NEMANJA: SMIRENOUMLJE

In memoriam

A kaj buš pisal, rekao si, pa vidiš kaj se meni događa.
Da, vidio sam, i savršeno smo se dobro razumjeli: "Dolazi vrijeme kada će prema novinarima letjeti meci.", kako je u Opatiji zlomenuvao Čičak.
Stiglo je, moj Puki, nažalost je stiglo to vrijeme.
Iako si se ti ponadao, ili si se htio nadati, da ipak ima nade:

Moram priznati da sam nakon dugog vremena ugledao tračak svjetla na kraju tunela, crnila koje je zavladalo u Hrvatskoj. Koliko je to crnilo stvarno, a koliko medijski predimenzionirano, drugo je pitanje, no u svakom slučaju stvari su se počele pomicati. I to upravo na “drumu”, kako bi rekli naši susjedi Srbi. A upravo kad se stvari pokreću na “drumu”, znači da se počelo nešto sustavno mijenjati u svijesti nacije.

napisao si prije samo pet, šest dana.
U istom tom tekstu spominješ Sunset Strip i West Hollywood: ugodna west coast noć, prijatelj kojeg čekaš, i osjećaj da je night still young.
Jadan sasvim drukčiji 'mrak': osjećaj slobode i radosti života kakav je našoj generaciji alegorizirala ta Amerika, coast to coast.

Valjda si zato pod stare dane kupio taj motor, Honda, Rune, čiju si mi fotografiju tako ponosno pokazivao: dečki vole svoje igračke, svoje aute, motore, satove, ali ovaj Rune bio je više nego toy: bio je sve više ono čega je u tvome životu bilo sve manje; bio je otjelovljena sloboda, čisti speed.

E, moj Puki, nadam se da tamo gdje si ti sada postoji neki highway i da u sunset voziš prema nekom nebeskom Hollywoodu, jer budimo pošteni, barem prema sebi, Jeruzalem nije za nas.

Naravno, ovi ovdje, kao što si govorio, ponovo služe crne medijske mise:

Trend “kriminalizacije ekrana” započela je u borbi za gledatelje Nova TV. Da ne zaostanu za takmacem, koji je stao postizati sve bolju gledanost, taj isti recept prihvatili su i Hrvatske televizija i RTL. I što smo dobili? Dvije stvari. Prva je da se televizije više ne bave bitnim i važnim stvarima u Hrvatskoj i svijetu, što znači da je hrvatksi prosječni građanin neinformiran. A uz neinformiranost dobili smo i kolektivnu nacionalnu paranoju od kriminala i nekakve mafije. Možda će netko pomisliti da sam lud jer tako mislim, nakon što su me prije pola godine nasred ceste pokušali likvidirati. No upravo zato što sam preživio pokušaj ubojstva, što su pak moji “kolege” protumačili kao neku vrstu mog javnog performansa, i to samo zato što se nisam ponašao kao tipična žrtva i od jutra do mraka kukao po medijima, znam o čemu govorim i kvalificiran sam za ocjene takve vrste. Stoga na kraju poručujem dragim čitateljima - bježite od televizijske paranoje, život će vam biti puno ljepši i bolji.

Slažem se, kao i s onom rezigniranom opaskom o beskorisnosti pisanja za život, slažem se.
I ne brini: cijeli tvoj život bio je svojevrstan performans, glamurozan, atraktivan i upečatljiv, i ni tvoja te smrt ne može demantirati: to kako si volio život, nadživjet će i nju.

Zato, Puki, on the road, again!
Zajaši tu Hondu, neka Rune poleti, i konačno budi slobodan.
Hrvatska ti zemlja nikada nije bila laka, niti njeni putevi prohodni.
Neka te barem gore čeka neki nebeski freeway.

Zbogom, Puki.