NEMANJA: SMIRENOUMLJE

Avital Ronell

…A ipak kažete ''da'', gotovo automatski, iznenada, kadšto nepovratno. Vaše podizanje slušalice znači da ste povezani. Znači i više: vi ste njegov korisnik što ustaje ususret njegovu zahtjevu za plaćanjem duga. Vi ne znate tko zove ili što ćete biti pozvani učiniti, no ipak ćete ''pustiti uho'', ostavljajući nešto da biste primili naredbu. To je pitanje sposobnosti odgovaranja. Tko odgovara telefonskom pozivu, pozivu dužnosti i polaže račun za takse koje on izgleda nameće?

Projekt predstavljanja telefonskog imenika pripada registrima strepnje povijesnog pribiranja. To je u biti filozofijski projekt, premda je Heidegger još odavno proglasio Nietzschea posljednjim filozofom. Ipak, u mjeri u kojoj se za Nietzschea reklo da filozofira čekićem, mi ćemo uzeti drugi pribor u ruku, onaj koji zrači čistoćom identiteta kao pribora, premda kroz povezanost s imaterijalnošću i uporabama u koje je stavljen: duhovnim, tehničkim, intimnim, glazbenim, vojnim, shizoidnim, birokratskim, opscenim, političkim. Naravski, i čekić spada u zamisao političkog pribora i s njim se može vazda više učiniti nego tek filozofirati; može se natjerati na pjevanje ili plakanje; u njega se može investirati Heideggerov écrit/cri (Schreiben/Schrei) (pisanje/pisak, prim. prev.) jedne tehničke mutacije. Tada naš pribor može biti tehnički predmet, tehnicitet kojeg se naizgled rastvara i to u času bitne povezanosti.

Kada telefon biva onim što jest? On pretpostavlja postojanje drugog telefona negdje, premda je njegova atonalnost kao aparata, njegova singularnost ono na što mislimo kada kažemo ''telefon''. Da bude to što jest, telefon mora biti umnožen, umnogostručen, zauzet drugom linijom dobro zategnute žice i usmjerenom na vas. No ako promišljati telefon, nastanjen u novim modalitetima onoga ''biti pozvan'', treba značiti postaviti prave filozofske pretenzije, - a to uključuje tehnološki, literarni, psihoteorijski i antirasistički zahtjev – gdje te pretenzije mogu biti locirane ako ne u zaboravu filozofije. Filozofija nije nikada tamo gdje očekujete da ćete je naći; znamo da je Nietzsche našao Sokrata kako se bavi dijalektikom u nekoj zabitoj ulici. Topografija mišljenja krivuda kao obala Kalifornije: ''a filozofija nije nikada tamo gdje očekujete da ćete je naći'', kaže Jean-Luc Nancy u Zaboravu filozofije. Ili se ne može otkriti u knjigama filozofa ili ne obitava u onom idealnom ili uopće ne živi u životu, čak ni u pojmu: vazda nedovršena, vazda nedostižna, zavazda obećavajući svoju bit i egzistenciju učas, filozofija se konačno identificira s tim obećanjem koje je takoreći njezina vlastita nedostižnost…

Glede telefona, biva prijeko potrebnim postavljati pitanja prema sljedećem redu: ''Tko odgovara na telefonski poziv, poziv dužnosti i polaže račun za takse koje on izgleda nameće?'' Njegovo prihvaćanje određuje njegov Geschick, njegovo sudbinsko podešavanje (destinal arrangement), potvrđivanje da se poziv odigrao. No upravo u času spoja, prije bilo kakva određena značenja ili artikulacije sadržaja, pitamo se: tko je tamo?

Martin Heidegger, rad kojega se može shvatiti kao rad na filozofskoj tematici blizine (proximity), odgovorio je na telefonski poziv. Tomu nije pridao nikakvu pozornost, ne u smislu koji je pridao svojim elaboracijama tehnike. Niti je na bilo koji način pokušao smjestiti poziv u okvire širokih registara pozivanja koje nalazimo u knjigama Bitak i vrijeme i Što se zove mišljenje?, u njegovim esejima o Traklu i Hölderlinu, knjizi o Nietzscheu. Heidegger je odgovorio na poziv, ali ga nikada nije stvarno prihvatio. Digao je ruku od zahtjeva produženog tehnologijskim pozivom ne uzimajući u obzir to je li sebstvo koje je odgovorilo toga dana okupirano toksičnom invazijom Drugog ili ''gdje'' se poziv doista odigrao. Pokušat ćemo opisati tu lokaciju na sljedećim stranicama. Postavši ga pod vječni nadzor, Heidegger je samim tim prihvatio poziv. Bio je to poziv iz ureda SA jurišnih odreda.

Zašto je Heidegger, long-distance call (međugradski poziv, poziv na veliku daljinu, prim. prev.) mislilac par excellence, prihvatio upravo taj poziv ili recimo da jest? Zašto je odvratio svoju misao od njezine strukture ili ishodišta? Odvraćajući pogled, on zatamnjuje lice čovječanstva koje je osjetio: ''Čovjek je životinja koja se sučeljava licem u lice'' (Što se zove mišljenje?). Poziv koji je Heidegger primio, ali ne i prihvatio tek se treba odigrati – u tomu je čitav problem: gdje je njegovo mjesto, njegov položaj i prispijeće? Danas, pri povratku fašizma (nije rečeno: povratak fašizmu), preuzimamo poziv ili, prije, priređujemo mu polje, osluškujući, bilježeći. Kao zabludjela detektivska agencija koja pravi zemljovide empirijskih i ontologijskih regija istraživanja, obilježavamo njegovo gotovo neprimjetno mjesto podrijetla. Heidegger, kao telefon, ukazuje na strukturu prema kojoj on osobno ima samo disjunktivan odnos. To znači, ni telefon ni Martin Heidegger nikada se posve ne poklapaju s onim s čim su prisiljeni komunicirati; operiraju kao sinegdohe onoga što jesu. Tako Heidegger izgrađuje metonimijska premještanja koja nam dopuštaju nacionalsocijalizam čitati kao supertehničku silu, fantazme koje su neposredovane trenutnosti, deformiranja i povijesnog brisanja, investirale telefonske linije u državi. Te linije nisu nikada u cijelosti otpletene od bodljikavih žica koje su opasavale prostor pustošenja, pozivi na egzekuciju bili su učinjeni telefonom, ostavljajući iza sebe neizmjerna narušavanja granica usmenih tragova koji nastoje razjasniti povijest. Otuda nota koja kontinuirano odjekuje u svakom telefonskom pozivu u ovoj ili onoj formi imajući osobine onoga što nam dolazi kao obrazac priznavanja ili u skrivenom radu potiskivanja: poziv kao odlučujući, kao presuda, poziv kao smrtna presuda. Treba samo konsultirati literaturu koja sadrži telefon da bi se prepoznao postojani obarač apokaliptičnog zova. On se okreće prema vama: to je pištolj uperen u vašu glavu…

Upravo kao što se Heidegger nipošto ne postavlja kao identičan onome za što je prisiljen stajati – kao subjekt zauzet linijama nacionalsocijalizma – tako je telefon, operirajući kao sinegdoha za tehniku, istodobno i više i manje od sebe. Tehnika i nacional-socijalizam potpisali su ugovor; tijekom duge noći anihilirajućeg zova oni su čak vjerovali jedno u drugo. I tako je telefon bio uvučen u područja povijesne mutacije, upisujući epistemologijski novi poredak, uspostavljajući uređaj za ometanje, décryptage (dešifriranje) kojega je postala naša zadaća. Nikad kao takav na strani istine, telefon je postao otvoren suučesnik leži, pomažući zamagliti pravorijeke koji su osim toga imali izvršnu moć. Nemojte me pogrešno razumjeti. Pozitivna strana istine bila je još ubitačnija, sigurna u svoj cilj i ciljeve čovjeka. Aktiviran kao stroj za kanaliziranje masovnog odricanja od autorstva. U golemoj mjeri, pozivi su bili anonimni…

Njemački tv-film ''Heimat'' organizira dio svoje priče oko uzdizanja telefonskog sustava. Telefon spaja one među kojima je bilo vrlo malo ili nimalo veze, globalizira i unificira, zašivajući zemlju kao ranu. Telefon sudjeluje u mitovima organskog jedinstva gdje se razabire sklonište oko sebe ili obrana od kastracije. Država baca mrežu povezanosti oko sebe iz koje može izrasti smrtonosni cvijet pod suncem stalna nadzora. Tomu usuprot, mi smo pokušali pronaći telefone koji isključuju, one koji vas uče prekinuti vezu i zvati ponovno. Naravski, telefon ne ''objašnjava'' nacional-socijalizam ili, glede toga, nijednu državu u njezinu totalitetu; prije nudi jedan dosad neisprobani pristupni kod terorizmu koji je, u prvom redu, tehnologijski konstituiran. U svakom slučaju, to je moj jedini pristup, jer se više ne mogu približiti. No ipak, u obranu svojega projekta, mogla bih reći da je ova duljina udaljenosti takva da totalitarizam nikad ne bi mogao ni nadati se zauzeti je. Kada se usmjerio na mišljenje i suzio značenje na strogo ugušujući oblik vladavine, podčinjavajući ga žaoci nametnutog smisla, totalitarizam je također činio pokušaj da smrvi ono realno. No egzistencija posve pruža otpor takvom nametanju značenja kratkog domašaja. U zbilja revolucionarnom tekstu, Jean-Luc Nancy povezuje fašizam i nacional-socijalizam upravo s fantazmama neposrednosti koje se protustavljaju beskonačnom posredovanju. Naš telefonski spoj, na točkama svoje putanje, pokušava uspostaviti dijalog s Nancyevom ''presence-a-distance'' (prisutnost na daljinu, prim. prev.), pitanjima koja povezuju slobodu s long-distance (međugradskom, prim. prev.) i ostalim modulacijama poziva.

To su neke od povijesnih i teorijskih pretpostavki koje su učinile da izgleda poželjnim rastvoriti Imenik u točku kontakta s Bellovim sustavom – nešto što u sebi odražava čudesnu povijest, tragove koje sam osjećala prisiljenom slijediti. Ipak, s telefonom na vezi nije se naprosto mogla napisati biografija kao da ništa nije došlo između biosa i graphe. Morala se iznaći nova forma, forma biofonije, gdje činjenice života zalaze u zonu sumračja između ''znati'' i ''ne znati'', između prilično sirova tla iskustvenosti i prozračnijih uzvisina spekulacije. Ako ništa, pozvali smo Bella i njegova pomoćnika Watsona da govore kako bi postavili znak stop ispred tehničkog mačizma i da zamole da se saslušaju iznova jezivi počeci koji, sve u svemu, dižu kosu na glavi objašnjavajući nezamjenljivu činjenicu telefona. Kao dokaz dobre volje, kojom je vođen ovaj postupak, nudim porciju naše biofonije, prije Vodiča za opstanak, dodate kao priča bez spektakularnosti. To je staza prosječena između usmenosti i pisanja na rubu disperzije gdje odsutnost i izgnanstvo bivaju pravilom.

Avital Ronell, The Telephone Book: Technology, Schizophrenia, Electric Speech, University of Nebraska Press, 1989.

S engleskog preveo Mario Kopić