Marketing
Dornröschen
Škvadrice, poglećte kak vu Zagrebu život piše romane, nabijemvasnakurac blazirane - kaj treba jedan neadaptirani bosanski dotepenec napisati ovakvu scenu koja vam se tu, a clef, odvija(la) pod nosom, što ga već agramerskiendemično indignirano okrećete u stranu cijeli jedan život, svoj, vlastiti, i cijelu jednu povijest, ovoga grada i naroda, ne videći što vam se pod tim obješenim mrzovoljnim frktavim zagrebačkim nosom događa! A događaju se vazda čudesa, kako ih precizno a živopisno opisuje kroničarsko pero Miljenka Jergovića; uredno zavedena u njegovu 'Kroniku iz Travnog', scena se zbila...
"U ljeto 1994. tražili su noćnog čuvara mrtvačnice. Nekoliko mjeseci ranije jedan je čuvar umro, a drugi, Saša Imširević, pobjegao je preko granice, nakon što je izbila Afera Trnoružica. U samo dva tjedna gradska je mrtvačnica tako ostala bez oba noćna čuvara. Imširevića, bivšeg basista u poznatom zagrebačkom punk bandu i jedno od najpoželjnijih muških lica u ženskim modnim magazinima, redovitog gosta na okupljalištima bogatih i slavnih, optužilo se da je u mrtvačnici otvorio bordel i nazvao ga Trnoružica. Navodno je cijena ulaznice bila nekoliko tisuća maraka, dolazila su poznata zagrebačka gospoda, poduzetnici, liječnici i umjetnici, čak i dvojica odvjetnika koji su poslije branili hrvatske generale u Haagu, ispijale su se litre najboljeg pjenušca, jeo se kavijar koji je, umjesto na tanjurićima, Imširević servirao na ledenim dlanovima mrtvih mladića i djevojaka, koje bi, nakon što se dobro podnapiju i izgube razum, gosti obljubljivali, iživljavali se nad njima i igrali igru Trnoružice. Ali nijedna se nije probudila. Kada je afera izbila u javnost, Imširević je priznao da je za svoje društvo održavao tulume u mrtvačnici, da bi onda, usred istrage, nestao iz grada i pojavio se mjesec dana kasnije na stranicama jednog od novinskih magazina u kojima je bio zvijezda. Slikao se u Salzburgu, ispred Mozarteuma, s gitarom u rukama i šeširom ispred sebe, izigravajući siromaška koji je progonjen i lažno optuživan u domovini pa se, eto, mora izdržavati kao ulični svirač. Publika je pala na njegovu tužnu priču, tjednima se oplakivao “Don Juan hrvatskoga punka”, koji je u eri Huljića i Tutića pozornicu morao zamijeniti mrtvačnicom, a slučaj nekrofilskoga bordela Trnoružica sam se od sebe ugasio jer ni policiji ni vlastima nije bila u interesu denuncijacija tolikih uglednih građana, te poneke razuzdane građanke."
Iz romana "Srda...", Miljenko Jergović
Iz romana "Srda...", Miljenko Jergović
E, sad da vidim, društvo, kaj velite: je li ovo Jergović ili Život? I, je li ovo dostojno Patologije ili nije?
Usput budi kazano, nos je organ volje, a volje instrument intuicije, pa kad Heraklit veli da duše mirišu u Hadu, onda zapravo kaže da duše umrlih očituju svoju moralnu kakvoću: u Mrtvačnici se zapravo odvija presudna scena naših intimnih drama, vaganje naših duša i srca, i tko u tom obdukcijskom nalazu bude nađen težim od pera, s mesta ga je najeb'o! Vidite kako je narod pametan, ovdašnji narod, kad kaže: Imao sam ja nos da će se to dogoditi! Kažu ljudi da je tu nešto smrdi od samoga početka, vele: njušio sam ja to...hoće kazati: intuirali su oni da nešto tu ne valja, neko početno zlo!
Hah, usred takve Odbukcije smjestiti bordel, prilično je poduzetno, bio to Imširević ili Jergović: kavijar rashlađen dlanom pokojnika, ke chic!
Morbidno? Kaj god! Pa vi ste onda krivi čovjek na krivom mjestu. Ovdje se naime radi o literaturi. Ni manje, ni više.
NEMANJA
... Još sam dobio ideju za novi roman u kojem se neki propali slikar Filip vraća u Zagreb nakon dugo godina.
Inhibitor, RIŽUV
To je Krleža več sročio, probaj nešto po Jergoviću.
gusti sok
Ja ti bum nekaj po Jergoviću sročil, ba. Ziher ti bu se svidlo. Jamačno.
NEMANJA
RUTA TANEBAUM
"Osim toga, naslućujem jedan odvratni oportunizam, koji se već pretvorio u književnu školu - svaki literarni Bosanac mora napučiti svoju prozu Židovima, valjda kao pečat multietničkog Sarajeva koji tobože posvuda vuku za sobom, kad već optiraju za neku metropolu, sad više ne Beograd, kao u doba Andrića i Selimovića, nego, primjerice, za Graz i Berlin. No, njihovu banalnu eksport-literaturu, više ne možeš izvoziti, nego samo dilati regionalno."
Denis Kuljiš
eine klajne gezamstkunstwerk
Po izistinskim motivima Milenka Jegerhorna
Lazar gleda kako se od maloga trbuha pa sve do vrata proteže dug, širok i nepravilan bod, koji je od Srdine kože načinio hrvatski pleter. Tu je bio rez, otvorili su je, ispremiješali joj sve organe da saznaju kako je Srda umrla, a onda su je zašili onako kako zašivaju sirotinju, tim hrvatskim pleterom, kao na grbu, zastavi i predsjedničkom odlikovanju. Pleter sad njezino tijelo dijeli nadvoje. Na dvije pravilne polovice, obje jednako lijepe i Lazarevim prstima nedodirnute. On svakako želi da se to zna. To da je nije dodirnuo.
Onakav kakva je sva ona, pa se Lazaru čini kako Srde nikada nije ni bilo bez tog dugog strašnog reza, i bez šava šivenog urijetko, onim najdebljim koncem koji je, kao i uvijek, doktor Weber ispleo tako da nalikuje hrvatskome ukrasu.
Sjedio je uz Srdu Kapurovu, uz to skladno maleno tijelo, razrezano po sredini pa zašiveno poput zlatom obrubljene šahovnice na predsjedničkom grbu, hrvatskim pleterom doktora Webera, i mislio je Lazar gledajući ju golu, mislio je svake noći, o njezinom posljednjem uzdahu.
Iz prvog poglavlja "Srda,...", Lazar, Miljenko Jergović
Onakav kakva je sva ona, pa se Lazaru čini kako Srde nikada nije ni bilo bez tog dugog strašnog reza, i bez šava šivenog urijetko, onim najdebljim koncem koji je, kao i uvijek, doktor Weber ispleo tako da nalikuje hrvatskome ukrasu.
Sjedio je uz Srdu Kapurovu, uz to skladno maleno tijelo, razrezano po sredini pa zašiveno poput zlatom obrubljene šahovnice na predsjedničkom grbu, hrvatskim pleterom doktora Webera, i mislio je Lazar gledajući ju golu, mislio je svake noći, o njezinom posljednjem uzdahu.
Iz prvog poglavlja "Srda,...", Lazar, Miljenko Jergović
Ta je djevojčica 'slavujska' glasa odrastala u Zagrebu, Agramu kako mu tepaju stari Zagrepčanci. Imala je glas tako zavodljiv da je uz njega kanonik Paramblić volio začešljavati prorijeđenu kosu unazad.
Shvativši kakvo mu blago kćerka posjeduje u grlu Rutin otac Šimun odlučio je to nekako uparičiti. Domislio se da njegova kćerka pjeva u HNK. Ali tamo su uglavnom u prvim redovima partera i loža sjedili fašisti. Mala Juda im je pjevala. Jedan oficir često je plakao (prema njemu će 1986. biti snimljen film 'Oficir s ružom'.). Zarađeni novac od pjevanja Rutin otac je trošio u birtijama na Črnomercu, gdje se znao potući, a bogme i izgovarati demonske formule iz Kabale.
U vrijeme kad je dobila prvu mjesečnicu, ležeći na jastuku bijelom kao snijeg, krv je također kanula i iz Rutina oka i kliznula niz zlaćani uvojak u lijevo uho.
Dok je kopnila, Rudi i njegova supruga Ljerka objedovali su u susjednom stanu puricu s Mlincima. Mlinci su bili stara agramerska famiglia, fini ljudi. S radio-prijemnika 'Lorenz supercel.sen KW' na četvrtom katu čuo se iz stana Kanclerovih song:
Noću kraj Save
ja tebi sam
poklonil lepi cvet.
Jegerhon, jegerhon, jegerhon...
Jegerhorn
Majn šaci je imal gefil, la-la
A bil je gemitlih i feš, pom-pom
Ich bila sam klajne debil, ja-ja
Dok ten mi je bio već reš. Trum-trum!
Ruuuuuta, o Ruuuuuuta,
Ja ziher sam Ruta Taaaaanenbaum!
Tuuuuuuta, o Tuuuuta,
U Hagu on ima lebensraum!
Mejn šaci ich kome, ah doch, la-la
Du šprice mich zelo i sploh, ja-ja
Ti mene si šaci gešpreh, pom-pom
Moj naci ti lep si ko greh, trum-trum!
Ruuuuta, o Ruuuuta,
Rutava tvoja pleća su,
Tuuuuuta, o Tuuuuta,
Štrcenzi malo tam pa tu!
...ja ne bi štela izvan konteksta, samo se pitam gdi se je zgubil jedan od naših glavnih junaka, doktor Zimmerman (najme)?
cveba
Štekljače ga u guzicu sobovi Djeda Vraza, draga Cveba, eto gdje je.
Valter Štemajzl
joj ba, Štemajzl meraka.
E jesi pravi meraklija, ba
jebo te ja
inhibitor
Tema je, ako sam dobro shvatio - Sarajevo, i to što se ondje pod firmom urbanog prodaje jugoslavenstvo, odnosno da se jugoslavenskim internacionalizmom prikriva seljačija. Po tebi ispada da je seljačija kod Jugoslavena a ne kod nacija i nacionalista, kako to predstavljaju Sarajlije. Takva povezivanja stvari su već sama po sebi podvala i apstrakcija. (Wer Denkt Abstrakt). Nit je jugoslavenstvo a priori seljčcija, nit je a priori urbano. Pa ni Hrvati nisu samo urbani, ima i seljačina i seljačke tradicije sve kroz HSS. I danas u Hrvatskoj 20 posto stanovnistva živi od poljoprivrede na posjedima koji kao u antici služe isključivo za održanje obitelji, a nista za tržište. Samo su nepravedno u socijalizmu (vjerojatno radi ravnopravnosti s drugima gdje je seljacije bilo i do 90 posto), dobili jos i razne vrste socijalne pomoci. Pročitaj što piše Rudolf Bičanić, Kako živi narod. Pola stanovnika Hrvatske (Banovine) prije Drugog rata nije imalo kreveta i spavalo je s kamenom pod glavom. Što misliš kako je bilo u Sarajevu. Zato kad oni pišu o građanskom Sarajevu, kad Jergović izvlači svoje roditelje i njihove roditelje koji su bili građani onda ga je stvarno pun kurac. To je laž. Ali, za taj Hamonov tekst i to Sarajevo postoje dvije olakotne okolnosti. Prva je da se oni izvlače - nismo to mi klali, to su oni, seljačine - što znaci da barem podsvjesno (iako ja vjerujem da je to vrlo svjesno) imaju neku impresiju o odgovornosti. Naravno, klali su baš oni, na Sarajevo su pucali Sarajlije i dok oni osjećaju odgovornost ali je ne osvješćuju (nasuprot Nijemcima i Japancima) dotle se njih može razumjeti ali nikako prihvatiti, jer - naravno - nova avantura samo što nije tu. Druga je olakotna okolnost da se izvlače težeći urbanosti, na način da je glume, da je izmišljaju sve s nadom da će ta kulisa oživjeti. Ali, neće, ne na taj način. Ne ide, ne ide vec stopedeset godina. Dakle, nije problem u intenciji, pa čak ni u prebacivanju krivnje na druge (na Thompsona) problem je u metodi, u kulturnom kodu. Ono što kod tog Sarajeva živcira, i što pomaže srljanju u nove slične pothvate opet i opet, to je taj stil, ta melodramatika. Čuo sam za Aleksandra Hemona, ali je ovo prvo njegovo što sam pročitao i nikad vise ništa neću. Znam te spike s klupom u Vilsonovoj, promjenom godišnjih doba (lišće i snjegovi), s rijekama koje teku, rajom, tugom i boli, s djecom... Stvarno, u ime političke korektnosti sarajevske bi filmske i kvaziknjiževne propangadiste trebalo upozoriti da više prestanu s tom kusturičasto-sidranovskom djecom jer to nije istina. Djeca u Bosni nisu djeca u Českoj, ni u Švedskoj. U Českoj kad autobus stane vozač iziđe i pomogne mami da unese kolica, a nijedan se putnik ne buni i ne pita je čije ti je to. Dakle, kao nekakva "umjetnost" se iz Bosne oduvjek prodaje ta ljiga, potpuno nerefleksirana melankolija, zauvijek i neprestano i to je kao neka autentičnost, koja se nameće, a to je zapravo magla koja sve skriva. Nisu humor i emocije (šega i šora) Bosnu spasile, nego rasturile. Točno je to, Hrvatska to redovito puši, to odbijanje refleksivnosti. Glavni promotor pastirskog rocka u Hrvatskoj i Jugoslaviji bio je onaj Glavonja koji je prijetio Johnnyju da će mu kad ga uhvati urezati šahovnicu na čelu. Zamisli okrutnosti. E, taj je tip u Startu s Bregom objavio intervjua dovoljno za penziju. Ljiga, to je problem, bez ijedne misli, bez ijednog apstraktnog pojma, samo slutnje, magle, mokri pločnici, nostalgije, prve ljubavi... ima li boljeg i plićeg nacina da se stvari zamute. Nemrem se sad sjetit nijednog pastirskog sentiša ali u svakom je rijeka, ili ružmarin i šaš ko kod Kuste i Jerge. Oni su braća po sentimentu, kuže se. Bosna je susjedstvo i dakle neizbježna, al' ne mora se odande izvlačit' ono najgore, taj nered, ta lakša rješenja, to pjevanje i pijenje kad god bi trebalo zasukat rukave pa ako hoćeš i u umjetnosti, nešto iskonstruirat a da ima nekog smisla, nešto razumno, nešto malo dublje a ne samo žice tanahne. Odvratno, da se ispovraćaš i pobjegneš , što svima od sveg srca želim. Najpametniji su oni Bosanci koji su se raselili. Nije lako, ali je barem stvarno.
Denis Sulimanac
ih ba jarane šta jes, jes
odn. - bitak je to što jest
inhibitor
U jednoj priči s "Patologije" spominju se čuvari trupla biskupa N. koji dolaze u mrtvačnicu. Pripovjedač se pita nisu li to možda nekrofili došli na party? Dakle Milenku je toliko omilio taj detalj da ga je razradio do krajnjih granica moje prljave nekrofilne mašte.
Joj ba meraka!
inhibitor
NE-VE-RO-fucking-VATNO
kulturpolitik
Ja mislim da postoje NEkrofili i DAkrofili. Između te dvije antagonističke, i, možda, krišom povezane skupine, postoje vazda neke čarke, koje se protežu čak i na ahiret, onaj svijet. Sve ih je teže razlikovati, osim što je vožd nekrofila čakarast, raznobojnih očiju, i pušća muške vjetrove a jelo soli barutom. Kažu alimi da na noktima govori grom, Ar-Ra’d, da su uz svakoga od nas meleki, pa i ispred njega i iza njega, po Allahovu naređenju, i nad njim bde. Allah neće izmijeniti jedan narod dok on sam sebe ne izmijeni. A kad Allah hoće da jedan narod kazni, niko to ne može spriječiti, osim Njega nema mu zaštitnika. O tome ti razmišljaj, ugursuze, a ne o mrtvozorničkim eventima dokone fukare.
NEMANJA
Bonustrack
MILENKO JERGOVIĆ I HRVATSKI PRAVOPIS
Sjedio je uz Srdu Kapurovu, uz to skladno maleno tijelo, razrezano po sredini pa zašiveno poput zlatom obrubljene šahovnice na predsjedničkom grbu, hrvatskim pleterom doktora Webera, i mislio je Lazar gledajući ju golu, mislio je svake noći, o njezinom posljednjem uzdahu.
Brinuo se za ženu, prevrtao ju u postelji, čisto i mazao njezine vječne rane, postao je njezin glas, pa je jaukao zbog njezinih bolova, niz lice su mu tekle Stojine suze, a pred Božić 1981. prvije puta nakon djetinjstva otišao u crkvu i usrdno se molio Boguza njezino čudesno ozdravljenje, ili barem da joj se rane na leđima povuku.
Bilo je to u godinama kada je rat već ostao daleko iza njih, Rastkase udala i otišla za mužem u Novi Sad, Gorana je završavala fakultet, a Tisa, eh Tisa, ona je bila sva na djeda, niti je završila škole niti je što radila, nego je dane provodila u crkvi na Cvjetnome placu, sve dok jednom nije došla i rekla im da ide u manastir i da ju više neće vidjeti.
Milenko Jergović nikako da nauči materinji jezik: stalno ga proganja JU.
Podučimo Jergovića kako se hrvatskim jezikom pravilo piše nenaglašeni oblik zamjenice ona, jer on bi to, kao jugoslavenski klasik, barem kao kuriozitet trebao znati:
Ju ili je?
Dojadilo mi je stalno iznova ponavljati pravila o pisanju nenaglašenog oblika zamjenice ona pa evo posta i o tome. Kao mali podsjetnik, deklinacija glasi:
N ona
G nje, je
D njoj, joj
A nju, ju, je
V ----
L njoj
I njom, njome.
Jednom za svagda: pogrešno je reći Idem ju posjetiti. Pravilno je samo Idem je posjetiti. Odnosno: Idem posjetiti nju.
Jer, oblik ju dopušten je samo kad se iza zamjenice nalazi nenaglašeni oblik glagola biti ili kada joj prethodi riječ koja završava na -je:
Marko JU je vidio. (ne može biti: Marko je je vidio.)
Kupuje JU.
Nije JU strah.
Usput, budući da nijedna hrvatska gramatika ne spominje slučaj promjene zamjenice ako iza nje slijedi riječ koja počinje na je-, što je (provjerljiva) praznina u sustavu, može se zaključiti kako ne treba izvlačiti analogije s prethodnim primjerima pa rabiti ju:
On JE jede.
S tim se vjerojatno ne bi suglasili svi filolozi, ali pozivanje na jezični osjećaj - bez ikakvog uporišta u preskriptivnoj tradiciji - u ovom je slučaju upitan argument, koji može zagovarati i jednu i drugu stranu, ovisno o sklonostima ili o dijalektološkom naslijeđu.
Stitch, Jezički savjetnik
Post je objavljen 24.12.2007. u 00:06 sati.