NEMANJA: SMIRENOUMLJE

"U ljeto 1994. tražili su noćnog čuvara mrtvačnice. Nekoliko mjeseci ranije jedan je čuvar umro, a drugi, Saša Imširević, pobjegao je preko granice, nakon što je izbila Afera Trnoružica. U samo dva tjedna gradska je mrtvačnica tako ostala bez oba noćna čuvara. Imširevića, bivšeg basista u poznatom zagrebačkom punk bandu i jedno od najpoželjnijih muških lica u ženskim modnim magazinima, redovitog gosta na okupljalištima bogatih i slavnih, optužilo se da je u mrtvačnici otvorio bordel i nazvao ga Trnoružica. Navodno je cijena ulaznice bila nekoliko tisuća maraka, dolazila su poznata zagrebačka gospoda, poduzetnici, liječnici i umjetnici, čak i dvojica odvjetnika koji su poslije branili hrvatske generale u Haagu, ispijale su se litre najboljeg pjenušca, jeo se kavijar koji je, umjesto na tanjurićima, Imširević servirao na ledenim dlanovima mrtvih mladića i djevojaka, koje bi, nakon što se dobro podnapiju i izgube razum, gosti obljubljivali, iživljavali se nad njima i igrali igru Trnoružice. Ali nijedna se nije probudila. Kada je afera izbila u javnost, Imširević je priznao da je za svoje društvo održavao tulume u mrtvačnici, da bi onda, usred istrage, nestao iz grada i pojavio se mjesec dana kasnije na stranicama jednog od novinskih magazina u kojima je bio zvijezda. Slikao se u Salzburgu, ispred Mozarteuma, s gitarom u rukama i šeširom ispred sebe, izigravajući siromaška koji je progonjen i lažno optuživan u domovini pa se, eto, mora izdržavati kao ulični svirač. Publika je pala na njegovu tužnu priču, tjednima se oplakivao “Don Juan hrvatskoga punka”, koji je u eri Huljića i Tutića pozornicu morao zamijeniti mrtvačnicom, a slučaj nekrofilskoga bordela Trnoružica sam se od sebe ugasio jer ni policiji ni vlastima nije bila u interesu denuncijacija tolikih uglednih građana, te poneke razuzdane građanke."
Iz romana "Srda...", Miljenko Jergović

Lazar gleda kako se od maloga trbuha pa sve do vrata proteže dug, širok i nepravilan bod, koji je od Srdine kože načinio hrvatski pleter. Tu je bio rez, otvorili su je, ispremiješali joj sve organe da saznaju kako je Srda umrla, a onda su je zašili onako kako zašivaju sirotinju, tim hrvatskim pleterom, kao na grbu, zastavi i predsjedničkom odlikovanju. Pleter sad njezino tijelo dijeli nadvoje. Na dvije pravilne polovice, obje jednako lijepe i Lazarevim prstima nedodirnute. On svakako želi da se to zna. To da je nije dodirnuo.

Onakav kakva je sva ona, pa se Lazaru čini kako Srde nikada nije ni bilo bez tog dugog strašnog reza, i bez šava šivenog urijetko, onim najdebljim koncem koji je, kao i uvijek, doktor Weber ispleo tako da nalikuje hrvatskome ukrasu.

Sjedio je uz Srdu Kapurovu, uz to skladno maleno tijelo, razrezano po sredini pa zašiveno poput zlatom obrubljene šahovnice na predsjedničkom grbu, hrvatskim pleterom doktora Webera, i mislio je Lazar gledajući ju golu, mislio je svake noći, o njezinom posljednjem uzdahu.

Iz prvog poglavlja "Srda,...", Lazar, Miljenko Jergović