NEMANJA: SMIRENOUMLJE

Odmah poslije drugog kruga lokalnih izbora...

Piše: Denis Kuljiš

Odmah poslije drugog kruga lokalnih izbora, SPD će proglasiti svog predsjedničkog kandidata! Takav tempo nameće politički kalendar – izborni stožer mora se formirati prije početka ljetne sezone, pošto bi u rujnu već bilo prekasno – jedno godišnje doba do izbora koji padaju početkom iduće godine, nije dovoljno za upostavu političke infrastrukture, meneđment kampanje te za samu agitaciju. To se najbolje pokazalo u Splitu, gdje je odličan kandidat SDP-a, Ranko Ostojić, prekasno počeo s terenskim radom, budući da je mjesnu organizaciju valjalo godinu dana uvjeravati kako je on puno bolja solucija od Marina Baje Jurjevića. Baja je zatim izgorio na čelu skupštinske liste, dobivši za trećinu manje glasova od Ranka – kao gradonačelničkog kandidata, i to u prvom krugu, a isto tako i od Veljana Radojkovića, socijaldemokratskog kandidata za splitsko-dalmatinskog župana. Ne može se, pritom, reći da je Radojković drukčiji idejni profil od Jurjevića, pa da su u igri bile nekakve disparatne političke opcije. I Veljan i Baja su «stare komunjare», ali nesretni Marin osobno ne prolazi – on je jedan od Račanovih komitetlija, koji kao balast ne dopuštaju SDP-u da se vine u stratosferu. Gdje god su imali takve tipove, uključujući Piculu u Gorici, pukli su, a ondje gdje su se pojavili neki dinamični, mlađi ljudi, u dosluhu s Milnovićem i novom partijskom strukturom, postizali su nevjerojatne uspjehe. Naravno, to važi za onu naprednu, urbanu polutku države, u kojoj SDP uopće dobro prolazi, dok se u pasivnim krajevima, gdje ljudi strahuju od «ljevičarskog liberalizma» koji će smanjiti transfer novca u neproduktivnu sferu, gdje se troši za birokratske prinadležnosti, braniteljske naknade i agrarne poticaje, od čega živi cijela hrvatska provincija, ni personalna karizma ne donosi premoć, ali, barem osigurava da stranka, koja tu praktično nije postojala, stvara nova uporišta, kao u Vukovaru, Sinju, Imotskome...
Kadroviranje u SDP-u nije jednostavna stvar, jer postoji tzv. sindikat starih prdonja, stranačkih rasova koji ne dopuštaju da se primijene zdrav rezon i izborna logika, pa su tako, u doba parlamentarnih izbora, natjerali svog mladog, tada još nesigurnog predsjednika, koji je bio zasjeo na funkciju tek tri mjeseca ranije, da za premijerskog kandidata istakne Ljubu Jurčića. Dvojnost čelne funkcije vjerojatno je sama po sebi bila dostatan razlog za gubitak izbora, ako se i ne uzimaju u obzir oni drugi, od lošeg vođenja primidžbe, do gubitničke strategije konfrontacije na sporednim političkim pitanjima.
SDP će stoga nastojati izbjeći ponavljanje greške pa će imenovati svoga kandidata odmah, a po svemu sudeći, bit će to dr. Ivo Josipović. Zašto on, a ne dr. Ljubo Jurčić? Ljubo ima neke očite prednosti – prozelit industrijske politike u gospodarskoj sferi, koja zahtijeva izravne državne investicije u proizvodni sektor, upućuje poruke modernog populizma zapadnjačke provenijencije. Jest država najgori gospodar, ali u krizi potrebno je, navodno, suspendirati liberalističke principe. Država mora pokrenuti proizvodnju u industrijskom sektoru, budući da su privatni poduzetnici, spojeni s bankama, zainteresirani jedino za trgovinu, distribuciju i djelatnosti gdje im je osiguran monopol, pa u partnerstvu s nezajažljivom državnom upravom, izvlače ekstraprofit. Hrvatska pritom ima jako loše perspektive u regionalnom kontekstu, koji se prikazuje parabolom o «željeznoj zavjesi» i «novom poretku». To je bitan aspekt situacije, koji treba razjasniti i uz rizik da se čovjek upusti u razmatranje koje pokriva razdoblje «od majmuna do AVNOJ-a», poput profesorskih eksplikacija samoga Ljube Jurčića u njegovoj kolumni u «Nacionalu». Dakle, originalna Željezna zavjesa koja je Europu podijelila pedesetih godina, bila je na jugoslavenskom Balkanu porozna. U skladu s jaltanskim principom o raspodjeli utjecaja fifti-fifti, vojnu i idejnu premoć imao je Sovjetski Savez, a financijsku, Amerika. Novac, naravno, uvijek pobjeđuje. Sad se sve obrnulo – nova zavjesa, koja se solidificirala podjelom utjecaja nakon posljednjeg regionalnog rata, ne umanjuje američku vojnu i političku premoć, ali novac, koji se manifestira kao energija, naime naftni i plinski energent, sad je u ruskim rukama. Istodobno, poslije velike krize, sa Zapada dolaze neosocijalističke ideje, a s Istoka, čisti, surovi kapitlizam primarne akumulacije. Tom problemu ova vlada nije dorasla – kako se vidjelo prošle zime, kad je ponestalo zemnog plina. Hrvatska je potrošila stotine milijuna eura na plinifikaciju, a sve trase interkontinentalnih plinovoda i naftovoda, oba kraka ruskog «Južnog toka» i europski «Nabucco», zaobilaze je kao i Crnu Goru, Kosovo i Makedoniju. Srbija i Slovenija su «unutra», Bosna će se opskrbljivati preko Republike Srpske, iz rafinerije u Brodu, ali ostale zemlje i zemljice, kao da su upale u korpu s oznakom «resto». Ako država ne može naći svoje mjesto prilikom suočenja s takvim globalnim izazovima, neće joj pomoći nikakve «industrijske politike»... Dakle, Jurčićeva kvalifikcija ekonomista, nije presudna za izbor na državničku funkciju koja zahtjeva zaokružene sposobnosti i autoritet ličnosti formiranog političkog profila. U tome dr. Josipović možda ima prednost – njegova je biografija prilično impozantna po dostignućima na različitim područjima: redoviti profesor na pravnom fakultetu i na glazbnoj akademiji, on na obje ne predaje sporedne predmete (kao, primjerice, Kregar sociologiju na pravu) nego baš glavne stručne kolegije – naime, ustavno pravo i simfonijsku kompoziciju. Dr Josipović istodobne se jako lijepo snašao u biznisu. Osnovao je udrugu glazbnih autora koja je sklopila sporazum s tvrtkom ZAMP što zastupa tzv. mala autorska prava, odnosno prikuplja tantijeme od svih koji puštaju glazbu, od HRT-a do zadnje zagorske birtije. Vodio je udrugu, a upravljao ZAMP-om i preko njega su pregalopirale velike količine para. Nije siromah, kao što to, uostalom, nije ni Ljubo Jurčić, što pokazuje da barem ovoga puta izbor nije između dva ideologa, partijska birokrata, koji bez javne funkcije ne bi mogli zaraditi za život.
Dr Jurčić ima još jednu prednost – on privlači širi krug birača protivničkog izbornog tijela, što je, pokazalo se recimo u Bandićevu slučaju, kritično za dobivanje izbora: njemu je otišla ona razlika izmedju postotka koji je HDZ zabilježio na parlamentarnim izborima, i mizerije koju je dobio Jasen Mesić. Da je samo podijelio «lijeve» glasove s Kregarom, ne bi ušao ni u drugi krug. Po anketama, navodno, i dr. Josipović među svojim pobornicima ima 8 posto razočaranih simpatizera HDZ-a, što se može pripisati njegovu solidnom građanskom profilu, koji osvaja povjerenje obrazovanijih slojeva desnog centra. Populistički, bolje pak funkcionira Jurčić – em je Hercegovac, em hadezeovci u njemu vide čovjeka koji se distancirao od esdepeovske centrale, pa je u zategnutim personalnim odnosima s Milanovićem. Ljubo je, uostalom, simpatičan, običan čovjek, nepretenciozan u nastupu, iako uopće nije lišen pretenzija, jer je sujetan kao i svi politički afikcionadosi, no u javnosti i u medijima loše funkcionira: političke izjave i kalkulacije često su mu katastrofalne i kad ispravno misli (što se dobro vidjelo po njegovu predizbornom zastupanju poreza na kapitalnu dobit, koji je bio prava stvar, ali ne u prvom času!). Jurčić ne emitira neku toplinu, previše je potisnut u temeljnim sferama ličnosti, dok je Josipović puno sigurniji u sebe, a njegov formalni, suzdržan nastup, samo je površinska uglađenost. Ispod te gletane fasade, krije se, zapravo, strast žestokog korteša, koju će kampanja odmah izbaciti na površinu, kao što je Sanader od nezainteresiranog bonvivanta iz Tuđmnova predsoblja, bio odjednom postao lav koji riče s tribina, čim je uronio u sfere stvarne moći. Osim toga, Josipović je sam sebe izmislio, a Jurčića je izumio Račan.



No, glavni razlog koji će dovesti do skore nominacije dr Ive Josipovića za predsjedničkog kandidata SDP-a, ne tiče se samo intrizičnih svojstava kandidata, izmjerenih u nekom laboratoriju političkih apstrakcija, nego ga uvjetuje odnos snaga u stranci poslije provedenih lokalnih izbora.
HDZ je proglasio izbornu pobjedu, ali u SDP-u imaju sasvim suprotnu kalkulaciju. Prvo, računaju svoju pobjedu u gradovima, gdje je HDZ dramatično izgubio, pa u 28 najvećih zaostaje s više od 80 tisuća glasova. No, to je kvalitativna dimenzija, a prilikom nacionalnih izbora za predsjednika, bit će važno samo globalno opredjeljenje za kandidata ljevice, odnosno desnice, čisti kvantiteti. Što tu pokazuju sadašnji rezultati lokalnih izbora? HDZ je zaista osvojio većinu glasova za županijske skupštine, pa bi se činilo da je u premoći, ali, zapravo, stvari nisu tako jednostavne...
Glavna statistička činjenica ovih izbora bila je neočekivano velika izlaznost birača u prvom krugu. Na one županijske – za županijske skupštine - izašlo ih je 278 tisuća više nego na prošlim izborima 2005. godine. Kako se taj višak glasova distribuirao? HDZ je potegao ukupno 640 tisuća glasova, čak 241 tisuću više, a SDP - 462 tisuće, dakle oko 82 tisuće više, znači, puno manji apsolutni broj, i neznatniji porast. No, vic je u koalicijama – većina novih glasova HDZ-a nije dobio od ljudi koji su masovnije izašli na izbore, nego od stranaka koje je utrpao u svoju vreću kad je napravio koalicionu vladu, te od HSP-a. HSP je izgubio 68 tisuća glasova, pa se prepolovio, a HSLS – 33 tisuće i HSS – 89 tisuća. To je ukupno 190 tisuća, pa bez obzira što su glasovi koalicijskih stranaka zajednički konzumirni na lokalnom nivou, globalna je politička činjenica da je HDZ kanibalizirao desnicu, te dovršio proces polarizacije na toj strani političkog spektra: više on tu nema s kim koalirati! HSS je izgubio čak i u svojoj utvrdi, križevačko-koprivničkoj županiji, gdje je po ovim rezultatima – treća stranka!
Pojavio se pak HDSSB koji je sa 27 tisuća glasova plus, ukupno 60 tisuća, sad dvostruko jači od IDS-a, također «jednožupnijske» lokalne stranke.
Na sredini političkog spektra bili su penzioneri, koji u lokalno koalirali i lijevo i desno, dok je znatno porastao – čak za 105 tisuća - broj glasača nezavisnih lista. To odražava otpor prema procesu polarizaciji, koja ipak nezadrživo napreduje.
Na ljevici, ipak nije toliko izražena. SDP je kolicijom odnio 26 tisuća glasova HNS-u, koji je pao, jer propada, a IDS je izgubio oko 10 tisuća, ali ne od SDP-a, nego od nezadovoljnika koje je privukla «Ladonja» i druge lokalističke političke manifestacije istarskog kampanilizma.
Kad se svi ti rezultati obračunaju, ispada da je HDZ dobio samo 48 tisuća «novih novcatih» glasova, a SDP čak 66 tisuća, no ni to, naravno, neće pomoći ljevici da pobijedi na predsjedničkim izborima, ako ukupni kvantitet ne prevagne u njen prilog.
Krunski dokaz da je raspoloženje naroda zaista takvo, u SDP-u nalaze u rezultatima izbora za župane. Glasovanje za skupštine i gradonačelnike varljivo je, jer tu prevladava lokalni interes, specifična interesna opredjeljenja, pa je jasno, primjerice, da Bandićevi glasači nisu automatski glasači predsjedničkog kandidata ljevice – naprotiv. Ali, kod izbora župana, najvažnija je bila njihova pripadnost lijevoj ili desnoj opciji, a kad se zbroje svi glasovi za hadezeove, odnosno za esdepeove kandidate, a izostave koalicije, ispada da su ovi drugi dobili oko 80 tisuća glasova više...
Sve te brojke pokazuju da se događaju tektonske promjene, da se politički kontinenti gibaju, ali statistički uvid i sociološke analize, neće imati izravan efekt na glasače, ako oni toga ne postanu svjesni, naime ako tu sliku ne posreduju masovni mediji. Da se probije blokada koju vlast uspostavlja, potreban je «smooth operator», ili veliki kombinator, neki praktičan um u žilavu tijelu poput Bandićeva. Dr Josipović je nesumnjivo dovoljno prodoran, ali, za nj se i za njegovu kmpanju moraju aktivirati svi resursi stranke. Zato je nepodnošljivo da oni stari, potrošeni bivši kadrovi komplotiraju, nastojeći oslabiti centralu u interesu partijskog partikularizma. Bandić je čak u intervjuu sarajevskom «Avazu» nagovijestio da ima i veće ambicije od gradonačelničkih, a to govori ne zato što ih ima, ili misli da bi bile realne, nego da oslabi vodstvo partije, koja će mu, kako se čini, u zagrebačkoj skupštinskoj koliciji s Tanjom Holjevac, natovariti na grbaču Borisa Šprema kao predsjednika skupštine i njegova prirodnog neprijatelja. Zato će se Milanović morati naposlijetku lišiti malog narodnjačkog karizmatika, dr Ljube Jurčića, uz kojega bi se kao i prošli put, uoči parlamentarnih izbora, okupili svi unutarnji disidenti. To ne može ugroziti Milanovićev status – on je u stranci popularan i sveprisutan, jer napravi više kilometara nego trgovački putnik u zastupstvu auto-guma, a sljedeći su statutarni izbori tek za tri godine, kad će, prema njegovu prijedlogu, za predsjednika glasti svi članovi Socijaldemokratske partije. Ne, Jurčićeva kandidatura nije problem za Zokija, nego za SDP, pošto bi izazvala natezanja i podjele, pa bi se izgubilo vrijeme, kritični mjeseci. Dobro, nije lako sve staviti na kartu koja se ne čini sigurno dobitnom, ali Josipović bi mogao steći više pobornika i na ljevici i na desnici od Nadana Vidoševića. Istina, ako se kandidira sam Sanader, to je druga priča, kako je pisalo i u zadnjem kadru «Conana Barbarina». No drugi dio, «Conan Destroyer», ipak je išao znatno slabije od prvog dijela...