće svojim vrlinama, pretočenim u nadahnuta pisma, osvojiti ženu nezadovoljnu svojim brakom, a površna liječnika u ulozi blagoglagoljiva Papagena...
Napokon, Kontesa Dora ponajviše plijeni dramaturški osobito domišljatom uporabom glazbe u začudnu činu uspostave osjećajne bliskosti između Dore i Karla Armana; dodirom dlanova zabavljač čuje glazbu koju Dora evocira u sebi.
Možda je svojedobni mlak prijem Putovanja na mjesto nesreće osjetljiva autora na dulje vrijeme udaljio od filma. Šteta! Restaurirana kopija toga djela, prikazana prošle godine u Puli u sklopu programa Vremeplov, donijela je zadovoljštinu onim malobrojnima koji su i prije tvrdili da to ostvarenje pripada u gornji dom hrvatskoga filma i potvrdila slavu Zvonimira Berkovića kao jednog od najboljih hrvatskih filmskih redatelja.
|
