NEMANJA: SMIRENOUMLJE

iz knjige Borisa Kagarlitskog: socijalistička teorija u eri globalizacije

Kapitalizam je u krizi, ali isto tako je i ljevica. Dok je strukturalna kriza kapitalističkog svjetskog sustava iz svakodnevne perspektive postala vidljiva tek 1998 godine kad su se urušile ekonomije "azijskih tigrova" i Rusije, kriza ljevice predstavlja trajni politički faktor tijekom cijelog razdoblja 1990-tih. Ona je započela oko 1989 godine kad se ispostavilo da je sovjetska perestrojka koju se smatralo sjajnim projektom obnove socijalizma postala uvertira za uvođenje kapitalizma. Tada nije ostvarena obećana demokratska transformacija, nego krah društvenog standarda i trijumf mafije koja je uspostavila svoj vlastiti režim kojeg su u cijelosti podržavali moćnici s liberalnog Zapada. Nisu diskreditirane samo socijalističke krilatice, nego i demokratski ideali. Došlo je do pobjede privatnoga vlasništva, ali se zato poštovanje pravnog sustava urušilo.
Internacionalni komunistički pokret raspao se 1991 godine zajedno sa Sovjetskim Savezom. Umjesto da zauzme političko mjesto koje su ostavili njeni dugogodišnji politički protivnici, socijalna demokracija je još više skrenula udesno.
Kriza ljevice nije društvena nego moralna i ideologijska. Iako su se u razdoblju od 1989 do 1992 godine ljevičarski glasovi na međunarodnoj razini dijelom smanjili, taj pad bio je manji nego što bi to demoralizacija socijalističkih političara i intelektualaca pokazivale. Kad je riječ o izborima, od 1993 godine ljevica je posvuda postajala snažnija. Međutim, to nimalo nije promijenilo situaciju.
Na Zapadu, u Latinskoj Americi, a do određene mjere i u Istočnoj Europi, čitava generacija aktivista, intelektualaca i vođa bila je inspirirana idejama i iskustvima velikih radikalnih pokreta iz 1968 godine. To razdoblje završilo je 1989 godine. Duh 1968 je ishlapio. Libertinske vrednote 1960-tih godina utjecale su na životni stil novonastale kozmopolitske srednje klase, a te vrednote raspršene su kroz materijalnu kulturu novim informacijskim tehnologijama koje su se širile posvuda u svijetu. Neke od tih libertinskih ideja i pristupa čak su postale sastavni dio ideologije neo-liberalne desnice. Međutim, pokret je pretrpio definitivan poraz.
U ideološkom smislu, 1968 bila je pokušaj spajanja libertinske kulture s marksističkom teorijom; međutim, kapitalizam je prisvojio kulturu i stil, pri čemu je marksizam proglašen mrtvim, što je dovelo do kapitulacije radikalnih intelektualaca iz srednje klase koji su tijekom nekoliko desetljeća predvodili pokret. Oni su se povukli u akademsku izolaciju ili prihvatili "veliku istinu" kapitalizma, ili pak svoj radikalizam sveli samo na područje kulture, odustajući od prave političke borbe. S druge strane, neki su razdvojili kulturnu od klasne borbe, što je kulturnu politiku u najboljem slučaju učinilo nevažnom, a u najgorem slučaju reakcionarnom.
Reformirane komunističke intelektualce s Istoka koji su često doživljavali progone za vrijeme Sovjetskog režima zavela je mogućnost da se obogate i budu nagrađeni od novih vlasti za svoje prethodne aktivnosti. Nova vlast često je puta bila gora od one stare sovjetske – Leonid Brežnjev i birokrati iz kasnijeg razdoblja Sovjetskog Saveza barem nisu bombardirali vlastite gradove i nisu dopustili da stanovništvo umire od gladi. Ali to nije bilo važno, ili je pak smatrano kao sastavni dio cijene koju treba platiti za "tranziciju prema demokraciji".
Začuđuje da oni na koje su padale bombe ili su bili prisiljeni gladovati nisu htjeli platiti tu cijenu. Otpor se nastavio – kako u Rusiji, tako i u Albaniji, u Indoneziji isto kao i u Meksiku. To je bio loše organiziran i očajnički otpor, ali je zato bio stvaran. Samo što ovaj put politički intelektualci i organizirana ljevica nisu bili njegov sastavni dio. Umjesto da predvode i podučavaju mase, oni su se suzdržali od borbe, govoreći o njoj ili je pak pokušavajući iskoristiti za uskogrudne predizborne interese.
Iako danas Komunistički manifest izgleda kao da je napisan prije nekoliko tjedana, politička ljevica kao inspiraciju preferira neke druge izvore s kojima je energično opskrbljuju buržoaski mediji. Markzizam je u najboljem slučaju postao tek predmet akademskog studija, a intelektualci su se raspršili, uvijek tražeći neku drugu ideju koja će biti u trendu i neće trajati dulje od godinu-dvije.
Međutim, marksizam jest relevantan, o čemu dovoljno svjedoči i kriza kapitalizma. Na ironičan način, upravo je uspjeh neo-liberalnog kapitalizma učinio tradicionalni socijalistički projekt (onako kako su ga zacrtali Marx i Engels) podjednako nužnim i mogućim. Ono što je postalo zastarjelo u eri slobodnog tržišnog kapitalizma i globalizacije nije marksizam nego njegove preinake. Postoje istine koje uvijek moramo imati na umu. Kapitalizam je sustav koji proizvodi siromaštvo i krizu. To je također sustav koji generira klasnu borbu i revolucionarne socijalističke pokrete. Ako je stari pokret mrtav, sada je vrijeme za rađanje jednog novog.
(...)
Unatoč veoma snažnoj političkoj i ideološkoj moći kapitala na globalnoj razini, većinu društava odlikuje rastuća nestabilnost, neizvjesnost i osjećaj krize. Ne samo da neoliberalizam nije bio u stanju poboljšati položaj radnika i njihov boljitak (to uostalom nikad nije ni bio njegov cilj), nego također nije mogao ni stvoriti povoljne uvjete za vlastitu vladavinu. Poraz neoliberalizma više nije predmet rasprave. Neoliberalizam nikad nije pobijedio, ekonomski model slobodnog tržišta se raspada pred našim očima, a u zemljama Istočne Europe riječi i izrazi koji pripadaju liberalnom leksiku postali su gotovo opscenima. Čini se da je došlo vrijeme za alternative. Ali gdje se one nalaze? I zbog čega još uvijek nisu artikulirane?
"Nedostajale su laissez-faire vrednote individualizma koje nadahnjuju ekonomsku i političku elitu, ali s padom socijalizma čini se da u njihovim krilima više nema zamaha u vidu koherentne alternative", kaže britanski ekonomist Will Hutton. Kao jedan od ideologa "novog laburizma", Hutton jako dobro zna o čemu govori. Čak i one stranke koje glasno osuđuju neoliberalizam ostaju njegovi taoci.
Nakon što je američki filozof Francis Fukuyama proglasio kraj povijesti koji je došao s pobjedom neoliberalizma, ljudi su isprva polemizirali s njim, nakon toga mu se počeli smijati, i naposljetku ga odbacili. Međutim, to je bila greška. Proglašavajući kraj povijesti, Fukuyama nipošto nije svoju tezu zasnovao na ekonomskom ili društvenom uspjehu kapitalizma. On je naprosto smatrao da je kapitalizam "zadnja točka ideološke evolucije čovječanstva" (3). U praksi, on je izmjerio uspjeh pobjedničke ideologije jedinim jedinim kriterijem: sposobnošću svjetske vladajuće klase da uništi, zatomi, iskvari ili diskreditira bilo kakvu konstruktivnu alternativu koja bi mu se suprotstavila. Ukoliko ne bi postojale alternative kapitalizmu, sve bi ostalo isto, bio kapitalizam dobar ili loš. U tom smislu, sada smo čak i bliže kraju povijesti nego što smo to bili 1989 godine.
Ekonomski neuspjeh neoliberalizma nije automatski doveo niti će dovesti do sloma njegove ideološke hegemonije. Elite sadašnjeg kapitalizma ne mogu razriješiti objektivne proturječnosti sustava i ne mogu (niti žele) riješiti njegove probleme koji su sve veći, ali su zato u stanju zaustaviti bilo kakav pokušaj da se ti problemi riješe nekim alternativnim pristupima.



Društvene strukture koje su posve očito zastarjele i u sve većoj mjeri apsurdne, nisu zaustavile tehnološki razvoj. Napredak u tehnologiji se nastavlja; jedina je razlika u tome što se život većine ljudi ne poboljšava. Tehnološki je napredak doista postao negativni čimbenik. Tehnološka revolucija svakom stepenicom koju prijeđe stvara sve više i više proturječnosti i nerazmjera. Odnosi postaju zbrkani, struktura i sustavi vladanja postaju sve složeniji, a procesi sve manje i manje predvidljivi. Značajan dio populacije postaje otuđen od ekonomskog sustava, ne samo u siromašnim nego i u bogatim zemljama. Štoviše, te društvene skupine nemaju mogućnost poboljšanja vlastite pozicije u procesu tehnološke modernizacije, s obzirom da je neoliberalizam potkopao sustav univerzalnog obrazovanja i zdravstvene skrbi dostupne svima ondje gdje su postojale, a ondje gdje ih nije bilo, spriječio je da do njih dođe. To znači da će sa svakim novim stupnjem tehnološkog razvoja rasti broj ljudi koji nisu u mogućnosti uključiti se u taj proces, te da će se u jednom trenutku onima koji se nalaze izvan, šansa za uživanjem plodova napretka drastično smanjiti. U svakom društvu danas postoje milioni ljudi osuđenih na loše poslove, ljudi koji su isključeni iz civilnog društva i koji su u praksi izbačeni iz nove civilizacije. Takve ljude ne možemo nazvati pričuvnom vojskom radnika, s obzirom da se nove tehnologije nalaze daleko iznad njihova dometa. Ovi autsajderi čine anti-sistemski sloj unutar društva; akumulirajući potencijal mržnje i protesta, oni nipošto nisu uvijek sposobni sami se organizirati i nemaju vlastitu ideologiju ni alternative.
Postojeće društvo želi se obraniti od rastuće mase autsajdera koji su u mnogim zemljama već odavno prešli brojku od dvije trećine stanovništva. Dramatična društvena polarizacija prisutna je čak i u bogatim zemljama. Političari se i dalje ponašaju kao da je srednja klasa jedina koja postoji u društvu. No i ona je u mnogim zemljama sve manja i osjeća se ugroženo. "Represivnu toleranciju" iz 1960-tih godina zamijenila je represivna ili prisilna hegemonija. Službene ideologije više nikog ne mogu uvjeriti, ali to gotovo uopće ne zabrinjava vlast, s obzirom da ne dopuštaju alternativnim ideologijama da izađu u javnost. Ponegdje se pak takve ideologije šire u fragmentarnom obliku, te na taj način jednostavno pokazuju da su neprikladne kao istinske alternative.
Nove informacijske tehnologije – koje barem u teoriji imaju potencijal potkopavanja dominirajućih masovnih medija koje elite drže pod svojom kontrolom – i sâme zadržavaju elitistički karakter. Čak i masovno širenje kompjutera nije ih učinilo dostupnima stanovnicima favela u Rio de Janeiru ili rudarima iz Prokopjevska u središnjem Sibiru. Ukratko, nove tehnologije ne služe samo zato da zbliže ljude, nego i da ih razdijele.
Parafrazirajući Lenjina, moglo bi se reći kako unatoč očitoj krizi, oni na vrhu ne žele promjenu, a oni na dnu je nisu u mogućnosti provesti.
Manjak revolucionarne perspektive doveo je do duboke krize reformi. Snage s ljevice nigdje nisu bile spremne za takvu novonastalu situaciju. Štoviše, i ljevica sâma prolazi kroz duboku moralnu krizu. Umjesto nezamjenjive kritičke procjene vrijednosti nastalih nakon zbivanja 1989 godine, došlo je do masovnog napuštanja ideologije. Ozbiljne rasprave o tome kako treba shvatiti tradicije i vrijednosti radničkog pokreta u suvremenim okolnostima zamijenjene su brbljanjem o tome što bi trebalo zamijeniti takve vrednote.
(...)
Nema sumnje da se društvo promijenilo nakon vremena Karla Marxa. Međutim, kakva je to promjena? Mnoga Marxova predviđanja bila su preuranjena u njegovo doba, ali sada su se ostvarila. Kapitalizam je sada postao svjetski, baš kao i njegova kriza.
Jednostavno rečeno, Marxova analiza kapitalizma pokazala se ispravnom. Ali dok ovo u sve većoj mjeri uviđaju tržišni analitičari i menadžeri, to nije slučaj i sa socijalističkim političarima.
Ljevica je i dalje talac vlastitih promašaja i neuroza. Ne samo da je politički slaba, nego joj manjka i odlučnosti i moralne snage koja je potrebna za djelovanje. Ona je u stanju pobijediti na izborima, ali ne i izboriti pobjedu u borbi. Ukoliko se ne odvaži ponovno progovoriti o klasnoj solidarnosti, nacionalizaciji i redistribuciji, ukoliko ne dovede u pitanje sustav globalnog kapitala i njegovih lokalnih političkih predstavnika, ona neće imati šanse išta promijeniti.
Kako kapitalistička kriza postaje sve dublja s demokracijama koje su sve više odvojene od stvarnog procesa donošenja odluka, a globalne ekonomske snage ne mogu se više kontrolirati, postaje sve jasnija alternativa o kojoj je govorila Rosa Luxemburg: socijalizam ili barbarstvo. Sada nam je postalo jasno da to nije bilo pretjerivanje niti poetski način izražavanja o mogućim opasnostima. To je doista jedan jedini preostali izbor.
Ljevičarski političari koji se ne usude odabrati socijalizam i boriti se za njega, snosit će punu odgovornost za mogući ishod, a to je trijumf barbarizma.

s engleskoga preveo Tonči Valentić