NEMANJA: SMIRENOUMLJE

Kill Bill Vol. 3 - Chiburi

• Reći ću vam, dragi kolega Jatogene, i još nešto o Japanu, i o Hrvatu. Moj najbolji prijatelj iz djetinstva, prvi susjed, tri mjeseca mlađi, već dulje od dva desetljeća trenira borilačke vještine, s oružjem i bez njega. Bio je, dakako, i kod svog učitelja u Japanu. Kao klinci često smo se tukli. Onih tri mjeseca prednosti u boravku na karlovačkoj prašini donosila mi je, kao petogodišnjaku, nenadoknadivu prednost. Moja bi šaka uvijek prva poletjela u njegovo lice, jer on je instiktivno čekao što ću ja prvi napraviti. Ja sam to brzo shvatio pa sam, prije nego što bismo se pobili, stao razmišljati što da mu prvo napravim. Tako sam, postupno, izvježbao seriju podlih udaraca koje sam poslije, kad bismo skupa krenuli u pohod, demonstrirao na dečkiću iz susjedne ulice. Dakle, ja sam postao vođa i više se nismo tukli. Tukli smo susjednu djecu, sve dok se nismo udružili s dva starija dečka iz ulice s lijeve strane pa smo obojica nešto spali u hijerarhiji i više nismo odlučivali koga će se tući.
Krenuo sam u školu godinu prije njega, pa smo se pomalo razišli, ja odselio i slično. On je u međuvremenu trenirao a ja sam pisao. Prošla su desetljeća. Neki dan smo razgovarali o tome kako smo se ponijeli u ratu. Ja sam bio prvi a on je bio specijalac. Proučio je povijest ratovanja u srednjevjekovnom Japanu. Sedamdeset posto rana na identificiranim kosturima poginulih na nekoliko bojnih polja nanijele su strijele, dvadeset posto rana nanijela su koplja a samo deset posto rana nanijeli su mačevi. Stari moj, i tamo su se stiskale guzice kao i pod Gašparom Alapićem. I još nešto. Jednake smo visine, moj prijatelj iz djetinstva i ja. Stajali smo navečer ispod svjetiljke u ulici gdje smo odrasli i gledali se oči u oči. Ovako mi je objasnio samurajski pogled: "Protivnika ne gledaš u oči nego gledaš kroz njega, u točku koja se spaja u daljini, njega nema. Tko prvi popusti u pogledu, gotovo sigurno će poginuti."
A znaš zašto? Zato što su šanse u dvoboju dva samuraja s katanama bile gotovo samoubilačke, u prosjeku je na jedan takav dvoboj dolazio jedan mrtvac i jedan teško ranjen živ Japanac. Stari moj, taj moj prijatelj i ja smo malko ganjali Srbe po Kordunu i Lici, a i oni su malko ganjali nas, al da smo bili samuraji - to baš i ne. Kaj misliš da je i u Japanu ikad bilo drukčije? Znaš li zašto su samuraji bojali lica bijelim puderom. Zato da im se ne vidi strah na licima, u čijim obrazima više nema ni kapi krvi. Transcedentno, kaj ne?
Ah da, zaboravio sam dodati da je u dvoboju dva samuraja s katanama u prosjeku bilo zadano tri udarca. Uglavnom bi presudio prvi.

lečenipravoslavac 02.09.2008. 23:01

• Lečeni, sad da i tebe iznenadim: i ja sam vježbao borilačke vještine, doduše kineske: stil se zove Prekrasno Proljeće ili Vječno Proljeće ili Proljetna Oda, kako tko prevodi. Začetnica mu je žena, redovnica samostana Sil Lum, koji je tebi poznatiji kao Shaolin - ona je jedna od five elders, preživjelih destrukciju Shaolina (Jee Sin, Ng Mui, Bak Mei, Fung To-Tak, Miu Hin). Stil je obnovio Yip Man. Ja sam ga učio kod poglavara škole, Leung Tinga. Polagao sam i kod šefa za Europu, Keith R. Kernspechta, i našeg Slavka Truntića. Imam uredne iskaznice, dokumente, potvrde. Zabranjeno mi je tijekom borbe gledati ljude u oči kako ne bih, gledajući u beskrajnu točku sjecišta pogleda, sjekao i, u konačnici, ubijao pogledom. Zato se borim zavezanih očiju. To je izazvalo pozornost Q.Tarantina, koji je htio da igram u filmu Kill Bill Vol. 3 - Chiburi. S gnušanjem sam ga i prezirom odbio. Amerikanci su pičke.
Nego, Lečeni, budući da si i ti filosof-ratnik, brahman-kšatrija, ako tako smem da kažem, reci koje je tebi od oružja bilo najmilije, osim sorita i sarkazma? Ja imam dozvolu za nošenje manrikigusari i nunčakua, jer se to nekako računa u hladno oružje, iako ja mislim da i žlica za cipele može biti hladno oružje ako je u rukama veštog majstora.
Toliko se dugo poznajemo a ovu temu nikada nismo načinjali, iako svi stalno trube mens sana in corporatio insano, nitko ni da bi o vježbanju da budeš jak u nepoznatu svrhu (Šoljan).

NEMANJA 03.09.2008. 00:00

• Ne znam, Nemanjo, da li si znao da je najjači udarac koji čovek može da zada boksački direkt. Jedino njime on usmrćuje izravno. Sledeći je po ubojitosti, nešto ređe smrtonosan, udarac kolenom u prsni koš kombiniran s istodobnim obuhvatom i pritiskom šije rukama odozgo. Sledeći je nindža udarac bokom pesnice u predeo srca, koji isto može da bude smrtonosan.
Tek iza njih dolazi kružni udarac nogom u glavu. Svima je u temelju iznenađujuće učinkovito korišćenje tela kao kumulativnog sustava poluga, tako da se koristi čak i energija tla pri konačnom izbačaju. Brzina, učinkovitost i onda tek masa.
Kad je posredi oružje, najsmrtonosnija je katana. Majstor njome doista može da preseče čoveka, da ga celog probije posred prsnog koša. To, doduše, može i kineski teški mač, da probije čoveka, njime može da se odseče i glava, kao i evropskim teškim mačem, jednim zamahom, ali ne može da se preseče telo. Od oružja bez sečiva najučinkovitiji je običan štap, ne mora da bude bo. Mnogo je slabiji udarac nunčakama, i trostrukim (kakve su izvorne) i ovim poštepoznatim, dvostrukim, jerbo fleksibilnost lanca amortizuje energiju udarca.

lečenipravoslavac 03.09.2008. 00:32



• Znao sam. Izučavao sam komparativno Greyovu anatomiju, odlazeći na Patologiju na Šalatu i kod Kize, i tibetanske anatomske atlase (dotično doktrinu bshad rgyud), da o ajurvedskim i kineskim klasičnim medicinskim traktatima poznog daoizma i ne govorim (sušuma, ida, pingala, meridijani...), i došao sam do zanimljivih spoznaja prokušanih u višedesetljetnoj borilačkoj praksi: laganim udarcem vrškom prstiju kojima se križate pri molitvi, udarite li odrešito i odlučno u predeo između nosa i gornje usnice, protivnik će ostati još neko vreme da stoji, polako shvaćajući da nas napušta a da ovozemaljske dane i poslove nije završio!
Postoji i tehnika Zagrli tigra i pogledaj planinu. Ona se izvodi suznih očiju, jer ne postoji majstor - to bi bio contradictio in adjecto - koji bi bez žaljenja mogao izvesti taj udarac, znajući što će se dogoditi protivniku. Zato ovu tehniku neću danas ni opisivati, da dan ne provedete snuždeni i melanholični. Kad stigne jesen i prve kiše, obećajem, opisat ću je na vašu odgovornost. Tehniku je 1776. prvi izveo Xi Hong, najmiliji učenik Majstora Srebrnih Vjeđa, Lo Mak Hsua, gvardijana manastira Yunan, u borbi sa samim sobom - okupljenih su Pet Prijatelja Planine ostali zaprepašteni viđenim! Recimo samo da je na mjestu Xi Honga ostala šaka srebrastoga prepela koji se i danas, za ljetnog solsticija uzdigne u zrak, zažari, uobliči u konturu Xi Honga, i izvede neshvatljivi udarac vrhom noge u potiljak!
Od katana preferiram Muramasine. Sengo Muramasa je bio čovjek na svoju ruku, prava seicentistička egzota, najvještiji među kovačima ali zao i opak namćor na granici ludila. Njegovi su mačevi, uverio sam se, morali da puste krv pre no što se vrate u tok. Nažalost, više nemam niti jedan Muramasin mač - morao sam ih vratiti Japanu - ali, zato je u mojoj kolekciji Honjo Masamune. Što je to Honjo Masamune i kako je dospio do mene, priča je koja zaslužuje posebno poglavlje. Predpovijest te priče možeš ispitati i sam, upišeš li ime mača u tražilicu.
Ali, od svih oružja ja ipak najviše volim pero! Pero je ubojitije od mača, ako je dobro zašiljeno, kako pokazuje Joker u Burtonovom 'Batmanu'.

Šteta Lečeni što i drugi nisu majstori borilačkih veština pa da proširimo krug diskutanata.

NEMANJA 03.09.2008. 01:06

• Ja preferiram tastaturu.

lečenipravoslavac 03.09.2008. 01:15

• Da, točno, i tastaturom možemo da ubijemo čoveka namrtvo.
Vidiš, o tome je Krleža nadahnuto pisao kad je onomad kazao da je čovjeku preostala kutija olova u obranu vlastita dostojanstva.
Znaš li da Fritz u slavnoj paskvili Na rubu pameti opetuje misao da se svakome može dogoditi da ubije čovjeka! Tko zna što je Miroslava na to nagnalo, iako, kako je to mirno napisao, ne bih rekao da ga je taj motiv progonio: naprosto, to je bio, Englezi bi tako u ono vrijeme kazali, his man. Prije toga ti isti Englezi - dvije generacije prije - imali su izraz: his bones. Bio je to izraz za čovjeka kojega je svaki čovjek toga naraštaja ubio: naime, u to je vrijeme na Otoku jedva bilo ikoga tko nije nekoga ubio, kažu povjesničari.
Tako i naš Krleža: jednostavno tvrdi da se svakome može dogoditi da ubije čovjeka!
Kakav svijet!

NEMANJA 03.09.2008. 01:30