NEMANJA: SMIRENOUMLJE

Denis Kuljiš: Naš čovjek u Klagenfurtu

Tužni skupe, umro je veliki hrvatski državnik Joerg Haider. Bio je desničarski kriptofašist, ili kriptodesničarski postfašist. Teško je razabrati precizne konture njegove idejne inspiracije i bizarne oberkrajnerske duševnosti. Na obližnjim destinacijama isti je sentiment stvorio pravoga führera, kojega Austrijanci, inače, uspješno predstavljaju kao Nijemca i pangermanski fenomen. Istodobno, velikog njemačkog kompozitora prisvajaju kao najvćeg domaćeg sina, jer je nekoliko godina bio dvorski kapelnik, pisao božanske opere pa umro siromašan i sam kao pas.

Ako postoji neki koruško-štajerski spleen što se prožima s gluhim maglama Gradišća na trusnim terenima gdje slavenska melankolija susreće sangvinični idiotizam života autentične Mitteleurope, fokus je tu negdje, na slovensko-austrijskoj granici, a ozračje koje nastaje najdojmljivije je dokumentirala na monokrmatskim fotografijama Inge Morath, manje glamurozna žena Arthura Millera. No, spiritus loci nije presudan za uspon Haidera, iako je hipotetično zavodljiv kao holivudska inscenacija budući da od prvog kadra stvara sugestiju da čudovište vreba iz sporednih uličica. Ne moraš biti Slavoj Žižek! da tu tezu razvučeš u poduži esej ili napišeš knjižicu punu filmofilskih parabola…

I povijesni učinak se precjenjuje, pogotovo dok se morbidno filozofira grobnim plamenom Wallhale i usiljeno traže historijske perspektive. Da, sigurno je bio važan rezidualni utjecaj neuništivih feudalnih intitucija koje dominiraju povincijalnom egzistencijom, a posebice klerikalizam, koji je u konjunkciji sa sterilnim apolutizmom ocvaloga carstva nesumnjivo pridonio nastanku fašizma.

No, hajderovski mutni postfašistički diskurs koji je pratio njegov jasan desničarski politički projekt, primarno je moderni fenomen, povezan s tranzicijom u Istočnoj Europi. Utemljen je na parama koje su u pretvorbenim zemljama prilikom eksproprijacije prvotnih eksproprijatora maznule predatorske kriminogene elite. Odakle mi to osvjedočenje? Iz prve ruke. Jörg Heider bio je jedan od najvažnijih ljudi prilikom stvaranja samostalne hrvatske države, a ekonomsku moć koju je pritom stekao, transferirao je u stvaranje snažnog uporišta na domaćoj, austrijskoj političkoj sceni. Ne vjerujem da su ga ubile pripadnici njihove tajne službe – ako nešto tako i postoji, njeni su pripadnici sigurno operetni diletanti poput pukovnika Ridela, koje bi VOS, Udba i SID pojeli za predjelo kao porciju blinija s kavijarom u moskovskom kafeu “Puškin”. Ne vjerujem da je princezu Dianu likvidirao britanski SIS, ili kako se sad zove taj ured u velebnoj kaskadnoj zgradi na obali rijeke Thames, koju su irski teroristi s druge obale pogodili raketnim bacačem jugoslavenske poizvodnje. No to ne znači da oboje nisu bili logičan politički cilj, smrtonosno opasni za domaći establišment. Haider je uzdrmao trulu autrijsku politiku, a zatim je izmijenio do te mjere da liberalne vrijednosti ondje sad mora braniti i Opus Dei! Tip u lodenu, koji je izgledao kao retrogardistička redakcija “Laibacha”, istodobno je u pridonio oblikovanju hrvatske države. Za nas je on povijesna ličnot, no ne nužno pozitina. Jedva pretjerujem ako kažem da su Joerg Heider i Pero Peter Galbraith bili najznačajniji hrvatski državnici devedesetih godina. A nije bog stvorio dva čovjeka koji bi se više razlikovali…

Pero je osigurao politički okvir, a Jörg financije, u dešpertnom času kad je Hrvatska bila odsječna od svijeta. Američki vojni ataše u Beogradu na diplomatskim prijemima u Zagrebu otvoreno je govorio da će otpor trajati tri mjeseca. Bio je to neki idiotski pukovnik iz Fort Hooda, zakutnog taktičkog središta za obuku iz oklopne borbe, koji je jedino znao zbrojiti dva i dva: napadaju vas mehaniziene brigade JNA i korpusi Srba iz Krajina, nepriznati ste i pod embargom, pa svaki metak 7,62 mm za svoje musave i sluđene teritorijalce te skandalozni čopor braniteljskih dragovoljaca, kupujete u Sloveniji po marku komad. A te budale koje šaraju noć svijetlećim mecima, potroše tri milijuna naboja na dan. To ne mogu smoći ni Šušak, ni cijelo leglo kradljivih lemura, sastavljeno od bivših kijumčara droge, koji su se nabili u Ministarstvo obrane!

Dije apartne ličnoti: Pero, vraški šarmantan, te Joerg, hladan kao led, persona neprobojne fasade. Njegova zgodna faca sa cizeliranim crtama lica – malo je nalikovao na Kevina Costnera – stalno je bila ukočena grimasom koju je smijeh presijecao kao obraz razrezan nožem: poput Jokera iz Batmana, ali lišenog groteske i svake žovijalnosti. L’Homme que rit. I ne da nije bio opušten, njegovo ukočeno džanje, rigor vivis, sugerirao je duboko intriorioriziranu frustraciju. Pero je pak relaksiran, društven, novoenglski patricij, dok je Haider bio seljačina, priprost kao seoski altdeutch-ormar. no, Galbraithovi zapravo nisu novoengleski waspovi; njegov otac je bio Kanađanin, demokratskog podijetla, gospodski sveučilišni profesor u tweedu (autor “Nove industrijske države”) koji se priključio “Camelotu” Johna Kennedyja i postao njegov amabasdor u Indiji. Pero je bio najmlađi sin, a kad mu je otac umro, baš dok je bio na službi u Zagrebu, vidjelo se da je devastiran. Imao je nježan odnos s ocem intelektualcem, dok je Haidrov tata, predratni smeđokošuljaš i vojnik Wehrmachta, bio odsutan iz njegova odgoja, udaljen kao ikona ispod koje se na srpsku slavu pali kandilo – između dva Edipova kompleksa jasno je koji bi svak izabrao… Čini se da se to prenosi na sve potonje obiteljske odnose: Haider se oženio za jednu matronu u dindrlicama, a Pero za norvešku etnologinju Tone Bringe, koja izgleda kao model iz “Playboya”. Rat ju je zatekao u zabitom bosanskom selu među babama u dimijama, gdje je odlično naučila srpsko-hrvatski. Najzabavnije je bilo kad bi, usred rata, Pero ukrcao na jedrilicu tu svoju vjerenicu i još tri njene prijateljice u malim bikincima, pa krstario po Jadranu i poslije se s njom najavio na službeni prijemu kod kardinala Kuharića. Na salonskom stolu u ambasadi držao je u srebrenom okviru svoj portret s pokojnom Benazir Bhutto, s kojom je definitvno mutio na fakultetu. Pero je veliki frajer – ali, pustimo psihologiju, koja tu nije osobito važna, jer rasvjtljava samo neke udaljene motive realnog, prezentnog djelovanja. Na političkom planu, prilikom zasnivanja Hrvatske, stisnuti Haider nije bio ništa manje važan od flamboajantnog opunomoćenog predstavanika primarne globalne velesile.

Iako se ponašao kao neki razmažen fićfirić, Pero je bio vašingtonski operativac prve klase s golemim iskustvom i strahovitim dijapazonom veza na Capitolu i u Zapadnom krilu. Najveći dio karijere proveo je kao šef kabineta senatora Clairborna Pella, svemoćnog predsjednika Odbora za vanjsku politiku, koji ga je poslao u misiju u Irak, gdje se zbližio s kurdskim vođom Barzanijem i, kao neki novovjeki Lawrence od Arabije, poslao neoficijelni pripanik njegova najužeg vodstva. Osamostaljenje Kurdistana njegov je životni pojekt. U Hrvatsku ga šalju kad ga miču iz Iraka, jer je ondje prevladala nokonzervativistička vizija stvarnja unitarne države po uvoznom američkom demokratskom moelu “jedan čovjek, jedan glas”. Budući da ni u jugoslvenskim okolnostima nije provodio tu koncepiju, koju je republikanski državni sekrtar Baker fomulirao riječima (slobodan prijvod): “U toj bobi mi se ne kladimo ni na jednog od ovih pit-bull terijera”, došao je u žestok sukob sa State Departmentom, gdje ga, uostalom, nisu trpjeli jer nije karijerni diplomat. No, uživao je potporu Ala Gorea, koji je u Bijeloj kući vodio Balkan, pa kad je Clintonova administracija napokon nakanila intervenirati, ali tako da zaobiđe a ne izazove zapadni dio uzdržane Europe, Pero je pokrivao operacije u sklopu kojih je gotovo svake noći na zagrebački aerodorom slijetao iranki jumbo-jet s oružjem za Hrvatsku vojsku i Armiju BiH. Za to je on poslije platio cijenu – republikanci su ga politički uništili u kongresnom ispitivanju, iako je bilo jasno da tu stvar nije organizirao sam za račun neke opskurne koterije u podrumu Bijele kuće, kao Oliver North, nego provodeći politiku državne administracije. Ali, on je na se preuzeo krivnju da priča tu završi, jer se tako ponašaju ispravni dečki ogojeni u dobrim školama za mlade đentlemene.

Još puno važnija bila je njegova akcija stabilizacija političkog okvira – Pero je pomagao Tuđmanu, koji mu je bio osobno ovratan, da izgladi probleme, suzbije svoje idiotske porive, te otvori manvarski postor i Hrvatsku učini kredibilnim partnerom međunarodne zajednice, pa postane prihvatljivija od Miloševićeve i njegove bulumente. Natjerao je Franju da odustane od savezništva sa Srbima u Bosni i sklopi makar i neiskren sporazum s Alijom Izetbegovićm. Bio je Tuđmanov politički jamac, garantirao je za Hrvatsku. Išao je u Dubrovnik i slikao se na hvatskom tenku, odlazio u razrušeni Vukovar… Koliku je pritom uživao podršku američke službne politike? Globalnu, načelnu, to sigurno, ali u najvećoj mjeri, bila je to njegova nadahnuta improvizacija.



Je li Pero poslije dobio lentu, Trpimira s praporcima, mačevima, pleterom i djetelinom s tri lista koje od zlatne srme izrađuje Tuđmnova dvorska vezilja, modni kreator Rikard Gumzej, a sad i Stipe Mesić dijeli preko veze raznim gulamferima? Jest – dao mu ga je Tuđman nakon pet godina diplomatske misije u Zagrebu. Stari mufljuz nije bio sasvim blesav. No bez obzira na te parafernalije hrvatskih državnih počasti, Pero je obilno nagrađen – zadnji put vidio sam ga na terasi hotela “Villa Dubrovnik”, gdje smo doručkovali s familijama i pravili se da ne pimjećujemo Johna Malkovicha. Opušten je, oko njega se širi aura neodoljiva šarma, žena je isto onako zgodna, a ima i dvoje prekrasne plave djece. Rentao je “Škodu”, spremali su se da otputuju u Sarajevo. Bio je kod kuće, u dijelu svijeta koji je posvojio odigravši veličanstvenu povjesnu ulogu, o kojoj zapravo nitko nema pojma – postoji li komfornija, moralno zahvalnija pozicija?

Nesimpatični, zakopčani Haider pojavio se pak na hrvatskoj političkoj sceni neopažen, no ne tajno, nego u relativnoj anonimnoti svoje tadašnje političke uloge. U epohalnom ozračju sloma komunizma, stupio je 1989. na čelo svoje desničarske političke stranke istodobno kad i Tuđman. Odmah poslije toga sastali su se – Haider je doputovao u Zagreb, mora da je pala ljubav na prvi pogled. U svakom slučaju, smjesta su imali zajedničku kombinaciju. Tko ih je spajao? Teško je to reći, ali imam teoriju koju ne bih mogao uvjerljivo dokazati na temlju indicija kojima raspolažem, a uključuje posredvanje – hm, hm – jednog ultradesničarkog think-tanka, zapravo ekstremističke organizacije koju u Europi vodi žena američkog lunatika osuđenog na doživotni zatvor zbog terorizma i neplaćanja poreza. To su vrlo poznati ljudi, pa ne treba spominjati njihova imena. Početkom šezdesetih bili su jako involvirani u Hrvatskoj, a organizirali su i prvi hrvatski posvjedni skup u Washingtonu, na Mallu ispred zgrade Kongresa. S njima u vezi stajali su razni opskurni tipovi u Zagrebu. Možda su, dakle, oni uvezivali, a možda je i netko od hadezeovaca među austrijskim emigrantima. Bilo ih je dosta u Tirolu, Haider se motao po Bad Ischlu, što je na pet koraka od njegova rodnog Bad Goseina, ali da ne lupam…I nije to, možda, tako važno.

Tuđman – koji je bio inteligentan stari zlikovac - shvatio je odmah da s Haiderom može zavrtjeti neku veliku priču, stvoriti strateški savez, pa odlučio da investira u njegovu poziciju. Dakle, pare. Haider je postao zemaljski poglavar Koruške - izabran je 1991. godine kad je Tuđman stekao diktatorske ovlasti prema novom “božićnom” ustavu “polupredsjedničkog” sustava koji je sam sročio. Landeshauptman pak kontrolira većinki paket javne banke, a to je bila mala Hypo Alpe Adria Bank, prilično neznatna lokalna novčarska tvrtka s tri-četiri šaltera izvan pokrajine, no solidno kapitalizirana ulozima štedljivih Austrijanaca.

Kako je hrvatska držvna kasa bila prazna, a potrebe režima nasušne, Tuđman je primjenio tehniku koju je mogao naučiti od imama Homeinija. Kako opisuje V. S. Naipaul u knjizi “Među pravim vjernicima”, komski svetac je nekom neiskusnom hodžatoleslamu, koji nije znao kako da nahrani svoju pasdaransku avangardu, posavjetovao: “Ima li u tvom kraju neki bogat čovjek? Ima? E, pa kod njega je tvoj novac za pasdarane!”

U Zagrebu tada još nije bilo puno bogatih ljudi poput “generala” Zagorca, ali postojale su bogate firme. Odveli su, dakle, Haidera na Trg Republike i pokazali mu najveću, naljepšu zgradu. “Ovo je zgrada poduzeća koje ima puno love na računu! Sad ćemo mi to sve transfrirati u portfelj vaše banke!”

“Ma što kažete”, začudio se sigurno Haider u tom zamšiljenm razgovoru, “a što će reći sadašnji vlasnici, odnosno uprava?”

“Vlasnik je država, a uprava, budući da je to reeksporterska firma, što znači da su radili za Udbu, čkomit će… Malo će, možda gunđati, ali što mogu?”

Zapravo je uprva poslije prilično gunđala i dizala sudske tužbe ali im to nije puno pomoglo.

Nije to bilo ništa nobično. Kad je Tuđman odlučio da se proširi u svojoj vili na Tuškancu gdje je imao podstnare, poslao ih je u pratnji svojih čuvara po nekim zagrebačkim stanovima da pogledaju moguće zamjenske prostore, i posvuda su ih zapanjeno sačekivale familije koje su, ništa ne sluteći, sjedile za večerom, pa preko juhe u čudu piljili u do zuba naoružane rmpajlije pod crnim bertkama. Valjda su nevoljki domaćini bili Srbi…

Hypo je postao vlasnik zgrade vrijedne nominalno 80 milijuna njemačkih maraka, što je mogao otpisati kao investicioni trošak, pa poslije na tome prijaviti polovni gubitak – zgrada ništa ne odbaciju – odbivši od poreza koji plaća u Austriji. Zbog toga ih je tužila poreska uprava, ali više da se napakosti Haideru. To je bio početak jednog velikog prijatljstva. “Casablanca” u Agramu. Romantična destinacija na Balkanu, za neiživljene koruške bakovne činovnike, pred kojima se otvara neslućena vista. “Od svih baanka u svim gradovima svijeta, morala je ući baš u moju poslovicu…”

Financijski, bila je to sitnica, ali se stvorila osovina, povjerenje. Hypo je posudio Hrvatskoj prvi novac koji je dobila iz inozemstva kao tek priznata država: dvadeset milijuna maraka! Sirotinjo, i bogu si teška…

Kad je počla konsolidacija hrvatskog bankarskog sektora, umjesto Ljubljanske, banke u koju su ulagali svi “bolji” Zagrepčani, tu se našao Hypo. A zatim i neke druge male bavarske financijske kuće. Po zakonu, sve su hvatske banke morale držati rezervni fond u iznosu štednog ulogau stranim depozitarnim bankama, pa su uskoro na račune po Austriji i Njemačkoj legle milijarde. Haiderova zemaljska banka stekla je velik novac, pa pokušala ući u Mađarsku, odakle su ih brzo izbacili – imaju oni tamo svoje Ruse - malo je muljala po Italiji, no tu ima puno takvih igrača i, naposlijtku, kad su prilike doputile, silno se razgranala po Hrvatskoj, Bosni, Srbiji… Zatim idu leasing, nekretnine, svakakva čuda, sve povezano s jačanjem hajderove ekonomske i političke baze u Austriji gdje se situacija neslućno komplicirala jer on već arbitrira na nacionalnoj sceni, pa bečka centrala napokon dlučuje da to riješi. Stvara se velika koakicija desnice i ljevice, ruše zemaljskog poglavara Koruške, a njegovu banku denacionliziraju pa prodaju velikoj njemačkog. Fertig. Mislim da, u svemu Haider nije ostavio trajnu zaostavštinu u austrijskoj politici, a na duštvo utjecao je taj opsjednuti koruški ukletnik, više od pozitivnog, konstruktivnog štajerskog ueberemigranta Schwartzeneggera. No, Haider je imao povijesnu ulogu kod stvaranja hrvatske države. Ne nužno pozitivnu. Tamburaši naprijed, ostali stoj: “Za vsaaaku dobru reč, kaj reči si mi znala, za vsaki pogled tvoj, za vsaki smeh tvoj – falaaaa…”