Ne poričući važnost prošlih i budućih doprinosa marksističkih povjesničara, razumijevanju razvitka modernoga svijeta, ipak mi se čini da bi to mogla biti još jedna modernistička zabluda. Raspad marksističkog komunizma dio je problema moderne povijesti, a ne put njezina razumijevanja. Zašto bismo od marksista očekivali bolji uvid u anatomiju vlastitoga neuspjeha od drugih koji tim svjetonazorom nisu opterećeni? Osnovno pitanje krize suvremenog društva nije, koja varijanta racionalizma, (kojoj pripada i marksizam) ima najviše šanse da stabilizira moderno društvo i osigura njegov dalji razvitak, nego: postoji li neka alternativa izvan toga okvira mišljenja i prakse? Ako je modernizam općenito u krizi, onda su u krizi i sve njegove varijante, uključujući i liberalizam. U doba pobjedničkoga hoda neoliberalizma, koji bi svjetsku povijest navodno doveo «do kraja», morali bismo otvoriti najširu raspravu o krizi liberalizma kao o iminentnom svjetsko- povijesnom izazovu. Neproduktivno bi bilo tu raspravu otvarati s marksističke pozicije koja je u srazu s liberalizmom već doživjela povijesni poraz E. J. Hobsbawm
21.02.2009. (13:26)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
U opasci E.J.Hobsbawma nevjerojatna mi je rečenica koja sugerira da bi morala postojati neka alternativa izvan okvira mišljenja i prakse racionalizma! Možda da rješenje potražimo u nekoj od varijanti iracionalizma!? Lo, postoje dva pitanja na koja valja preliminarno odgovoriti: 1. Alternativu kapitalizmu, kao načinu proizvodnje, treba tražiti već i zato jer je stvoren dojam da alternative ne samo da nema, nego i a) da nije moguća, te b) da nije potrebna! Ipak, vrlo bi praktično bilo nadalje odgovoriti na pitanje što mi zapravo zamjeramo kapitalizmu, osim činjenice da ne nudi alternativu? Mislim, to bi bilo ipak nedovoljno: ležati na plaži otočića u pacifičkom arhipelagu i grintati da mi je loše samo zato jer to radim iz dana u dan već godinama! Što nam je to u kapitalizmu neprihvaljivo? To je pitanje, a ne ovo gunđanje: Kapitalizam je upitan jer ne nudi alternativu! 2. Spikica o nedostacima neoliberalizma me živcira koliko je to samo moguće: u zemljama u kojima vladaju oligarhije partijskoobavještajne elite komunističkog poretka pričati o tome da su se neoliberalne vrijednosti kompromitirale groteskno je, neukusno i besmisleno! Ovdje neoliberalizam nije ni zaživio, a nekmoli da bi ga valjalo osuditi i odbaciti stoga jer se pokazao insuficijentnim. Osnovno je dakle pitanje: Zašto neoliberalizam u postsocijalističkim zemljama ne uzima maha i ne nalazi plodno tlo? Odgovor bi možda mogao računati i na prijespomenutu okolnost: Ovdje vladaju kabale koje ni na koji način ne dopuštaju restituciju individualizma, rehabilitaciju pojedinca - ovdje se i dalje smatra da svi moramo imati jednaka prava, ali se ni na koji način ne misli zajamčiti jednakost šansi! Devedesete u Hrvatskoj i Srbiji nisu opscene zbog kriminala koji je zakonit - svaki će političar toga razdoblja kazati da je privatizacija izvršena u skladu s tadašnjom pozitivnom zakonskom regulativom - nego zbog činjenice da puka volja da i vi nešto ukradete u toj općoj pljački nije bila dovoljna: o tome tko će biti dio nove oligarhije i pripadati financijskoj eliti zemlje diskrecijski je odlučivao Tuđman, uz asistenciju hadezeovske kamarile. Kako ni za Račana ni za Mesića nitko za to nije kažnjen, dapače, lopovluk se nastavlja - pa i dalje zakonit, kao što svjedoči zakon o golf-terenima - to je onda sasvim jasno da Rađanje nacije i Stasanje kapitalizma u Hrvatskoj neometano ide i dalje pod budnom paskom kompradorske elite, strogo nadzirane kontrolorima međunarodnih visokih instanci: MMF, Svjetska banka, itd... Problem je dakle jednostavan: kakav kurčev neoliberalizam u zemlji u kojoj rashodovani udbaši levate na sve strane, a pošten čovjek svojim znanjem, talentom i radom ne može avanzirati sve i da izumi nesagorivi drveni šporet!? Ovdje su zakonitosti koje ravnaju društvenim, privrednim i inim procesima neoliberalne koliko i u Novosibirsku 1934.! Nema političara u ovoj zemlji, s lijeva nadesno, koji nije na kopanju Hypoa, a mi kenjamo o nedostacima liberalizma! Dajte, prosim vas, uozbiljite se.
21.02.2009. (15:25)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Ljevica ima svojevrsni fetis na godine. 1789., 1848., 1917.,1968. Covjek bi ocekivao od desnice da se osvrce unatrag i poziva na proslost. Ali ljevica je ta koja se drzi proslih godina, navodno za razliku od bekinih desnicara koji ne zele naprijed, nego su ukopani u teskoj sadasnjosti, te bi jos htjeli, navodno unatrag. Dakle, kakav je to progres, ako smo non-stop u proslosti?
Kod nas je omanja gospodarska krizica (Kuljis je to zgodno napisao u Globusu da nam premijera boli dzon, kad ovak njegovi glasaci nisu pogodjeni tom krizicom), a u SAD-u teska krizetina, ljudi gubi svoj posao, svoje aute, svoje kuce, svoju ustedjevinu, a svi su mirni kao bubice, nema revolucionarnog zova. Francuzi vole strajkat, ovak ili onak, pa sezonski izlaze na ulice, ali vise od toga, ma kakvi. Osim kad siromasni crnci pale srednjoj klasi Renaulte i Dacie, kao reakcija na tu situacijum nastane genijalac Nicolas Sarkozy, jedan od rijetkih politicara koji ne slici na eurokratske smeca iz Brüssela, evolucijski putem Stane Dolanc se pretvorio u stvorenje imena Jose Manuel Barroso, (koji izgleda da kao da je davno izgubljeni sin Otte Barica)
A Hrvatska je duhovno u cetrdesetima 20. stoljeca, mozda su vecinu sterali u gradove, ali svi se drze duhovno obicaja svojih predaka, koja glasi "ne vjeruj nijednoj vlasti, lazi, muljaj, kradi". Ako si posten i radisan, onda si dezurni budala.
21.02.2009. (17:13)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
'Jednostavno rečeno, Marxova analiza kapitalizma pokazala se ispravnom.' jednostavno ovo nije točno. Marxova analiza kapitalističkog ekonomskog ciklusa u svom temelju ima radnu teoriju vrijednosti... nije tržište to koje određuje vrijednost robe već utrošak faktora proizvodnje - kapitala, rada i zemlje. profit je onaj dio novostvorene vrijednosti koja nastaje kad rad oplemenjuje kapital i zemlju koji kapitalist uzima za sebe ne isplačujući ga u cijelosti kroz radničke nadnice. dakle, ako ja i moje preduzeće proizvodimo luft madrace koji tonu i nakon što se naduvaju jer je sama guma preteška, bez obzira što taj proizvod nitko ne želi kupiti, kapitalist je radniku dužan isplatiti plaću definiranu količinom rada kojim je u ovom slučaju kapital osiromašen. to je radna teorija vrijednosti na kojoj se bazira cjelokupna analitička kritika kapitalističke reprodukcije. subjektivna teorija vrijednosti kaže da su ljudi pohlepni i da je tržišna vrijednost dobrim dijelom odvojena od upotrebne vrijednosti jer se bazira na rijetkosti. kolika je upotrebna vrijednost ogrlice od smaragda ili La Costa pulovera. količina rada uložena u njihovu proizvodnju ne igra nikakvu ulogu u njihovoj tržišnoj vrijednosti, njihova ekskluzivnost je ono što im daje pravu, kapitalističku vrijednost. tržište odlučuje je li Smajo K. iskopao džaba 3000 tona čumura ako je uvezeni čumur iz Australije jeftiniji. tržište je beskrajno kompleksno i inherentno neljudski nastrojeno prema ogromnoj većini svojih čimbenika. pojam rijetkog (ekskluzivnog) kao vrijednog ZAHTIJEVA postojanje VEČINE koja to sebi ne može priuštiti da bi to nešto, što god to bilo, uopće imalo vrijednost. Baudrillard udaje dobar udarac klasičnom marksizmu koji je bio orijentiran na proizvodnju kad je uztvrdio da je prodaja ta faza iz koje se rađaju sve druge devijacije surovog liberalnog kapitalizma. Fukuyama sigurno nije mislio kako je mit o samoregulirajućem tržištu zadnja faza dekadencije kapitalizma kojemu je do tada samo postojanje komunizma davalo privid vitalnosti. On je vjerovao da su libertarijanske vrijednosti inherentno u RAVNOTEŽI sa magičnom silom tržišta da samo sebe popravlja, oscilirajući ne previše opasno oko stope rasta. u RAVNOTEŽI. klasična, neoklasična, supply side, teorija racionalnih očekivanja, monetarizan - sve su to 'desne' ekonomske paradigme koje su suvereno vladale od početka osamndesetih 'de iure', ali 'de facto' još od '63. godine i masovnih troškova vietnamskog rata koji su ubili Lyndon Johnsonove wellfare state planove. Nixon je naslijedio nered, ukinuo zlatni standard, proglasio sve liberalne intelektualce elitističkim snobovima zbog kojih su se 60-tih milijuni mladih odali drogirani i takvi se jebali ispred vrata 'church-going, god-fearing, law-obieding' Amerikanaca i digao ruke od tada već neupotrebljive keynezijanske ekonomije. tada počinje propast i kapitalizma i američkog sna. zapadna ljevica, ono što se naziva revizionizmom, socijaldemokracijom ili (u SAD) liberalizmom napravila je suicid kad je pristala na uvjete koje je diktirao kapital od '68-me pa nadalje... brisanje progresivnih poreza, bolno nepravedne porezne olakšice najbogatijima, polovno sindikalno organiziranje, kompromisi oko ukidanja i uništavanja kroz privatizaciju svega onoga što je stara ljevica stvorila, međusobne podjele i jalovo intelektualno buntovništvo... sve do poznate nakaze trećeg puta - zapadna ljevica je ili bila u defanzivi ili je kolaborilara sa svojim prirodnim neprijateljem. sad je kapitalizam sam sebe urušio zbog svoje nesposobnosti da uopće uspostavi pojam javnog interesa i nečemu takvom što zahtijeva planiranje na dugi rok podredi svoju kratkovidnu pohlepu za brzom i nebulozno visokom zaradom. to je bila smrt kapitalizma bez duše kojeg će sada zamijeniti kapitalizam sa dušom koji se u nekim svojim aspektima (Martin Weitzman i njegova 'ekonomija udjela') približava onom samoupravnom socijalizmu samo bez jedne avangardne radničke partije. govorim o sudjelovanju radnika u odlučivanju i podjeli zarade. Marxova analiza je kriva. Ljudi nisu prirodno dobri i problem je u njihovoj otuđenosti zbog mačehinskih povijesnih uvjetovanosti. ljudi ne žele egalitarnost i nisu nužno predodređeni za život u takvim uvjetima. najveća zabluda marksizma jest da je čovjek dobar sam po sebi, ali da je njegova povijesna izvedenica zastarnila ne svojom greškom u pakao povijesti. Ljudi vole biti istaknuti iznad svojih bližnjih i pohlepa je to što ih goni da život provedu zgrčući bogatsvo. jedna socijalna država koja bi uvela strmo progresivni porez na naslijedstvo i to uz otvoreno opravdanje da je svrha takvog poreza destimulacija pretjeranog bogačenja odvela bi ovu vrstu iz barbarstva ne u komunizam nego u jedan lijepi i uredni zološki vrt, gdje primati naše vrste i pripadaju. a ostvarila bi se i ona da treba ulagati u nevidljivom svijetu gdje hrđa i moljci neće izjesti životni trud nekog čovjeka, niti će mu ga djeca sičkati na kokain, kurve, kocku i kolesterol.
22.02.2009. (02:58)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Dakle, Pooka, čovjek je prirodna aberacija, greed is good, a eshaton je The Human Zoo, na koji te, kao Njetočka odavno mene, sada upućujem ovom bilješkom:
The Human Zoo is a book written by the British zoologist Desmond Morris, published in 1969.[1] It is a follow-up to his earlier book The Naked Ape; both books examine how the biological nature of the human species has shaped the character of the cultures of the contemporary world.
The Human Zoo examines the nature of civilized society, especially in the cities. Morris compares the human inhabitants of a city to the animal inhabitants of a zoo, which have their survival needs provided for, but at the cost of living in an unnatural environment. Humans in their cities, and animals in their zoos, both have food and shelter provided for them, and have considerable free time on their hands. But they have to live in an unnatural environment, are both likely to have problems in developing healthy social relationships, both are liable to suffer from isolation and boredom, and both live in a limited amount of physical space. The book explains how the inhabitants of cities and zoos have invented ways to deal with these problems, and the consequences that follow when they fail at dealing with them.
From this point of view, Morris examines why civilized society is the way it is. He offers explanations of the best and the worst features of civilized society. He examines the magnificent achievements of civilized society, the sublime explorations that make up science and the humanities. And he also examines the horrible behaviors of this same society like war, slavery, and rape. This book, and Morris's earlier book The Naked Ape, are two of the early works in the field of sociobiology.
P.S. Zanimljivo je kako Fukuyama ipak postaje problem: olako odbačena teorija o univerzalnoj liberalnoj državi koja će regulativnim principima tržišta nadomjestiti rat i povijest privesti kraju etablirajući se kao ultima ratio društvenog razvitka i ultimativna društveno-ekonomska formacija, sada se ispostavlja neobično inspirativnom: iako svi znaju da tome tako nije, pa ipak se ponašaju kao da jest, jer, ne znaju kako da se drukčije ponašaju. Što to znači? "Pouka Komunistickog manifesta za nas jest da je dilema izmedju "globalnog trzisnog liberalizma i fundamentalizma" pogresna. S jedne strane, svaka nada kako ce drustveni antagonizmi biti razrijeseni daljnjim razvojem kapitalisticke ekonomije i njezinog politickog pandana, multikulturalisticke liberalne demokracije, vodi nas na pogresan put: antagonisticke napetosti su upisane u sam pojam kapitalizma i stoga se ne mogu prevladati "dosljednijom" multikulturnom tolerancijom, borbom protiv etnickog ili seksistickog fundamentalizma i drugih "ostataka proslosti". S druge strane, bilo kakav pokusaj povratka tradicionalnim vrijednostima (od katolickog ili islamskog fundamentalizma do istocnjackih New Age mudrosti) osudjen je na propast - ne samo zato sto je impotentan pred prodornom silom Kapitala, vec zato sto u svojoj formi sami pokusaji ponovne uspostave starih vrijednosti vec ucvrscuju ono Novo. (Nije li danasnji televangelist, koji s ekrana propovijeda povratak autenticnim tradicijskim vrijednostima, u samoj formi svoje aktivnosti vec medijski show-man?). Mozda ipak ima i zrnce istine u omalovazavajucim tvrdnjama, mozda doista odgovori Komunistickog manifesta nisu vise primjereni. Ipak, u samoj svojoj manjkavosti, Komunisticki manifest nam se jos uvijek obraca, govori nam, namece nam zadatak da iznadjemo put iz zacaranog kruga kapitalizma. A zasto smo mi iz "post-komunistickih" istocnoevropskih zemalja oni koji trebaju preuzeti taj zadatak? Zato sto smo prisiljeni prezivljavati i podrzavati kontradikcije Novog Svjetskog Poretka globalnog kapitala u njegovom najradikalnijem obliku. Ideoloski san o ujedinjenoj Evropi tezi postizanju (nemoguceg) sklada izmedju dviju komponenti: pune integracije u globalno trziste i odrzavanja specificnih nacionalnih i etnickih identiteta. Ono sto dobivamo u post-komunistickoj Istocnoj Evropi je neka vrsta negativne, distopijske realizacije tog sna - ukratko, najgore od oba svijeta, nesputano trziste spojeno s ideoloskim fundamentalizmom (...)
22.02.2009. (08:29)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Prelazak iz realnog socijalizma na realni kapitalizam u Istocnoj Evropi proizveo je niz komicnih obrata uzvisenog demokratskog zanosa u ridikulozno. Dostojanstvene mase Istocnih Nijemaca koji su se okupljali oko protestantskih crkava i herojski se suprotstavljali teroru Stasi-a iznenada su se pretvorile u vulgarne konzumente banana i jeftine pornografije; civilizirani Cesi, mobilizirani karizmom Havela i drugih kulturnih ikona, iznenada su se preobratili u jeftine prevarante zapadnih turista... Razocaranje je obostrano: Zapad, koji je idolizirao disidentski pokret Istoka kao ponovni pronalazak svoje vlastite umorne demokracije, razocarano otpisuje danasnje post-socijalisticke rezime kao mjesavinu korumpirane eks-komunisticke oligarhije i/ili etnickih i religijskih fundamentalista. (Cak se ne vjeruje ni malobrojnim liberalima jer su nedovoljno "politicki korektni": a sto je s njihovom feministickom svijescu?) Istok, koji je poceo idolizirajuci Zapad kao uzor razvijene demokracije koji treba slijediti, sam se nasao u vrtlogu bezobzirne komercijalizacije i ekonomske kolonizacije. Je li sve to bilo vrijedno truda? Junak Malteskog sokola Dashiella Hammetta, privatni detektiv Sam Spade, pripovijeda pricu o tome kako je jednom bio unajmljen da pronadje muskarca koji je iznenada napustio svoj ustaljeni posao i obitelj te nestao. Spade mu ne moze uci u trag, ali nekoliko godina kasnije u nekom drugom gradu slucajno ga susretne u baru. Pod drugim imenom, covjek tamo vodi zivot sasvim slican onome od kojega je pobjegao (stalan dosadan posao, nova zena i djeca). - Medjutim, usprkos toj slicnosti, covjek je uvjeren kako njegovo pocinjanje ispocetka nije bilo uzaludno, da je posve bilo vrijedno truda pokidati sve veze i poceti nov zivot... Mozda je ista stvar i s prelazom od realnog socijalizma na realni kapitalizam u eks-komunistickim zemljama Istocne Evrope: usprkos izdanim entuzijasticnim ocekivanjima, nesto se u medjuvremenu JEST odigralo, u prelazu samom, i u tom dogadjaju koji se zbio izmedju, u tom "nestajucem posredniku", u tom trenutku demokratskog zanosa, odusevljenja, trebamo locirati kljucnu dimenziju zbrisanu potonjom kapitalistickom normalizacijom. Jasno je da su buntovne mase u DDR-u, Poljskoj i Cehoslovackoj "zeljele nesto drugo", utopijski objekt nemoguce punine, opisan nizom imena ("solidarnost", "ljudska prava" itd.), a NE ono sto su doista dobile. Dvije su moguce reakcije na taj jaz izmedju ocekivanja i realnosti; najbolji nacin da ih zahvatimo jest referenca na poznatu opoziciju lude [fool] i hulje [knave]. Luda je budalas, dvorski saljivdzija kome je dopusteno reci istinu upravo zato sto je "performativna snaga" (socio-politicka djelotvornost) njegova govora suspendirana; hulja je cinik koji otvoreno izgovara istinu, prevarant koji otvoreno iskazivanje svoje pokvarenosti zeli prodati pod iskrenost, prevarant koji priznaje potrebu za nelegitimnom represijom radi odrzanja socijalne stabilnosti. Nakon pada socijalizma, hulja je neokonzervativni zagovornik slobodnog trzista, koji okrutno odbija sve forme drustvene solidarnosti kao kontraproduktivni sentimentalizam, dok je luda mulitikulturalisticki "radikalni" drustveni kriticar koji svojim ludistickim postupcima koji bi trebali "subvertirati" postojeci poredak, u stvari sluzi kao njegova nadopuna. U slucaju Istocne Evrope, hulja odbacuje projekt "treceg puta" Novog Foruma u bivsoj DDR kao beznadezno zastarjelu utopiju i nagoni nas da prihvatimo okrutnu realnost trzista, dok luda inzistira na tome da je slom socijalizma stvarno otvorio Treci Put, mogucnost koju zapadna kolonizacija Istoka ostavlja neiskoristenom. (...)
22.02.2009. (08:30)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Taj okrutni preokret sublimnog u smijesno je, naravno, utemeljen u cinjenici dvostrukog nerazumijevanja u javnoj (samo)percepciji drustvenih protestnih pokreta posljednjih godina istocnoevropskog socijalizma (od Solidarnosti do Novog Foruma). S jedne strane, postojali su pokusaji vladajuce nomenklature da ponovno upise te dogadjaje u svoj policijsko/politicki okvir, razlikujuci "postene kriticare" s kojima je moguce raspravljati, ali u smirenoj, racionalnoj, depolitiziranoj atmosferi, i gomilu ekstremistickih provokatora koji sluze stranim interesima. Bitka se tako nije vodila samo za vece place i bolje uvjete zivota, vec takodjer i prije svega da bi radnici bili prepoznati kao legitimni partneri u pregovorima s predstavnicima rezima. U trenutku kad je vlast to morala prihvatiti, bitka je na izvjestan nacin vec bila dobivena. Kad su ti pokreti eksplodirali u siroku masovnu pojavu, njihove zahtjeve za slobodom i demokracijom (i solidarnoscu i...) takodjer su pogresno protumacili zapadni komentatori, koji su u njima vidjeli potvrdu da ljudi s Istoka takodjer zele ono sto ljudi na Zapadu vec imaju: oni su automatski te zaht jeve preveli u zapadnjacko liberalno-demokratsko shvacanje slobode (visestranacka predstavnicka politicka igra i globalna trzisna ekonomija). Tu je do karikature tipicna figura Dana Rathera, americkog izvjestitelja, s trga Tienanmen 1989, koji je sjedeci ispred kopije Kipa Slobode ustvrdio kako taj kip govori sve o zahtjevima studenata (ukratko, ako zagrebemo pod zutu kozu Kineza, otkrivamo Amerikanca). Ono sto je Kip stvarno reprezentirao, bila je utopijska teznja koja nema nikakve veze sa stvarnim Sjedinjenim Americkim Drzavama. (Doista, isti je slucaj i s originalnim imigrantima u Ameriku, kojima je pogled na Kip predstavljao ubrzo slomljene utopijske teznje). Percepcija americkih medija tako pruza drugi primjer ponovnog upisa eksplozije onoga sto je Etienne Balibar nazvao egaliberté (bezuvjetni zahtjev za slobodom-ravnopravnoscu koji razara svaki pozitivni poredak) unutar ogranicenja zadanog poretka. Jesmo li dakle osudjeni na iscrpljujucu alternativu izmedju hulje i lude, ili vazi i tertium datur? Ako nam Komunisticki manifest jos uvijek ima nesto reci, onda jos uvijek postoji i nada za tertium datur." SŽ, Div iz Ljubljane
22.02.2009. (08:30)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Ajmo mi natrag na Marxa, ne mogu se mjerit sa Zizekom, ali Pooka je sjajno izlozio da Marx je bio los psiholog, ljudi jednostavno vole privatno vlasnistvo. A svojevrsnu iluziju da su ljudi dobrice, pokupio je od lokalnog luteranizma, jerbo je bio "luteranizirani" Zidov. Zanimljivo, ta kombinacija ne funkcionira, dok s druge strane "katolizirani" Zidovi su gorljivi vjernici (npr. Edith Stein, od domacih ljudi npr. Slobodan Lang), nevjerojatno koliko ima paralela izmedju zidovstva i rimokatolicizma (iako npr. Zizek, ako se ne varam, tvrdi da bi se prije moglo govoriti o judeoislamskoj civilizaciji, nego judeokrscanskoj civlizaciji, a i Julija Kos, od domacih autora istice u svojoj knjizi Alef bet zidovstva: pogled u krug zidovske povijesti, religije i obicaja dosta zajednicki judeoislamskih crta, ali naglasavajuci da Bog u zidovstvu je milosrdniji i da nema dzihada, ali da su zidovstvo i Islam dijele jako puno toga). Kako se pak evangelicka/luteranska doktrina bazira podosta na Lutherovom dozivljaju vjere, a Luther je bio hardcore depresivac, tjeskoban covjek, baza stvari je ljubav Bozja, djelatna, koja mora, u krajnjoj liniji proizvoditi solidarnost. Uostalom, najsolidarnije drzave su bas luteranske; Skandinavija je jedino mjesto na svijetu gdje covjek ne mora raditi, nego mu drzava sve apsolutno placa, doslovce sve, samo s malom cakom; ne raditi je teska sramota, ako mozes. (S druge strane imamo kalvinizam, iz kojeg je ispao ovaj najdivljiji kapitalizam). Dakle, Marx cupa specificnu luteransku solidarnost, uzima tipicnu zidovsku apokaliptiku (sve bu propalo, bit ce kraj svijeta, jebal ga eshaton), dodaje zidovski ateizam i u sve ubacuje ekonomiju kao apsolutnu znanost i zakuhava to sto zakuhava, da Rusija ide sa seljacima u radnicku revoluciju, a mi jadni Slaveni opet smo pokusni kunici propalih eksperimenta. A za to vrijeme, luteranska Skandinavija putuje lagano, bez revolucije, samo kroz reforme, do ugodnog drustvenog uredjenja. Bez revolucije.
22.02.2009. (16:44)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Razmatrajući proizvodnju i raspodjelu bogatstva kroz povijest i zakone koji reguliraju blagostanje i napredak stanovništva, dolazimo do pouzdanoga zaključka da se društvo sve više diferencira po veličini i po izvorima bogatstva, po socijalnom položaju, po funkcijama i moći koju obnašaju pojedine skupine stanovništva; da je uvijek bilo slabih i moćnih, zaslužnih i manje zaslužnih, vladajućih i ovisnih, da je položaj pojedinca nesiguran i promjenljiv i da su mali izgledi da se ikad uspostavi društvo potpune jednakosti, pravde i sklada. Štoviše, zaključujemo da je ta diferencijacija izvor društvene moći i napretka, u mjeri u kojoj je osnova podjele rada, kombiniranja različitih znanja i umijeća u društvenu organizaciju rada i razmjene dobara i usluga na širokim prostranstvima ljudske ekumene. Velike političke, socijalne, moralne i intelektualne promjene dovode do promjena u ekonomskoj organizaciji društava, kako subjekata, tako i načina na koji se ona ostvaruje, ali i proizvodnih snaga društvenog tijela. To možemo dobro pratiti i na razvitku modernoga kapitalizma. Poduzetničko-menadžerska klasa postupno se uzdiže iz radnih klasa i oslobađa se potrebe fi zičkoga rada, monopolizirajući vlasničko-upravljačke funkcije, ali njezin interes i dalje ostaje da proizvodna moć radnika koje zapošljava bude što veća. Ona nastoji organizirati ljudsku proizvodnu aktivnost na najproduktivniji način, povećanjem ulaganja znanja i proširenjem područja djelovanja. Na to je tjera konkurencija kao osnovno načelo te organizacije. No radnici su, koliko god bili sredstvo proizvodne aktivnosti, drugi aktivni element proizvodne snage i njezina rasta, kao nositelji napora, znanja, vještina, radne motivacije. Radnici, još više nego kapitalisti, u proizvodnu aktivnost ulažu svoj život, svoje sposobnosti i društveni položaj. Između ekonomske i socijalne organizacije društva, s jedne strane, i društvene proizvodne snage i stabilnosti, sa druge strane, postoji uska veza. Ta veza nije samo stvar individualnog ugovora, nego jednako i pravne, socijalne i političke konstitucije društva, kao odnosa različitih društvenih klasa i skupina. Ti se odnosi ne mogu nikada jasno razumjeti na razini odnosa pojedinaca, ako se ne shvati zašto su, za razliku od kako, ti odnosi uspostavljeni i kako se mijenjaju. Objašnjenje toga bitna je i prava zadaća ekonomske znanosti
22.02.2009. (20:47)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
No tu je i osnovna crta raskola u ekonomskoj znanosti. Oni koji nastoje svesti ekonomsku znanost na pitanje: kako funkcioniraju ekonomske institucije i mehanizmi? iz njezina područja isključuju pitanja socijalne strukture, morala i prava sudjelovanja svih u društvenome napretku. Oni se postavljaju na poziciju povlaštene kapitalističko-menadžerske klase, koja je po logici svoje funkcionalne logike sklona misliti da svi rezultati društvenoga napretka pripadaju njoj, a da se radne klase moraju zadovoljiti minimalnim udjelom u društvenome proizvodu na razini golog održanja, da dohotke radnih klasa valja isključivo tretirati kao potrebne troškove proizvodnje u danim uvjetima konkurencije. To je uvijek bio stav liberalne doktrine, kako u vrijeme Adama Smitha, tako i u današnje vrijeme neoliberalizma, ali je već Richard Cantillon, na samom početku ekonomske znanosti, jasno poručio da pravo na život mora biti osnovno načelo svake ekonomije: «... bilo što da ljudi proizvode svojim radom, taj rad treba da osigura njihovo uzdržavanje. To je veliko načelo koje se svakodnevno čuje čak i iz usta malih ljudi koji se nimalo ne bave našim spekulacijama i koji žive od svog rada i svojih poduzeća». I na kraju je podcrtao» Svi ljudi treba da žive».25 Je li potrebno danas dodati: u dostojanstvu i sigurnosti
22.02.2009. (20:48)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
pero nemam podatak za skandinavce , znam da je talijan na istom stroju , u istim uvjetima , sa istim materijalom produktivniji za 20-25 % . tko je jadniji ? onaj koji crnči poput stroja ili mi slaveni sa radnim navikama rakijica-kavica-gundranje . možda nam je cijelo vrijeme potreban mentalni poticaj «Mi gradimo prugu, pruga gradi nas! ...;)))
22.02.2009. (21:27)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Pa nije domaci radnik tako los. Npr. Nijemci su oduvijek bili odusevljeni nasim radnicima, doduse ima nesto u cinjenici da su djeca hrvatskih gastarbeitera odmah Nijemci i da se dobro uklope. Za vrijeme Otte Barica bio je vic da sluzbeni jezik nogometne reprezentacije njemacki. To je stvar statistike. Kod nas je cudesno da sve ide u ekstrem, pa tako i radnom sposobnoscu. Ili je covjek strucnjak, sjajan i radisan ili ima geslo "ne mozes me toliko malo platiti, koliko ja mogu raditi. Skandinavski nacin zivota, za nase pojmove je pomalo dosadan :D.
23.02.2009. (00:54)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Nije hrvatski radnik ili poduzetnik tako loš samo što jadan grca ispod Debelguze babe po uredima uprava koje su nakon političke elite najmoćnija skupina .npr. Hitrorez je miniran u roku keks , internetizacija – eror , tu je i Sanader potpuno nemoćan , jer mu/ njima/eliti u isto vrijeme drže štangu prema poslovima za koje su jedino sposobni - dealovima s državom .
23.02.2009. (14:33)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Angloamericka politologija kao jednu od glavnih tema ima strah od birokracije. Kako se vlast bira na slobodnim izborima, jednako tako se moze srusiti. Izbori daju legitimitet vlasti da radi sto radi. Drzavna birokracija pak drzi stravican komad moci u svojim rukama, nije izabrana, nema legitimiteta. To se dosta vidi u engleskim serijama. Kao vrhunac svakako je Yes, Minister/Prime Minister, ali i sadasnja sezona Spooksa na HTV-u zapocela s je sa svojevrsnim birokratskim pucem u UK-u.
E sad. Engleska birokracija je skolovana na vrhunskim skolama, Oxford, Cambridge. Francuska pak na negdasnjem Ecole Libre des Sciences Politiques (sad se nekak drukcije zove), a hrvatska birokracija nema ni srednju skolu, osim sto su dobro karbonizirani ostaci rodijacko-SKH sklopa koji se boji ljudi sa skolom vise od samog sotone, koji ce kad-tad, doci po svoje, odnosno po njih. Sad mozes sjest i plakat kraj Save.
23.02.2009. (19:01)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
lolina
Ne poričući važnost prošlih i budućih doprinosa marksističkih povjesničara,
razumijevanju razvitka modernoga svijeta, ipak mi se čini da bi to mogla biti još
jedna modernistička zabluda. Raspad marksističkog komunizma dio je problema
moderne povijesti, a ne put njezina razumijevanja. Zašto bismo od marksista
očekivali bolji uvid u anatomiju vlastitoga neuspjeha od drugih koji tim svjetonazorom
nisu opterećeni? Osnovno pitanje krize suvremenog društva nije, koja varijanta
racionalizma, (kojoj pripada i marksizam) ima najviše šanse da stabilizira
moderno društvo i osigura njegov dalji razvitak, nego: postoji li neka alternativa
izvan toga okvira mišljenja i prakse? Ako je modernizam općenito u krizi, onda
su u krizi i sve njegove varijante, uključujući i liberalizam. U doba pobjedničkoga
hoda neoliberalizma, koji bi svjetsku povijest navodno doveo «do kraja», morali
bismo otvoriti najširu raspravu o krizi liberalizma kao o iminentnom svjetsko-
povijesnom izazovu. Neproduktivno bi bilo tu raspravu otvarati s marksističke
pozicije koja je u srazu s liberalizmom već doživjela povijesni poraz
E. J. Hobsbawm
21.02.2009. (13:26) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
babl
A đe me nađe?
21.02.2009. (14:16) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
NEMANJA
U opasci E.J.Hobsbawma nevjerojatna mi je rečenica koja sugerira da bi morala postojati neka alternativa izvan okvira mišljenja i prakse racionalizma! Možda da rješenje potražimo u nekoj od varijanti iracionalizma!?
Lo, postoje dva pitanja na koja valja preliminarno odgovoriti:
1. Alternativu kapitalizmu, kao načinu proizvodnje, treba tražiti već i zato jer je stvoren dojam da alternative ne samo da nema, nego i a) da nije moguća, te b) da nije potrebna! Ipak, vrlo bi praktično bilo nadalje odgovoriti na pitanje što mi zapravo zamjeramo kapitalizmu, osim činjenice da ne nudi alternativu? Mislim, to bi bilo ipak nedovoljno: ležati na plaži otočića u pacifičkom arhipelagu i grintati da mi je loše samo zato jer to radim iz dana u dan već godinama! Što nam je to u kapitalizmu neprihvaljivo? To je pitanje, a ne ovo gunđanje: Kapitalizam je upitan jer ne nudi alternativu!
2. Spikica o nedostacima neoliberalizma me živcira koliko je to samo moguće: u zemljama u kojima vladaju oligarhije partijskoobavještajne elite komunističkog poretka pričati o tome da su se neoliberalne vrijednosti kompromitirale groteskno je, neukusno i besmisleno! Ovdje neoliberalizam nije ni zaživio, a nekmoli da bi ga valjalo osuditi i odbaciti stoga jer se pokazao insuficijentnim. Osnovno je dakle pitanje: Zašto neoliberalizam u postsocijalističkim zemljama ne uzima maha i ne nalazi plodno tlo? Odgovor bi možda mogao računati i na prijespomenutu okolnost: Ovdje vladaju kabale koje ni na koji način ne dopuštaju restituciju individualizma, rehabilitaciju pojedinca - ovdje se i dalje smatra da svi moramo imati jednaka prava, ali se ni na koji način ne misli zajamčiti jednakost šansi! Devedesete u Hrvatskoj i Srbiji nisu opscene zbog kriminala koji je zakonit - svaki će političar toga razdoblja kazati da je privatizacija izvršena u skladu s tadašnjom pozitivnom zakonskom regulativom - nego zbog činjenice da puka volja da i vi nešto ukradete u toj općoj pljački nije bila dovoljna: o tome tko će biti dio nove oligarhije i pripadati financijskoj eliti zemlje diskrecijski je odlučivao Tuđman, uz asistenciju hadezeovske kamarile. Kako ni za Račana ni za Mesića nitko za to nije kažnjen, dapače, lopovluk se nastavlja - pa i dalje zakonit, kao što svjedoči zakon o golf-terenima - to je onda sasvim jasno da Rađanje nacije i Stasanje kapitalizma u Hrvatskoj neometano ide i dalje pod budnom paskom kompradorske elite, strogo nadzirane kontrolorima međunarodnih visokih instanci: MMF, Svjetska banka, itd... Problem je dakle jednostavan: kakav kurčev neoliberalizam u zemlji u kojoj rashodovani udbaši levate na sve strane, a pošten čovjek svojim znanjem, talentom i radom ne može avanzirati sve i da izumi nesagorivi drveni šporet!? Ovdje su zakonitosti koje ravnaju društvenim, privrednim i inim procesima neoliberalne koliko i u Novosibirsku 1934.! Nema političara u ovoj zemlji, s lijeva nadesno, koji nije na kopanju Hypoa, a mi kenjamo o nedostacima liberalizma! Dajte, prosim vas, uozbiljite se.
21.02.2009. (15:25) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Pero Panonski
Ljevica ima svojevrsni fetis na godine. 1789., 1848., 1917.,1968. Covjek bi ocekivao od desnice da se osvrce unatrag i poziva na proslost. Ali ljevica je ta koja se drzi proslih godina, navodno za razliku od bekinih desnicara koji ne zele naprijed, nego su ukopani u teskoj sadasnjosti, te bi jos htjeli, navodno unatrag. Dakle, kakav je to progres, ako smo non-stop u proslosti?
Kod nas je omanja gospodarska krizica (Kuljis je to zgodno napisao u Globusu da nam premijera boli dzon, kad ovak njegovi glasaci nisu pogodjeni tom krizicom), a u SAD-u teska krizetina, ljudi gubi svoj posao, svoje aute, svoje kuce, svoju ustedjevinu, a svi su mirni kao bubice, nema revolucionarnog zova. Francuzi vole strajkat, ovak ili onak, pa sezonski izlaze na ulice, ali vise od toga, ma kakvi. Osim kad siromasni crnci pale srednjoj klasi Renaulte i Dacie, kao reakcija na tu situacijum nastane genijalac Nicolas Sarkozy, jedan od rijetkih politicara koji ne slici na eurokratske smeca iz Brüssela, evolucijski putem Stane Dolanc se pretvorio u stvorenje imena Jose Manuel Barroso, (koji izgleda da kao da je davno izgubljeni sin Otte Barica)
A Hrvatska je duhovno u cetrdesetima 20. stoljeca, mozda su vecinu sterali u gradove, ali svi se drze duhovno obicaja svojih predaka, koja glasi "ne vjeruj nijednoj vlasti, lazi, muljaj, kradi". Ako si posten i radisan, onda si dezurni budala.
21.02.2009. (17:13) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
pooka
'Jednostavno rečeno, Marxova analiza kapitalizma pokazala se ispravnom.'
jednostavno ovo nije točno. Marxova analiza kapitalističkog ekonomskog ciklusa u svom temelju ima radnu teoriju vrijednosti... nije tržište to koje određuje vrijednost robe već utrošak faktora proizvodnje - kapitala, rada i zemlje. profit je onaj dio novostvorene vrijednosti koja nastaje kad rad oplemenjuje kapital i zemlju koji kapitalist uzima za sebe ne isplačujući ga u cijelosti kroz radničke nadnice. dakle, ako ja i moje preduzeće proizvodimo luft madrace koji tonu i nakon što se naduvaju jer je sama guma preteška, bez obzira što taj proizvod nitko ne želi kupiti, kapitalist je radniku dužan isplatiti plaću definiranu količinom rada kojim je u ovom slučaju kapital osiromašen. to je radna teorija vrijednosti na kojoj se bazira cjelokupna analitička kritika kapitalističke reprodukcije.
subjektivna teorija vrijednosti kaže da su ljudi pohlepni i da je tržišna vrijednost dobrim dijelom odvojena od upotrebne vrijednosti jer se bazira na rijetkosti. kolika je upotrebna vrijednost ogrlice od smaragda ili La Costa pulovera. količina rada uložena u njihovu proizvodnju ne igra nikakvu ulogu u njihovoj tržišnoj vrijednosti, njihova ekskluzivnost je ono što im daje pravu, kapitalističku vrijednost. tržište odlučuje je li Smajo K. iskopao džaba 3000 tona čumura ako je uvezeni čumur iz Australije jeftiniji. tržište je beskrajno kompleksno i inherentno neljudski nastrojeno prema ogromnoj većini svojih čimbenika.
pojam rijetkog (ekskluzivnog) kao vrijednog ZAHTIJEVA postojanje VEČINE koja to sebi ne može priuštiti da bi to nešto, što god to bilo, uopće imalo vrijednost.
Baudrillard udaje dobar udarac klasičnom marksizmu koji je bio orijentiran na proizvodnju kad je uztvrdio da je prodaja ta faza iz koje se rađaju sve druge devijacije surovog liberalnog kapitalizma.
Fukuyama sigurno nije mislio kako je mit o samoregulirajućem tržištu zadnja faza dekadencije kapitalizma kojemu je do tada samo postojanje komunizma davalo privid vitalnosti. On je vjerovao da su libertarijanske vrijednosti inherentno u RAVNOTEŽI sa magičnom silom tržišta da samo sebe popravlja, oscilirajući ne previše opasno oko stope rasta. u RAVNOTEŽI.
klasična, neoklasična, supply side, teorija racionalnih očekivanja, monetarizan - sve su to 'desne' ekonomske paradigme koje su suvereno vladale od početka osamndesetih 'de iure', ali 'de facto' još od '63. godine i masovnih troškova vietnamskog rata koji su ubili Lyndon Johnsonove wellfare state planove. Nixon je naslijedio nered, ukinuo zlatni standard, proglasio sve liberalne intelektualce elitističkim snobovima zbog kojih su se 60-tih milijuni mladih odali drogirani i takvi se jebali ispred vrata 'church-going, god-fearing, law-obieding' Amerikanaca i digao ruke od tada već neupotrebljive keynezijanske ekonomije. tada počinje propast i kapitalizma i američkog sna.
zapadna ljevica, ono što se naziva revizionizmom, socijaldemokracijom ili (u SAD) liberalizmom napravila je suicid kad je pristala na uvjete koje je diktirao kapital od '68-me pa nadalje... brisanje progresivnih poreza, bolno nepravedne porezne olakšice najbogatijima, polovno sindikalno organiziranje, kompromisi oko ukidanja i uništavanja kroz privatizaciju svega onoga što je stara ljevica stvorila, međusobne podjele i jalovo intelektualno buntovništvo... sve do poznate nakaze trećeg puta - zapadna ljevica je ili bila u defanzivi ili je kolaborilara sa svojim prirodnim neprijateljem.
sad je kapitalizam sam sebe urušio zbog svoje nesposobnosti da uopće uspostavi pojam javnog interesa i nečemu takvom što zahtijeva planiranje na dugi rok podredi svoju kratkovidnu pohlepu za brzom i nebulozno visokom zaradom. to je bila smrt kapitalizma bez duše kojeg će sada zamijeniti kapitalizam sa dušom koji se u nekim svojim aspektima (Martin Weitzman i njegova 'ekonomija udjela') približava onom samoupravnom socijalizmu samo bez jedne avangardne radničke partije. govorim o sudjelovanju radnika u odlučivanju i podjeli zarade.
Marxova analiza je kriva. Ljudi nisu prirodno dobri i problem je u njihovoj otuđenosti zbog mačehinskih povijesnih uvjetovanosti. ljudi ne žele egalitarnost i nisu nužno predodređeni za život u takvim uvjetima. najveća zabluda marksizma jest da je čovjek dobar sam po sebi, ali da je njegova povijesna izvedenica zastarnila ne svojom greškom u pakao povijesti.
Ljudi vole biti istaknuti iznad svojih bližnjih i pohlepa je to što ih goni da život provedu zgrčući bogatsvo. jedna socijalna država koja bi uvela strmo progresivni porez na naslijedstvo i to uz otvoreno opravdanje da je svrha takvog poreza destimulacija pretjeranog bogačenja odvela bi ovu vrstu iz barbarstva ne u komunizam nego u jedan lijepi i uredni zološki vrt, gdje primati naše vrste i pripadaju. a ostvarila bi se i ona da treba ulagati u nevidljivom svijetu gdje hrđa i moljci neće izjesti životni trud nekog čovjeka, niti će mu ga djeca sičkati na kokain, kurve, kocku i kolesterol.
22.02.2009. (02:58) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
NEMANJA
Dakle, Pooka, čovjek je prirodna aberacija, greed is good, a eshaton je The Human Zoo, na koji te, kao Njetočka odavno mene, sada upućujem ovom bilješkom:
The Human Zoo is a book written by the British zoologist Desmond Morris, published in 1969.[1] It is a follow-up to his earlier book The Naked Ape; both books examine how the biological nature of the human species has shaped the character of the cultures of the contemporary world.
The Human Zoo examines the nature of civilized society, especially in the cities. Morris compares the human inhabitants of a city to the animal inhabitants of a zoo, which have their survival needs provided for, but at the cost of living in an unnatural environment. Humans in their cities, and animals in their zoos, both have food and shelter provided for them, and have considerable free time on their hands. But they have to live in an unnatural environment, are both likely to have problems in developing healthy social relationships, both are liable to suffer from isolation and boredom, and both live in a limited amount of physical space. The book explains how the inhabitants of cities and zoos have invented ways to deal with these problems, and the consequences that follow when they fail at dealing with them.
From this point of view, Morris examines why civilized society is the way it is. He offers explanations of the best and the worst features of civilized society. He examines the magnificent achievements of civilized society, the sublime explorations that make up science and the humanities. And he also examines the horrible behaviors of this same society like war, slavery, and rape. This book, and Morris's earlier book The Naked Ape, are two of the early works in the field of sociobiology.
P.S.
Zanimljivo je kako Fukuyama ipak postaje problem: olako odbačena teorija o univerzalnoj liberalnoj državi koja će regulativnim principima tržišta nadomjestiti rat i povijest privesti kraju etablirajući se kao ultima ratio društvenog razvitka i ultimativna društveno-ekonomska formacija, sada se ispostavlja neobično inspirativnom: iako svi znaju da tome tako nije, pa ipak se ponašaju kao da jest, jer, ne znaju kako da se drukčije ponašaju. Što to znači?
"Pouka Komunistickog manifesta za nas jest da je dilema izmedju "globalnog trzisnog liberalizma i fundamentalizma" pogresna. S jedne strane, svaka nada kako ce drustveni antagonizmi biti razrijeseni daljnjim razvojem kapitalisticke ekonomije i njezinog politickog pandana, multikulturalisticke liberalne demokracije, vodi nas na pogresan put: antagonisticke napetosti su upisane u sam pojam kapitalizma i stoga se ne mogu prevladati "dosljednijom" multikulturnom tolerancijom, borbom protiv etnickog ili seksistickog fundamentalizma i drugih "ostataka proslosti". S druge strane, bilo kakav pokusaj povratka tradicionalnim vrijednostima (od katolickog ili islamskog fundamentalizma do istocnjackih New Age mudrosti) osudjen je na propast - ne samo zato sto je impotentan pred prodornom silom Kapitala, vec zato sto u svojoj formi sami pokusaji ponovne uspostave starih vrijednosti vec ucvrscuju ono Novo. (Nije li danasnji televangelist, koji s ekrana propovijeda povratak autenticnim tradicijskim vrijednostima, u samoj formi svoje aktivnosti vec medijski show-man?).
Mozda ipak ima i zrnce istine u omalovazavajucim tvrdnjama, mozda doista odgovori Komunistickog manifesta nisu vise primjereni. Ipak, u samoj svojoj manjkavosti, Komunisticki manifest nam se jos uvijek obraca, govori nam, namece nam zadatak da iznadjemo put iz zacaranog kruga kapitalizma. A zasto smo mi iz "post-komunistickih" istocnoevropskih zemalja oni koji trebaju preuzeti taj zadatak? Zato sto smo prisiljeni prezivljavati i podrzavati kontradikcije Novog Svjetskog Poretka globalnog kapitala u njegovom najradikalnijem obliku. Ideoloski san o ujedinjenoj Evropi tezi postizanju (nemoguceg) sklada izmedju dviju komponenti: pune integracije u globalno trziste i odrzavanja specificnih nacionalnih i etnickih identiteta. Ono sto dobivamo u post-komunistickoj Istocnoj Evropi je neka vrsta negativne, distopijske realizacije tog sna - ukratko, najgore od oba svijeta, nesputano trziste spojeno s ideoloskim fundamentalizmom
(...)
22.02.2009. (08:29) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
NEMANJA
Prelazak iz realnog socijalizma na realni kapitalizam u Istocnoj Evropi proizveo je niz komicnih obrata uzvisenog demokratskog zanosa u ridikulozno. Dostojanstvene mase Istocnih Nijemaca koji su se okupljali oko protestantskih crkava i herojski se suprotstavljali teroru Stasi-a iznenada su se pretvorile u vulgarne konzumente banana i jeftine pornografije; civilizirani Cesi, mobilizirani karizmom Havela i drugih kulturnih ikona, iznenada su se preobratili u jeftine prevarante zapadnih turista... Razocaranje je obostrano: Zapad, koji je idolizirao disidentski pokret Istoka kao ponovni pronalazak svoje vlastite umorne demokracije, razocarano otpisuje danasnje post-socijalisticke rezime kao mjesavinu korumpirane eks-komunisticke oligarhije i/ili etnickih i religijskih fundamentalista. (Cak se ne vjeruje ni malobrojnim liberalima jer su nedovoljno "politicki korektni": a sto je s njihovom feministickom svijescu?) Istok, koji je poceo idolizirajuci Zapad kao uzor razvijene demokracije koji treba slijediti, sam se nasao u vrtlogu bezobzirne komercijalizacije i ekonomske kolonizacije. Je li sve to bilo vrijedno truda? Junak Malteskog sokola Dashiella Hammetta, privatni detektiv Sam Spade, pripovijeda pricu o tome kako je jednom bio unajmljen da pronadje muskarca koji je iznenada napustio svoj ustaljeni posao i obitelj te nestao. Spade mu ne moze uci u trag, ali nekoliko godina kasnije u nekom drugom gradu slucajno ga susretne u baru. Pod drugim imenom, covjek tamo vodi zivot sasvim slican onome od kojega je pobjegao (stalan dosadan posao, nova zena i djeca). - Medjutim, usprkos toj slicnosti, covjek je uvjeren kako njegovo pocinjanje ispocetka nije bilo uzaludno, da je posve bilo vrijedno truda pokidati sve veze i poceti nov zivot... Mozda je ista stvar i s prelazom od realnog socijalizma na realni kapitalizam u eks-komunistickim zemljama Istocne Evrope: usprkos izdanim entuzijasticnim ocekivanjima, nesto se u medjuvremenu JEST odigralo, u prelazu samom, i u tom dogadjaju koji se zbio izmedju, u tom "nestajucem posredniku", u tom trenutku demokratskog zanosa, odusevljenja, trebamo locirati kljucnu dimenziju zbrisanu potonjom kapitalistickom normalizacijom.
Jasno je da su buntovne mase u DDR-u, Poljskoj i Cehoslovackoj "zeljele nesto drugo", utopijski objekt nemoguce punine, opisan nizom imena ("solidarnost", "ljudska prava" itd.), a NE ono sto su doista dobile. Dvije su moguce reakcije na taj jaz izmedju ocekivanja i realnosti; najbolji nacin da ih zahvatimo jest referenca na poznatu opoziciju lude [fool] i hulje [knave]. Luda je budalas, dvorski saljivdzija kome je dopusteno reci istinu upravo zato sto je "performativna snaga" (socio-politicka djelotvornost) njegova govora suspendirana; hulja je cinik koji otvoreno izgovara istinu, prevarant koji otvoreno iskazivanje svoje pokvarenosti zeli prodati pod iskrenost, prevarant koji priznaje potrebu za nelegitimnom represijom radi odrzanja socijalne stabilnosti. Nakon pada socijalizma, hulja je neokonzervativni zagovornik slobodnog trzista, koji okrutno odbija sve forme drustvene solidarnosti kao kontraproduktivni sentimentalizam, dok je luda mulitikulturalisticki "radikalni" drustveni kriticar koji svojim ludistickim postupcima koji bi trebali "subvertirati" postojeci poredak, u stvari sluzi kao njegova nadopuna. U slucaju Istocne Evrope, hulja odbacuje projekt "treceg puta" Novog Foruma u bivsoj DDR kao beznadezno zastarjelu utopiju i nagoni nas da prihvatimo okrutnu realnost trzista, dok luda inzistira na tome da je slom socijalizma stvarno otvorio Treci Put, mogucnost koju zapadna kolonizacija Istoka ostavlja neiskoristenom.
(...)
22.02.2009. (08:30) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
NEMANJA
Taj okrutni preokret sublimnog u smijesno je, naravno, utemeljen u cinjenici dvostrukog nerazumijevanja u javnoj (samo)percepciji drustvenih protestnih pokreta posljednjih godina istocnoevropskog socijalizma (od Solidarnosti do Novog Foruma). S jedne strane, postojali su pokusaji vladajuce nomenklature da ponovno upise te dogadjaje u svoj policijsko/politicki okvir, razlikujuci "postene kriticare" s kojima je moguce raspravljati, ali u smirenoj, racionalnoj, depolitiziranoj atmosferi, i gomilu ekstremistickih provokatora koji sluze stranim interesima. Bitka se tako nije vodila samo za vece place i bolje uvjete zivota, vec takodjer i prije svega da bi radnici bili prepoznati kao legitimni partneri u pregovorima s predstavnicima rezima. U trenutku kad je vlast to morala prihvatiti, bitka je na izvjestan nacin vec bila dobivena. Kad su ti pokreti eksplodirali u siroku masovnu pojavu, njihove zahtjeve za slobodom i demokracijom (i solidarnoscu i...) takodjer su pogresno protumacili zapadni komentatori, koji su u njima vidjeli potvrdu da ljudi s Istoka takodjer zele ono sto ljudi na Zapadu vec imaju: oni su automatski te zaht jeve preveli u zapadnjacko liberalno-demokratsko shvacanje slobode (visestranacka predstavnicka politicka igra i globalna trzisna ekonomija).
Tu je do karikature tipicna figura Dana Rathera, americkog izvjestitelja, s trga Tienanmen 1989, koji je sjedeci ispred kopije Kipa Slobode ustvrdio kako taj kip govori sve o zahtjevima studenata (ukratko, ako zagrebemo pod zutu kozu Kineza, otkrivamo Amerikanca). Ono sto je Kip stvarno reprezentirao, bila je utopijska teznja koja nema nikakve veze sa stvarnim Sjedinjenim Americkim Drzavama. (Doista, isti je slucaj i s originalnim imigrantima u Ameriku, kojima je pogled na Kip predstavljao ubrzo slomljene utopijske teznje). Percepcija americkih medija tako pruza drugi primjer ponovnog upisa eksplozije onoga sto je Etienne Balibar nazvao egaliberté (bezuvjetni zahtjev za slobodom-ravnopravnoscu koji razara svaki pozitivni poredak) unutar ogranicenja zadanog poretka.
Jesmo li dakle osudjeni na iscrpljujucu alternativu izmedju hulje i lude, ili vazi i tertium datur? Ako nam Komunisticki manifest jos uvijek ima nesto reci, onda jos uvijek postoji i nada za tertium datur."
SŽ, Div iz Ljubljane
22.02.2009. (08:30) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Galerija Latica
još jedna famozna slija :0)
22.02.2009. (14:39) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Pero Panonski
Ajmo mi natrag na Marxa, ne mogu se mjerit sa Zizekom, ali Pooka je sjajno izlozio da Marx je bio los psiholog, ljudi jednostavno vole privatno vlasnistvo. A svojevrsnu iluziju da su ljudi dobrice, pokupio je od lokalnog luteranizma, jerbo je bio "luteranizirani" Zidov. Zanimljivo, ta kombinacija ne funkcionira, dok s druge strane "katolizirani" Zidovi su gorljivi vjernici (npr. Edith Stein, od domacih ljudi npr. Slobodan Lang), nevjerojatno koliko ima paralela izmedju zidovstva i rimokatolicizma (iako npr. Zizek, ako se ne varam, tvrdi da bi se prije moglo govoriti o judeoislamskoj civilizaciji, nego judeokrscanskoj civlizaciji, a i Julija Kos, od domacih autora istice u svojoj knjizi Alef bet zidovstva: pogled u krug zidovske povijesti, religije i obicaja dosta zajednicki judeoislamskih crta, ali naglasavajuci da Bog u zidovstvu je milosrdniji i da nema dzihada, ali da su zidovstvo i Islam dijele jako puno toga). Kako se pak evangelicka/luteranska doktrina bazira podosta na Lutherovom dozivljaju vjere, a Luther je bio hardcore depresivac, tjeskoban covjek, baza stvari je ljubav Bozja, djelatna, koja mora, u krajnjoj liniji proizvoditi solidarnost. Uostalom, najsolidarnije drzave su bas luteranske; Skandinavija je jedino mjesto na svijetu gdje covjek ne mora raditi, nego mu drzava sve apsolutno placa, doslovce sve, samo s malom cakom; ne raditi je teska sramota, ako mozes. (S druge strane imamo kalvinizam, iz kojeg je ispao ovaj najdivljiji kapitalizam). Dakle, Marx cupa specificnu luteransku solidarnost, uzima tipicnu zidovsku apokaliptiku (sve bu propalo, bit ce kraj svijeta, jebal ga eshaton), dodaje zidovski ateizam i u sve ubacuje ekonomiju kao apsolutnu znanost i zakuhava to sto zakuhava, da Rusija ide sa seljacima u radnicku revoluciju, a mi jadni Slaveni opet smo pokusni kunici propalih eksperimenta. A za to vrijeme, luteranska Skandinavija putuje lagano, bez revolucije, samo kroz reforme, do ugodnog drustvenog uredjenja. Bez revolucije.
22.02.2009. (16:44) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
lolina
Razmatrajući proizvodnju i raspodjelu bogatstva kroz povijest i zakone koji
reguliraju blagostanje i napredak stanovništva, dolazimo do pouzdanoga zaključka
da se društvo sve više diferencira po veličini i po izvorima bogatstva, po socijalnom
položaju, po funkcijama i moći koju obnašaju pojedine skupine stanovništva;
da je uvijek bilo slabih i moćnih, zaslužnih i manje zaslužnih, vladajućih i ovisnih,
da je položaj pojedinca nesiguran i promjenljiv i da su mali izgledi da se ikad
uspostavi društvo potpune jednakosti, pravde i sklada. Štoviše, zaključujemo da
je ta diferencijacija izvor društvene moći i napretka, u mjeri u kojoj je osnova podjele
rada, kombiniranja različitih znanja i umijeća u društvenu organizaciju rada
i razmjene dobara i usluga na širokim prostranstvima ljudske ekumene. Velike
političke, socijalne, moralne i intelektualne promjene dovode do promjena u ekonomskoj
organizaciji društava, kako subjekata, tako i načina na koji se ona ostvaruje,
ali i proizvodnih snaga društvenog tijela. To možemo dobro pratiti i na razvitku modernoga
kapitalizma. Poduzetničko-menadžerska klasa postupno se uzdiže iz radnih
klasa i oslobađa se potrebe fi zičkoga rada, monopolizirajući vlasničko-upravljačke
funkcije, ali njezin interes i dalje ostaje da proizvodna moć radnika koje zapošljava
bude što veća. Ona nastoji organizirati ljudsku proizvodnu aktivnost na najproduktivniji
način, povećanjem ulaganja znanja i proširenjem područja djelovanja. Na to
je tjera konkurencija kao osnovno načelo te organizacije.
No radnici su, koliko god bili sredstvo proizvodne aktivnosti, drugi aktivni
element proizvodne snage i njezina rasta, kao nositelji napora, znanja, vještina,
radne motivacije. Radnici, još više nego kapitalisti, u proizvodnu aktivnost ulažu
svoj život, svoje sposobnosti i društveni položaj. Između ekonomske i socijalne
organizacije društva, s jedne strane, i društvene proizvodne snage i stabilnosti,
sa druge strane, postoji uska veza. Ta veza nije samo stvar individualnog ugovora,
nego jednako i pravne, socijalne i političke konstitucije društva, kao odnosa
različitih društvenih klasa i skupina. Ti se odnosi ne mogu nikada jasno razumjeti
na razini odnosa pojedinaca, ako se ne shvati zašto su, za razliku od kako, ti odnosi
uspostavljeni i kako se mijenjaju. Objašnjenje toga bitna je i prava zadaća
ekonomske znanosti
22.02.2009. (20:47) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
lolina
No tu je i osnovna crta raskola u ekonomskoj znanosti. Oni koji nastoje
svesti ekonomsku znanost na pitanje: kako funkcioniraju ekonomske institucije
i mehanizmi? iz njezina područja isključuju pitanja socijalne strukture, morala i
prava sudjelovanja svih u društvenome napretku. Oni se postavljaju na poziciju
povlaštene kapitalističko-menadžerske klase, koja je po logici svoje funkcionalne
logike sklona misliti da svi rezultati društvenoga napretka pripadaju njoj, a da se radne klase moraju zadovoljiti minimalnim udjelom u društvenome proizvodu
na razini golog održanja, da dohotke radnih klasa valja isključivo tretirati kao
potrebne troškove proizvodnje u danim uvjetima konkurencije. To je uvijek bio
stav liberalne doktrine, kako u vrijeme Adama Smitha, tako i u današnje vrijeme
neoliberalizma, ali je već Richard Cantillon, na samom početku ekonomske znanosti,
jasno poručio da pravo na život mora biti osnovno načelo svake ekonomije:
«... bilo što da ljudi proizvode svojim radom, taj rad treba da osigura njihovo
uzdržavanje. To je veliko načelo koje se svakodnevno čuje čak i iz usta malih
ljudi koji se nimalo ne bave našim spekulacijama i koji žive od svog rada i svojih
poduzeća». I na kraju je podcrtao» Svi ljudi treba da žive».25 Je li potrebno danas
dodati: u dostojanstvu i sigurnosti
22.02.2009. (20:48) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
lolina
pero nemam podatak za skandinavce , znam da je talijan na istom stroju , u istim uvjetima , sa istim materijalom produktivniji za 20-25 % .
tko je jadniji ? onaj koji crnči poput stroja ili mi slaveni sa radnim navikama rakijica-kavica-gundranje .
možda nam je cijelo vrijeme potreban mentalni poticaj «Mi gradimo prugu, pruga gradi nas! ...;)))
22.02.2009. (21:27) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Pero Panonski
Pa nije domaci radnik tako los. Npr. Nijemci su oduvijek bili odusevljeni nasim radnicima, doduse ima nesto u cinjenici da su djeca hrvatskih gastarbeitera odmah Nijemci i da se dobro uklope. Za vrijeme Otte Barica bio je vic da sluzbeni jezik nogometne reprezentacije njemacki.
To je stvar statistike. Kod nas je cudesno da sve ide u ekstrem, pa tako i radnom sposobnoscu. Ili je covjek strucnjak, sjajan i radisan ili ima geslo "ne mozes me toliko malo platiti, koliko ja mogu raditi.
Skandinavski nacin zivota, za nase pojmove je pomalo dosadan :D.
23.02.2009. (00:54) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
lolina
Nije hrvatski radnik ili poduzetnik tako loš samo što jadan grca ispod Debelguze babe po uredima uprava koje su nakon političke elite najmoćnija skupina .npr. Hitrorez je miniran u roku keks , internetizacija – eror , tu je i Sanader potpuno nemoćan , jer mu/ njima/eliti u isto vrijeme drže štangu prema poslovima za koje su jedino sposobni - dealovima s državom .
23.02.2009. (14:33) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Pero Panonski
Angloamericka politologija kao jednu od glavnih tema ima strah od birokracije. Kako se vlast bira na slobodnim izborima, jednako tako se moze srusiti. Izbori daju legitimitet vlasti da radi sto radi. Drzavna birokracija pak drzi stravican komad moci u svojim rukama, nije izabrana, nema legitimiteta. To se dosta vidi u engleskim serijama. Kao vrhunac svakako je Yes, Minister/Prime Minister, ali i sadasnja sezona Spooksa na HTV-u zapocela s je sa svojevrsnim birokratskim pucem u UK-u.
E sad. Engleska birokracija je skolovana na vrhunskim skolama, Oxford, Cambridge. Francuska pak na negdasnjem Ecole Libre des Sciences Politiques (sad se nekak drukcije zove), a hrvatska birokracija nema ni srednju skolu, osim sto su dobro karbonizirani ostaci rodijacko-SKH sklopa koji se boji ljudi sa skolom vise od samog sotone, koji ce kad-tad, doci po svoje, odnosno po njih. Sad mozes sjest i plakat kraj Save.
23.02.2009. (19:01) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...