NEMANJA: SMIRENOUMLJE

Robert Nozick

Iznenađuje što su intelektualci tako protiv kapitalizma. Druge grupe komparativnog socio-ekonomskog statusa ne pokazuju isti stupanj suprotstavljanja u istim razmjerima. Statistički, intelektualci su tako jedna anomalija.

Nisu svi intelektualci na “ljevici”. Poput drugih grupa njihova su mišljenja rasprostrta duž statističke krivulje. No u njihovu se slučaju krivulja pomiče i iskrivljuje prema političkoj ljevici.

Pod intelektualcima ne podrazumijevam sve inteligentne ljude ili ljude s određenom razinom obrazovanja, nego one koji se, po svojoj vokaciji, bave idejama izraženim u riječima, oblikujući tijek riječi koji drugi primaju. U ove kovače riječi (wordsmiths) spadaju pjesnici, romanopisci, književni kritičari, novinari magazina i dnevnog tiska, i mnogi profesori. Tu ne spadaju oni koji primarno proizvode i prenose kvantitativno ili matematički formuliranu informaciju (kovači brojeva- numbersmiths) ili oni koji rade u vizualnom mediju, slikari, skulptori, foto-reporteri. Za razliku od kovača riječi, ljudi se u ovim poslovima ne suprotstavljaju u takvim razmjerima kapitalizmu. Kovači su riječi koncentrirani na određenim položajima: akademijama, medijima, vladinoj birokraciji.

Intelektualci kao kovači riječi dobro prolaze u kapitalističkom društvu; tu imaju veliku slobodu formuliranja, kresanja i zagovaranja novih ideja, čitanja i rasprave o njima. Njihove se poslovne sposobnosti traže, njihov je prihod puno iznad prosjeka. Zbog čega se onda u tolikom broju protiv kapitalizma? Doista, neki podaci navješćuju da što je intelektualac napredniji i uspješniji, to je vjerojatnije da će biti protiv kapitalizma. Ovo suprotstavljanje kapitalizmu dolazi uglavnom “s ljevice”, no ne samo s ljevice. Yeats, Eliot i Pound su se suprotstavljali kapitalizmu s desna.

Suprotstavljanje kapitalizmu intelektualaca kovača riječi jest činjenica od društvena značenja. Oni oblikuju naše ideje i predodžbe o društvu, postavljaju političke alternative koje birokracije uzimaju u obzir. Od spisa do slogana, formuliraju nam rečenice pomoću kojih se možemo izraziti. Njihovo je suprotstavljanje posebice bitno u društvu koje sve više ovisi od točnog formuliranja informacije i smjera njezina širenja.

Možemo razlikovati dva tipa objašnjenja za relativno visok omjer intelektualaca koji se suprotstavljaju kapitalizmu. Prvi tip otkriva činitelj koji je jedinstven antikapitalistički usmjerenim intelektualcima. Drugi tip objašnjenja identificira činitelj koji se odnosi na sve intelektualce, silu koja ih potiče u smjeru antikapitalističkih pogleda. To da li će taj činitelj gurnuti bilo kojeg pojedinačnog intelektualca prema antikapitalističkim shvaćanjima ovisi o drugim silama koje na njega djeluju. Ipak, takav će činitelj – budući da su zbog njega antikapitalistička shvaćanja izglednija za svakog intelektualca - u cjelini proizvesti veći broj antikapitalistički usmjerenih intelektualaca. Naše će se objašnjenje ticati ovog drugog tipa. Identificirat ćemo činitelj koji skreće intelektualce u smjeru anti-kapitalističkih stavova, no koji to ne potvrđuje u svakom pojedinačnom slučaju.

Intelektualci danas očekuju da budu najviše vrednovani ljudi u jednom društvu, oni s najviše prestiža i moći, oni koji dobivaju najveće nagrade. Intelektualci se za to osjećaju pozvanim. Ipak, sve u svemu kapitalističko društvo ne poštuje intelektualce. Ludwig von Mises objašnjavajući specifičnu kivnost intelektualaca - za razliku od radnika - tvrdi da su oni društveno pomiješani s uspješnim kapitalistima te su im oni istaknuta poredbena grupa, a da su ipak poniženi njihovim nižim statusom. Ipak, čak su i oni intelektualci koji nisu društveno pomiješani podjednako kivni – kao da jednostavno miješanje nije dovoljno; sportaši i instruktori plesa koji udovoljavaju bogatim i koji imaju posla s njima nisu percipirani kao antikapitalisti.

Zbog čega se onda suvremeni intelektualci osjećaju pozvanima za najviše nagrade koje njihovo društvo može ponuditi, a kivni kada ih ne prime? Intelektualci smatraju da su najvredniji ljudi, da su oni koji imaju najviše zasluga, i da bi društvo trebalo nagraditi ljude u skladu s njihovim vrijednostima i zaslugama. No kapitalističko društvo ne zadovoljava princip distribucije “svakome prema njegovoj vrijednosti i zasluzi”. Odvojeno od poklona, nasljeđivanja i dobitaka na kockanju koji su nazočni u slobodnom društvu, tržište distribuira onima koji zadovoljavaju uočljive tržišno izražene zahtjeve drugih, a kolika će ta distribucija biti ovisi od toga koliko je mnogo zahtijevano i koliko je velika alternativna ponuda. Neuspješni biznismeni i radnici nemaju isti animozitet spram kapitalističkog sistema kao intelektualci kovači riječi. Samo osjećaj neprepoznate nadmoći, izdane zaslužnosti, proizvodi taj animozitet.

Zbog čega intelektualci kovači riječi smatraju da su najvredniji i zašto misle da distribucija treba biti u skladu s vrijednošću? Treba uočiti da ovaj posljednji princip nije prijeko potreban. Ponuđeni su drugi distributivni šabloni, uključujući podjednaku distribuciju, distribuciju u skladu s moralnom vrijednošću, distribuciju u skladu s onim što je trenutno potrebno. I doista nije prijeko potrebno da postoji bilo koji šablon distribucije koje društvo kani postići, čak i ako je to društvo kojemu je stalo do pravde. Pravedna distribucija može proizaći iz pravedna procesa dobrovoljne razmjene pravedno stečena vlasništva i usluga. Kakvu god posljedicu proizveo ovaj proces, ona će biti pravedna, no ne postoji niti jedan poseban šablon prema kojemu određena posljedica mora proizaći. Zbog čega, dakle, kovači riječi vide sebe kao najvrednije i prihvaćaju princip distribucije koji je u skladu s vrijednosti?

Od početka zabilježene misli intelektualci su nam govorili da je njihova djelatnost najvrednija. Platon je vrednovao umnu sposobnost iznad hrabrosti i želje i mislio da filozofi trebaju vladati; Aristotel je smatrao da je intelektualna kontemplacija najviša djelatnost. Ne iznenađuje što očuvani tekstovi svjedoče o ovoj visokoj ocjeni intelektualne djelatnosti. U konačnici ljudi koji su formulirali ove ocjene, koji su ih zapisivali s propratnim opravdavajućim razlozima, bili su intelektualci. Oni su sami sebe hvalili. Oni koji su cijenili druge stvari više nego promišljanje stvari pomoću riječi, bilo da je to lov ili moć, ili neprekidno čulno zadovoljstvo, nisu se mučili ostaviti trajno zapisana svjedočanstva. Samo su intelektualci smislili teoriju o tome tko je najbolji.

Koji činitelj proizvodi osjećaj više vrijednosti kod intelektualaca? Želim se posebno usredotočiti na jednu instituciju: škole. Kako je knjiško znanje postajalo sve više važno, školovanje – zajedničko obrazovanje na satovima mladih ljudi u čitanju i knjiškom znanju – se širilo. Škola postaje glavnom institucijom izvan obitelji koja oblikuje stavove mladih ljudi, i gotovo svi oni koji su kasnije postali intelektualcima prošli su kroz škole. Tamo su oni bili uspješni. Bili su procjenjivani u odnosu na druge i smatrani nadmoćnijim. Bili su hvaljeni i nagrađivani, omiljeni kod učitelja. Kako bi mogli sebe ne vidjeti kao nadmoćnije? Danomice su se iskušavali rukovanjem s idejama, u oštroumnom razmišljanju. Škola im je govorila, pokazivala da su najbolji.

Škola je, također, izlagala i na taj ih način podučavala načelu nagrađivanja u skladu s (intelektualnim) vrijednostima. Pohvale, osmjesi učitelja i najviše ocjene bile su upućene intelektualno vrijednim. U valuti koju su škole mogle ponuditi, intelektualci su predstavljali najvrednije apoene. U školama su intelektualci, premda to nije bio dio službenog nastavnog plana, učili lekcije o svojoj vlastitoj višoj vrijednosti u odnosu na druge, i o tome kako oni zbog ove više vrijednosti imaju pravo na veće nagrade.

Šire tržišno društvo, s druge strane, uči drugoj lekciji. Tamo najveće nagrade nisu otišle u ruke verbalno najbistrijim. Tamo intelektualna umijeća nisu najviše vrednovana. Školovani lekcijom da su najvredniji, da najviše zaslužuju nagradu, da su najpozvaniji primiti nagradu, kako su intelektualci, sve u svemu, i mogli ne biti uvrijeđeni kapitalističkim društvom koje ih je lišilo pravednih zasluga na koje ih je njihova superiornost “pozvala”? Je li iznenađujuće da je to što su školovani intelektualci osjećali spram kapitalističkog društva bio jedan dubok animozitet koji je, iako preobučen raznim javno prikladnim razlozima, nastavio postojati čak i onda kada se pokazalo da su ti posebni razlozi neprimjereni?

Kad kažem da se intelektualci osjećaju pozvanima za najviše nagrade koje im društvo može ponuditi (bogatstvo, status itd...) ne tvrdim da intelektualci smatraju da ove nagrade predstavljaju najviša dobra. Možda oni vrednuju više intrinzično nagrađivanje svoje intelektualne aktivnosti ili nagrađivanje putem poštovanja koje im se stoljećima ukazivalo. Uza sve to, oni također osjećaju da imaju pravo da im društvo udijeli najveću zahvalnost koju može ponuditi, koliko god ona mogla biti beznačajna. Ne želim isticati posebice nagrade koje mogu završiti u džepovima intelektualaca ili one koje ih mogu obogatiti. Budući da sebe vide kao intelektualce, može ih vrijeđati činjenica da intelektualna djelatnost nije najcjenjenija i najnagrađenija.

Intelektualac želi da čitavo društvo bude poput škole, poput sredine u kojoj mu je tako dobro išlo i u kojoj je bio cijenjen. Uvođenjem standarda različitih od onih u širem društvu, škole jamče da će neko kasnije iskusiti silazni put. Oni na vrhu školske hijerarhije će se osjećati pozvanim za pozicije u vrhu, ne samo u tom mikro društvu, nego i u jednom širem, u društvu čiji će sistem zamrziti onda kada ih ne bude tretiralo u skladu s njihovim samopropisanim željama i pozvanostima. Na taj način školski sistem proizvodi antikapitalistički osjećaj među intelektualcima. To jest, proizvodi antikapitalističko raspoloženje među verbalnim intelektualcima. Zbog čega kovači brojeva ne razvijaju iste stavove kao ovi kovači riječi? Pretpostavljam da matematički obdarena djeca, iako dobivaju dobre ocjene na važnim ispitima, ne primaju istu neposrednu pozornost i odobravanje njihovih učitelja kao što dobivaju verbalno bistra djeca. U pitanju su verbalne sposobnosti na osnovu kojih učitelji udjeljuju osobne nagrade i očigledno je da te nagrade stvaraju onaj osjećaj pozvanosti.

Treba dodati još jednu stvar. Budući su intelektualci kovači riječi uspješni u okviru formalnog, službenog školskog sistema, gdje važne nagrade distribuira središnji autoritet učitelja. Škole imaju još jedan neslužbeni društveni sistem u okviru učionica, hodnika i školskih dvorišta, gdje se nagrade ne distribuiraju preko središnjeg upravljanja nego spontano, na zadovoljstvo i kapric đaka.

Stoga ne iznenađuje što intelektualci kasnije uviđaju da je distribucija dobara i nagrada preko središnje organiziranog distributivnog mehanizma pogodnija nego tržišna “anarhija i kaos”. To je stoga što distribucija u centralno planskom socijalističkom društvu stoji naspram distribucije u kapitalističkom društvu kao što distribucija koju obavlja učitelj stoji spram distribucije koja se obavlja u školskom dvorištu ili hodniku.

Naše objašnjenje ne postulira da (budući) intelektualci sačinjavaju većinu čak i u višim školskim klasama. Ova se grupa može sastojati najviše od onih sa znatnim (ali ne dominantnim) školskim umijećima kojih prati društvena servilnost, s jakom motivacijom da se udovolji, prijateljskim osjećajima, načinima da se pobijedi i sa sposobnošću igranja (naizgled) prema pravilima. Takve učenike će također visoko poštovati i nagraditi učitelj, i njima će sve ići veoma dobro i u širem društvu (ići će im dobro i u okviru neslužbenoga društvenog školskog sistema. Tako da neće naročito prihvaćati norme službenoga školskog sistema). Naše objašnjenje pretpostavlja da će (budući) intelektualci koji su nerazmjerno zastupljeni u toj porciji (službene) školske više klase iskusiti relativno stagnacijsko kretanje. Ili radije, u grupi koja sebi predviđa stagnaciju u budućnosti. Animozitet će se pojaviti prije ulaska u širi svijet i iskustva realne statusne stagnacije, na onoj točki na kojoj pametni đak uviđa da će se (vjerojatno) manje dobro provesti u širem društvu nego u trenutnoj školskoj situaciji. Ova nenamjerna posljedica školskog sistema, ovaj antikapitalistički animozitet intelektualaca jest naravno pojačan kada đake uče i obrazuju intelektualci koji zastupaju upravo same te antikapitalističke stavove.

Neki intelektualci kovači riječi su bili nedvojbeno nadobudni i ispitivački nastrojeni đaci, koje zbog toga njihovi učitelji nisu ohrabrivali. Je li i oni također nauče lekciju prema kojoj najbolji imaju dobiti najviše nagrade i misle, unatoč svojim učiteljima, da su oni sami najbolji i tako rano postaju kivni prema distribuciji koju obavlja školski sistem? Naravno, za ovo nam pitanje i druga pitanja o kojima se ovdje raspravlja, trebaju podaci o školskim iskustvima budućih intelektualaca kovača riječi kako bismo dotjerali i testirali našu hipotezu.

Iskazano kao opće mjesto, teško je osporavati da će norme u okviru škola utjecati na vrijednosna uvjerenja ljudi kada oni izađu iz škola. Škole su naposljetku najvažnije društvo izvan obitelji u kojemu djeca uče snalaziti se, i na taj način škole predstavljaju njihovu pripremu za veće izvan-obiteljsko društvo. Stoga nije iznenađenje da oni koji su uspješni prema normama školskog sistema trebaju biti kivni prema društvu, jer se pridržavaju drugačijih normi, zbog kojih ne mogu biti podjednako uspješni. Niti je iznenađujuće, kada su posrijedi isti oni koji žele formirati sliku društva o njemu samom i njegovo samoprocjenjivanje, što se glasniji dio društva okrene protiv toga. Kada biste kreirali društvo, to ne biste radili tako da kovači riječi, sa svim utjecajem koji imaju, budu školovani u duhu animoziteta spram normi toga društva.

Naše objašnjenje nerazmjernog broja antikapitalistički nastrojenih intelektualaca zasniva se na veoma plauzibilnoj sociološkoj generalizaciji.

U društvu u kojem jedan izvan-obiteljski sistem ili institucija, u koji ulaze mladi ljudi, distribuira nagrade, oni koji daju sve od sebe težit će internalizirati norme ovih institucija i očekivati da šire društvo djeluje u skladu s ovim normama; oni će se osjećati da imaju pravo na distributivne udjele u skladu s normama ili (naposljetku) na relativne pozicije koje su jednake onima koje bi ove norme zahtijevale. Usto, oni koji čine gornju klasu u okviru hijerarhije prvih izvan-obiteljskih institucija koja zatim iskusi pad (ili ga predvide) na niže relativne pozicije, u širem će društvu, zbog svog osjećaja frustrirane pozvanosti, težiti suprotstavljanju širem društvenom sistemu i osjećati animozitet prema njegovim normama.

Uočite da ovdje nije u pitanju deterministički zakon. Neće se svi koji iskuse stagnacijsko društveno kretanje okrenuti protiv sistema. Takva stagnacijska kretnja će se, iako su činitelj koji teži proizvesti učinke u tom smjeru, iskazati u različitim razmjerima na ukupnom nivou. Mogu se razlikovati načini stagniranja gornje grupe: ona može dobiti manje od druge grupe ili (dok nijedna grupa ne ide gore) biti na istoj razini, neuspijevajući dobiti više od onih za koje se smatralo da su na nižem nivou. U pitanju je prvi tip stagnacijske pokretljivosti koji je posebno prouzrokuje mučninu i uvrijeđenost; drugi je tip mnogo više tolerantan. Mnogi intelektualci (tako sami kažu) preferiraju jednakost dok jedino mali broj zagovara aristokraciju intelektualaca. Naša hipoteza ukazuje na prvi tip stagnacijske pokretljivosti kao na posebno produktivan za osjećaj uvrijeđenosti i animoziteta.



Školski sistem podaruje i nagrađuje samo neke sposobnosti koje su bitne za kasniji uspjeh (posrijedi je naposljetku specijalizirana institucija) tako da će se njegov sistem nagrađivanja razlikovati od onog u širem društvu. Ovo jamči da će neki, pri prelasku u šire društvo, iskusiti stagnacijsko društveno kretanje i njegove propratne posljedice. Ranije sam već rekao da intelektualci žele da društvo bude poput velike škole. Sada vidimo da uvrijeđenost zbog osjećaja frustrirane pozvanosti proističe iz činjenice da škole (kao specijaliziran izvan-obiteljski društveni sistem) nisu društvo u malom.

Izgleda da naše objašnjene predviđa (nerazmjernu) mržnju školskih intelektualaca prema vlastitom društvu, kakva god bila njegova priroda, kapitalistička ili komunistička. (Intelektualci se u nerazmjernom broju suprotstavljaju kapitalizmu kada se usporede s drugim grupama sličnog socioekonomskog statusa u okviru kapitalističkog društva. Drugo je pitanje da li se oni nerazmjerno suprotstavljaju kada se to usporedi sa stupnjem suprotstavljanja intelektualaca u drugim društvima tim istim društvima). Pitanje je, ukoliko bi podaci o stavovima intelektualaca u komunističkim zemljama prema aparatčicima bili relevantni, da li bi intelektualci osjećali animozitet prema tom sistemu?

Naša hipoteza treba da bude podešena tako da se ona ne primjenjuje (ili da se potpuno primjenjuje) na svako društvo. Mora li školski sistem svakog društva neizbježno proizvesti anti-društveni animozitet kod intelektualaca koji ne primaju najviše društvene nagrade? Vjerojatno ne. Kapitalističko društvo je osobito zato što izgleda otvoreno i osjetljivo samo spram talenata, individualne inicijative, osobnih vrijednosti. Činjenicom odrastanja u nekoj naslijeđenoj kasti feudalnog sistema ne stvara se očekivanje da će nagrada biti ili trebati biti u skladu s osobnom vrijednošću. Unatoč stvorenom očekivanju, kapitalističko društvo nagrađuje ljude samo toliko koliko oni opslužuju tržišno izražene želje drugih; ono nagrađuje u skladu s ekonomskim doprinosom a ne u skladu s osobnom vrijednošću. Ipak, ono se približava nagrađivanju u skladu s vrijednošću – vrijednost i doprinos će često biti izmiješani – toliko da bi nahranilo očekivanja što ih proizvode škole. Etos šireg društva i školski etos su prisutni jedan pokraj drugog tako da blizina stvara kivnost. Kapitalističko društvo nagrađuje individualna postignuća ili bar objavljuje da to čini, tako da ostavlja po strani intelektualce koji smatraju da su najviše postigli posebno ogorčenim.

Drugi je činitelj, mislim, u igri. Škole će težiti stvoriti antikapitalističke stavove to više što je u njima prisutna veća raznovrsnost ljudi. Sve dok većina onih koji će postati ekonomski uspješni pohađaju različite škole, intelektualci neće stvoriti stav nadmoćnosti spram njih. Ali čak i da mnogo djece iz više klase pohađa različite škole, u otvorenom društvu će postojati škole koje također pohađaju budući ekonomski uspješni poduzetnici, pa će se intelektualci kasnije sjećati s kivnošću kako su nekad bili akademski nadmoćniji od svojih vršnjaka koji su ipak postali bogatiji i moćniji. Otvorenost jednog društva također proizvodi još jednu posljedicu. Učenici, budući kovači riječi i drugi, neće znati kako će im ići u budućnosti. Mogu se svemu nadati. Društvo zatvoreno za napredak rano uništava ovakvu nadu. U otvorenom kapitalističkom društvu u kojem učenici nisu od rana pomireni s činjenicom ograničavanja vlastitog napredovanja i društvene pokretljivosti, izgleda da društvo propagira da će najsposobniji i najvredniji dospjeti do sama vrha, a da su njihove škole već akademski najnadarenijim poručile da su oni najvredniji i da zaslužuju najveće nagrade, eda bi kasnije ovi isti učenici koji su najviše poticani i koji su gajili najveće nade postali svjesni da su njihovi vršnjaci, za koje su smatrali da su manje vrijedni, napredovali više nego oni, dobivajući prve nagrade za koje su oni smatrali da su pozvani. Nije li stoga nimalo čudno što imaju takav animozitet prema tom društvu?

Na stanovit način smo doradili našu hipotezu. Nisu jednostavno službene škole nego službeno školovanje u posebnom društvenom kontekstu ono što proizvodi antikapitalistički animozitet kod intelektualaca (kovača riječi). Ova hipoteza nedvojbeno zahtijeva dodatnu doradu. Vrijeme je da se ova hipoteza prepusti društvenim znanstvenicima, da se preuzme iz ruku kabinetskih foteljaških spekulacija i da se preda onima koji će se više zadubiti u praktične činjenice i podatke. Možemo ipak ukazati na stanovita područja gdje naša hipoteza može dati provjerljive posljedice i predviđanja. Prvo, može se iskazati predviđanje da što je školski sistem jedne zemlje meritokratskiji, to je vjerojatnije da će njegovi intelektualci biti na ljevici (imajte na umu Francusku). Drugo, oni intelektualci koji su se u školi “kasnije razvili” neće razviti isti osjećaj pozvanosti na najviše nagrade; stoga će mali postotak onih koji su se kasnije razvili biti protivnici kapitalizma nego oni koji su se ranije razvili. Treće, našu hipotezu ograničavamo na ona društva (koja se razlikuju od indijskog kastinskog sistema) gdje uspješni student normalno može očekivati daljnji usporediv napredak u širem društvu. U zapadnom društvu je ranije bilo uobičajeno da žene nisu imale takva očekivanja, tako da se ne bi moglo očekivati da bi studentice – koje su sačinjavale dio više akademske klase, a koje su kasnije podnijele stagnacijsko kretanje – iskazale isti antikapitalistički animozitet poput muških intelektualaca. Stoga možemo predvidjeti da što društvo više ide prema jednakoj mogućnosti zapošljavanja između žena i muškaraca, to će više intelektualki očitovati u istom nerazmjernom broju antikapitalizam koji njihovi intelektualci pokazuju.

Neki čitatelji mogu sumnjati u ovakvo objašnjenje antikapitalizma intelektualaca. Ukoliko pak stvari stoje kako su objašnjene, mislim da je identificiran jedan važan fenomen. Sociološka generalizacija koju smo iznijeli intuitivno je obvezujuća; nešto poput toga mora biti istinito. Stoga se mora proizvesti jedan važan učinak u dijelu školske više klase koja doživljava stagnacijsku društvenu pokretljivost, neki se antagonizam spram šireg društva mora stvoriti. Ako taj učinak nije nerazmjerno suprotstavljanje intelektualaca, što je onda? Započeli smo s pokušajem nuđenja objašnjenja za jedan zakučast fenomen. Našli smo, bar tako mislim, objašnjavajući činitelj koji je (kada se iskaže) tako bjelodan da moramo vjerovati da objašnjava jedan realan fenomen.


Preveo Mario Kopić