NEMANJA: SMIRENOUMLJE

Denis Kuljiš

Na razmeđi milenija, političari su u civiliziranim zemljama izgubili osobnost, karakter, subjektivitet, idejnu autonomiju i svaku historijsku perspektivu djelovanja, pa prestali biti zanimljivi medijima.

Idealni zapadnoeuropski političar u postkomunizmu, najviše podsjeća na istočnoeuropskog apartčika u komunizmu. Više nitko i ne pokušava izdavati biografije političara. Umjesto ultimativnih celebrityja poput Ceausescua, Tita, Staljina ili Churchilla, imamo predsjednike vlada o kojima se ne zna puno više od njihova imena i prezimena. Totalnu nezanimljivost svog posla i položaja, francuski predsjednik Sarkozy pokušava kompenzirati brakom s fenomenalno uzbudljivom talijanskom aristokratskom kantautoricom i foto-modelom Carlom Bruni, ali teško se oteti sivilu koje prožima rutinu moderne političke birokracije, bez obzira na paradiranje kirasira francuske Republikanske garde ispred Elizejske palače. Ujedinjena Europska unija donosi još više konformizma – kojim će svojim djelima, primjerice, privući pozornost čudesno bezlični euroministar Javier Solana de Madariaga, “visoki predstavnik Europske Unije za vanjsku i sigurnosnu politiku”? Nominalno, to je pozicija koju su držali karolinški šoguni merovinških vladara, ali danas, dakako, samo je formalna i, zapravo, ne donosi stvarnu moć. Kad je Solana odlazio u Beograd da nagovori bivšeg premijera Koštunicu neka prestane koketirati s radikalima te izruči Karadžića i Mladića, dr Voja otvoreno mu se podsmjehivao. Bio je potreban složen angažman američke i ruske diplomacije da ga politički izoliraju od partnera s kojima bi mogao sastaviti desničarsku vladu, a jedino što je u tom mutežu posve bistro jest da prominentni Solana s tim pothvatima nevidljivih aktera nije imao nikakve veze.



Sam po sebi Solana uopće nije isprazna osoba, funkcija ga čini singularno nezanimljivim, ali u prethistoriji, on je imao život. Još kao madridski student fizike, priključio se u doba frankizma ilegalnoj Socijalističkoj radničkoj partiji (PSOE). Šezdesete, proveo je na postdiplomskom studiju u Engleskoj i Americi, gdje se pridružio protestima protiv rata u Vijetnamu. Doktorirao je na uzbudljivoj temi superfluidnosti kod najvećeg živućeg španjolskog fizičara, emigranta koji je djelovao u egzilu na Univerzitetu Virginija. Kad se vratio u Španjolsku, Solana je skupa sa svojim prijateljem, karizmatičnim Felipeom Gonzalesom, pokrenuo demokratsku transformaciju zemlje. Našao se u parlamentu kad ga je zauzeo i osamnaest sati držao vođa desničarskog vojnog puča, potpukovnik Guardia Civil, Antonio Tejero. No, Španjolska se demokratizirala, i Solana je početkom devedesetih ostavio znanost – a bio je vrlo produktivan istraživač te publicirao tridesetak radova – pa postao ministar vanjskih poslova na uzlaznoj karijernoj liniji koja će ga dovesti do prijelaza u maglovito agregatno stanje eminentnog briselskog paira.

Europski političar djeluje unutar čvrsto zadanih okvira koji definiraju njegov programatski nastup, retoriku, ponašanje i odijevanje. Dio je u tamna odijela uniformiranog čopora. Voze ga crnim audijem A8 da performira na velikim skupovima, s još puno podjednakih kreatura. Tu se usvajaju “platforme” i stvara “konsenzus”, govorima delegata ne pridaje se nikakva pažnja, a sve završava ritualnim fotografiranjem sudionika raspoređenih kao razred koji se ovjekovječuje na kraju školske godine. Tako se naglašava kolektivnost, onemogućuje isticanje. Selekcija za europolitiku ili bilo koji moderni međunarodni diplomatski profil zahtjeva podvrgavanje strogim pravilima, koji dokidaju osobnost. Bilo kakva karizma izraziti je minus.



Koji bi od hrvatskih političara mogao pretrpjeti tranziciju u takav europski okvir? Sanader, da malo priguši nastup mediteranskog šarmera, Milanović apsolutno – on se i formirao i školovao u Bruxellesu – zatim Jandroković i Mimica, te možda još neki slični likovi koji gmižu po ministarstvima, u tamnim odijelima, zaokupljeni apstraktnim problemima koji sačinjavaju stvarnost birokratskih institucija.

Ima li izgleda da se na našoj političkoj sceni opet pojave zanimljivi likovi, pravi celebrities o kojima su najpoznatiji europski pisci i novinari objavili na stotine novinskih i televizijskih ekskluziva? Pojave poput Franje Tuđmana i Gojka Šuška, Slobodana Miloševića, Mire Marković, Vojislava Šešelja, Ljubiše Ristića, Milorada Vučelića i Brane Crnčevića, čak i ovdje su, čini se, u remisiji. Evoluciji političkog karaktera iz našeg bi se, balkanskog, rakursa mogao opisati ovakvim dijalektičkim nizom:

1. Historijski karizmatski profil – diktator u bijeloj uniformi koji otvara koncentracione logore za političke neistomišljenike
2. Nomenklatura etablirane diktature – vlastodršci koji upravljaju sektorima moderno organizirane nedemokratske države
3. Tranzicijski karizmatski profil – diktator u bijeloj uniformi koji otvara koncentracione logore za prepadnike drugih etničkih skupina
4. Birokratski funkcioneri diktature transformirane u demokratski poredak, kojim upravlja korumpirana oligarhija, nastala od prethodne nomenklature
5. (projekcija) Birokratski funkcioneri bezlične dražavne uprave, gdje je i korupcija pretvorena u regularnu djelatnost uređenog kapitalističkog društva

a) Celebrities u politici – hrvatski kadrovi s karizmom i osnovnom školom







b) Likovi hrvatskog javnog života, osujećeni akademici lišeni karizme