NEMANJA: SMIRENOUMLJE

nedjelja, 28.09.2008.

Pretvorba i privatizacija moralnog kapitala

Kulturnopsihološki kuriozitet

Tafofilija je riječ čije je porijeklo grčko: tafos označava grob, a filia je privlačnost ili sklonost k nečemu, ljubav za nešto, ili pak opsesija. Stoga je definicija tafnofilije: 1. Povećan interes za groblja i grobove; 2. Ljubav spram sprovoda i sklonost posmrtnim svečanostima. 3. U psihijatriji, morbidna privrženost groblju i rakama.

Pišu mi mnogi ovih dana, unuci ustaša i partizana, mornari s brodova, astronauti svodova, seljaci pod svinutim granama šljiva, radnici na baušteli s bocom piva, i doktori i dekani, ustaše i partizani, i njihovi unuci, kao što sam već istaknuo na samom početku svoga izlaganja, i sve ih muči jedno pitanje, Nemanja Care, Najlepše Svitanje, reci nam kumimo te milim Bogom, a zakaj se Jergos bavi atletikom?
Očekivao sam to pitanje. Gotovo sam ga sugerirao. Jer znam odgovor na nj.
Odgovor glasi: Jergović se bavi atletikom, jer je Miljenko Jergović posljednji Kovačevićev Maratonac!

Kako sad, kuku nas, Nemanjo, black you, pa u Maratoncima Dušana Kovačevića nema nikakvog Jergovića, fuj Teufel!
E, sad…Jeste, nema, ali to samo zato jer je Jergović dotrčao na set prekasno, kad je snimanje već bilo završeno. Cut!

Miljenko Jergović, najstrože kazavši, kafkijanski je lik: nikako da prispije u svijet. Zakašnjela pojava, u biti.
Njegov je preteča Fortinbras: on je posljednji od onih koji su još pristigli u tragediju; nakon njega, sve će biti tek Prosperova čarolija: drame nema, postoji tek pusta scena.
No Jergović je na sebi svojstven, pasličan način prefiguracija jedne druge filmske ekipe nastale u htonskom laboratoriju Dušana Kovačevića: onih podzemljara što između dva rata borave u Undergroundu, da bi izvirivši na površinu izbili ravno na set filma s ratnom tematikom, tumačeći vlastito ponovno došašće povijesnim kontinuitetom, poistovjetivši ga, taj set i taj kontinuitet, sa stvarnošću, ma koliko nestvarna u zbilji bila. Kovačević je sasvim decidiran: bagra koja se vijala tijekom drugog svjetskog rata balkanskim gudurama, proboravivši potom pola stoljeća u socijalizmu kao podzemlju, izronila je sada da nastavi započeto i tragediju onog klanja dovrši kao farsu ovog. Jergović je doduše zakasnio na prvi spektakl, ali evo ga u drugom, kako je upravo opisano, groteskno anakronog. Što se više trudi oko svoje stvarnosti, Jergović je nestvarniji; što se više trsi da ga shvatimo ozbiljno, Miljenko je smješniji.
Na neki volšeban način, on je daleki rođak junaka After Hours.

I evo ga gdje trči počasni krug, maratonac Miljenko Jergović, drugovi i drugarice, molim vas, ustanimo, dignimo se i zaplješćimo, drugovi, pozdravimo tu neuništivost materije, taj nadljudski trijumf volje, molim vas drugovi i drugarice… pozdravimo čovjeka koji je došao s onog svijeta…eros onoga sveta lično… drug Miljenko Jergović! Samo za vas danas trči počasni krug! Sam u vašem gradu!

I što radi u vašem gradu taj Jergović, inače, čime se Miljenko bavi?
Miljenko Jergović ovih je dana napisao dva nekrologa: jedan posvećen Vici Vukovu, drugi Sonji Savić.
A zašto uopće Jergović piše o Vici Vukovu i Sonji Savić? Zar se u panonskom blatu zaista više ne može ne samo živjeti, nego ni umrijeti a da posljednji sud ne izriče Miljenko Jergović?

Kerubini: O kleta sudbo! O tempere, o more! Hihihi…

Nego, reci ti nama Venjička, zadirkuju anđelci, zašto Miljenko toliko voli sprovode i genre nekrologa?

Neupućenom čitatelju tih nekrologa stvar nije ni malo jasna: Vukov je pjevač, Sonja Savić glumica, a Jergović nije ni glazbeni ni filmski kritičar – zašto onda nekrologe piše on?

Kad je Vukov zabranjen, Jergoviću je bilo 6 godina, dakle uz glazbu Vice Vukova Miljenka Jergovića jedva da bi išta na ovom svijetu moglo vezati (Eli, kako ova fraza: na ovome svijetu, uz ime Miljenka Jergovića morbidno zvuči!).

Da nešto nije u redu jasno je i iz činjenice da je o Sonji Savić In memoriam napisao filmski kritičar Špiro Polimac – i stranac koji govori hrvatski iz njegovog će teksta shvatiti da je Polimac bezmalo generacijski povezan s preminulom, da je profesionalno napućen na i upućen u njenu karijeru, te da je u dijakroniji od tri desetljeća pratio život i rad pokojne.

U jukstapoziciji, iz Jergovićevog je teksta kao pastrva u limenom lavoru vidljivo je da je napisan zbog ravnoteže među zvezdama, da se u Beogradu ne kaže kako Jergović piše o Vukovu, ali ne i o Savićevoj – drugim riječima, napisan je zbog Jergovića, a ne zbog Sonje!

Očiglednost ovog sebičnog motiva naglašena je suhoparnošću teksta lišenog čak i žanrovske sućuti, što je neukusna uvreda ožalošćenih: kako je dobro kazao prijatelj Sonje Savić, naš dragi Igra, Jergović parazitira na društvenom rasapu, pa tako i na obje ove žalosti, izvlačeći iz njih korist za sebe upravo u trenutku kad su oni na čiji se račun koristi najnemoćniji: kad su nažalost mrtvi.

Miljenko Jergović nikako to ne čini prvi put: nije riječ o tome da je Jergović pasionirani pisac nekrologa, čak ni o tome da je on, što jest, profesionalna Narikača - dakle da spaja ugodno s korisnim - nego je riječ o dubljem fenomenu, o Nekrologici, naime o logici iskorištavanja smrti, kojoj se tako strasno i prečesto odaje.

Kakvu korist mi živi možemo imati od mrtvih?, to je presudno pitanje poetike i habitusa Miljenka Jergovića. Njegovo egzistencijalno pitanje, ono o čemu se Jergović pita kad razmišlja kako živjeti u skladu sa sobom i s drugima.

Primijetio sam to davno, o tome sam pisao, pojavu sam metodološki korektno imenovao i epistemološki besprijekorno objasnio, ali me je tek nedavno usputni Igrin prijevod jednog Weiningerovog fragmenta ponukao da do kraja rasvijetlim fenomen maurauderstva, ili kako se tu otužnu figuru marodera hrvatski prevodi kao potragljivca, onog koji ide po tragu vojske i pljačka.

Weiningerov fragment glasi:

Daß es kein Raubmord gibt, damit hat Nietzsche selbstvesrtändlich Recht. Einen Mord um Geldes willen gibt es nicht. Aber der Raub ist keine 'Einflüsterung der armen Vernunft' des Mörders, sondern er gehört zum Morde: das Rauben ist ein völliges Töten; der Gemordete hätte noch immer Realität, wenn er Geld besäße: darum muß er beraubt, d.h. völlig getötet werden.

(Ne postoji razbojničko umorstvo, u tomu je Nietzsche samorazumljivo u pravu. Nema ubojstva radi novca. No razbojstvo nije došaptavanje jadnog uma ubojica, nego pripada ubojstvu: pljačka je savršeno umorstvo; umoreni bi još imao realnost kad bi posjedovao novac: stoga mora biti opljačkan, to jest potpuno ubijen.)

Anticipirajmo: literarni potragljivac čini istu stvar: ide po tragu smrti i mrtvima ukida jedini preostali realitet: dostojanstvo smrti. Njenu intimu. Ono ugrabljeno, moralni je kapital: jedini preostatak ljudskosti, sjećanje na pokojnika. Potragljivac taj kapital privatizira: on je moderator uspomenjavanja. PR memorije. Perception manager povijesti.

Prije no što u široj perspektivi sagledamo ovu Jergovićevu naviku, naime da u mislima odlazi na sprovode ljudi koje nije znao i uz koje ga zapravo ništa ne veže, konzultirajmo već elaborirano iskustvo nekoga tko se tim motivom „čovjeka koji je volio sprovode“ bavio dugi niz godina, inkubirajući ideju gotovo dva desetljeća; Zoran Tadić ovako je obrazložio naslov svoga filma:

»Za naslov 'Čovjek koji je volio sprovode' ne znam je li najsretniji. On je ostao negdje iz onih dana...od prije dvadesetak godina. Naprosto nismo smislili bolji, ali stvarno nisam siguran da taj naslov u dovoljnoj mjeri korespondira s filmom. Mogu vam reći i što se takvim naslovljavanjem i takvim usmjeravanjem lika htjelo postići: tuga Filipovog življenja manifestira se u nemogućnosti komuniciranja sa svijetom živih, sa svojom okolinom. Bez obzira na njegov dug boravak u gradiću radnje, on se tu neprestano osjeća kao stranac. Jedan od njegovih rijetkih izleta u svakidašnjicu, a gdje može biti opušten i normalan, čak i među nepoznatim ljudima su odlasci na sprovode, koji su mu istovremeno odušak i bijeg od samoće. U kontekstu filma, to dobija i druge dimenzije, ali startna je pozicija lika baš takva. Za nečiju se prirodu teško može naći perverzniji detalj od toga da se punim plućima diše tek na nečijem sprovodu. Iz toga slijedi razvoj priče: njegov kontakt s junakinjom i ostalim likovima u filmu. Međutim, ponavljam, nisam pretjerano siguran da naslov u punoj mjeri odgovara filmu, odnosno ne usmjeruje li malo krivo gledateljsku publiku, nakon što se naša pretpostavka pretvorila u jedan od osnovnih motiva filma.«

Hribar je nekom prilikom Tadića nazvao kultnim redateljem nesnimljenih filmova: jedan od tih filmova, čiju je nesavršenu kopiju Tadić ipak razvio, bio je onaj o Miljenku Jergoviću, čovjeku koji je volio sprovode. Ništa čudno da Tadić ni toliko godina potom nije bio pretjerano siguran da naslov u punoj mjeri odgovara filmu! Negdje za vratom, Tadić je osjetio ledeni dah Miljenka Jergovića, čovjeka koji je bio s onog svijeta, a nije bio Ero:

"U onih nekoliko poslijeratnih ljetovanja, koja su, uglavnom, bila obilježena jakim frustracijama, jer bih se osjećao kao stranac u vlastitome životu ili kao turist kojega žele prevariti i opljačkati zli i tradicionalno gostoljubivi domaćini, opet sam pokušavao čitati knjige koje sam ranije već pročitao…“,

piše o sebi Jergović. Ne znam koji bi dio Tadićevog objašnjenja prije adaptirao: tuga Miljenkovog življenja manifestira se u nemogućnosti komuniciranja sa svijetom živih, sa svojom okolinom. Bez obzira na njegov dug boravak u Zagrebu, on se tu neprestano osjeća kao stranac. Jedan od njegovih rijetkih izleta u svakidašnjicu, a gdje može biti opušten i normalan, čak i među nepoznatim ljudima su odlasci na sprovode, koji su mu istovremeno odušak i bijeg od samoće… Za nečiju se prirodu teško može naći perverzniji detalj od toga da se punim plućima diše tek na nečijem sprovodu.

Mislim, da ubrzam, da je to funkcija Miljenka Jergovića: on je Narikača: punim plućima diše tek na nečijem sprovodu. Narikača, ona koja dokida realitet smrti uključujući je u simbolički poredak svojim profesionalnim opijevanjem! Da bi pjevao, njemu je žrtva neophodna, i to je cinizam njegove literature. Cinizam je prosvijećena ideologija, ona koja zna svoju laž. Pokažimo njeno mjesto u Jergovićevoj literaturi: eno je u hinjenoj neutralnosti/univerzalnosti pozicije "kroničara", bilježnika vremena:

„Izdao je zbirku priča iz Postojbine. Jedna, naslovna, bila je stvarno dobra, skoro do pred sam konac - tu se nešto spetljao. Druge su bile prilično bez veze, ali su naglašavale zloću ljudi, degradaciju čovjeka. Zbirku mu prevedu na mnoge jezike, jer je odisala zlokobnošću Balkana i tom univerzalnošću ljudskih načela, koja su se tamo, u srcu tame, nesmiljeno kršila. Postane poznat. Zatim ode iz Postojbine i nastani se u Domovini. Postojbinu zadrži u srcu, a stvaralaštvo okrene Domovini. Tu otkrije još više tame i kršenja ljudskih načela. Za to primi nekoliko nagrada. U Europi stekne glas disidenta, te se dosjeti da još malo pospješi svoju književnost. Univerzalni principi sada postanu europski principi, a njihova kršenja principi njegove Domovine. Dobije još nekoliko nagrada, neke i u samoj Domovini. Vidi da to dobro ide, te se nad Postojbinom još više sažali. Odluči da joj otplati grijehe vlastitog odlaska; njegova Postojbina sada postane žrtvom njegove Domovine. Tako i u Postojbini, koju je davno napustio, on postane slavljen kao disident Domovine koju nije napustio. Povremeno ode iz Domovine u Postojbinu, ali se tamo ne zadrži, nego se vrati, te i dalje nastavi na savjesti nositi to svoje teško breme, breme Eneje - Paladij Božice iz onoga rata i zgaženu Sličicu Gospe iz ovoga rata.“

kako nam je razjasnio dr.Kuro Bajraktare.

Do ovog poteza, Jergović je sasvim modernistički pisac koji svoju partikularnu poziciju izdiže na rang opće, patvoreći je kao univerzalnu, što je ideološko djelovanje par exellence; budući da Jergović zna za laž svoje pozicije, on je to sasvim postmoderno ciničan, doslovno: prosvijećeni ideolog – on zna što čini, pa ipak to čini!

Vidjevši što čini, ali i zgranut očiglednom činjenicom Jergovićeve svijesti o tome što radi, davno sam tu poziciju kritizirao, dakle denuncirao kao marodersku; prije no što pokažem u čemu mi je to Otto Weininger pomogao shvatiti unutarnju logiku i gotovo neminovnost pljačke mrtvih, pročitajmo Jergovića svježih očiju, po prvi put, onako kako ga prije mene nitko nije pročitao. Sa sigurnošću mogu kazati da ga tako nije pročitala cijela njegova sipka sljedba – oni koji ga slijepo slijede, ali ne znaju ni kamo ni zašto, oni koji Jergovića cijene kao književnika, iako ne znaju nikome objasniti u čemu je njegova eventualna književna veličina. Pročitajmo:

U eseju 'U obranu Bouvarda et Pecucheta', Borges navodi da je Henri Ceard već par mjeseci po izlasku te Flaubertove knjige napisao da je riječ o 'nekoj vrsti Fausta u dvije osobe'; Faguet tezu sažima epigramom: 'Bouvard et Pecuchet priča je o Faustu koji je istodobno i slaboumnik'. U svojim napomenama uz 'Ime ruže', Umbero Eco kaže da je problem onoga tko govori kanio riješiti glasom nekoga 'tko preko događaja prelazi, svi ih bilježi fotografskom vjernošću adolsecenta, ali ih ne razumije'; kanio je 'postići da se sve razumije iz riječi nekoga tko ne razumije ništa'. Osamdesetogodišnji Adson pripovijeda o onome što je doživio kao osamnaestgodišnjak. Tko dakle govori, jedan ili drugi Adson, stari ili mladi: obojica, kaže Eco. Odmah na početku svoje 'Glorije…', Jergović ovaj problem narativnih instanci rješava vrlo pametno: kaže da o požaru u samostanu govori fra Marjan, 'riječima dijelom izgovorenim a dijelom i napisanim': ako fra Marjan govori riječima napisanim, riječ je dakle o kronici; ali, kako govori i riječima dijelom izgovorenim, očito je da uz fra Marjana govori još netko – da je dakle riječ o dvoglasu, priči koju priča narator onako kako je fra Marjan govorio, i onako kako bi fra Marjan govorio. Da čovjek ne povjeruje: odmah na početku 'Glorije in excelsis', u jednoj jedinoj rečenici Miljenko Jergović apsolvira problem složene fokalizacije na nevjerojatno ekonomičan i efektan način, čineći pritom od suhoparnog književnoteorijskog toposa pristojnu poetsku legitimaciju: evo, poput Andrića, posegnuo sam za starim bosanskim crkvenim dokumentima i kronikama čiji ću glas pokadšto oponašati, a katkad ću mu u priči izravno prepustiti riječ. O ne, Jergović nije bedak, štoviše, pametan je to tip! Ali, da stvar bude još gora, Jergović je i vješt književnik: desetak redaka niže, opisujući širenje kuge, Jergović veli: 'Išla je kuga po redu, od jame i željezne rude u njoj, sve do kose, potkovice i eksera...". Briljantno: kao ona pomisao da je željezo dragi Bog stvorio samo zbog čavala na Golgoti! K vragu, sad ispada da je Jergović i pametan i vješt! Da, jest, to nitko nije osporavao, ali, on je nažalost i više od toga, a taj prokleti suvišak, Jergovićev je najveći manjak: on je naprosto amoralan, jer je kalkulant! Kalkulira s efektima svoje literature, računa unaprijed što bi pojedina knjiga za njegovu karijeru mogla značiti, i u svakom detalju te knjige, nažalost, o tome daje do znanja. Prije ove nesumnjivo briljantne slike zaraze, Jergović govori: 'Ubrzo je bolest zaimala i naše, počev od najgore sirotinje, rupara i njihovih familija, da bi malo kasnije stigla do dimača i mejdandžija, a nakon njih polegoše i pločari, otucači, klinčari i pokovci." Što je sad tu amoralno? Jergović se očigledno trudi jedne besane noći dvijetisućeineke oko prašnjavoga jezika fra Marjana, oko jezika kronika, ili oko svoga jezika koji bi rekonstruirao 17. stoljeće fra Marjana. Kao što Krleža izmišlja jezik Balada, ako se malo smije usporediti s velikim, tako sada Jergović pobraja i popisuje stanovništvo, cijelu njegovu arbitrarnu hijerarhiju, pa su tu na broju: tucači, pločari, muzgenlije, handžačari, otucači, janjičari, klinčari, basramaci i još stotine i stotine drugih od kojih su većina njih, poput imena kineskih careva, sasvim fikcionalni likovi. Trudi se Miljenko ostaviti dojam, drugim riječima. Iako na raspolaganju ima svoj nesumnjivi talent, dobro bi bilo biti pravim klasikom, a to zahtjeva eruditski dokaz! U ovom mom gornjem popisu sasvim je jasno da basramaci i još poneki nikada nisu zemljicom Bosnom ni jezdili ni pezdili, jer sam ih ja upravo izmislio, baš kao što Pervan u onom genijalnom skeču izmišlja instrumente kolinja. Čemu to izmišljanje i parodija? Pa parodija se uvijek nameće sama od sebe tamo gdje je riječ o usiljenosti: sva ta kavalkada klinčara, pločara i otucača Miljenku je tu dokazom marljivosti i meštrije, i danas, nakon fascinacije doslovnom veličinom Franzenovih 'Korekcija', Miljenko kreće u svoje putovanje u golemo, što je remek nepohodan ulasku u Akademiju: eto, to je Jergovićevo kalkulantstvo, tu je on račundžija i u velikom i, metonimijski, u literarnoj minijaturi: dokazuje se Jergović bez ikakve potrebe i razloga, evidentno i dokazano i pametan i nadaren, i nakon 20 litara mlijeka, sve on to mora proliti! Možda ćete kazati da cjepidlačim, pretjerujem i da ga jednostavno ne volim - ne! Ja jednostavno mislim da iz stranice u stranicu takav detalj odaje tu po svemu vanliterarnu ambiciju: sve te riječi nisu tu kao integralni tekst kronike 17. stoljeća, niti čine svijet toga vremena ili Jergovićeva djela, nego su one upućene da se svide, da koketiraju, da zavedu, da dokažu Miljenkovu marljivu spremu, dapače spremnost za Parnas. Ti detalji Jergovićeve literature koji iz njegova teksta strše i poprimaju najrazličitija kontekstualna značenja, u rasponu od opisanog namigivanja Povijesti pa do kurentnih ideološkopolitičkih obračuna na ljesnici (recimo, Miljenko će reći da logornik 'Skorvatzy ne spušta samokres'; sjajno, kakav stegovni korienski hrvatski: Jergović bi trebao pročitati Perinčićevu 'Liepu Plavku' da se okani barem oružja, ako ne jezika kao oružja), ti detalji denunciraju Jergovića kao proračunatog. Njegova je kalkulacija dvostruka: s jedne strane tipično se bosanski bavi specifičnim trafficingom mrtvih u svijet živih, dakle komercijalizacijom žrtve, dok druge strane ni ne mrči pera ako nije nakanio napisati Richarda IV, jer prvih je tri sjajno prošlo kako kod publike, tako i na dvoru. Jergović je u svojoj autostilizaciji Notar Historije, Ivo Andrić drugi, po mogućnošću s drugom Nobelovom za šeširom, onaj koji nakon odlaska prvoga zbraja što se još po Bosni od zuluma zbrojiti ima, a ima se hvala Bogu vazda potaman. Ako usfali, već ćemo se poklati iz estetskih potreba. U tom smislu, najupečatljiviji simbol Jergovićeve sudbine Stari je most u Mostaru: most koji nedostaje, srušeni most, na Neretvi ćuprija, čista je sublimacija estetskih težnji Miljenka Jergovića: maroderska esetetika ratišta poslije bitke, proljetnih trava orošenih krvlju, urešenih handžara, uzaludnih, izgubljenih života, vojski, sultana i raje, i vječnih bosanskih kroničara koji mimogred gledaju nekako sve to notirati, sve te pločare i druge popisati, potom uredno uvezati najbolje u kakvu Travničku kroniku pa isporučiti Zapadu, koji svoj Balkan voli kao vlastito kolektivno nesvjesno, iskreno i iracionalno, i tako tom Zapadu pružiti još jedan dokaz ovdašnjeg generičkog ludila, zauzvrat za to očekujući adekvatnu nagradu: ona se, za ljudska prava, filantropiju i galanteriju, redovito dodjeljuje Bardu potlačenih. Računa Miljenko, i njega će neka dopasti, nakon klinčara i drugih, i dobro računa. Jednoga će dana, vrlo skoro, Miljenko Jergović biti klasik, jer imat će stranu čitabu! I nitko mu više od suvremenika ne će moći ništa: ni logornik sa samokresom, ni rosna dupeta, ni kurac ni palac! A njegove će kronike u ulici Cvijića čitati neki novi klinci. Kao obaveznu (ne više obveznu) lektiru. Da, i...? Kao da će zbog toga bilo tko na ovome svijetu ma i jednome trenutku pomisliti da to ima veze s onom čuvenom kravom Mukom. Ili s danima šarenih oblaka rođenih iz morske pjene. Ili s vrhom jezika koji kreće na put niz nepce a bi na tri... Ili s purpurnim plaštem prokuratora Judeje. Ili s bilo čime zaista velikim u literaturi stoljeća u kojemu je i Miljenko Jergović mrčio pero. Ima li? Na kraju, ona uvodna napomena o Flaubertu i Ecu poprima sasvim novi smisao: umjesto primjera koji svojim značajem sasvim zasigurno ide Jergoviću u prilog, problem narativne instance koja se udvaja u genija/idiota (uostalom, taj motiv je imanentan povijesti romana; vidi: Cervantes) prije počinje bivati problemom psihologije stvaralaštva. Štoviše, izgleda da tako shvaćen, problem uopće više nije opći, teorijski, nego je sasvim privatan, Jergovićev problem. Pa, neka ga on riješi sam sa sobom.

U prošlom eseju vidjeli smo do koje je mjere Jergović zaokupljen efektima sporta; ovdje je pak opisana osobna zainteresiranost za efekte koje u društvu izaziva njegovo djelo, dojam na koji on računa, i koji u to djelo uvijek uračuna. Ta sitnosopstvenička djelatnost knjigovođe mrtvih duša Jergovićev je core-business:

Ono marodersko sastoji se u instrumentalizacijiji mrtvih koji time postaju žrtve, Miljenkove žrtve - žrtve mu naime služe tek kao izgovor za literaturu: žrtve u tu literaturu unose nešto što se ne može osporiti i čime smo gotovo ucijenjeni, pred čime se neminovno moramo pokloniti i tako pognuti glavu: unose vlastito dostojanstvo kao vanliterarnu vrijednost, koja, da bi postala literarnom, u toj transsustancijaciji zahtijeva dematerijalizaciju žrtve: da bismo im dokinuli posljednju realnost, da bismo zataškali porijeklo tog moralnog kapitala netom pokradenog po bojištima Bosne i po povijesti Balkana, koji, kako kaže Winston Churchill, proizvodi previše povijesti, čemu su dokaz prostrana groblja, u procesu privatizacije & pretvorbe dostojanstva žrtve u moralnu supstanciju literature, Miljenko Jergović mora stvoriti privid vlastite neophodnosti, mora opravdati svoj boravak i ulogu na bojištu, pa makar ili naročito poslije bitke: Jergović je u tu svrhu navukao masku Narikače, kako ne bi bilo preočito da je posljednji Kovačevićev Maratonac: onaj koji, kako ga je ni ne znajući opisao Bregović, nanosi make-up na leš.
Kad smrt ne možemo učiniti smislenom, možemo je barem uljepšati: romansirati. Jergović je balkanski Captain Koons u Pulp Fictionu raspada Science Fiction Republic of Yugoslavia: da podsjetim, to je onaj lik kojeg tumači Walken, vijetnamski veteran čiji je zadatak sinu svoga prijatelja, s kojim je dijelio sudbinu ratnog zarobljenika, predati obiteljsko zlato, jedan poseban sat, ono najbolje što se tradicijom i generacijama uščuvalo, a što se čuvalo na mjestu gluhog dodira s ovozemaljskim, u šupku naime, i svijeta i osobnom, i u toj primopredaji nasljeđa smrt oca učiniti plastičnom – to je najbezbolnije što se uopće o tome može kazati:

Hello, little man. Boy, I sure heard a bunch about you. See, I was a good friend of your dad's. We were in that Hanoi pit of hell together for over five years. Hopefully, you'll never have to experience this yourself, but when two men are in a situation like me and your dad were, for as long as we were, you take on certain responsibilities of the other. If it had been me who had not made it, Major Coolidge would be talking right now to my son Jim. But the way it turned out is I'm talking to you, Butch. I got something for ya. [Holds up watch] This watch I got here was first purchased by your great-grandfather during the first world war. It was bought in a little general store in Knoxville, Tennessee, made by the first company to ever make wrist watches. Up until then, people just carried pocket watches. It was bought by Private Doughboy Ryan Coolidge the day he set sail for Paris. This was your great-grandfather's war watch, and he wore it every day he was in the war. Then when he had done his duty, he went home to your great-grandmother, took the watch and put it in an old coffee can. And in that can it stayed 'til your granddad Dane Coolidge was called upon by his country to go overseas and fight the Germans once again. This time they called it World War Two. Your great-granddad gave this watch to your granddad for good luck. Unfortunately, Dane's luck wasn't as good as his old man's. Dane was a Marine and he was killed along with all the other Marines at the battle of Wake Island. Your granddad was facing death, and he knew it. None of those boys had any illusions about ever leaving that island alive. So three days before the Japanese took the island, your granddad asked a gunner on an Air Force transport named Winocki, a man he had never met before in his life, to deliver to his infant son, who he had never seen in the flesh, his gold watch. Three days later, your grandfather was dead. But Winocki kept his word. After the war was over, he paid a visit to your grandmother, delivering to your infant father, his Dad's gold watch. This watch. This watch was on your Daddy's wrist when he was shot down over Hanoi. He was captured and put in a Vietnamese prison camp. He knew if the gooks ever saw the watch that it'd be confiscated; taken away. The way your Dad looked at it, this watch was your birthright. He'd be damned if any slopes were gonna put their greasy yellow hands on his boy's birthright. So he hid it in the one place he knew he could hide something. His ass. Five long years, he wore this watch up his ass. Then when he died of dysentery, he gave me the watch. I hid this uncomfortable hunk of metal up my ass for two years. Then, after seven years, I was sent home to my family. And now, little man, I give the watch to you.

Nažalost, Jergović nikada neće napisati ni približno dobar monolog, čak ni karticu tako duhovitog teksta: on je agelast, čovjek nesposoban za smijeh, i to je ono strašno kod Jergovića. Nesposoban je za smijeh, jer je svojevoljno navukao na sebe masku mrtvozornika, a zna se da sućut isključuje smijeh. Zato je on profesionalan: iako mu je štošta smiješno, ponajprije sam sebi, Jergović se već odavna ne smije. Čak misli da se zaboravio smijati. Jednom je probao, pred kupaonskim ogledalom, ali je ubrzo od tog nauma odustao, ometen ulaskom neke nepoznate žene. Ni nju nije odmah prepoznao. Kao što ni sebe više ne prepoznaje iza obrazine Ozbiljnog Književnika, čovjeka koji žeđa dok piše, koliko prašnjav jezik ima: nakon stranice, dvije, usne su mu ispucane kao beduinu. To je Jergovićevo golemo prokletstvo: to da se ne zna smijati, jer se svojevoljno doveo u situaciju da se ne smije smijati. Groteskno: kao kod Kovačevića, iako Jergović nikada neće moći napisati jednu jedinu dramsku ili filmsku scenu dostojnu Kovačevića, budući da je tek jedan od likova njegovih drama i scenarija – Maratonci sebi nisu smiješni, dapače, oni su sebi povijesno strašno značajni, poneki i tragični. Smiješni su nama, koji tu tragikomediju već dugi niz godina uvijek iznova pregledavamo.

Budući da sam spomenuo bosansku naviku komercijaliziranja žrtve, u ime dostojanstva te žrtve samo jedan savjet: Bosanci bi dobro učinili za svoje mrtve kad ne bi učinili ništa - najmanje što mogu učiniti jest prestati tržiti njihovu nesreću u investiranju u vlastite umjetničke karijere. Ako se ne vjeruje mojoj, možda će se vjerovati recentnoj teoriji umjetnosti:

„Najnovija se teorija ideologije i umjetnosti usredotočila na interpasivnost, začudan fenomen koji je izravna suprotnost od interaktivnosti u smislu bivanja aktivnim putem drugog subjekta koji za nas obavlja posao, kao što hegelijanska Ideja manipulira ljudskim strastima kako bi ostvarila svoje ciljeve - ‘lukavstvo Uma’ (List der Vernunft). Možda je prvu implicitnu formulaciju interpasivnosti dao Lacan u svom komentaru o ulozi kora u starogrčkoj tragediji:
Kad navečer idete u kazalište, zaokupljeni ste dnevnim poslovima, olovkom koju ste izgubili, čekom koji sutradan morate potpisati. Ne trebate si pridavati previše značaja. Za vaša osjećanja je zadužen zdrav poredak na sceni. Kor se brine o njima. Sav emocionalni komentar je urađen za vas. /.../ To je dovoljno smiješno; također nije bez čvrstine; manje više je ljudski.
Dakle, ne trebate brinuti; čak i ako ništa ne osjećate, kor će osjećati umjesto vas. Konačno, zašto ne bismo mogli zamisliti da je učinak na vas postignut, barem mala doza, čak i ako niste previše strepili?
Da bismo izbjegli ustaljene suvremene primjere interpasivnosti, poput takozvanog ‘konzerviranog smijeha’ (gdje je smijeh uključen u zvučnu kulisu emisije, te se TV smije umjesto mene, to jest, ostvaruje, preuzima na sebe sam doživljaj programa od strane pasivnog gledatelja), dopustite da prizovem drugi primjer - kolekcionara koji sakuplja slike ili video kasete sa filmovima, mada nema vremena (ili prave sklonosti) doista ih gledati. Njemu je zapravo jedino bitna sama činjenica da ih posjeduje, svijest da su mu one stalno na raspolaganju. Ne možemo li povući paralelu između ovog kolekcionara i čuvenog paskalovskog/altiserovskog nevjernika kojemu, nakon što klekne i počne slijepo ponavljati ritualne geste, vjera dođe sama od sebe? Nevjernika koji ponavlja izvanjski ritual reinterpretirajmo u svjetlu logike kolekcionara: on ne čeka da se magični trenutak vjere desi sam od sebe - samo oponašanje gesta ostalih vjernika, koje inače tek ostavlja prostora za vjeru, njemu je i više nego dostatno. Ovdje je ključna ekonomija opsesije, koja odlaže konačni događaj - odnosno, ekonomija limitiranja na puko davanje prostora tom događaju: istinski kršćanski stav nije ‘Ne trebam ja nikakvih izvanjskih rituala, jer duboko u svom srcu ja vjerujem i jedino je to bitno’, nego upravo suprotno ‘Slijedim rituale pobožnosti, ali nikad ne mogu biti siguran da vjerujem...’.
Još jedan primjeran slučaj interpasivnosti je nelagodna situacija kad netko ispriča neukusan vic i zatim, kad nitko na njega ne reagira, sam padne u glasan smijeh, ponavljajući ‘Kako je to smiješno!’ ili nešto slično, to jest, sam odglumi očekivanu reakciju publike. Ta je situacija na izvjestan način direktno suprotna ‘konzerviranom smijehu’ na TV: onaj koji se smije umjesto nas (to jest, kroz kojega se mi, posramljena publika, ipak smijemo) nije onaj anonimni ‘veliki Drugi’ nevidljive umjetne publike, već onaj koji je sam ispričao vic. On to čini kako bi osigurao upisivanje svog čina u simbolički poredak, u ‘velikog Drugog’, to jest, njegov usiljeni smijeh nije bez sličnosti s povikom ‘Oops!’ koji smo prisiljeni izustiti kad se spotaknemo ili učinimo nešto glupo. Misterija tog posljednjeg slučaja je u tome što je također moguće da druga osoba, koja je puki svjedok naše greške, kaže ‘Oops!’ za nas. Dakle u svim tim primjerima ja sam aktivan kako bih osigurao pasivnost Drugoga koji stoji za moje pravo mjesto. Interpasivnost, poput interaktivnosti, tako subvertira standardnu opoziciju između aktivnosti i pasivnosti: ako sam u interaktivnosti (ili ‘lukavstvu Uma’) pasivan tako da sam aktivan preko nekog drugog, u interpasivnosti sam aktivan dok sam istovremeno pasivan preko drugoga. Preciznije, pojam interaktivnosti danas se upotrebljava u dva smisla:
(1) interakcije s medijem, t.j. kad nismo samo pasivni potrošači;
(2) djelovanja preko drugog agenta, tako da je moj posao obavljen dok sjedim u pozadini i samo pasivno promatram igru. Dok je suprotnost od prvog oblika interaktivnosti također neka vrsta ‘interpasivnosti’, međusobna pasivnost dvaju subjekata, kao u slučaju dvoje ljubavnika koji pasivno promatraju jedno drugo i samo uživaju u međusobnoj prisutnosti, pravi smisao interpasivnosti cilja na preokret drugog značenja interaktivnosti: osnovna karakteristika interpasivnosti je u tome da je subjekt neprestano - frenetično čak - aktivan, dok na drugoga premješta temeljnu pasivnost svoga bića.
Naravno, biti aktivan i pasivan je nerazdvojivo povezano, jer se pasivno osjećanje, autentično koliko može biti, na neki način ostvaruje samo ukoliko je pravilno eksternalizirano, ‘izraženo’ u aktivnosti koja je već društveno kodificirana. (Najočitiji primjer: u Japanu smijeh izražava pristojnu zbunjenost sugovornika, dok ako nama netko na pitanje odgovori smijehom, to signalizira agresivno omalovažavanje...) Taj minimalni jaz otvara put ne samo lažiranju autentičnih osjećanja, već također i njihovu uvođenju pomoću izvanjskog povinovanja njihovom ritualiziranom izražavanju (na taj način možemo ‘rasplakati sami sebe’, itd.) tako da, premda je počelo kao lažnjak, na kraju to ‘doista osjećamo’... Upravo je taj minimalni jaz mobiliziran u opsesivnoj ekonomiji: opsesivni ritual je upravo neka vrsta ‘praznog’ rituala, u kojem recimo obavljamo geste žalovanja upravo kako ne bismo iskusili istinsku žalost zbog smrti bližnjih koju oplakujemo.“

piše Slavoj Žižek, u tekstu koji sam prije par mjeseci objavio na Vaseljeni.

Sve drugo, ratno je profiterstvo. Ta pretvorba i privatizacija žrtve na ovim prostorima, kakvo je historijsko iskustvo, može trajati do unedogled, što znači: do nove inspiracije, da budem sasvim ciničan, do novoga rata.

Ne želim cipelariti Miljenka Jergovića moralizirajući da je ratni profiter, ali ova bi se transakcija moralnim kapitalom mrtvih mogla i tako tumačiti, i to bespogovorno.

A baš je bespogovornost riječ koju Miljenko Jergović želi za sebe, žudi privatizirati: on je taj koji kani biti Zadnja Riječ na ovim prostorima, on je Ultima Ratio svega što jest i može biti, i on bi da kao profesionalni govornik Posmrtnog Slova svima i svemu određuje mjeru, onih koje jesu da jesu, i onih koje nisu da nisu. On bi umjesto Protagorina čovjeka htio biti alegorijom humaniteta, čovjek naprosto: onaj čovjek, koji je aršin svih stvari, ma koliko Bagdad bio daleko. Velik si je zadatak zadao Miljenko, prevelik čak i za EPH.

Jer, kad se stvar zapaše ovako univerzalno, onda se događaju kojekakva partikularna iskakanja; recimo, Miljenku su ove smrti baš pale u nezgodno vrijeme – taman kad je u Beogradu denuncirao hrvatski kelnerski mentalitet, morao je suosjećati sa svima koji su Vukova pamtili kao Hrvata:

„Poželiš li danas čuti hrvatsko ime kako lijepo zvuči, slušat ćeš ga kroz glas Vice Vukova.“ ,

obraća se na kraju teksta 'Osmjeh Vice Vukova' Miljenko Jergović čitateljima. Sasvim očito, ne i beogradskim čitateljima „Politike“. Jer, sve da i ima nekoga tko bi u Beogradu htio čuti kako lijepo zvuči hrvatsko ime, nitko ne bi dospio do kraja dočitati ove dvije rečenice:

„Nakon toga je Vice zabranjen, a Đorđe je nastavio skakati po pozornici, bacati u publiku svoj kockasti sako i meketavim glasom pjevati svoje pjesme. I tako godinama, kroz cijele sedamdesete i osamdesete.“

Kako poštar uvijek zvoni dva puta, dogodilo se da je na nesreću umrla i Sonja Savić. Jergović se isprva tu nije htio oglasiti, stvar je preuzeo pozvaniji Polimac, no onda je netko, vjerojatno sam Pavić, Jergoviću sugerirao da bi bilo dobro, zbog ekvidistance, napisati par riječi i tim povodom. Na iznenađenje ljubitelja Vice Vukova, Jergović je ni desetak sati kasnije objavio ove rečenice:

„S ratom je, u najvećoj mjeri, uminula i njezina karijera. Željela je ostati na pravoj strani, što je u to vrijeme gotovo posvuda značilo osuditi se na samoću. „

Iako se ogradio ovim izolacionističkim 'gotovo', to gotovo da nije dovoljno za obrazložiti misli li Jergović da je i u Domovinskom ratu zauzeti pravu stranu značilo držati se po strani, osuditi se na samoću?

Već je odgovorio, pišući o 'Knjigama koje smo čitali ljeti':

„Na svoje posljednje predratno ljetovanje, godine 1990., ponio sam na more svih šest tomova Borgesovih Sabranih djela. Ne pamtim točno što sam u ta dva tjedna pročitao, jer niti sam čitao po redu, niti samo iz jedne knjige. U sjećanju su mi ostali stvarni i lažni dokumenti, pozivanje na autoritete različitih vrsta, poezija koja je katkad zvučala kao urezana u nadgrobnik, veličanje hulja i pronalaženje zanimljivih osobina u ljudima koji uopće nisu zanimljivi, te jak osjećaj - koji sam mislio istražiti, ali me je prošla volja - kako postoje veze između Borgesa i Corta Maltesea, i to ne samo one što ih je eksplicirao Hugo Pratt. Tog ljetovanja čitao sam Borgesa da ne bih sudjelovao u razgovorima onih kojih više nema (iako su živi) o tome kako bi se trebalo otići, što prije i što dalje. Dok čita Borgesa (eto, recimo, bliske sličnosti s Cortom), čovjeku se učini kako je otišao već jako daleko.

U onih nekoliko poslijeratnih ljetovanja, koja su, uglavnom, bila obilježena jakim frustracijama, jer bih se osjećao kao stranac u vlastitome životu ili kao turist kojega žele prevariti i opljačkati zli i tradicionalno gostoljubivi domaćini, opet sam pokušavao čitati knjige koje sam ranije već pročitao.“

Jergović se u današnjoj Hrvatskoj, čak i na godišnjem odmoru, osjeća kao stranac ili turist kojega zli domaćini žele prevariti i opljačkati; još davne 1990., Borgesom je na Jadranu zastirao stvarnost, kao jedan Jorgeov lik Šeherezadinim pričama, da bi se čovjeku učinilo kako je otišao već jako daleko (zanimljivo, ta se Borgesova priča zove „Jug“).

Jergović je ostao sam, on u Hrvatskoj, kako sam kaže, nije doma: on je tu stranac, turist kojega žele prevariti. Jergović je otišao već jako daleko, možda i predaleko, ali samo prividno u vlastitu samoću.

Tuga Miljenkovog življenja manifestira se u nemogućnosti komuniciranja sa svijetom živih, sa svojom okolinom. Bez obzira na njegov dug boravak u gradiću radnje, on se tu neprestano osjeća kao stranac. Jedan od njegovih rijetkih izleta u svakidašnjicu, a gdje može biti opušten i normalan, čak i među nepoznatim ljudima su odlasci na sprovode, koji su mu istovremeno odušak i bijeg od samoće. Za nečiju se prirodu teško može naći perverzniji detalj od toga da se punim plućima diše tek na nečijem sprovodu.

Pa i te sprovode, tu smrtnu ozbiljnost dostojnu lista kojeg je prije petnaestak godina kao mrtvorođenu ljepotu - genijalnog mada morbidnog naziva Sućutnik - pokrenuo njegov današnji poslodavac, Jergović je izabrao kao literarni žanr vrlo proračunato, smišljeno, iz vlastite koristi, sasvim suprotno Selimovićevom ethosu „Derviša i smrti“, da konačno kažemo i tu riječ: čudesno je kako se klepeće o Jergoviću i Andriću, a da se ama baš nikada nije primijetilo ovo Selimovićevo: nizašto, bez koristi za sebe i za druge!

Počinjem ovu svoju priču, nizašto, bez koristi za sebe i za druge, iz potrebe koja je jača od koristi i razuma, da ostane zapis moj o meni, zapisana muka razgovora sa sobom, s dalekom nadom da će se naći neko rješenje kad bude račun sveden, ako bude, kad ostavim trag mastila na ovoj hartiji što čeka kao izazov. Ne znam šta će biti zabilježeno, ali će u kukama slova ostati nešto od onoga što je bivalo u meni, pa se više neće gubiti u kovitlacima magle, kao da nije ni bilo, ili da ne znam šta je bilo. Tako ću moći da vidim sebe kakav postajem, to čudo koje ne poznajem, a čini mi se da je čudo što uvijek nisam bio ono što sam sad.

Jergovićevu je to nezamislivo, da bi se mašio mastionice i pera bez koristi za sebe, nizašto. Opus ima onoliki vrijednosni volumen koliko pathosa istisne iz ethosa (ethos anthropo daimon): autor je ponajprije zainteresiran za društveni efekt svoga djela, dakle, ni za sudbinu (daimon/ehtos) svojih les misérables, što bi spadalo u etiku, niti za estetsku vrijednost života transponiranih u svijet njegova djela (to je mučilo Kafku, to da njegovo djelo ima samo estetsku vrijednost, misli Anders), nego je autor za jad života svojih likova zainteresiran koliko i trgovac robljem: on od te bijede živi! Tek je pitoresknost takva života kapital na kojem autor temelji vlastiti profit.

Kod Jergovića je sada već nesnosno preočita njegova anakrona i dozlaboga nekulturna koncepcija položaja književnika u Kozmosu: on bi da bude i jest Sanaderov Krleža/Aralica, onaj Žretac koji po povlaštenom položaju svoje umjetničke jurodivosti ima izravan communio s onostranim, otkuda crpi nadahnuće, i izravno, in spiritu, bez cenzure zemaljskih sila tumači volju višnjih sfera, prekoravajući i opominjući suvremenike zbog neospornih i bogoneugodnih društvenih aberacija i svekolikih anomalija:'Ovo zvuči okrutno, ali tako funkcionira naša zajednica, a ne vjerujem da i druge sredine, mnogo bogatije i s većom demokratskom tradicijom od Hrvatske, drukčije gledaju na tu vrstu ljudi.', grmi Jergović, prokislim timbrom starozavjetnog proroka: Pokajte se, kraj je blizu!

Stoga uvijek neki Cigani lete ili bivaju uzdignuti u Nebo, što je opća struktura bosanskoartističkog maroderstva: samo nam dajte neku Fukaru, i mi ćemo je već dostojno upokojiti: make-up na leš, rekosmo. Mrtvi ionako ničemu ne koriste ako ne koriste živima, ponajprije doslovno, a budući da Balkan stvara previše povijesti, čemu su dokaz prostrana groblja - na vrijeme rekosmo - Bosanci su s vremenom zaključili da u maroderstvu nema ničeg sramotnog: abnormalno je ponašanje u abnormalnoj situaciji (kakva je bosanska vijekovima) sasvim normalno, uči Frankl, pa ako je održivom razvoju neophodan i kanibalizam, a jebogati, pa pojedi bližnjega, ionako je mrtav. Bogumilskom ili već nekom drugom nevjerničkom Bogu hvala na prezrenima na svijetu, jer o čemu bi Miljenko Kusturica pisao/snimao svoje filmove/priče da nije Cigana/prosjaka, izopćenika uopće, pa će tako i Denis Kuljiš, povodom drugog bosanskog klasika, Karahasana naime, odrezati:
"Osim toga, naslućujem jedan odvratni oportunizam, koji se već pretvorio u književnu školu - svaki literarni Bosanac mora napučiti svoju prozu Židovima, valjda kao pečat multietničkog Sarajeva koji tobože posvuda vuku za sobom, kad već optiraju za neku metropolu, sad više ne Beograd, kao u doba Andrića i Selimovića, nego, primjerice, za Graz i Berlin. No, njihovu banalnu eksport-literaturu, više ne možeš izvoziti, nego samo dilati regionalno."

Jergović je dakle samo zanatlija, primijenjena je to umjetnost: imaju oni svoj esnaf, ti Maratonci, i on je samo trebao naći nišu, skjuz maj frenč. Kao korolar općeg pravila, niša imena: Nekrolozi & Naricanja, sasvim će poslužiti. A priori obvezuje na ozbiljnost, taj pobjednički oblik zbunjenosti (Hribar H., klasik). Tu nema mjesta duhovitosti, u dvorani kobnoj, punoj smrti krasne: nema s Jergovićem šale! Na Balkanu čak nema ni Bergmana da nam pomogne psovkama malog Alexandera, ako je na Balkanu zaziv toga imena uopće dopušten. Nekrolog je povrh svega žanr čija ekonomija počiva na starodrevnoj pogodbi koja se podrazumijeva: budući da se o mrtvima pristoji sve najbolje, Narikača će umjesto nas obaviti geste žalovanja upravo kako ne bismo iskusili istinsku žalost zbog smrti bližnjih koju oplakujemo, a mi ćemo joj u zahvalu priznati najhumaniju (su)osjećajnost koja je u stvari visokoprofesionalizirani ritual oplakivanja, rutina. Bližnji vole Jergovića jer znaju da će kazati sve najbolje; Jergović voli bližnje jer zna da zauzvrat moraju o njemu misliti sve najbolje, kad već tako iskreno i dirljivo tuguje zbog njihovog bližnjeg svoga. On će bližnjeg opjevati, bližnji će njega nagraditi. Njemu lovorov, njima vijenac s florom. U biti jednostavna razmjena. Čak nije ni kulturalna, jednostavna, naturalna, funeralna. Gotovo nagonska. I tu Jergović igra, računa na taj predracionalni, iracionalni, podsvijesni, u svakom trenutku i na svaki način ne-racionalni moment: na tu, kako je upozorio naš prijatelj Andrew Harlan, nereflektiranu melankoliju.
Ne znam, možda to sve skupa ima neke veze s nagonom za smrću, koji je kod Freuda drugo ime za besmrtnost.
Stoga je sve što Jergović piše Sućutnik: povlašteno je vrijeme radnje prošlost, jer kao što je kod Hegela umjetnost, tako je kod Jergovića život, po svom najvišem određenju, ono prošlo. Privilegirano je mjesto radnje bojišnica, doduše izvan puškometa. Radnja – to je rat. Jer, rat je otac svemu i svemu kralj, uči Jergovića Heraklit.
Srda: Domovinski. Ruta: Drugi svjetski. Sarajevski Marlboro: okupacija Sarajeva. Glorija: WWII. Dvori: kompendij stradalništva, itd.itd., sve je to jedna velika historijska čitanka u kojoj Žrtve sanjaju veliku ratnu pobjedu.
Jer, poginule u ratu cijeni i bogovi i ljudi, zaključuje prakljeti Gerakljit, a s njime i Miljenko Jergović.

Na kraju, pokažimo kako je ipak moguće pisati o žrtvama, dajući i njima i zapisu o njima nekakav smisao:

„Vijenac je nedavno, obilježujući trogodišnjicu smrti hrvatskog književnika Milana Milišića, kojega je listopada 91, u Dubrovniku, ubila četnička granata ponovo tiskao njegovu priču "Život za slobodu", priču zbog koje je Milišić početkom osamdesetih dospio u zatvor. U priči prisjeća se Milišić jedne žrtve rata, dubrovačkog bifedžije Mirka Šuštara kojeg su odmah po oslobođenju strijeljali partizani zajedno s mnogim drugima na otočiću Daksi. Njegova jedina krivnja bila je u tomu što su u njegov bife na Stradunu zalazili Nijemci i što je bio oženjen Njemicom. Krivnja dovoljna međutim da ga košta života, ali i, naknadno, i anonimnosti jedne posve suvišne žrtve svjetskoga rata. Pa ipak, Milišić toj žrtvi uspijeva napokon dati neki smisao. On upisuje sudbinu tog nesretnog čovjeka u naše kolektivno iskustvo i tako ga vraća u simbolički univerzum stvarnosti onim jedinim sredstvom koje mu stoji na raspolaganju u borbi protiv povijesnog zaborava - literarnom reminiscencijom.
U dnevniku koji je vodio sve do smrti Milan Milišić zapisao je i ove riječi: "Naporedo s tim traje neizbrisivo sjećanje da ne živim u povijesti, nego u farsi. U farsi rata, u farsi patriotizma, farsi borbe za slobodu. I s jedne, i s druge strane - što bi nam mogli obećavati nego slobodu. A najgore će biti kada dođu oslobodioci ..."

Milišić je, sigurno na temelju svog literarnog iskustva, znao za problem povijesne žrtve, za rastakanje njene povijesnosti u farsu. Zato je za njega farsa prethodila tragediji. Dati naknadno neki smisao njegovoj žrtvi, kao i smisao nebrojenim žrtvama rata koji još uvijek traje znači prije svega prepoznati ih u njihovoj tragičnosti, a to znači prepoznati ih upravo kao žrtve farse.“,

piše Boris Buden u eseju „Farsa“.

U čemu je razlika Milišićevog i Jergovićevo pisma, upisivanja sudbina u naše kolektivno iskustvo, resimbolizacije žrtve literarnom reminiscencijom?
Pa odgovor bi sada mogao dati i sam Jergović: Mi više ni kao žrtve farse nemamo dignitet, jer nam je u ovom prividnom postojanju uskraćeno i samo dostojanstvo žrtve. Literatura koja je za Milišića sredstvo iskupljenja žrtve, gotovo sakrament, za Jergovića je sredstvo obogotvorenja vlastita života. Obratno, žrtva je za Jergovića sredstvo, a osmisliti je, Milišiću je svrha. Milišić je shvaćao farsičnost rata; za Jergovića je to smrtno ozbiljna lukrativna djelatnost od koje se komforno živi. Milišić bi sve dao da rata ne bude, Jergović bez rata ne bi znao što bi sa sobom. Milišićeva je sudbina tragična. Jergovićeva tragikomična.

In summa: riječ je o paslici – sve što je Milišić, Jergović nije, i obratno.

- sigurno će se nastaviti -

Zašto toliko pišemo o Jergoviću?

Instrumentalizacijija mrtvih koji time postaju žrtve, Miljenkove žrtve – kaže Nemanja. Miljenko ne voli svoje mrtvace. Povlačeći svoje mrtvace u prostor književne trgovine, on im oduzima smisao, njihovu vlastitost. On im se još jednom osvećuje s pozicije razloga zbog kojih su postali žrtve. On je zapravo zapanjen da bi se netko mogao žrtvovati, iako je čuo da toga ima..... Njegova je sućut podla. Poistovjećuje sa sa žrtvom prodajući njezinu tragediju kao umijeće, robu. Ali to je i glavna zamka Jergovićeve književne metodologije. Zato treba previše riječi da se ona objasni. Žrtve u tu literaturu unose nešto što se ne može osporiti i čime smo gotovo ucijenjeni, pred čime se neminovno moramo pokloniti i tako pognuti glavu – nastavlja Nemanja. Kritika literature postaje kritika žrtve. Kako dakle biti ljudski posramljen zbog Jergovića i to javno priznati?

Evo opasnosti u koju zapada i Nemanja: Bosanci bi dobro učinili za svoje mrtve kad ne bi učinili ništa - najmanje što mogu učiniti jest prestati tržiti njihovu nesreću u investiranju u vlastite umjetničke karijere. Kakva opasna misao. Tako reći misao je hrvatska (ili srpska) – u osnovi antibosanska. Ona to dakako nije, ali teško ju je opravdati pred licem javnosti spram onih koji su žrtve već autorizirali. Jergović živi od takvih misli, one ga čine potrebnim, a on se od njih zaštito mrtvima. Mrtvi su punjenje njegova oružja. I puca se sa bedema zaštićenog grobljem.

Kada Meša Selimović ima problem žrtve i besmisla, on ga transcendira dramom upitnosti vlastita morala, čije transcendentno utemeljenje nije upitno. Nesiguran je da će povijest išta posvetiti, a sa sobom nezadovoljan, bez obzira na ishod povijesnog posvećenja, makar tako - što uvijek nisam bio ono što sam sad. Pred Bogom, ili pred Čovjekom, negdje iz potajice vreba strah o nedostojnosti u ispunjavanju dužnosti – i taj strah nije retoričan, nego je egzistencijalan. Jergović sebi nije upitan, on je i onu najmanju dužnost, tu podoficirsku etiku, već davno prebacio agresorima kojima s pravom i pripada, nakon što se kod njih sklonio.

Jergović je nadišao Andersena. Andersen je volio djevojčicu sa žigicama, a Jergović njezinu smrt. On ne bi stao tamo gdje je stao Andersen. On bi kopao dalje, „da vidi kako će društvo reagirati“ – nije li tako rekao nakon što je ubio svoju Srdu.

Do sada je književnost uglavnom bila dobra ili loša. Jergović je veliki pisac. Uveo je kategoriju pokvarene književnosti. Neću više pisati o Jergoviću.

Pozdrav, Kuro B.

- 23:55 - Komentari (17) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

Mail

NEMANJA: SMIRENOUMLJE

nedjelja, 28.09.2008.

Pretvorba i privatizacija moralnog kapitala