NEMANJA: SMIRENOUMLJE

Gilles Deleuze

1.

Prva je velika formula Hamleta: „The time ist out of joint“! Vrijeme „out of joint“, to su također vrata izvan svojih zglobnica. Zglobnice su os oko koje se vrata okreću. „Cardo“ na latinskom označuje subordinaciju vremena upravo kardinalnim točkama kuda prolaze periodična kretanja što ih ono mjeri. Dok vrijeme ostaje u zglobnicama, dotle je subordinirano kretanju: ono je mjera kretanja, interval ili broj. Tako u antičkoj filozofiji. No vrijeme izvan svojih zglobnica označuje preokret odnosa između kretanja i vremena. Sad se kretanje subordinira vremenu. Sve se mijenja, uključujući kretanje. Mijenja se labirint. Labirint više nije krug ili spirala na koju se prevode njegove komplicirane staze, nego nit, prava crta, misterioznija što je jednostavnija, neumoljivija: kako Borges kaže, „labirint sastavljen od jedne jedine prave crte, nedjeljive, neprekidne“. Vrijeme se više ne odnosi na kretanje koje ga mjeri, nego se kretanje odnosi na vrijeme koje ga uvjetuje: to je prvi veliki kantovski preokret, u „Kritici čistog uma“.

Vrijeme se više neće definirati preko sukcesije, jer sukcesija se jedino tiče stvari i kretanja u vremenu. Ukoliko bi samo vrijeme bila sukcesija, ono bi se trebalo nastaviti u nekom drugom vremenu, do u beskraj. Stvari slijede jedna drugu u različitim vremenima, ali su također simultane u istom vremenu i ostaju unutar nekog vremena. Više nije pitanje odrediti vrijeme sukcesijom, niti prostor simultanošću, niti trajnost vječnošću. Trajnost, sukcesija i simultanost su modusi i relacije vremena. Odsad ne samo da se vrijeme ne može definirati sukcesijom, nego se ni prostor ne može definirati koegzistiranjem. Bit će nužno da oboje, prostor i vrijeme, nađu posve nove odredbe. Sve što se kreće i mijenja jest u vremenu, no samo se vrijeme ne mijenja, ne kreće se, kao što nije ni vječno. Ono je forma svega što se mijenja i što se kreće, ali ta je forma nepokretna i nepromjenljiva. Nije vječna forma, nego upravo forma onoga što nije vječno, nepokretna forma mijenjanja i kretanja. Takva autonomna forma izgleda označuje duboku zagonetku: ona traži novu definiciju vremena, ono što će Kant morati otkriti ili stvoriti.



2.

„Je est un autre“. „Ja je netko drugi“. Ovaj Rimbaudova formula kao da je izraz drugog jednog aspekta Kantove revolucije, još uvijek iz „Kritike čistog uma“. Taj je aspekt najteži. Zapravo Kant objašnjava da je samo Jastvo (moi) u vremenu, pa se zato ne prestaje transformirati: to je jedno pasivno ili receptivno Jastvo, izloženo mijenama u vremenu. No, s druge strane, Ja (Je) je čin koji ne prestaje obavljati sintezu vremena, i onoga što se odvija u vremenu, raspoređujući svakog trenutka sadašnjost, prošlost, budućnost. Ja i Jastvo su time odvojeni crtom vremena koja ih postavlja u relaciju, no pod uvjetom jedne fundamentalne razlike. Na taj način egzistencija nikad ne može biti određena kao egzistencija jednog aktivnog i spontanog bića. Ne može se reći s Descartesom: „Mislim, dakle jesam, jesam stvar što misli“. Ako je istinito da je Ja mislim jedna determinacija, time se pretpostavlja i jedna neodređena egzistencija (Ja jesam). No ništa nam još ne kaže u kojoj se formi ta egzistencija može determinirati tim Ja mislim: ono je jedino odredljivo u vremenu, u formi vremena, dakle kao egzistencija jednog fenomenalnog, receptivnog i promjenljivog Ja. Sebe stoga ne mogu konstituirati kao jedinstven i aktivan subjekt, nego kao jedno pasivno Jastvo koje sebi predstavlja jedino djelatnost vlastite misli, to jest Ja kao neko Drugo koje ga aficira. Odvojen sam od sebe formom vremena, a ipak sam jedan, jer Ja nužno aficira(m) ovu formu obavljajući vlastitu sintezu i jer je Ja nužno aficirano kao sadržaj u ovoj formi. Forma onog odredljivog utječe da određeno Ja predstavi sebi to određenje kao neko Drugo. Posrijedi je dvostruko okretanje ovog Ja i ovog Jastva u vremenu koje ih postavlja u međusobnu relaciju, gura jedno k drugom. Posrijedi je tijek, nit vremena.

Na stanovit način Kant ide dalje od Rimbauda. Jer Rimbaudova formula „Ja je netko drugi“ bizarno upućuje na aristotelovski način mišljenja: „Nije važno za drvo koje se pokaže da je violina…nije do bakra ako se probudi kao truba…“. Za Rimbauda je dakle posrijedi određujuća forma stvari ukoliko se ona razlikuje od materije u kojoj se otjelovljuje: kalup kao kod Aristotela. Za Kanta je posrijedi forma vremena uopće, koja razlikuje akt onog Ja i Jastvo kojemu se taj akt atribuira: beskonačna modulacija, ne više kalup. Time vrijeme prelazi u unutrašnjost subjekta kako bi u njemu razlučilo Ja od Jastva. Ono je oblik u kojemu Ja aficira Jastvo, to jest način na koji duh sebe sama aficira. U tom se smislu vrijeme poput nepokretne forme, koja se ne može više definirati kao jednostavna sukcesija, pojavljuje kao forma unutrašnjosti (unutrašnje osjetilo), dočim se prostor, koji se više ne može definirati kao koegzistencija, sa svoje strane pojavljuje kao forma izvanjskosti. „Forma unutrašnjosti“ ne označuje samo da je nama vrijeme unutarnje, nego i da naša unutarnjost ne prestaje raščlanjivati nas same, udvostručuje: udvostručenje koje ne ide do kraja, jer vrijeme nema kraj. Vrtoglavica, oscilacija koja konstituira vrijeme.



3.

Treći aspekt kantovske revolucije tiče se „Kritike praktičkog uma“ i mogao bi se javiti u formulama bliskim Kafki. „Dobro, eto što kaže Zakon…“. Zakon je već jedan bizaran izraz s točke motrišta filozofije koja poznaje isključivo zakone. To dobro vidimo u antici, kod Platona, u Politikos. Kad bi ljudi poznavali Dobro, i znali mu se konformirati, zakoni ne bi bili nužni. Zakoni ili zakon samo su „druga ruka“, predstavnik Dobra u svijetu napuštenu od bogova. Kad je istinska politika odsutna, on ostavlja uopćene zapovijedi prema kojima se ljudi valjaju ravnati. Zakoni su stoga poput nasljedovanja Dobra, što dolazi iz višeg načela. Oni proistječu iz Dobra pod određenim uvjetima.

Kad Kant govori o zakonu, posrijedi je, obrnuto, viša instanca. Kantovo preokretanje relacije između zakona i Dobra značajno je koliko i preokretanje relacije kretanje-vrijeme. Sada Dobro ovisi o zakonu, a ne suprotno. Na isti način kao što se predmet spoznaje okreće oko subjekta (Ja), tako se Dobro okreće oko subjektivnog zakona. No što ovdje znači „subjektivno“? Zakon može imati jedino vlastiti sadržaj, budući da bi svaki sadržaj zakona ponovno vodio Dobru čega bi on bio nasljedovanje. Drugim riječima, zakon je čista forma i nema predmeta (objekta), ni osjetilnog ni inteligibilnog. On nam ne kaže što trebamo činiti, nego kojemu (subjektivnom) pravilu se trebamo konformirati, kakav treba biti naš postupak. Bit će moralan svaki postupak čija se maksima može misliti bez protuslovlja kao univerzalna i čiji pokretač neće imati drugi predmet do tu maksimu. Primjerice, laž se ne može bez protuslovlja zamisliti kao formalno univerzalna, budući da barem implicira ljude koji u nju vjeruju i koji ne lažu vjerujući u nju. Moralni se zakon dakle određuje kao čista forma univerzalnosti. Zakon nam ne kaže koji predmet volja mora slijediti kako bi bila dobra, nego koju formu treba uzeti kako bi bila moralna. Zakon kao prazna forma, u „Kritici praktičnog uma“, odgovara vremenu kao čistoj formi u „Kritici čistog uma“. Zakon nam ne kaže što se mora, on samo kaže mora se!, osim da iz njega deduciramo Dobro, odnosno predmete tog čistog imperativa. No upravo Dobro proistječe iz zakona, a ne obrnuto. Kao u Kafkinoj „Kažnjeničkoj koloniji“, determinacija je čisto praktična, a ne teorijska. Zakon nije poznat, jer nema ničega što bi se „spoznalo“. On se zna samo po svojemu činjenju i djeluje tek preko svog pravorijeka i njegova izvršenja. „On nalaže“, kaže Kafka, „tajnu o svom sadržaju“. Ne razlikuje se od pravorijeka, a pravorijek se ne razlikuje od primjene. Poznajemo ga samo po utiskivanju u naša srca i našu kožu: krivi, neizbježno krivi. Krivnja je poput niti morala koja udvostručuje nit vremena.



4.

„Un dereglement de tous les sens“, govorio je Rimbaud. „Razuzdanost svih osjetila“ ili, bolje, razuzdano djelovanje svih moći. To je četvrta formula za jednog duboko romantičarskog Kanta u „Kritici rasudne snage“. U prve dvije „kritike“ različite subjektivne moći stupaju u međusobne relacije, no te su relacije strogo usmjerene, regulirane, utoliko što je uvijek bilo jedne dominantne ili određujuće sposobnosti koja je nametala drugima svoja pravila. Brojne su bile moći: vanjsko osjetilo, unutarnje osjetilo, imaginacija, razum, um, svaka posve određena. No u „Kritici čistog uma“ dominirao je razum, jer je on određivao unutarnje osjetilo posredstvom sinteze imaginacije, pa se čak i um pokoravao ulozi koju mu je određivao razum. U „Kritici praktičkog uma“ dominirao je um, jer on konstituira čistu formu univerzalnosti zakona, pri čemu ga ostale moći slijede kako mogu (razum primjenjuje zakon, imaginacija prima pravorijek, unutarnje osjetilo trpi posljedice ili sankciju). No sad se Kant, došavši u doba kad se veliki autori rijetko renoviraju, sučeljava s problemom koji će ga odvesti do izvanredna podviga: ako moći mogu stupati u različite relacije, ali tako što jedne ustrojavaju druge, mora biti da se one, zajedno, mogu odnositi slobodno i bez ustrojstva (bez pravila), gdje svaka ide do krajnosti sebe same, a ipak time pokazuje da je kadra biti u nekakvoj harmoniji s ostalim.To će biti „Kritika rasudne snage“ kao zasnivanje romantizma.

To više nije estetika iz „Kritike rasudne snage“ koja osjetilno razmatra kao kvalitetu u relaciji spram predmeta u prostoru i vremenu, niti je to logika osjetilnog, niti čak stanoviti novi logos koji bi bio vrijeme. To je estetika Lijepog i Uzvišenog, gdje osjetilno vrijedi samo za sebe i razvija se u „pathos“ s onu stranu svake logike, što će zahvatiti vrijeme u svom izviranju, sve do izvora njegove niti, tijeka, i vrtoglavice. To više nije Afekt iz „Kritike čistog uma“ koji je stavljao Jastvo i Ja u još uvijek uređenu relaciju slijedeći poredak vremena, nego Pathos koji dopušta da se oni slobodno razvijaju kako bi formirali čudnu kombinaciju kao izvore vremena, „arbitrarne forme mogućih intencija“.

Zapravo je u „Kritici snage suđenja“ posrijedi to kako neki fenomeni koji će definirati Lijepo daju unutarnjem osjetilu vremena jednu dodatnu autonomnu dimenziju, imaginaciji moć slobodne refleksije, razumu beskonačnu pojmovnu sposobnost. Različita moći stupaju u suglasje koje više nijedna od njih ne determinira, utoliko dublje suglasje što je manje pravila, što dokazuje spontano suglasje između Jastva i Ja pod uvjetima jedne lijepe Prirode. Uzvišeno u tom smislu ide još dalje: ono razigrava različite moći na takav način da se one jedna drugoj suprotstavljaju kao borci, da jedna gura drugu do njezina maksimuma ili njene granice, ali i da druga reagira gurajući prvu u inspiraciju koju ova ne bi sama imala. Jedna druga goni do krajnosti, ali svaka doprinosi da jedna drugu prevlada. To je strašna borba između imaginacije i uma, ali i razuma, unutarnjeg osjetila, borba čije će epizode biti dvije forme Uzvišenog, potom Genij. Oluja unutar bezdana otvorena u subjektu. Moći se sučeljavaju, svaka sa svojom krajnošću, i nalaze svoje suglasje u fundamentalnoj neslozi: nesložan sklad, to je veliko otkriće „Kritike rasudne snage“, posljednji Kantov preokret. Razdvajanje koje objedinjuje bilo je prva Kantova tema, u „Kritici čistog uma“. No naposljetku se otkriva nesloga koja čini sklad. Jedno rastrojeno djelovanje svih moći, što će definirati buduću filozofiju, kao što će za Rimbauda rastrojstvo svih osjetila morati odrediti pjesništvo budućnosti. Nova glazba kao nesuglasje i kao nesložan sklad, izvor vremena.

Otuda ove četiri predložene formule, evidentno arbitrarne u relaciji spram Kanta, ali ne arbitrarne u relaciji spram onoga što nam je Kant ostavio za sadašnjost i budućnost. Zadivljujući tekst de Quinceyev „Posljednji dani Immanuela Kanta“ rekao je sve, no samo na naličju stvari koje se razjašnjavaju u četiri poetske formule kantizma. Jedan šekspirovski aspekt Kanta, svojevrsni kralj Lear?

G. Deleuze, Sur quatre formules poetiques qui pourraient résumer la philosophie kantienne, in: Philosophie, 1986 (3), n.9, p.29-34.


Preveo s francuskog Mario Kopić