NEMANJA: SMIRENOUMLJE

Povijest se ponavlja: jednom kao tragedija, drugi put kao farsa

Once upon a time napisao sam komentar:

Self-plagiarism is style, rekao je Hitchcock. Ali, Hitch je kazao i to da nikada nije za glumce rekao da su stoka, nego tek da trebaju biti tretirani kao stoka, pa tog istinskog zabavljača ne treba uvijek shvaćati neozbiljno. Zašto posebno napominjem da je plagiranje samoga sebe možda stil?

Upravo sam otkrio Nietzscheov stilistički tik, idiosinkrazijsku* prisilu: Kanta je opisao ovim riječima: a onaj nihilist s kršćansko-dogmatskom utrobom shvatio je radost kao prigovor…, da bi se na drugom mjestu o Sokratu pitao ovako: Bješe li Sokrat zločinac? Ružnoća po sebi prigovor, u Grka je gotovo opovrgavanje.
Ovdje me se ne tiče istina o Sokratu, uostalom izvedena logikom: monstrum in fronte, monstrum in animo: Sokrat je bio ružan, ružni su kriminalci, kriminalci su dekadentni!

To je dakle pravi Nietzscheov prigovor: vrhunaravna uvreda za Nietzschea nije socijalnog, već psihološkog karaktera: Sokrat - jer je ružan - ne samo da je kriminalac, nego je i dekadent!
I dok bi mu prvo, s godinama, i oprostili, drugo je zauvijek neoprostivo!

Možda je Sokrat, vjerojatno je Sokrat bio grd k'o lopov - vidite, i naše jezičko iskustvo čuva tu frenološku predrasudu da su lopovi nužno ružni ljudi - ali je Nietzsche bio glup k'o kurac - vidite, i naše jezičko iskustvo čuva tu venerološku predrasudu da je kurac glup, valjda zato jer ima rupu na glavi - a kaj je s delfinima onda, ha? - pa za života nije mogao smisliti nikakvu veću objedu od dekadencije, iako, da završim s Hitchcockom, za razliku od njega nije znao odrediti njen smisao, logiku i istinski razmjer njene razornosti:

"Once a man commits himself to murder, he will soon find himself stealing. The next step will be alcoholism, disrespect for the Sabbath and from there on it will lead to rude behaviour. As soon as you set the first steps on the path to destruction you will never know where you will end. Lots of people owe their downfall to a murder they once committed and weren't too pleased with at the time."
___________

* Ha, ha, ha, sjajno je uz Nietzschea dopisati riječ idiosinkrazija, pa čak je potiho, lento, otegnuto, i izgovoriti; Nietzsche bi uživao znajući da to činimo.

22.03.2007. (08:59)

Naravno, nisam dugo trebao čekati: već sutradan, Igra je kod Slojmuna protestirao protiv moje objekcije na račun Nietzscheovog stilističkog tika, koji, naravno, nije samo jezičke naravi, sisa, jer Nietzsche misli da mislimo jezikom, pa, ako je vjerovati Nietzscheu, bit će da je posrijedi veća sisa, nedaća, kako sam nedavno zlobno, mada sisa, točno nagovijestio, kurac, sisa, moguće čak Tourettov sindrom, krava, kurac, sisa, mislim ta potreba za, pička, konj, konj, za stalnim ponavljanem, sisa, sisa, ponavljanjem riječi ili misli kao što su ružnoća, kurac, ili misli kao što su ružnoća ili radost, sisa, konj, krava, kurac, kao prigovor, a u najapstraktnijem i finalnom, sisa, sisa, kurac, pička, krava, puši, puši, konj, obliku vječno, arahaahrararrggh, prigovor, prigovor, sisa, sisa, argahargahrag...vječno ponovno došašće!

Čujmo Igru:

Nema od toga ni go kurac - psihološko jeste socijalno, jeste čak i ekonomsko, jer je ono psihološko sve što je moguće i staje u njega. Tako da je zamerka povodom Nietzschea i Sokrata potpuni promašaj: već samim tim što Nietzsche nikada ne misli na fizičke atribute.

Dajmo do riječi, konačno, doći i Nietzscheu:

Sokrates gehörte, seiner Herkunft nach, zum niedersten Volk: Sokrates war Pöbel. Man weiss, man sieht es selbst noch, wie hässlich er war. Aber Hässlichkeit, an sich ein Einwand, ist unter Griechen beinahe eine Widerlegung. War Sokrates überhaupt ein Grieche? Die Hässlichkeit ist häufig genug der Ausdruck einer gekreuzten, durch Kreuzung gehemmten Entwicklung. Im andren Falle erscheint sie als niedergehende Entwicklung. Die Anthropologen unter den Criminalisten sagen uns, dass der typische Verbrecher hässlich ist: monstrum in fronte, monstrum in animo. Aber der Verbrecher ist ein décadent. War Sokrates ein typischer Verbrecher? — Zum Mindesten widerspräche dem jenes berühmte Physiognomen-Urtheil nicht, das den Freunden des Sokrates so anstössig klang. Ein Ausländer, der sich auf Gesichter verstand, sagte, als er durch Athen kam, dem Sokrates in's Gesicht, er sei ein monstrum, — er berge alle schlimmen Laster und Begierden in sich. Und Sokrates antwortete bloss: „Sie kennen mich, mein Herr!” —
Götzen-Dämmerung

Antropolozi među kriminalistima kažu nam da je tipičan zločinac ružan: monstrum u licu/izgledu, monsturm u duši.
Englezi prevode ovako: The anthropological criminologists tell us that the typical criminal is ugly: monstrum in fronte, monstrum in animo [monstrous in appearance, monstrous in spirit].
Nietzsche izrijekom povezuje vanjštinu i unutrašnjost, fizički i psihički čovjekov lik: ružan je in fronte eo ipso zločinac, duševna nakaza! I baš zato jer je fizički ružan, zločinac je, kao što njegova zloča ostavlja vidljiv trag in fronte, na vanjštini!

Cijela ova uzaludna raspra pala mi je na pamet kad mi je danas Tomislav Sunić poslao svoj tekst, koji ovdje objavljujem u cjelosti:




Tomislav Sunić


Dosad su u studiju komunističkog terora primjenjivane metode iz područja političkih znanosti, historiografije, filozofije, antropologije i međunarodnog pravosuđa. Veliki broj knjiga o komunističkim zločinima dodatno je omogućio da se upozna taj politički fenomen dvadesetog stoljeća, uz kojeg se neminovno povlači emotivno i veliko žrtvoslovlje. Bilo da je riječ o bivšoj komunističkoj Kambodži ili bivšoj komunističkoj Poljskoj, u svijesti naroda i građana bivših komunističkih država, komunizam će ostati zapamćen kao sinonim za neljudski politički sustav.

Usprkos propasti komunizma kao ideološkog i političko-pravnog sustava, ideal tipski glavne komunističke ideje jednakosti i stalnog ekonomskog rasta ( ekonomizma) i dalje su žive, premda u drugim oblicima i pod drugim nazivima, i to čak kod ljudi koji slove kao desničari i antikomunisti. Možda je razlog tome, kao što je već prije bilo riječi na ovim stranicama, da su se u praksi komunističke ideje jednakosti, internacionalizma ( globalizma) i ekonomskog rasta, danas mnogo bolje ostvarile na liberalno kapitalističkom Zapadu nego u tzv.zemljama bivšeg real-socijalizma.

No malo je dosad bilo pokušaja da se komunistički sustav analizira u okvirima moderne medicine i genetike. Odmah se može postaviti pitanje da li postoji 'komunistički čovjek'? Da li je na primjer komunizam u Jugoslaviji, kao što to tvrde sociobiolozi, stvorio posebnu podvrstu bića sa komunističkim genotipom i čije se ponašanje može uistinu objasniti kao 'komunističko'? U studiji komunističke patologije ruski znanstvenik, romanopisac i disident, Aleksander Zinovjev, davno je opisao homo sovieticusa i na taj način pridonio boljem poznavanju komunističkog sustava. Po Zinovjevu, homo sovieticus nije samo literarna figura za opis posebnog društvenog tipa čovjeka ili pak alegorija na komunizirane mase građana bivšeg Sovjetskog Saveza ili bivše Jugoslavije, već nova biološka ali i neminovna nakaza modernih masovnih demokracija. Vrijedi spomenuti bivšeg jugoslavenskog autora i bivšeg komunistu Milovana Djilasa ili pak Hrvata Antu Ciligu, koji su oboje vrlo dobro opisali metode komunističke društvene selekcije, ozakonjenog državnog terorizma, rađanje nove klase, i intelektualnu samocenzuru, premda oba dva autora ne koriste sociobiološke kvantitativne metode. Usput, da li je slučajno da su tih dvoje antikomunističkih klasika, Ciliga i Djilas, koji su postigli svojevremeno slavu u francuskom i američkom visokom školstvu, potpuno nezapaženi u današnjoj hrvatskoj publicistici? A zašto hrvatsko ministarstvo kulture ili ministarstvo znanosti ne uključi ta dva svjetska autora kao obveznu literaturu u srednjim školama ? Tim više jer nije riječ o desničarima ili fašistima, nego o bivšim istaknutim čelnicima komunističkih pokreta, koji su komunizam poznavali iznutra. Odgovor nije teško naći. Djeca titoista drže i dalje sve poluge javnog života u Hrvatskoj.

Biologija, biopolitika, bioetika..

Pristup komunističkoj problematici sa sociobiološke ili genetske, ili kako se to danas kaže 'biopolitičke' ili 'bioetičke' perspektive, otvara druge vidike, ali i fronte, te dodatno u retrospektivi objašnjava ne samo fenomen komunizma nego i fenomen postkomunizma u istočnoj Europi – uključujući i u Hrvatskoj. Sociobiologija je nemila grana moderne sociologije koja definira političko ponašanje pojedinaca i političke sustave na temelju gena, odnosno na temelju sastava genetskog fonda neke nacije. Većina sociobiologa, usprkos svojih brojnih knjiga potpuno je marginalizirana, njihove knjige gotovo nedokučive široj javnosti, a mnogi su izloženi i intelektualnoj cenzuri, ako već ne i gubitku profesorskog mjesta. Od važnijih modernih sociobiologa treba navesti u Njemačkoj pokojnog Nobelovca Konrada Lorenza, jos živog njegovog učenika, Irenaeusa- Eibl Eibesfeldta, u Americi Arthura Jensena, a u Engleskoj Richarda Lynna i donekle Richard Dawkinsa. Za razliku od liberalnih i marksističkih mislioca, sociobilozi tvrde da je hereditet, a ne društvena sredina presudna u političkom i društvenom ponašanju.
Logično da akademska disciplina sociobiologje, koja kombinira prirodne znanosti sa društvenim znanostima, nije nimalo draga niti ideolozima niti teolozima, jer ona počiva na čistim empirijskim zasadama. Njeni osobiti neprijatelji su takozvani moderni ljevičari. Već po svom isticanju herediteta i ulozi gena u političkom ponašanju pojedinaca i naroda, sociobiologija vodi do klasificiranja ljudi po njihovom kvocijentu inteligencije, a u konačnici i po njihovoj rasi. U modernim multikulturalnim društvima sociobiološki stavovi su pravno neprihvatljivi, a često i krivično kažnjivi. Ulaziti u rasprave zašto danas u belgijskim zatvorima ima preko 50 posto ne-Europljana, zašto u austrijskim i njemačkim zatvorima ima u prosjeku više neeuropskih građana nego lokalnog stanovništva, zašto od 2,5 milijuna zatvorenika u Americi 80 posto čine afro-Amerikanci i latino – Amerikanci, lagano može dovesti do krivične prijave za „rasnu netrpeljivosti“. Sociobiologija je zakleti neprijatelj modernih višerasnih (ili eufemistički rečeno „multikulturalnih“) društava. Nije čudo da većina sociobiologa ulaze stoga kod svojih liberalno-ljevičarskih protivnika u kategoriju teoretičara „rasista“ i „nacista“.
Niti Katolička crkva ne štedi sociobiologe. Već po svojoj definiciji sociobiolozi su ateisti i agnostici koji koriste evoluciji i učenje Gregora Mendela (katolički svečenik!) i Charlesa Darwina, koji a priori odbacuju pojam da su svi ljudi jednako stvoreni po jednom bogu. U kratko, velik broj sociobiologa vjeruje u genetski determinizam tj da je čovjek predodređen prvenstveno svojim nasljeđenim genima -- a tek onda ostalim čimbenicima, kao što je to sredina, ishrana, odgoj, škola i ekonomski sustav.
Automatski takav pro-hereditarni stav vodi i do neminovnog prihvaćanja diskriminacije. (I sama riječ „diskriminacija“ danas ima negativno političko značenje, premda prije pedesetak godina ta riječ ima neutralno značenje, koji nimalo nije imao rasni prizvuk segregacije). Ako se uzme pretpostavka da razlike u kvocijentu inteligencije među rasama i medu pojedincima zaista postoje, onda se dakle nameću i radikalno drugačiji zaključci glede stabilnosti ili pak kaosa u političkim sustavima diljem svijeta. Zašto na primjer Japan ili Amerika ili Izrael imaju velik broj znanstvenika, te ujedno i drugačije političke sustave, a zašto pak drugi narodi, naročito u Africi nemaju gotovo niti jednog astrofizičara ili nobelovaca ili su pak stalno izloženi kaotičnim epidemijama i ratovima? Po mjerenju Lynna Japanci i Kinezi imaju u prosjeku najveći kvocijent inteligencije (120), nakon njih dolaze Zidovi ( cca 100 do 115), nakon toga europski narodi sa kvocjentom inteligencije između 90 i 100. Kod Hrvata prosječan kvocijent inteligencije iznosi 96. Brojne psihometrijske analize koje koriste sociobiolozi teško je sažeti u nekoliko redaka.

Aristocid

Kakve to sve ima veze sa komunističkim genocidom? Ako se uzme sociobiološka teza da ljudi nisu jednaki i da neki ljudi imaju urođeni nagon za agresijom, lopovlukom, krađom („ kriminalne kromosome“), logično da svako ratno stanje ima loše posljedice za visoko inteligentne vojnike i civile, što se naknadno odražava i na političko ekonomsku situacije zemlje. Samu riječ „aristocid“ prvi put unosi u rječnik Nathaniel Weyl, bivši američki komunist židovskog podrijetla,koji se proslavio pedesetih godina kao obraćenik u radikalnog antikomunistu i denuncijanta svojih bivših komunističkih kolega u Americi. U svom eseju „Zavist i aristocid“ (Envy and Aristocide, The Eugenics Bulletin, zima 1984), Weyl opisuje u kojoj mjeri zavist tj. jal, utiču kod manje inteligentnijih ljudi na njihovo kriminogeno ponašanje i osvetoljubivost. U tom kontekstu jasni mogu biti i pravi motivi zašto su jugoslavenski komunisti činili gigantske zločina protiv hrvatskih i srpskih intelektualaca nakon drugog svjetskog rata. U brojnim čistkama OZNE i UDBE nisu bili presudni samo ideološki motivi, tj. tzv klasna borba, nego primitivni jal i saznanje da među proustaškim ili pronedićevskim intelektualcima ima ljepših, pametnijih i poštenijih ljudi. Njemački general i obavještajac, Lothar von Rendulic, koji je vrlo dobro poznavao mentalitet titoista i balkanskih partizana, plastično opisuje kanibalske postupke jugo-partizana, i kako su njegovi Wehrmacht vojnici očajno vapili de ih se prekomandira iz balkanske fronte na Istočnu frontu. (Gekämpft-gesiegt-geschlagen, 1952) Velika je šteta što masa takvih knjiga nije prevedena na hrvatski jezik.

Komunistički genocid ima direktno odraz na pad duhovnog i ekonomsko rasta kod naroda istočne Europe, iz razloga što je velik broj inteligentnih ljudi ubijen. Obično se tada kaže da je narod izgubio dio svog 'genetsko fonda' ( gene pool). Upravo tu i leži zamka sa ideologijom komunizma, koji uči da su svi ljudi jednaki, što znači, logično, da je svatko i zamjenjiv i da se njegova preslika može lagano i stalno fabricirati u nekom drugom izdanju. ( jugokomunistička poslovica: „ Nitko nije nezamjenjiv“!) Takav stav imao je i sovjetski nadriznanstvenika Trofim Lisenko koji je smatrao da se žito može saditi na Antarktiku, i da se genijalci mogu fabricirati po petoljetki. Ove teze - naime da socijal-ekonomska sredina čini čuda - a koje su dan danas veoma raširene u mekšem obliku u multikulturalnim liberalnim demokracijama, uključujući i u Americi, idealni su povod za neradnike, sitne kriminalce, o osobito pogoduju osobama niske inteligencije koje u pravilu za svoje psihofizičke nedostatke optužuju uvijek „nekog drugog“. Ali zato nikad svoje vlastite slabosti. Može se slobodno uzeti pretpostavka da su nakon 1945. godine Hrvati, doživjeli apsolutnu biološku katastrofu čije psihofizičke i antropološke (i kranometrijske? oblik glave, o.a. ) posljedice još nisu dovoljno proučene.

Već od početka Boljševičke revolucije u carskoj Rusiji, komunističkim revolucionarima prvi su na meti bili aristokracija, kršćanski kler, odnosno svi oni koji su svojom inteligencijom i znanjem odskakali od prosjeka. Tu je komunizam sa svojim učenjem vrlo jasan, pa stoga i prihvatljiv širokim masama isticanjem primamljive „uravnilovke“. Trebalo bi točno ustanoviti koliki su broj gradskog stanovništva komunisti likvidirali u Hrvatskoj nakon 1945. Možda bi se moglo, na temelju ispitivanja uzorka DNK-a ubijenih, točno ustanoviti koliki je danas stvaran pad prosjeka inteligencije Hrvata. Navedimo samo malen broj poznatih hrvatskih umjetnika i znanstvenika, sa visokim kvocijentom inteligencije koje su titosti ubili 1945.g. ( pisci: Ivan Softa, Marijan Marijašević, Marijan Blažić, Bonaventura Radonić, Kerubin Šegvić, Jerko Skračić, Vladimir Jurčić; pjesnici: Stanko Vitković, Branko Klarić, Vinko Kos, Gabrijel Cvitan; novinari: Mijo Bzik, Agathe von Hausberger, Ivan Maronić, Vilim Peros, Danijel Uvanović, Tias Mortigjija, Stanislav Polonijo… Ako se tome dodaju imena hrvatskih inženjera, tehničara, časnika, svečenika, itd., brojka je porazna glede pada hrvatskog nacionalnog kvocijenta inteligenicje. ( Vidi Christopher Dolbeau, Croatie, sentinelle de l'Occident,1992).

Sam po sebi komunizam potiče mediokritet i manjak inicijative jer se svako odskakanje od prosjeka kažnjava kao „buržoasko skretanje sa puta“. Na temelju ovih grubih zaključaka mogla bi se učiniti i analiza koliko je inteligentnih ljudi Hrvatska izgubila nakon 1945. godine - uključujući i „tihi Bleiburg“ , tj. odlazak milijun Hrvata u iseljeništvo. Pod pretpostavkom da nije bilo te katastrofe možda bi Hrvati danas imali ne samo veći ekonomski standard nego bi u pojedinim sektorima znanosti bili prilično zapaženi. Uzmimo drugu pretpostavku. Kako bi se riješila jugoslavenska kriza 1990. da su kojim slučaju bili na vlasti vrlo inteligentni i visoko školovani Milan Stojadinović, koji odlazi u Argentinu, i Vlatko Maček koji završava život u Americi? Uostalom, ako se i gleda psihoprofil ili fenotip čelnika u Hrvatskoj i Srbiji iz 1991. godine, napadno upada u oči da su i jedni i drugi bilo prije ili kasnije pobornici komunističke i jugoslavensko titoističke ideologije „uravnilovke“.
Likvidacije i progon inteligentih ljudi dovodi i do ekonomskog zastoja. Zimbabve ( bivša Rodezija) je nekad bila izvoznica žitarica. Danas ih uvozi jer vlada glad. Nije nikakvo čudo da takozvano sovjetsko čudo i lansiranje Sputnjika u orbit, Sovjeti mogu zahvaliti zarobljenim njemačkim znanstvenicima. Isto tako nije čudo da je tzv. „jugoslavensko čudo“ prvenstveno stvoreno od njemačkog roblja ( 'folksdojčeri' i njemački zarobljeni vojnici) širom Jugoslavije nakon drugog svjetskog rata. Pod pretpostavkom da je Hrvatska uspjela zadržati svoj genetski fond i da nije bilo Bleiburga, pod pretpostavkom da se Hrvati nisu selili na Zapad, nije isključeno da bi Hrvatska bila danas dinamična zemlja sa 8 milijuna ljudi, uz sasvim drugačiju selekciju političkih elita i zasnovana na sasvim drugačijim političkim pretpostavkama. Ovako i danas i dalje nepisanu prednost u stvaranju javnog mijenja imaju djeca udbaša i oznaša, čija povijest nikako da se lustrira.
Na ovakve analize može se u medijima gledati sa podsmjehom. Međutim podsvjesno svaki pojedinac zna u izvanrednom stanju gdje i kojem plemenu on pripada. I gdje mu je njegovo pravo pleme. Ako to ne zna ili ne želi znati, kad tad će ga „onaj drugi“ podsjetiti tko je on, što je on i čiji je on. Cinički zvuci, ali znatan broj Hrvata otkrio je je svoj „hrvatski paleokorteks“ tek u trenutku kad su se pojavili snagatori poput Karađorđevića i Miloševića, tj. kad im je ne samo voda, nego i nož došao do vrata.
Podsvjesno svi mi znamo da su stari Latini imali pravo kad su govorili da se po nečijem licu pozna čovjek ( in facie legitur homo). A veliki Nietzsche još je precizniji kad kaže prastaru europsku mudrost „monstrum in animo, monstrum in fronte“ (monstrum po duhu, monstrum po glavi). Prevedeno na pučki hrvatski jezik politički razbojnik prepoznatljiv je po svom izrazu lica.