..boze sacuvaj, narafski da ne. No, Rimbauda kaj se dotikavle, on je u jednom momentu svog osebujnog zivota bil konzul u Haratu, bila ja tamo, Ethiopia, danas fest zmazan ali jos uvijek zavodnicki zgodan grad sa morem ljudi, sirotinje, gologuze djecice etc. etc.
04.02.2009. (19:02)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Rimbaud je zaista bio u Hararu, ali teshko da je tamo bio konzul: kao prvo bio je nameshtenik adenskog odeljka poslovnog biroa Viannay, Bardey & Co - u novembru preuzima predstavnishtvo firme za Harar, gde stize 13. decembra 1880.
07.02.2009. (15:29)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Fair is faul and faul is fair Hover thru the fog and filthy air - kažu na početku tri vještice. U samom stihu se naslućuje da čulna percepcija može biti kontaminirana moralnom ambivalentnošću. Zar to nije onaj primat praktičkog uma nad teorijskim umom (umom - jer transcendentalne ideje uzdižu razum na razinu uma)... cijela je drama prožeta vizualnim i slušnim halucinacijama... 'There is no such thing, it is the bloody job that informs this to mine eyes'... 'Art thou but the dagger of the mind, proceeding from my heat oppresed brain'... 'Come let me clutch thee... I see the still yet I have thee not'. Ako je razum putem transcedentalnih ideja upućen da beskonačnu uvjetovanost osjetilnog podredi idejama boga, duše i svijeta kao nekakvim neslužbenim krovnim institucijama spoznaje koje imaju samo savjetodavnu funkciju, ako je ogranićenost spoznaje na vremenskoprostornu međusobno infinitezimalno uvjetovanu koegzistenciju pojmova spoznatljivih samo kroz njihov odnos sa drugim pojmovima, nije li lako moguće da Shakespeare, baš kao i Dostojevski, uvodi savijest, tu neizbježnu silu koja je prema Kantu spoznatljiva samo pod uvjetom da postoji dobra volja koja je opet spoznatljiva samo ako je subjekt svijestan svoje moralne savijesti, ako bard uvodi savijest iza koje se krije 'stvar po sebi' par ekselansiux, sloboda, kao onu moć sinteze čulima datog kroz forme prostora i vremena, onog razumom ujedinjenog u pojam kroz uspostavljanje odnosa tog pojma sa drugim pojmovima, uvodi li Willy spontanitet slobodne volje kao moć uobrazilje, ali ovaj put jasno upirući prstom u njeno porijeklo - zločin preko kojeg časni, ali lakovjerni Macbeth ne može preći pa mu se ta spontanost slobode otima kontroli i odvodi ga u pakao halucinacija koje on ne može iskorijeniti jer rastu iz... a pazi sad - onostranog. Kad Macbethu kažu da mu je umrla žena, on odgovara - 'She should have died here after' pa nastavlja ono poznato 'Out, out brief candle...' Što znači 'here after'? U okolnostima koje su propuštene, u svijetu koji nije uvjetovan pohlepnom željom da se vjeruje u dvosmislene bablje priče, u svijetu koji nije pustoš koju je napravila lakomislena Machbetova projekcija kojom on zanemaruje inherentnu antinomičnost svega pojavnog. 'Here after' je jalova pomisao da postoji svijet stvarniji od onoga u kojem je on završio prateći krive znakove. Kad Machbeth opisuje mrtvog Duncana on kaže '... his gashed stubbs looked like breaches in nature, for ruins wasteful entrance..' - ubodne rane su prolaz užasu koji dolazi iz 'svijeta samog po sebi', onog divljeg, razumom nerafiniranog svijeta kojeg je možda Van Gogh vidio dok je gledao svoje čemprese... rupe u urednom prostorno-vremenskom tkanju prirode kao puke, ali isključivo ljudske pojave. Onostranost je nespoznatljiva kao što je nespoznatljiva i grižnja savijesti, grižnja savijesti ima primat kao posljedica jasnog kršenja moralnog zakona (ubojstvo čovjeka koji spava) i ona podiže onaj krov duše kao savjetodavne institucije razuma i bljuje vatru pakla u onaj beskraj odnosa koji čini čovjeka jer je i čovjek sam sebi tek pojava u prostoru i vremenu uvjetovana bezbrojnim odnosima i kad se ti odnosi razjedine i izgube vjeru u svoje jedinstvo tada dolazi do razdvajanja ličnosti ili šizofrenije.
08.02.2009. (23:07)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
'Jedino dobra volja ima pravo da se nazove dobrom.' - rekao je Kant. Pojam dobrog i lošeg u Kanta ne postoji u apstraktnom smislu već je svaka pojedinačna ljudska odluka ono što podliježe kritičkom ispitivanju koje treba odlučiti je li ta odluka (maksima) moralna ili ne. Kant jasno kaže da svaka maksima mora imati svoj sadržaj, upravo je taj sadržaj ono što podliježe moralnoj kritici. Ako sud uma odluči da je taj sadržaj takav da forma maksime može stati kao princip (maksima je osobni princip) univerzalnog zakonodavstva. Moralni zakon je prazan, on je čista forma i da bi uopće subjekt bio svijestan da takvo nešto u njemu postoji, on mora pribaviti sadržaj za svoje maksime i taj sadržaj propustiti kroz kriterijske iglene uši moralnog zakona i njegovog imperativnog izraza koji nalaže da se sadržaj maksime spozna kao moralan ili kao nemoralan. Hoću li ja spavati na lijevoj strani nije moja odluka koju bi trebao gurati kroz iglene uši moralnih kriterija univerzalnosti. Iako je moralni zakon 'čist', odnosno iako je svaka moralna maksima određena njenom univerzalno prihvatljivom formom suglasnom sa formom moralnog zakona, onaj sadržaj je ono što određuje određenost maksime čistoćom moralnog zakona. Kant niti ne pomišlja da bi sama forma univerzalnosti moralnog zakona mogla biti motivom konkretne maksime. Iz te zablude proizlaze razna tumačenja 'hladnoće' Kantove etike... a čovjek traži da se samo dobro promisli kad se nešto radi jer čovjek nije sam na svijetu pa ne bi bilo u redu da sere krooz prozor na ulicu jer bi svi bili usrani kad bi svi takvo nešto radili. Ta moralna 'intervencija' jest kreativna jer uz vanjske porive ona moći htijenja dodaje i ono nešto što ne postoji izvan sfere ljudskog, spontanitet moralnog zakona redizajnira originalni sadržaj htijenja i stvara nešto novo... novi sadržaj koji subjekt još uvijek želi ali je svijestan da je ta žudnja prošla kriterijsku instanci koja joj zbog toga i ostaje uzrokom, odnosno kako Kant kaže - odredbenim razlogom. Ako je čovjek pristojan onda je i vuk sit i ovcena broju. Ima nešto dosta snažnije... dosljednost u kritičkom preispitivanju svojih namjera i upoznavanje svih izraza pojavnosti koje je čovjek obavezan znati da bi mogao procijeniti je li njegova namjera moralna ili ne unutar nekog kompleksnijeg socijalnog ustroja, ta doslijednost i disciplina izazivaju osjećaj samopoštovanja. Kant taj osjećaj pozdravlja, ali i jasno ukazuje na mogućnost pogreške - da čovjek radi dobro samo da bi se osjećao zadovoljnim samim sobom... a takav etički ustroj pada na ispitu čim se nezadovoljstvo koje bi moglo biti posljedicom moralnog dijela usporedi sa zadovoljstvom koje čovjek inače osjeća kad radi nešto dobro oslanjajući se na taj osjećaj kao na odredbeni razlog volje... tada se ruši odlučnost jer je gubitak zadovoljstva u snažnom kontrastu sa navikom da se dobro djelo nagrađuje pa takav čovjek lako odustaje od eventualne žrtve. Taj osjećaj samopoštovanja jest uspostavljanje osobnog (subjektivnog) moralnog integriteta i nije rijetkost da su mnogi ljudi radije prihvatili smrt nego izgubili taj osjećaj, koji se još može nazvati i čast. Poetski - Hrabrost je braniti sebe od drugih, a čojstvo druge od sebe. Dakle, savijest ne samo da uspostavlja promijenu sadržaja pojedinih htijenja već mijenja i sadržaj ljudske 'duše', baš kao što to radi i gaženje vlastite savijest... Macbeth: 'I begin to be aweary of the sun, and wish the estate of world were now undone'
08.02.2009. (23:38)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
uzmimo Shakespearov sonet 129...'The expence of spirit in a waste of shame is lust ina action and til action lust is perjured, murderous, bloody, full of blame, savege, extreme, rude, cruel, not to trust, enjoyed no sooner but despised straight...' - riječ je o spolnom činu, o spolnom činu koji zbog nekog razloga nije dozvoljen, ali je čovjek ipak podlegao žudnji i upustio se u takvo nešto. 'spirit' je u ono vrijeme moglo značiti i značilo je - sperma, a da je istovremeno označavo i ljudsku mentalnu nutrinu, spoznaju sebe kao cjeline... the expence je istovremeno širenje, mlaz, ali i trošak... 'the waste of shame' je istovremeno i zagrljaj bokovima i uništavajuća rastrošnost sramote... to je požuda na dijelu i dok to djelo traje požuda je... onda slijedi rafal luđačkog ritma... ritma i animalne bezumnosti tog djela. I to je poezija. I koliko god puta čovjek pročitao taj sonet uvijek će ostati nešto nedorečeno, nešto skriveno između višeznačnih riječi, nekakav ritam koji je stvarniji od stvarnosti, nekakav užitak spoznavanjem razumom te pjesme koji će čovjeka ponukati da je opet pročita očekivajući upravo to - nesposobnost razuma da svojim ograničenim kategorijalnim aparatom dohvati cjelinu umjetničkog djela... baš je taj užitak spoznaje unaprijed osuđene na neuspijeh užitak dojma koji umjetnost ostavlja na čovjeka... to je kao divljenje svome vlastitom divljenju prema nečemu što izmiče konačnoj razumskoj spoznaji, koliko to ona uopće može biti. Estetski sud je refleksivan... estetski sud u kontekstu prve kritike bi bio besmislica, tamo je estetski doživljaj receptivnost kroz čiste zorove vremena i prostora i još je daleko od suda koji u odnos stavlja razumom pribavljene pojmove. Refleksivni estetski sud odvaja umjetničko djelo od gledatelja/slušatelja i daje primat ovom drugom. Estetski sud je doživljaj ljepote uma koji bez ikakvih oštećanja radi u leru i uživa u svojoj brzini okretaja. Ogromni teret liberalne ideologije koji neki mladi Židov baca pred noge trome povijesti koja kasni za njim beskonačno dugo izaziva osjećaj uzvišenosti što je netko takav rođen kao čovjek, iznova i iznova taj jedan koji je iskoračio iz zadanosti nadahnjuje milijune koji su razumjeli ono što je govorio. Dok čovjek hoda putem smiješeći se i ne usuđujući se osvrnuti na lavinu žireva koja ga prati uz tako potmulu buku da je ona onkraj pojavnog, dok čovjek osjeća ljepotu sebe koji uspostavlja svijet koji ga nagrađuje zagrljajem harmonije, a koji je moguć samo ako se o njemu čovjek ne usuđuje razmišljati dalje od uvjerenja da je ta lavina života uvijek tu i da je na njemu da tu i ostane... tada je moguće dohvatiti svrhu koja nije sredstvo već svrha sama po sebi. 'Eternity in the palm of the hand, infinity in the grain of the sand' - rekao bi ludi William Blake.
09.02.2009. (00:12)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
cveba
..ja idem s Mariom na put, trala, la, la, laaaa..:-)
04.02.2009. (10:45) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
NEMANJA
Samo ne u Afriku!
04.02.2009. (13:30) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
cveba
..boze sacuvaj, narafski da ne. No, Rimbauda kaj se dotikavle, on je u jednom momentu svog osebujnog zivota bil konzul u Haratu, bila ja tamo, Ethiopia, danas fest zmazan ali jos uvijek zavodnicki zgodan grad sa morem ljudi, sirotinje, gologuze djecice etc. etc.
04.02.2009. (19:02) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
inhibitor
Ma kad je Rimbaud bio u Haratu? Nemoj me žderati, cvebo.
Na galgama, tom bogalju,
Plešu, plešu paladini,
Dvorjanici đavlu kralju
Od kostura Saladini.
Gospar ih Belzebub vuče za kravatu,
Svoje crne lutke što prave grimase
Te papučom udilj mlateć ih po vratu,
Plesat tjera, pjesme božićne uz glase!
itd.
06.02.2009. (15:47) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
cveba
..1880. - 1891...:)
07.02.2009. (07:57) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
prljava igra (!)
Rimbaud je zaista bio u Hararu, ali teshko da je tamo bio konzul:
kao prvo bio je nameshtenik adenskog odeljka poslovnog biroa Viannay, Bardey & Co - u novembru preuzima predstavnishtvo firme za Harar, gde stize 13. decembra 1880.
07.02.2009. (15:29) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
NEMANJA
A možda je i on bio konzul s kopitom?
07.02.2009. (16:12) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
pooka
Fair is faul and faul is fair
Hover thru the fog and filthy air - kažu na početku tri vještice. U samom stihu se naslućuje da čulna percepcija može biti kontaminirana moralnom ambivalentnošću. Zar to nije onaj primat praktičkog uma nad teorijskim umom (umom - jer transcendentalne ideje uzdižu razum na razinu uma)... cijela je drama prožeta vizualnim i slušnim halucinacijama... 'There is no such thing, it is the bloody job that informs this to mine eyes'... 'Art thou but the dagger of the mind, proceeding from my heat oppresed brain'... 'Come let me clutch thee... I see the still yet I have thee not'. Ako je razum putem transcedentalnih ideja upućen da beskonačnu uvjetovanost osjetilnog podredi idejama boga, duše i svijeta kao nekakvim neslužbenim krovnim institucijama spoznaje koje imaju samo savjetodavnu funkciju, ako je ogranićenost spoznaje na vremenskoprostornu međusobno infinitezimalno uvjetovanu koegzistenciju pojmova spoznatljivih samo kroz njihov odnos sa drugim pojmovima, nije li lako moguće da Shakespeare, baš kao i Dostojevski, uvodi savijest, tu neizbježnu silu koja je prema Kantu spoznatljiva samo pod uvjetom da postoji dobra volja koja je opet spoznatljiva samo ako je subjekt svijestan svoje moralne savijesti, ako bard uvodi savijest iza koje se krije 'stvar po sebi' par ekselansiux, sloboda, kao onu moć sinteze čulima datog kroz forme prostora i vremena, onog razumom ujedinjenog u pojam kroz uspostavljanje odnosa tog pojma sa drugim pojmovima, uvodi li Willy spontanitet slobodne volje kao moć uobrazilje, ali ovaj put jasno upirući prstom u njeno porijeklo - zločin preko kojeg časni, ali lakovjerni Macbeth ne može preći pa mu se ta spontanost slobode otima kontroli i odvodi ga u pakao halucinacija koje on ne može iskorijeniti jer rastu iz... a pazi sad - onostranog.
Kad Macbethu kažu da mu je umrla žena, on odgovara - 'She should have died here after' pa nastavlja ono poznato 'Out, out brief candle...' Što znači 'here after'? U okolnostima koje su propuštene, u svijetu koji nije uvjetovan pohlepnom željom da se vjeruje u dvosmislene bablje priče, u svijetu koji nije pustoš koju je napravila lakomislena Machbetova projekcija kojom on zanemaruje inherentnu antinomičnost svega pojavnog. 'Here after' je jalova pomisao da postoji svijet stvarniji od onoga u kojem je on završio prateći krive znakove.
Kad Machbeth opisuje mrtvog Duncana on kaže '... his gashed stubbs looked like breaches in nature, for ruins wasteful entrance..' - ubodne rane su prolaz užasu koji dolazi iz 'svijeta samog po sebi', onog divljeg, razumom nerafiniranog svijeta kojeg je možda Van Gogh vidio dok je gledao svoje čemprese... rupe u urednom prostorno-vremenskom tkanju prirode kao puke, ali isključivo ljudske pojave. Onostranost je nespoznatljiva kao što je nespoznatljiva i grižnja savijesti, grižnja savijesti ima primat kao posljedica jasnog kršenja moralnog zakona (ubojstvo čovjeka koji spava) i ona podiže onaj krov duše kao savjetodavne institucije razuma i bljuje vatru pakla u onaj beskraj odnosa koji čini čovjeka jer je i čovjek sam sebi tek pojava u prostoru i vremenu uvjetovana bezbrojnim odnosima i kad se ti odnosi razjedine i izgube vjeru u svoje jedinstvo tada dolazi do razdvajanja ličnosti ili šizofrenije.
08.02.2009. (23:07) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
pooka
'Jedino dobra volja ima pravo da se nazove dobrom.' - rekao je Kant. Pojam dobrog i lošeg u Kanta ne postoji u apstraktnom smislu već je svaka pojedinačna ljudska odluka ono što podliježe kritičkom ispitivanju koje treba odlučiti je li ta odluka (maksima) moralna ili ne. Kant jasno kaže da svaka maksima mora imati svoj sadržaj, upravo je taj sadržaj ono što podliježe moralnoj kritici. Ako sud uma odluči da je taj sadržaj takav da forma maksime može stati kao princip (maksima je osobni princip) univerzalnog zakonodavstva. Moralni zakon je prazan, on je čista forma i da bi uopće subjekt bio svijestan da takvo nešto u njemu postoji, on mora pribaviti sadržaj za svoje maksime i taj sadržaj propustiti kroz kriterijske iglene uši moralnog zakona i njegovog imperativnog izraza koji nalaže da se sadržaj maksime spozna kao moralan ili kao nemoralan. Hoću li ja spavati na lijevoj strani nije moja odluka koju bi trebao gurati kroz iglene uši moralnih kriterija univerzalnosti. Iako je moralni zakon 'čist', odnosno iako je svaka moralna maksima određena njenom univerzalno prihvatljivom formom suglasnom sa formom moralnog zakona, onaj sadržaj je ono što određuje određenost maksime čistoćom moralnog zakona. Kant niti ne pomišlja da bi sama forma univerzalnosti moralnog zakona mogla biti motivom konkretne maksime. Iz te zablude proizlaze razna tumačenja 'hladnoće' Kantove etike... a čovjek traži da se samo dobro promisli kad se nešto radi jer čovjek nije sam na svijetu pa ne bi bilo u redu da sere krooz prozor na ulicu jer bi svi bili usrani kad bi svi takvo nešto radili. Ta moralna 'intervencija' jest kreativna jer uz vanjske porive ona moći htijenja dodaje i ono nešto što ne postoji izvan sfere ljudskog, spontanitet moralnog zakona redizajnira originalni sadržaj htijenja i stvara nešto novo... novi sadržaj koji subjekt još uvijek želi ali je svijestan da je ta žudnja prošla kriterijsku instanci koja joj zbog toga i ostaje uzrokom, odnosno kako Kant kaže - odredbenim razlogom. Ako je čovjek pristojan onda je i vuk sit i ovcena broju.
Ima nešto dosta snažnije... dosljednost u kritičkom preispitivanju svojih namjera i upoznavanje svih izraza pojavnosti koje je čovjek obavezan znati da bi mogao procijeniti je li njegova namjera moralna ili ne unutar nekog kompleksnijeg socijalnog ustroja, ta doslijednost i disciplina izazivaju osjećaj samopoštovanja. Kant taj osjećaj pozdravlja, ali i jasno ukazuje na mogućnost pogreške - da čovjek radi dobro samo da bi se osjećao zadovoljnim samim sobom... a takav etički ustroj pada na ispitu čim se nezadovoljstvo koje bi moglo biti posljedicom moralnog dijela usporedi sa zadovoljstvom koje čovjek inače osjeća kad radi nešto dobro oslanjajući se na taj osjećaj kao na odredbeni razlog volje... tada se ruši odlučnost jer je gubitak zadovoljstva u snažnom kontrastu sa navikom da se dobro djelo nagrađuje pa takav čovjek lako odustaje od eventualne žrtve. Taj osjećaj samopoštovanja jest uspostavljanje osobnog (subjektivnog) moralnog integriteta i nije rijetkost da su mnogi ljudi radije prihvatili smrt nego izgubili taj osjećaj, koji se još može nazvati i čast. Poetski - Hrabrost je braniti sebe od drugih, a čojstvo druge od sebe. Dakle, savijest ne samo da uspostavlja promijenu sadržaja pojedinih htijenja već mijenja i sadržaj ljudske 'duše', baš kao što to radi i gaženje vlastite savijest... Macbeth: 'I begin to be aweary of the sun, and wish the estate of world were now undone'
08.02.2009. (23:38) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
pooka
uzmimo Shakespearov sonet 129...'The expence of spirit in a waste of shame is lust ina action and til action lust is perjured, murderous, bloody, full of blame, savege, extreme, rude, cruel, not to trust, enjoyed no sooner but despised straight...' - riječ je o spolnom činu, o spolnom činu koji zbog nekog razloga nije dozvoljen, ali je čovjek ipak podlegao žudnji i upustio se u takvo nešto. 'spirit' je u ono vrijeme moglo značiti i značilo je - sperma, a da je istovremeno označavo i ljudsku mentalnu nutrinu, spoznaju sebe kao cjeline... the expence je istovremeno širenje, mlaz, ali i trošak... 'the waste of shame' je istovremeno i zagrljaj bokovima i uništavajuća rastrošnost sramote... to je požuda na dijelu i dok to djelo traje požuda je... onda slijedi rafal luđačkog ritma... ritma i animalne bezumnosti tog djela. I to je poezija. I koliko god puta čovjek pročitao taj sonet uvijek će ostati nešto nedorečeno, nešto skriveno između višeznačnih riječi, nekakav ritam koji je stvarniji od stvarnosti, nekakav užitak spoznavanjem razumom te pjesme koji će čovjeka ponukati da je opet pročita očekivajući upravo to - nesposobnost razuma da svojim ograničenim kategorijalnim aparatom dohvati cjelinu umjetničkog djela... baš je taj užitak spoznaje unaprijed osuđene na neuspijeh užitak dojma koji umjetnost ostavlja na čovjeka... to je kao divljenje svome vlastitom divljenju prema nečemu što izmiče konačnoj razumskoj spoznaji, koliko to ona uopće može biti. Estetski sud je refleksivan... estetski sud u kontekstu prve kritike bi bio besmislica, tamo je estetski doživljaj receptivnost kroz čiste zorove vremena i prostora i još je daleko od suda koji u odnos stavlja razumom pribavljene pojmove. Refleksivni estetski sud odvaja umjetničko djelo od gledatelja/slušatelja i daje primat ovom drugom. Estetski sud je doživljaj ljepote uma koji bez ikakvih oštećanja radi u leru i uživa u svojoj brzini okretaja.
Ogromni teret liberalne ideologije koji neki mladi Židov baca pred noge trome povijesti koja kasni za njim beskonačno dugo izaziva osjećaj uzvišenosti što je netko takav rođen kao čovjek, iznova i iznova taj jedan koji je iskoračio iz zadanosti nadahnjuje milijune koji su razumjeli ono što je govorio.
Dok čovjek hoda putem smiješeći se i ne usuđujući se osvrnuti na lavinu žireva koja ga prati uz tako potmulu buku da je ona onkraj pojavnog, dok čovjek osjeća ljepotu sebe koji uspostavlja svijet koji ga nagrađuje zagrljajem harmonije, a koji je moguć samo ako se o njemu čovjek ne usuđuje razmišljati dalje od uvjerenja da je ta lavina života uvijek tu i da je na njemu da tu i ostane... tada je moguće dohvatiti svrhu koja nije sredstvo već svrha sama po sebi.
'Eternity in the palm of the hand, infinity in the grain of the sand' - rekao bi ludi William Blake.
09.02.2009. (00:12) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...